Radim k'o mrav. Vrijedan, marljiv, a dokle ću....ne znam...
Ne volim kukati, ali mislim da neću dugo izdržati...
Tempo je ubitačan, svih osam sati na nogama, na pola kvadrata.
Evo već sam sat i pol kod kuće, a lijevo bedro još uvijek ne osjećam...

To je najvjerovatnije od kičme i zbog debiljine.
Navečer zaspem k'o beba...ni ne mislim na ribolov...
Zapravo ne mislim ni na što..ali se budim često...zbog grčeva...
U nogama, na rebrima,rukama...jesenti pa ja sam k'o Jeremija,iz TNT-a...

Ali zašto da vas zamaram time...kao da vi ne radite...jel'da???
Evo moj prijatelj Fizikalac, dnevno izbacuje po nekoliko postova,
Usput hrani trio prascicus,bere jabuke, oko baca na šljive...
K'o da je njemu lako...
Ili Kenguuru...npr..nije ni njemu lako...napisao je post sa ukupno četiri rijeći
Ubrajajuči i naslov...tko to još može???
Ja ne...i zato mislim da ću dati otkaz....

Da ne bude cijeli post obojen Gajo-bojom...da se pohvalim da sam i pomogao
koleginici oko žaruljice.Stalno je žmirkala, a ja sam joj pridržao ljestve...
da slučajno ne padne,ne dajBože...a mala je baš simpatična. I ima lijep osmjeh...vražičak...

Idem još ujutro ako ću moći, raditi, a ako ne, nikom ništa....otkaz...a popodne u svatove...
Susjeda mi se udaje, i navaljla da moramo doći, a nama se baš i ne ide, ima mlađih, ali ona navalila, pa navalila...i što se može....idemo...hehehe....na umu mi stalno ona sa žabom i vodom...kako je teško natjerati žabu u vodu....

Ni ne znam što se događa na tv-u, jer zaspim...
Odmah ćim poljubim Šnajdericu,i kažem joj....laku noć draga, ona se redovno prekriži...
I vidim ima veeelike oći....kao začuđena je...
Šta se čudiš, mislim si u sebi....umoran sam, pa nisam ni ja od gvožđa...
Idem spavat...
Za kraj, lijepo vas sve pozdravljam, nadam se preko vikenda da ću stići malo i do vas,
da vidim što ima novoga ...tko je položio, a tko nije ispite, tko je pobr'o višnje, a tko nije...
Tko je maznuo čevape...

Ovo je sasvim osobna fotografija, a snimili su je moji agenti iz Space Shutle-a,
negdje iznad Vrpolja....sinoć oko 23 sata...
Lijep Vam pozdrav i budite mi bistro.....

Radim, to je novost…doduše na zamjeni, ali hajde'de…pišem popodne i navečer…
Dragi moji urnebesna 4 dana su za nama.
Svašta se događalo, a finalni dio barem za mene zbio se preksinoć, točnije jučer.
Odlazimo na manifestaciju u malo Prigorsko selo Glavničica.
Manifestaciju pod nazivom…


Odmah po dolasku shvatimo da smo zakasnili ni manje ni više nego 24 sata.
Sjedajući pod veliki šator gdje su svirci tek ugađali instrumente, iščitavamo
promidžbeni letak, i shvatimo da smo krivo vidjeli.
Smotra konja bila je u subotu, a u nedjelju je takmičenje vatrogasaca.
A zbog konja smo i dolazili. Ipak ostalo je nekoliko zaprega i konja pa sam
ipak pomilovao te drage i za mene najdraže, najplemenitije životinje…


Slijedi nastup KUD-a ''Bebrina'', iz okolice Broda. Mlade snaše i lijepi momci,
Izveli su skup lijepih pjesama, i plesova iz ravnice.



I prikazali su nam jednu lijepu i tešku točku programa…
Glavni majstor…BajMata…



ih poreda, a potom gurne te oni popadaju…


Potom se zakopčaju nogama, i na njegov znak se okrenu na ruke…



I onda na rukama hodajući imitiraju onaj rukometaški vlak, ako se sjećate…



Nakon nastupa, prilazi se održavanju prave zabave.
One vatrogasne…puno pjesme, plesanja, piva…
U mom društvu (početnom, poslije se pridružili još neki),Šnajderica, Dule i Goga…
Plešemo, pjevamo, pijemo, mijenjamo se za partnere u plesu…i zabavljamo,
Dakle došli smo gledati konje, i popiti po koju, a ispalo je bolje nego da smo planirali…
Eto i Dule je plesao bos…

Pored nas je bila ekipa DVD Paukovca, koji su nas oduševili svojom izdržljivošću, i svojim kapacitetom…izbrojali smo 11 mladih momaka koji su popili ni manje ni više, već
7 gajbi piva…i osvjetlali obraz svome selu…

Vaš omiljeni ribič je teškom mukom slistio 10-ak točenih, i ubio se…
Za kraj pozdrav i preporuka…otiđite OVDJE i pročitajte post o poštenju…
Dragi moji neka vam je BISTRIJE od mene…

Ispunjen dan…od jutra do kasno u noć…
Prva jutarnja u Mardenu, sa Duletom, Debelim, i Gogom…
Druga jutarnja sa Blažom. A onda finale…
Treća jutarnja sa Blond…Jana…Blond…

Na dalje zvat ću je Bond…Jane…Bond…
Dakle, nakon uvodne puse i upoznavanja, slijedio je jedan
medvjeđi zagrljaj…nisam ni znao da me tako doživljavaju
naše drage blogerice…k'o medu…

No dobro, ima me, i ne ljutim se ja, daleko od toga ali obećao sam
mojoj dragoj BJB, da ću to napisati, jer me tako u telefonskom
razgovoru opisala PoJM…koja je već nekoliko puta osjetila moj zagrljaj,
medvjeđi…možda sam je malo jače stisnuo, a ona je samo da znate
nježnije građe, a pristojna kakva je, nije mi ništa htjela reći…
Zato…PoJM…sorry…do slijedećeg puta…hihihi…

Već ste primijetili ove izvrsne uratke. E to sam vam ja. Ja i moj Ben.
Tako nas očima umjetnika vidi BJB-ina majka.
Zato draga gospođo mama, ovim putem Vam najljepše zahvaljujem.
Imate zlatne ruke, i zlatno srce…

