Braco i seka

(by anna)

Uvijek pomislim na onaj omot čokolade, gdje su braco i seka prikazani kao rumena, zdrava djeca...idila u svakom slučaju. Idilu imam i u primjerima oko sebe, gdje brat i sestra izlaze zajedno, druže se, povjeravaju...Budem ljubomorna jer imam brata, samo nam fali taj fini osjećaj povezanosti.

Kod mog brata i mene nema idile. Živimo u istom gradu, viđamo se jednom u dvije sedmice. Čujemo se i rjeđe od toga. Kad smo bili djeca, bili smo nenormalno ljubomorni jedno na drugo. Zapravo do besvjesti smo se ubjeđivali da njega odnosno mene mama ili tata više vole. Mama je ludila i po njenom, samo će mi se kazati kad budem imala svoju „paščad“, može li se jedno dijete voljeti više od drugog...

Nekad mislim da nikada i nismo prerasli taj odnos. Mislim da i danas postoje situacije kada sam ja ljubomorna na njega i kad je on na mene...U većini slučajeva me nervira. Svojim ponašanjem, svojom bahatošću...jako je bezosjećajan, pomalo sirov ali u svakom slučaju... svoj. Uvijek je to i bio. Otišao je da živi sa djevojkom koja je njegova sušta suprotnost. Njoj opet nije nikakav problem otići u Španiju, raditi na plantaži ne znam čega i vratiti se nazad...Ne pitamo ih šta su vidjeli jedno u drugome, bitno je da su sretni...Recimo, njegov jedini komentar poslije mog prekida sa Bivšim (s kojim je bio u dobrim odnosima) bio je: „Treba li koga tuči?“...Poslije toga ga više nikada nije spomenuo, a ja sam naravno odmahnula glavom na ponudu, protumačivši je i kao brigu i saosjećanje i kao podršku...na njegov način.

Ruku u vatru da je bezosjećajan, dobiju njih dvoje Mikicu. Malog, ružnog, smeđe-zelenog štiglića. I Braco postane Tajo...“Ide Tajo Mikici da promijeni vodu i da je nahrani“...Pa je Tajo Mikici napravio platformu na drvetu gdje joj je držao kavez (koja greška...) Svi se čudom čudili šta bi od njega...ptica naravno poludila za njim, prema njihovim riječima počela je da ga i imitira...Ne bih da ulazim u to koliko je to moguće, ali hajde...Obostrana ljubav na prvi pogled...

I sad u nedjelju je Braci bio rođendan. Krenemo mi kod njih, na roštilj, idemo ulicom..kad prema nama ide Braco, pored njega trči ogroman pas, sam pogled na njega ti govori da mu je ime Crni...Braco ubijelio sav...Šta je bilo?

„Mačka pojela Mikicu“...

Braco i Crni su obišli sve ulice u komšiluku ne bi li Crni pronašao mačku i pojeo je, šta li...Bez uspjeha. Ni mačke ni Mikice...

Ne znam kad sam ga zadnji put vidjela na rubu suza...Pekao je one ćevape i gutao suze...Na kraju sam, ne znajući kako da izbacim Mikicu i pogled na prazan kavez na drvetu rekla da ću mu kupiti novu pticu, koju god hoće...Bio je toliko tužan da je samo klimnuo glavom i rekao: „Dobro, baksuze jedan“...

A nije da se ne volimo...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.