Cipele, Eurosong, san, ispit.....

(by anna)




Sanjam ja sinoć, kao ja sam voditeljica Eurosonga. I sad, ne bi to bilo ništa čudno samo da se taj Eurosong ne odvija na drugom spratu moje zgrade u stanu komšinice Esme. Kao i svaka vrijedna voditeljica Eurosonga, moj posao je da trčim, sa drugog sprata na treći i obrnuto. Ko li će ga znati zašto, kako najavim pjesmu i izvođača, trčim na treći sprat da pogledam nastup na TV-u...I tako u tom trčanju, uništim cipele, doslovno, držim cipelu u ruci i gledam proces raspadanja iste...Al` će sreća pa mi je suvoditelj obećao dati 60 rublji da si kupim nove cipele....k`o biva, samo nemoj plakati, valja nam nastaviti voditi Eurosong...

Budim se, kontam, nema potrebe da gledam u sanovnik, prvo, poderane cipele, drugo, tanak budžet samog Eurosonga, čim im se voditeljima cipele naočigled raspadaju ...šta može drugo značiti osim neku nedaću? Ne očekujući sad neki prosperitet, pogledam ipak. Ovdje, znaju pogoditi.

Kaže: potrgane cipele - nevolje u bliskoj budućnosti...

E pa super!!

I to baš na dan kad polažem posljednji ispit na fakultetu...

Umjereno sam sujevjerna. Ne pljujem tri puta kad mi crna mačka pređe put, ne hvatam se za dugme kad vidim dimnjačara (dobro, dimnjačara nisam vidjela godinama, ako ćemo iskreno, ali eto) ne okrećem se tri puta oko sebe kad pored mene prođu kola hitne pomoći...ali vjerujem tom nekom svom šestom čulu. Više kao neki unutrašnji glas, koji mi nekad govori glasnije, nekad tiše, nekad ga namjerno ne čujem, nekad mi služi kao izgovor...Ali postoji, u to ne sumnjam. Znam se nekad zamisliti nad svojim snovima, koji variraju ...samo ću to reći. One smiješne u kojima su glavne ličnosti ja i svjetski jet set, prepričam i zaboravim. Gadno je kad poslije sna ostane taj neki osjećaj kojeg se ne možeš tek tako riješiti...Kad je san lijep, nemam ništa protiv tog osjećaja, uljepša mi dan...ovi šućmurasti snovi i osjećaji koji ih prate su gadni.

Kažu posljednji ispit je ujedno i najteži...i jeste stvarno. Posebno ako kao ja napraviš pauzu od godinu i pet mjeseci od kad sam položila prvi dio tog ispita. Logično, izgubili su mi pripremu, niti me ima na tom spisku gdje su oni koji su položili. Jutros idem na ispit i kontam, nemam nikakvog dokaza da sam ja to položila...Trebalo je ubijediti dekanesu Muzičke akademije, koja iskreno rečeno ne zna koji je dan jučer bio, da se sjeti što mene, što moje virtuozne izvedbe pjesmice „Kaplje kiša kapljicama“, na klaviru naravno...od prije godinu i nešto...Sva sreća pa je žena čovjek prije svega. Ja sam zaista, ali zaista imala zlatne profesore u toku ove četiri godine školovanja.

Barem se jedan dio sna ostvario...trčala sam, sa jedne akademije na drugu, hvatala što profesoricu, što asistenticu....objašnjavala, ispunjavala prijave, čekala, nervirala se, odgovarala...i položila!!! Kad mi je doprlo do svijesti da je to to, da više nema učenja, da nema predispitnog stresa, da nema anksioznosti kod čekanja rezultata ispita, da nema više ispita...ne znam s čim bih taj osjećaj uporedila. Ne vjerujem da ću se ljepše osjećati ni kada stvarno diplomiram...Prva ocjena u indexu mi je devetka, posljednja ocjena u indexu mi je devetka. Krug se zatvorio, ja sam završila sa i s p i t i m a!!!

A san? Mah, svrstaću ga u čudne, kao što ih je već more sličnih...trema pred ispit, strah od mogućeg padanja i dodatne gnjavaže...to je neko moje laičko tumačenje. Bitnije od svega je da se moj četverogodišnji san, san koji sanjam i budna ... privodi kraju. Završiti faks, dobiti diplomu, naći posao. Mantra i po :)

Još diplomski i gotovo

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.