Nakon ugodnog ispijanja kavice, oprostio sam se sa dragom blogericom,
i otišao kući po svoje, jer mi nećak slavi 18-i, pa je red da kao strikan,
budem među prvima čestitarima…
Dakle tu smo sjedili, jeli i pili do kasnog popodneva, a onda je valjalo malo
odmoriti, ubiti oko kako se kaže, i kako to običava Fizikalac…

U biti oko, da bi se u punom sjaju doživio još jedan vatromet, na Bundeku.
Kažem još jedan jer smo bili i sinoć, kad su vatromet priređivali Talijani.
Oni su među tri vodeće zemlje u svijetu, u slaganju vatrometa, a danas su
na redu Francuzi. A oni su navodno najbolji na svijetu. Ja sumnjam, jer nakon
sinoć viđenoga, teško da bi mogli biti bolji od Talijana…
Sutra je završetak, i vatromet priređuje Pirotehnika Mirnovec…
Do utorka neka vam je BISTRO…

Evo nam u gostima Eurosmijeha...
Moram naglasiti da je on zapravo bio prvi koji mi je u mojim počecima
pomagao,slao formule,komentirao prvi,savjetovao kako smanjiti i podesiti slike..
jednom riječju bio je moj guru za blog...

Eto za pocetak od kada postoji Eurosmijeh..i odakle ime..
Eurosmijeh:
-EUROSMIJEH POSTOJI OD MJESECA GOSPODNJEGA SVIBNJA 2004 GODINE,NEGDJE U
JUTARNJIM SATIMA JE RODJEN..
IME JE SLUCAJNO DOSLO I TAKO DO DANA DANASNJEG OSTALO..
Mnogima započinje dan upravo uz kavu čitajuci tvoje viceve,i gledajući
tvoje vesele fotografije..
Eurosmijeh:
-DRAGO MI JE VIDJETI DA SU LJUDI ZADOVOLJNI MOJIM BLOGOM,I DA IM OSVJEZIM
DAN..DO SADA JE BILO PREKO 290,000 KLIKOVA STO MISLIM DA NIJE MALO ZA OVE
CETIRI
GODINE..NAROCITO BI PREPORUCIO DUPLU KAVU UZ MOJ BLOG..
A VICEVA,SLIKA,SMIJESNIH PRICA MI JE PUN podrum TAKO DA ZA TO NEMA
PROBLEMA..
NAKUPILO SE TOGA GODINAMA I TO SADA TREBA PODJELITI SA VAMA..
Znamo da si iz Istre i da radiš u Njemačkoj,reci nam još nešto o sebi...
Eurosmijeh:
-HEHE NI SAM NEZNAM DALI PRIPADAM U DIJASPORU ILI GDJE VEC..DALI CU MOCI
GLASOVATI
ILI NE...HEHE,AKO SE TAKO NASTAVI PITAM SE HOCE LI DIJASPORA MOCI I BLOG
PISATI..
OZENJEN ,STO ZNACI DA IMAM ZENU,IMAM SINA OD 13 GODINA,ZA LJUBAVNICU NECU
NISTA
RECI JER TO SE NE GOVORI..PO ZANIMANJU CNC PROGRAMIRER I ZA SADA JE DOBRO...
KORISTIM SVAKU PRILIKU DA SKOKNEM DO LIJEPE NASE...

Čime se ponosiš a što nebi nikada više napravio?
Eurosmijeh:
-PONOSIM SA KUCOM NAPRAVLJENOM U ISTRI,ALI JE VISE NIKADA NEBI PRAVIO
JER TOKOM CIJELE GODINE ZA TO MALO STO BUDEM DOLJE DOVOLJAN MI JE I MALI
APARTMANCIC..
Znamo i tvoju ljubav prema sportu i kladionici.O kojem je sport riječ i koju
kladionicu najradije posječuješ...
Eurosmijeh:
-ISTINA LUD SAM ZA SPORTOM,I TO NAJVISE ZA HOKEJOM NA LEDU I NOGOMETOM.
HEHE MALO CUDNO ZA ISTRIJANA:HOKEJ NA LEDU ALI VJERUJTE TO JE NAJLJEPSI
SPORT
ZA MENE..U NJEMACKOJ IGRAJU NASA DVA HOKEJ REPREZENTATIVCA BRACA MARTINOVICI
PA SAM CESTO SA NJIMA U KONTAKTU..
PORED TOGA POSJECUJEM I TEKME NJEMACKOG NOGOMETNOG DRUGOLIGASA FC"AUGSBURG"
A PONEKAD SKOKNEM I POGLEDAM BAYERNA IZ MÜNCHENA..
INACE CESTO SE KLADIM U KLADIONICI I TO U "TIPICU" KOGA ZANIMA MOZE
POGLEDATI NA:klikni tu--->
NEKADA SE I PONESTO UBODE...

Tko ti je omiljeni favorit a tko te redovno ruši na tiketu?
Eurosmijeh:
-OMILJENI FAVORIT MI JE HOKEJ KLUBA "ADLER MANNHEIM" A NAJVISE SAM DO
SADA POPUSIO NA MILANA,UVIJEK KAO FAVORIT A NA KRAJU ODIGRA NERJESENO ILI
IZGUBI..
Koga bi nam preporučio kao sljedeceg gosta?
Eurosmijeh:
-Leni...ali ona je sada trudna sa blizancima,pa neznam dali ce to biti prava
prepruka..

Evo i nekoliko brzopoteznih.
Lijevo-Desno?
Eurosmijeh:
-DESNO..
Hlo-Cho?
Eurosmijeh:
-CHO
Fish-Burek?
Eurosmijeh:
-BUREK.
Čevap-pizza?
Eurosmijeh:
-ZNA SE..
tartuf-vrganj?
Eurosmijeh:-VRGANJ

Nakon nekoliko tisuća viceva ima li neki koji ti je najdraži?
Eurosmijeh:
-Ima ih bezbroj dragi..Ali najdrazi su mi o svecenicima i casnim
sestrama...

Kada dolaziš na odmor,ove godine i gdje...
Eurosmijeh:
.Francek ako sve bude po planu u kolovozu naravo u Istru...
Majka mi je iz Zagorja tocnije iz Zapresica pa imam i tamo
jos nekih striceka pa cu morati i na tvoj kraj jednom doci..
Treba imati slobodnog vremena a ja ga bas i nemam..

