(by anna)


Ne palim TV. Ne čitam vijesti na portalima. Ako samo čujem neku njegovu pjesmu ili ako vidim snimke sa njegove sahrane, okinuću plakati i neću se moći zaustaviti. Ovaj post pišem (pored toga što me duša boli) ne bih li pomakla post prije ovog malo niže, jer ne mogu ni otvoriti blog i podnijeti pogled na njegovu sliku...Jučer sam cijeli dan bježala iz kuće...i nisam jedina. Tetka kaže da cijelu noć nije zaspala, Nemirna me zove sad, plače k`o kišna godina (dobro, nju i hormoni pucaju pa joj je sve x2), Triplet mi šalje poruku sinoć da je u behutu...Jučer mi je bio pretežak dan. Nisam vjerovala (poslije rata, gdje sam se nagledala besmislenih smrti za cijeli život) da me nečija smrt može toliko pogoditi. A nisam ni poznavala čovjeka. Tišti me spoznaja da je bio dobar i čist kao zraka Sunca...i da je baš on morao otići. I vjerujem da nisam jedina koju nervira ta nepravda. Nije fer. Ljudi u mom okruženju samo ponavljaju: „Pa gdje baš on?“ Sad mi se čini uzaludnim tražiti smisao u besmislu.

Toše je prošle godine u maju, održao koncert za obnovu Doma mladih u Sarajevu...kultnog okupljališta generacija i generacija ljudi i muzičara koji su živjeli prije njega i koje nije ni poznavao, ali je cijenio njihov rad...I znam da ga danas Sarajlije baš iz tog razloga neće zaboraviti. Bila sam na tom koncertu. I bila sam u tom momentu sretna u životu (Mama Bucka nam je baš prije tog koncerta rekla da čeka Bebu) ali kada je počeo pjevati Zajdi, zajdi...ostala sam bez riječi i desila se reakcija koja mi se uvijek desi kad čujem ono nešto u glasu osobe koja izvodi tu pjesmu, naježim se, oči mi se napune suzama i skupi mi se u grlu. I znam da sam pomislila da je njegov glas dar Božiji.

Mislim da ću i danas da bježim iz kuće.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.