Za kraj bez nagovora,napiši što želiš,ili porući što želiš...
Eurosmijeh:
-ZELIM DA HRVATSKA UDJE U EU,ZELIM DA HRVATI BUDU SLOZNI A NE DA
SE MEDJUSOBNO MRZE I OTUDJUJU..
ZELIM DA JOS DUGO,DUGO PISEMO BLOGOVE, TE DA SVI BUDEMO
ZDRAVI I VESELI..
A FRANCEKU HVALA ZA OVAJ INTERVJU..



Bio je to još jedan gost kod mene,a sad slijedi njegov post..



...Mnogi ljudi i danas kada pisu brojku 7 stavljaju crtcu u doljnji dio
broja. Ta crtica u teoriji ne postoji, ne moze se naci ni na tastaruri, ni
na kalkulatoru....No znate li odakle dolazi ta navika? Ona, je naime nastala
jos davno u doba kada se Mojsije popeo na planinu da bi zapisao 10
zapovijedi...I kad je dosao do sedme zapovijedi rece mu Bog: "Ne pozeli zenu
bliznjega svoga"
Nakon mukle tisine narod povice: " Precrtaj 7 !!!!!!!"


Svi idu jedan jebe.....................svatovi
Jedan ide svi jebu.....................muz na sluzbenom putu


Pita Mujo Hasu:
- "Sta bi ti kad bi tvoju punicu napao lav?"
Haso:
- "Sam ju je napao, sam nek se i brani!"


Kako je Vlada Srbije prokomentarisala rezultat fudbalske utakmice sa
Argentinom?
- Necemo priznati rezultat dok se ponovo ne prebroje golovi.


Došli Mujo i Haso na semafor. Upali se crveno svjetlo, a Mujo ?e:
- "Vidi lijepe boje."
Upali se žuto svjetlo, a on:
- "Ova boja je još ljepša."
Upali se zeleno svjetlo, a on ?e na to:
- "Uuuuu, a ova boja je najljepša."
Upali se opet crveno svjetlo, a Haso ?e:
- "Hajmo, ovo smo ve? vidili."


Sreli se Mujo i Haso. Pita Mujo Hasu:
"Čuj, neka bude među nama, posudi mi 100 eura."
"Ne brini, kao da nisam ni čuo!"


P: Zasto je Osmanagic "otkrio" piramidu ?
O: Dobio zadatak od CIA-e da ispita da li su Bosanci stvarno toliko glupi?



Eto dragi moji, prošli puta sam prozvao BaćaIvu, ali on je morao na put, ali neće on odbiti gostovanje, tako da mislim da je upravo on slijedeći gost, a ako i nije, nema veze bit će treča sreča...
U tom slučaju netko će se iznenaditi kad dobije iznenada mail...
Do slijedeći puta....Bistro vam bilo...

Posao narodnog zastupnika nigdje nije tako težak i odgovoran kao kod nas. Ponekad iskreno zažalim što se nisam opredijelio za nešto lakše. Evo što se sve dešava u našem časnom Saboru.

Jednog dana navale u parlament da se osobno meni žale oni koji nemaju što jesti. Za mene su, kažu, glasali i znaju koliko ja držim do svog obraza. Ispijeni jadni, kost i koža takoreći. Po njima samima se vidi koliko je sati. Nema laži, nema prevare.
Tu se ja najprije vidno potresem, a onda im sa onih nekoliko uobičajenih fraza preporučim da se vrate svojim kućama dok mi njihove zahtjeve ne razmotrimo. Ako imaju kuće, naravno.

Drugog dana dolaze mi naizmjenično oni koji nemaju što obući i oni koji ne mogu nabaviti lijekove. Koliki stres tu proživim ne trebam ni objašnjavati. Da mi je netko pričao da ćemo i pod nama imati toliku sirotinju, ne bih mu vjerovao. Riječju, užas jedan.
I njih, naravno, lijepo saslušam, a zatim ispratim najbolje što znam.
Potom sve iz početka. Gladni, goli i bosi ne izlaze iz moje kancelarije, a bogami dugo se zadržavaju i kod nekih mojih kolega kojima također vjeruju. Kad tako zatvore krug, onda počnu ponovo dolaziti pa se raspitivaju što smo poduzeli. Tu im ja osobno, opet najbolje što znam, objasnim da mi u našem časnom Saboru isključivo saplićemo jedni druge, da ni oko čega ne možemo da se dogovorimo, te tako i njihovim zahtjevima ne možemo da izađemo u susret.

Dok im to govorim opet imam stres, jer patim zbog njihove situacije kao nitko. Da bi sve bilo transparentno, maramicom pred njima pokupim i pokoju suzu koja mi se skotrlja niz moj cijenjeni obraz.
Malo mi lakne tek kad ostanem sam. Tada, uostalom, mogu da se posvetim i drugim važnim stvarima. Evo upravo sam pokrenuo inicijativu da se nama zastupnicima poveća plaća. Stresan je to i težak posao. Čak i oni kojima narod nije toliko na srcu teško da bi izgurali cijeli mandat. Moja inicijativa je, inače, u Saboru naišla na topli prijem. Prihvaćena je općim konsenzusom istog trenutka kad sam je obznanio!

BISTRO???

ZAGREB - Centar Simon Wiesenthal iz Jeruzalema izrazio je u ponedjeljak, u pismu hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, zgražanje i gnušanje "masovnim pokazivanjem fašističkih pozdrava, simbola i uniformi na rock koncertu popularnog ultranacionalističkog hrvatskog pjevača Thompsona", kojem je u nedjelju u Zagrebu nazočilo 60.000 ljudi.



Direktor Centra Efraim Zuroff u pismu Mesiću od njega traži zabranu koncerata pjevača poput Thompsona, na kojima se slavi fašizam i rasizam.



Prema hrvatskim medijima, koncert se pretvorio u masovnu fašističku demonstraciju u kojoj su deseci tisuća ljudi uzvikivali ustaški pozdrav 'Za dom spremni'. Osim toga, veliki broj sudionika nosio je ustaške uniforme i simbole", stoji u Zuroffovu pismo.



"Pod tim okolnostima, smatram da je došlo vrijeme da se zabrane javni koncerti onih koji pjevaju nostalgične pjesme o Jasenovcu i potiču isticanje ustaških simbola", dodaje Zuroff napominjući da se time huška protiv svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.



Vjerujem da samo kada bi netko s vašim ugledom i izraženom antifašističkom reputacijom poveo borbu protiv tog ružnog vala obnovljenog fašizma, moglo bi biti spriječeno da taj izvanredno opasni novi trend zahvati cijelu Hrvatsku",



Volio bih još jednom pročitati kako je gospodin Zuroff reagirao na slavodobitni ulazak oslobodilačke četničke horde,u Vukovar uz pjesmu ''Bože šalji nam salate,bit će mesa klat ćemo Hrvate''
Voljeli bi i vi dragi moji blogeri,zar ne? Ali na žalost nećete, jer takve izjave nikada nije ni bilo...zato još jednom hvala ti Thompsone...



Ovime završavam sve vezano uz koncert i oko njega...Bistro vam bilo....

Draga moja Filipinko, kako sam ti i rekao, vidjet ćeš gdje
sam bio dok se igrala utakmica Cibone i Zadra...

Iako se ne mogu oteti dojmu, da je i u tvom komentaru
zaostala jedna bodlja, moram ti reći da se ja iskreno nadam,
da među mojim upecanima, nema nacionalista, i da su svi
do jednoga kako ti kažeš ''finci'', i domoljubi...

Sinoć sam bio na koncertu Thompsona na stadionu.
Bilo je tu ljudi sa svih strana.Iz cijele zemlje, a Bome i iz
Inozemstva. Transparenti iz Melbournea, Škabrnje, Vukovara,
Osijeka, Splita, Gospića, Munchena,Zadra,Krapine, Maribora...
Dokazuju da je moguće biti na jednom mjestu, zajedno, bez
''špananja'' tenzija za i protiv Zagreba.

Staro, i mlado, muško i žensko, svi su tri sata otpjevali
pjesme stojeći , i nagrađivali pljeskom, svaku izvedbu
Thompsona i gostiju...
Pljeskalo se,i pjevalo i to burno, na izvedbe Zadarske klape Intrade
(Hvala Santea,hvala Aurrora),na izvedbu Jakovčeve opere, na Čavoglave...
Mnoštvo naroda, dokazalo je još jednom snagu zajedništva,
A pokoja suza u oku prilikom izvođenja pjesme
''E moj narode...'' dokazala je da ipak ima još osjećaja pripadnosti
I bratstva u Hrvata...

Za kraj, citirat ću novinara ''Večernjeg lista''...P.Grubišića...
Teško je naći riječi za opisati atmosferu na maksimirskom koncertu. Oni koji nisu bili i to doživjeli, reći će da pretjerujemo, a oni koji su bili sudionici velikog spektakla, reći će da je to trebalo doživjeti...
I je, trebalo je to doživjeti. Kada 60 tisuća ljudi, na jednom mjestu, pjeva
Odjednom...iz sveg glasa...
A Thompson, maestralno je otpjevao pjesme sa novog, i starih albuma...
Što reći, već hvala ti što si nas potsjetio na dane ponosa i slave...

Dragi moji neka vam je BISTRO...

Stara dobro poznata izreka. U novije doba služi više kao alibi...
Jer i jedna utakmica može poslužiti na više naćina.
Ovisno iz kojeg se kuta gleda.
A gleda se iz raznih kuteva.Pa pogledajmo kako to prenose
oni koji bi trebali biti objektivni, i koji ni trebali izvještavati,
a ne donositi osobne sudove i zaključke...
Prvo VEČERNJI LIST

Zatim DNEVNIK HR

Zatim naša blogerica FILIPINKA


Zbog toga, i takvih stvari, ne odlazim više na utakmice.
Naročito između Južnjaka i Sjevernjaka...
Želim sigurno ići po cijeloj Hrvatskoj, bez straha da će mi netko
razbiti auto, želim bez straha otići na naše more, i ostaviti nekoliko tisuća kuna za odmor.
Želim vidjeti i dalje tisuće momaka i djevojaka iz Istre,Dalmacije,Slavonije,Like....
u Zagrebu na studijima...
Eto dragi moji pa vi presudite, tko je u krivu, a tko prav....

Meni je sudbina odredila, ribolov, i u druge stvari se nebih mješao...
Bistro vam bilo....

Danas su na redu vicevi...iako stari, ali dobri...
Vraća se Mujo od doktora i stalno nesto spominje riba,
žaba, kornjača, te se udari po čelu i vrati nazad kod doktora
i pita ga: - "Jel doktore šta ja ono imam?"
Doktor: - "RAK jebo ga ti."

Otišla Fata da rodi. Nakon tog svečanog čina,
došao Mujo u posjetu, a kako je Fata bila smještena
na III spratu klinike, počne Mujo vikati ispod prozora:
- "Fato, Fato šta smo dobili?"
Fata: - "Crnče Mujo, crnče!"
Mujo ne čuje dobro, ustrči uz stepenice i
sav zadihan sa vrata vikne:
- "Fato bolan šta smo dobili ja nečuh dobro?"
Fata: - "Crnče Mujo,...crnče."
Mujo: - "Uh dobro je Fato, ja razumio Srpče..."

Muji se prokurvala kćerka, žena, a sin mu je posto peder i sad se Mujo želi ubiti.... dođe on do mosta i baš je htio skočiti, kad mu dođe neki čovo i pita ga što je. Mujo mu objasni situaciju i ovaj reče...
- Pomoći ću ti, ja sam vilenjak i ispunit ću ti 2 želje!!
Mujo zaželi da mu se prestanu kurvat kćerka i da mu se prestane kurvat žena.
I sad vilenjak želi otići, kad ga Mujo zapita...
- Ej, ba, može još jedna???
- Može, ako mi ga popušiš!!
I popuši Mujo vilenjaku.... onda vilenjak reče
- Mujo, koliko ti imaš godina???
- 43!
- I ti još uvijek vjeruješ u vilenjake?


Kaže Huso Muji: - "Jesi li ćuo, ba, da ima neki hotel
u Sarajevu gdje odeš, pojedeš, popiješ, pojebeš,
prespavaš, i kad podješ kući daju ti 100 dem."
- "Ma hajde, bolan gdje si to ćuo?"
- "Jeste, majke mi, pričala mi Fata."

Mujo radi u Njemačkoj i poslije godinu dana dolazi kući željan Fate.
Fata ga onako sva sretna dohvati, odvuče u krevet i tamo čini čuda.
Oralno, analno, normalno, sprijeda, straga, gore, dolje, naprijed, nazad...
Poslije sat vremena Mujo umoran i začuđen pita:
- A jel bona Fato, kako ti sve ovo znaš kad prije godinu dana nisi to radila?
Fata se zacrveni i kaže:
- Ma znaš Mujo, kako tebe dugo nije bilo pa ja malo gledala porniće i tako svašta naučila.
Nije Fata ni izgovorila kad Mujo šamar iz sve snage - PLJAS!
- A pička ti materina, pa i ja cijelu godinu gledam Bundesligu pa ne igram u Bayernu"!

Eto to je sve za danas....imam puno obaveza, zato do sutra....
.............................BISTRO.............................................

Konačno došao je red da upoznamo i Fizikalca....


Pa dobro Fizikalče,kako je u Vrpolju, i za početak pokušaj
Blogerima objasniti gdje je uopće Vrpolje...
Fizikalac:
to je polupitomo mjesto smješteno u trokutu između čajkovaca,
perkovaca i piškorevaca.imamo i željezničku prugu koja je većim dijelom
godine u funkciji,a jedan dio godine vlakovi ne mogu voziti
jer okolni mještani skidaju klinove za kačiti prikolice za traktor,
a neki odrežu tu i tamo koji metar šina za ogradu.
a popravak zna potrajati.
U par jednostavnih rečenica predstavi se onima koji te još ne znaju...
Fizikalac:
lijep,mlad i inpotentan. netreba mi nekoliko rečenica.
kratko i jasno.
Osim po čuvenom triu prasicus (Matilda,Rambo, i Kokolo),i trešnjama
po čemu se još može Vrpolje i cijeli tvoj kraj podičiti...

Fizikalac:
imamo galeriju ivana meštrovića.posluje uspješno.
ove godine smo uspjeli naplatiti 32 ulaznice,a tek je lipanj.
kad bi školsku djecu privukli u razgledanje,bilo bi i bolje.
Malo blogera zna da voliš vješati stvarčice po retrovizorima,
(čarapice na traktoru), imaš li još koji hobi...
Fizikalac:
moj život su čarapice.ženske.šta će mi drugi hobi.
najskuplje čarapice platio sam 84 eura,prošle godine.
ove za koje me bockaš sam platio 230 kuna+poštarina.
tržišna vrijednost im je oko 35 kuna,no ja plaćam i ego.
Sad kada si dobio konačno adsl, i kad si kao sav drugi svijet
povezan sa svijetom iz naslonjača, hoče li se to odraziti na kvalitetu
i kvantitetu tvojih postova...

Fizikalac:
neće.moja kvaliteta je konstantna. akademici su uvijek
kvalitetni i imaju svoj pravolinijski kosinus.
Odakle nick Fizikalac...
Fizikalac:
atomski fizičar. jesi ti čuo za mariju kiri?
e,ona i prijateljica strica od moje babe su dvije žene.
Reci nam pet stvari koje ne znamo o tebi...
Fizikalac:
za pravdu sam uvijek,poštenje prije svega,dana riječ
se može pogaziti samo u slučaju smrti,nikad nikog nebih namjerno povrijedio
I tri stvari koje nebi nikada više napravio da se opet rodiš...
Fizikalac:
nebi radio u firmi,nebih pušio,nebi dizao kredit
I tebi nekoliko blic pitanja...
Hlo-Cho
Fizikalac: ne razumijem
Tito- DelPonte
Fizikalac:tito
Šmirgl-papir
Fizikalac: levantica
Lijevo-desno
Fizikalac:extremno lijevo
Vidjeli smo da si jedno vrijeme učio malo o ribama, jesi
li u međuvremenu koju i konzumirao i na koji način...
Fizikalac:
ribu nikad nebih jeo,mislim da ju više ni rukom
neću dotaknuti.pajcek je moja kulinarska vizija bio i ostao
i zabrinut sam ak nemam u oboru 500 kila živih,i u zamrzivaču
100 kila zmrznutih.

Gledajući strukturu ljudi koji te komentiraju, primjećujem da se u 80% slučajeva
radi o ženama.Tek nekolicina muškaraca.Možeš li objasniti taj fenomen, o ćemu se tu radi?
O sklapanju pjesama,dijeljenju trešanja, ili nešto treće...
Fizikalac:
na moja prethodna dva bloga bilo je 99,9 % žena.
ovdje se neke kitonje nametnule,no sad vidim da je to dobro inače
bi me žene raskidale kao lavovi.
Gledaj Fizikalac, ja te ne nagovaram, ali sad poruči nešto našim blogerima,
što god želiš, na svoju odgovornost...
Fizikalac:
curama pusa i sisoljub,a muškićima udaljeni i oprezni rukodrm.
Eto dragi moji, to je to...a sad slijedi gostov post....



POST

znam da me držite za ozbiljna tipa,ispravno ustrojenog
od malih nogu,pedantnog,bezbrižnog...
nije tako. imam velikih problema i mada se može laiku
učiniti da sam ja problematičan-ne, problem je u problemu.
u zadnje vrijeme sve mi ide naopako. ponekad mi se steška
tak jako da pomislim i na -nesmijem ni pomisliti.

evo nekoliko primjera pa sami prosudite teret koji ja nosim
i koliko sam jak da ga izdržim,što malo tko može.
sjedim i tipkam ovo po nalogu franca. sjedim,kažem i tipkam
no kao da gledam da mi ovo tipkanje bude izašlo na nos.
svaki čas mogu očekivati da mi žena iz kuhinje dovikne
-dođi mili,ručak je na stolu,da se ne ohladi!
dođi,a nepita se mene jel mogu doći,jel imam snage za
tih devet koraka jer guram miša evo 4 sata,ganjam opake viruse,
boja mi se razlila zjenicama,a bold postaje italik.
kao da nije mogla prilagoditi ručak da bude gotov za 15 minuta
onda bih i ovo istipkao,ubio još 3 virusa i spriječio upad 2 trojana.
no,neću kavgu,pa ću se ustati,i otići izjesti tih 5 šnicli da se
ne hlade,i reda radi 2 zrna graška,pa dugo gledati u bocu
mineralne koja nije otvorena (uvijek ja moram upinjati otvaračem
i trošiti snagu koju više neznam odakle mi) i tako trpiti i
žeđ i malaksati,da nekažem dehidrirati dok ju netko ne otvori.
o sipanju u čašu te vodurine s mjehurićima neću ni pričati
jer uvijek moje nejake ruke moraju odizati tešku staklenku.
neka,istrpit ću i to. onda čekanje da mi donese cigare i
pepeljaru koje su ostale kod kompjutora,i onaj njen cinični
govor-ma spuši ovdje,budem ja dok ti malo dremneš poslije
ručka provjetrila sobu-jaka stvar sobu provjetriti,a to što ja
moram uz stube do sobe da prilegnem nikom pa ništa.
a tko da mi donese zamenom bocu mineralne,cigaretline i
mobitel,tko da mi prozor zamrači i pokrije me dekicom,nek
samo pomišljam-dok se ona sjeti da sam gore, već sam nazebao
i postao nervozan od nepušenja,,uvijek po 5 minuta moram
čekati,pa mi se poebu misli i onda neće san na oči.
naravno kad se probudim nema mi tko kavu skuhati da dođem
k sebi,jer ona je uhvatila kosilicu pa kosi li ga kosi a
ja nemoćan nek zavijam i zazivljem tih nekoliko
kofeina,kako bih mogao sići niz stube otvorenih očiju
i napipati tipku start na kompjutoru.
nema smisla dalje nabrajati,evo rasplakao sam i sam sebe
i dođe mi da klimu u podkrovlju podesim na 23 stupnja a ovu dole na 22
pa nek me razlika u temperaturi dotuče zauvijek jer ovako
više ne mogu.
vaš son.ak.fizikalac



Sljedeći tjedan gost-post bit će nadam se BaćaIva....
Do tada ....BISTRO....

Gače, potkošulje, grudnjaci....ajmo žene....
Tako su nekada vikale Ciganke, po trgovima, i na tramvajskim okretalištima ,nebi li zaradile pokoji dinar. Danas ih više nema. Danas se sve to prodaje u tv-shop emisijama.
Samo su uloge zamijenjene. Ali agresivnost je ostala ista.
Za žene su rađene manje više sve reklame. I one za uloške, i one za pilinge, za kreme, za šampone, za bojila za kose, i za usisavače koji malte ne sami rade, za ovo, za ono....jer one to zaslužuju... kako jeftin trik, i kako na žalost žene padaju na to.
Čarobnih formula za ljepotu nema. Nema eliksira mladosti, ma kako bili mudri, to još nitko nije, a niti neće otkriti. Ni za mušku čelavost, ni za ženski celulit.
Dok sama žena ne napravi nešto za sebe.
A što žena može napraviti? Može se smijati. To je lijek za sve nedače.
Smijeh. On je taj koji uljepša žensko lice, on je taj koji donosi radost i sreću u život.
I muškarčev, i ženin.

Mokro suhi brijač. Ta riječ je toliko besmislena, i toliko glupa, da se naježim svaki puta kad je čujem. Ruku na srce zar mokrosuhi brijač ne može biti i svaki žilet, svaka britvica, jednokratna, mnogokratna, ili bilokakokratna?
Posude sa pripadajučim poklopcima tri u jedan, pet u jedan, sto u jedan, kupiš jednu dobiješ dvije...treči potpuno besplatno, ali ni to nije sve, nazovite odmah i dobit čete i ovu funkcionalnu dršku za sve prilike. Možete se držati u tramvaju, na radnom mjestu, na ribolovu, dovoljno je samo nazvati ovaj broj, i mi ćemo vam poslati još i bla, bla, bla...
A sve to za xx99 kuna...nazovite odmah....
Fale mi, ipak mi fale Cigani. Ono potezanje za rukav, hajde, kupi, Bog te živio, daj da kupim deci kruva...pa se pogađaš, spuštiš cijenu i više nego si naumio, pa se smiluješ, i kupiš, iako znaš da ti ne treba...ali imalo je svoje draži...
Neka mi žene ne zamjere, nije ovaj post uperen protiv vas, samo je činjenica da su žene največi potrošači, i konzumenti pripravaka, čudesnih mister Propera, Mister Đigola, i ostalih trgovaca, na kraju krajeva reklame se i rade zbog vas...

Preuzeto sa Burek-foruma...

Eto dragi blogeri ima u ovome i istine....Bistro vam bilo...


Ali ni to nije sve....danas ćete dobiti kao poklon i ovu...
I G R I C U
potpuno besplatno , dovoljno je samo kliknuti na nju...

Jutros me probudila bol u ramenu.
I zatekao sam se u istom položaju u kome sam valjda i zaspao.
Izgleda da se nisam niti okrenuo nočas.
To me čudi, i možda mi se samo tako čini,jer znam čak i što sam sanjao.
A sanjao sam ribolov. Sanjao sam da sam bio s kumom.
I opet smo uhvatili onog soma. Onog za kojeg mi je Fizikalac rekao da je photoshop.
I da je on mogao napraviti bolju montažu....

EVO DA GA RAZUVJERIM, OVO JE ISTI SOM, SAMO ŠTO GA KUM DRŽI...
Dakle sanjao sam da smo Kum i ja bili na poribljavanju.
I svađali smo se sa tajnikom društva, da zašto nikada ne poribljavamo
Trstenik IV...jer od kad postoji ta voda,a postoji jedno desetak godina, nikada
u nju nije bila planski bačena riba.
Sve što ima smo mi ribiči sami bacili u nutra. I to babuške, i nešto šarana..

Tajnik nas je uvjeravao da Trstenik IV ne postoji, već da ima samo Trstenik I,II,i III...
Eto i u snu mislim kako je birokracija kruta, i kako ne zna stvari na terenu.
Što on zna iz kancelarije, ćak ne zna ni da je kopanjem, i vađenjem šljunka
iskopan novi bajer...i kojeg smo naravno nazvali četvorkom...
Da se odmah poribljavalo, danas bi tamo bilo i te kakvih kapitalaca...

Jer ako šaran u prvoj godini naraste do dvije kile, možemo zamisliti onda koliki bi bili za deset godina zar ne???
Vrijeme je da odem konačno na taj ribolov, samo da mi se malčice vrijeme smiluje...
Jer ova kiša udavi i zdrave, a kamoli ne nas ribiče....
Za kraj, otkrio sam čiji je zapravo igrač mister Jubito....nije HDZ-ov,...hehehe....

Eto moji blogeri, to je to. Ugodan vam vikend, i puno smijeha, i dobre spize....
I naravno...BISTRO vam bilo....

Francovo ribanje...
Danas nam je gost na blogu, to jest
gost-post nitko drugi nego Kenguur.



Za početak reci mi gdje si trenutno...
Kenguur:__Uh zajebano pitanje
Danas sam u Njemackoj ( okolica Münchena )

Ja ću umjesto tebe reći da si prošao sve što je prošla tvoja
(i moja) generacija.Dakle prošao si Vukovar, Radne akcije,
Pleh muziku, JNA,Njemačku, Australiju...
Govoriš nekoliko svjetskih jezika, jedan si od informatički
naj potkovanijih blogera...što još možeš reći o sebi?
Kenguur:_Al ti mene nahvali , da sam se skoro upitao o kome pricas.
A sta reci o nekome tko ima 44 godine ?
Sretno ozenjen, otac dva predivna sina. Imam jednu zenu i nemam ljubavnicu .
Visok sam 186 cm, imam oko 95 kilograma , crnu pomalo sijedu kosu, i smedje ooci. Ne nosim naocale osim suncanih. Polako ulazim u one najbolje godine ili kako to neki zovu «zlatno doba» samo sto se ja sa godinama ne osjecam bolje.
Laze tko kaze da sa godinama sve postaje bolje. Mozda vino ali ljudi sigurno ne.
Zamislite Severinu sa 65 godina.
Istina prosao sam u zivotu puno toga, ali sam jos uvjek kao malo dijete. Volim sve sto vole mladi, isli skoro sve. Nikada nisam probao drogu.
Skroman sam i umjeren u svemu osim u cevapima i janjetini sa raznja. Volim lijepe stvari. Obozavam parfeme i to mi je jedna velika opsesija kao i kravate iako se vecinom oblacim sportski.
Obozavam kuhati i izvrstan sam kuhar. Rado kuham za prijatelje.
Volim ljude sa zdravim smislom za humor. Volim pomoci ljudima u raznim situacijama i imam jako puno prijatelja.
Znam dobro pricati , ali isto tako znam izvrsno slusati.

Što je ikebana?
Kenguur: E jebiga di me nadje ?
Ma nekada davno jos 1977 god, ja sam mislio da je ikebana vrsta karate sporta ali sam se gadno iznenadio. Mada mi i nije toliko zao. Isao sam na taj tecaj ili kurs kako se to nekada zvalo i dobio diplomu V stupanj Ikebane. Znam svasta o cijecu.
A naj vaznije o tome je znati da ga zene vole ( mislim cvijece)

Naučio sam iz prošlog intervijua sa Levanticom da ne smijem
pitati o manama, pa neću, nego što je tvoja vrlina?
Kenguur: Ne volim sam sebe hvaliti. Prepuštam to onima koji me poznaju.
Ako se POŠTENJE smatra vrlinom onda sam sretan da sam posten i ucim svoje sinove da budu takvi. Mirno spavam i ne trzam se na svaki zvuk sirene vatrogasaca, policije ili hitne.

Vidim da redovno pratiš zbivanja u Kroejši,pa samo nekoliko
Blic pitanja...
Desno ili lijevo?
Kenguur:___sredina
Zubatac-som
Kenguur:___na moru zubatac u Slavoniji som
Bas-gitara
Kenguur:__Ritam - solo
Truba-bubanj
Kenguur:___Saxophon. Obozavam taj instrument.

Jesi li jeo klokana?
Kenguur:__Jesam i ukusno je. Prvi utisak mi je bio cudan i imao sam osjecaj da jedem mjesavinu puretine, teletine i svinjetine, ali to je bilo do nacina spravljanja. Inace od klokana meso je jako zilavo i svo u misicima tako da se za ishranu odabiraju posebni dijelovi mesa.
Za ostalo je potreban expres-lonac.

Gdje su najbolji čevapi?
Kenguur:__UH di me nadje ? hehehe
Jeo sam dosta cevapa u raznim dijelovima svijeta.
Jedno je veoma vazno za naglasiti, da nigdje nema boljih cevapa nego u Sarajevu. Prosle godine sam za godisnji isao 300 km u Sarajevo na samo 1 dan , da bi pojeli cevape.
Sta da ti kazem. Neopisivo dobro. Kako cesto dolazim za Hr idem i za Bosnu, pa i tamo pojedem nekoliko porcija. Prosli tjedan sam jeo na koridoru ARIZONA i nisu me se posebno dojmili. Obicno kada idem u Bosnu navratim u Orasje «Cevabdzinica kod Bace» gdje dolazi i Ivo Grgurevic i jos neki poznati glumci i pjevaci. Neatraktivna pecenjara , obicnog izgleda ali sa cevapima koji se pamte. Preporucujem i drugima da probaju.
Dobri cevapi su jos u Bos. Brodu «Kod Aljke» i u Zenici.
U Zagrebu je u Trnskom ili Savskom Gaju prije 6 mjeseci otvorena izvrsna Cevabdzinica. Nije kao ona u Bosni ali je svakako za Zagreb odlicna i lako se nalazi.
200 m od rotora , 2 ulica na desno .



Reci mi pet stvari koje ne bi nikada napravio
Kenguur:
- Nebi bio peder
- Nebi ukrao
- Nebi Zelio da moja djeca zive zivot kao sto sam ja
- Nebi zelio RAT vise nikome
- Nebi zelio ostarim bolestan i time stvaram brige i probleme obitelj. Bojim se starosti.
I smatram Eutanaziju humanom.
- Nebi vise nikada konzumirao cigarete.

A koje tri bi da se opet rodiš, jednako učinio...
Kenguur: Zaista tesko pitanje.
Kako je ovo ozbiljan intervju, trudim se biti pristojan pa necu pisati o sexu
- Pa kao prvo opet se nebi ozenio do 27-28 godine. Mislim da muskarac mora proci svoje momkovanje, ali na zalost danas smatraju pod tim sjediti kod tate i mame do 30 i igrati Play Station ili igre na compu.
- Opet bi napravio dva ili vise sinova i kceri. Obozavam djecu.
- Opet bi se bavio poslom kojim se bavim.

Kruži priča da si jednom prilikom razočaran odbijanjem
neke dame, popio sanduk piva.Dali je to točno...
Kenguur: hahahaha pa ti si kao Matija Babic. Sve znas .
Ne nije istina da sam se tada napio radi neke djevojke. Jednostavno bila je dobra ekipa sjedilo se cijeli dan i noc i jebiga. Zaglavio sam na jedno 35 komada ( boca ) piva. Bilo je to jos davno na Djerdapu osamdesetih godina.
Danas ne pijem puno, a koliko vidim sve manje i jedem.
Volim navece popiti jednu Metaxu uz veceru i poslje toga casu crnog vina ili jedno – dva piva.

Rekao si jednom prilikom da bi volio biti na Zagrebačkom
okupljanju blogera.Na popularnom ''čevaparenju''
pa koga bi tamo volio sresti...
Kenguur: Ja ne biram prijatelje. Tesko je izdvojiti neke od toliko dobrih ljudi i jos boljih zena koje su sa nama u blogosferi. Volim se druziti a volim i cevape.

Hočemo li imati nastavak tvog serijala
''Nešto o meni što niste znali''
Kenguur:
Serijal koji sam pisao ''Nešto o meni što niste znali'' nebi vise bio zabavan.
Mislim da je postigao svoj cilj, malo smo se nasmijali mojim zgodama i nezgodama i osobno mislim da je dosta. Ljudi se trebju smijati prvo sebi da bi imali pravo smijati se i drugima.
Iako je u mome zivotu bilo dosta toga da bi mogao pisati post iza posta o tome.
Naravno bilo je dosta i pozitivnih stvari kojih se rado sjecam, ali nisam bas od tipova koji svoje privatno previse iznose na netu.

Za kraj nićim izazvan, poruči nešto našim čitateljima...
Kenguur:
ne volim neodlucnost !!
Uzasno mi je kada ljudi zatvore blog pa se vrate sa novim nickovima.
Cijenim odlucnost i ljude koji znaju sta hoce.
Meni osobno blog ne znaci nista posebno ali rado sam tu. Ako mi se pise pisat cu a ako ne odmorit cu ali cu se uvjek javljati dragim prijateljima koje sam ovdje upoznao.
Kako sam vec ni sam neznam koliko godina na netu, upoznao sam veliki broj ljudi i zena u raznim gradovima. Dakako da je bilo i prijatnih trenutaka i rado se sjecam vecine koju sam upoznao. Cesto sam sa nekima na MSN i cujemo se i nakon dosta godina.
NET ljude brzo umara. Neki ostanu dugo, a neki odustanu nakon kraceg vremena kada shvate da postaju ovisni o virtualnim stvarima.
U svakom slucaju «BOLJE JE BITI OVISAN O NETU NEGO O ALKOHOLU ILI DROGI!!»

Eto dragi blogeri, to je bio naš Kenguur, a sad slijedi i njegov post...




P O S T

Lazi i zablude o mjesecu ?


Jutros po obicaju otvorim novine i naletim pored nogometa, formule 1 i politike, na temu koja me zaokuplja vec godinama.
Jeste li ikada razmisljali o mjesecu ?
Naravno ne medenom mjesecu nego kao objektu ?
Vjerujete li da je 16.7.1969 god. Apolo 11 sa posadom Neil Armstrong, Michael Collins, Edwin 'Buzz' Aldrin zaista sletio na mjesec ?
Iskreno , meni je to sve malo cudno. Cesto sam se zapitao, ako su bili tada zasto neidu opet ?
Jesu li slike koje smo vidjeli zaista snimljene gore ili u studiju Hollywooda kako bi se impresionirao svijet ?
Meni je sve to malo cudno. Zasto od davne 1969 do danas opet nemamo snimke da je netko setao po mjesecu?
Zasto Rusija i Kina koje su isto velesile to nisu izvele ni nakon evo skoro 40 godina ? Dali je sve istina ?
Tu je jos citav niz drugih pitanja koja se namecu.
Ma koliko izgledalo glupo ovo sve sto pisem , ali razmislite i Vi.
Naslusali smo se toliko Americkih lazi i nagledali njihovih gluposti, da sada sve manje vjerujemo u ono sto je bilo.
To isto i mene proganja godinama .

Kina šalje čovjeka na mjesec do 2024. godine

PEKING - Visoki dužnosnik kineskog svemirskog programa najavio je da će prva kineska misija s ciljem spuštanja čovjeka na Mjesec biti poduzeta prije 2024. godine, piše u ponedjeljak hongkonški list.

Program slanja čovjeka na Mjesec Kina će početi već sljedeće godine, kad planira lansirati letjelicu bez ljudske posade koja bi se u ožujku i travnju trebala smjestiti u orbitu oko Mjeseca i istražiti njegovu površinu, piše list Wen Wei Po.

"Kina u načelu ima svu potrebnu tehnologiju, materijale i financije za slanje čovjeka na Mjesec", rekao je dužnosnik za list.

Kina je prešla dug put od vremena kad je Mao Zedong 1957. - godine u kojoj je Sovjetski Savez lansirao prvi satelit - rekao da njegova zemlja ne može u svemir lansirati ni krumpir.

Godine 2003. Kina je postala treća zemlja nakon SAD-a i SSSR-a koja je uspješno poslala čovjeka u orbitu oko Zemlje u svojoj vlastitoj svemirskoj letjelici.
(Hina)
Eto to je to.Tko zna tko će dobiti e-mail sa čudnim pitanjima, onosno tko je slijedeći...
Do tada Bistro vam bilo...

Moj prozor dnevnog boravka je okrenut prema školi, i vrtiću.
Sinoć ćujem neke prigušene glasove.Nešto kao, hej, daj, pst,hahaha, šuti, brzo,hahahah...
Ništa neobično.Tu se stalno okupljaju klinci i do kasno u noć galame, piju, zezaju se, tuku se,voze motorima...a naročito kad završi škola, kad nastupi ferje,onda znadu susjedi i policiju pozvati, jer ne mogu zaspati od galame, buke, i dernjave nabrijanih scootera, i kojekakvih ''prdilica''. Nisam sinoć obračao pažnju, jer manje-više, ni ne gledam što rade, (tek ako se začuje lom stakla, onda pogledam...) već jutos ugledah nešto što me razgalilo.
Nešto što je navuklo osmjeh na lice, nešto što moram podijeliti s vama...
Ovo...

E samo da mi je bilo vidjeti lice dječaka kad je našao svoj bicikl...
I to bih fotografirao, i stavio na blog....hehehehe....

Već sam pisao o zafrkanciji, i o šalama, ali nakon one zgode s klamericama, i grožđem, ovo mi je jedna od jačih šala....
Kako li su se samo sjetili odnijeti bicikl na krov škole, i svezati ga tako za gromobran da ga svi vide...e klinci, klinci.....
Šala je dobra, i ona je lijek. Osim ako se liječnici, kirurzi ne šale...
Onda to nije smiješno....

Dragi moji toliko za danas.Bistro vam bilo....

Fala
Za vsaku dobru reč,
kaj reči si mi znala,
za vsaki pogled tvoj,
za vsaki smeh tvoj: fala!

Tak malo dobrega
v življenju tu se najde,
i če je sunca čas,
za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi,
tak puno sunca dala...
Kaj morem ti neg reč:
od vsega srca fala!

Dragi moj prijatelju Baća Iva, žao mi je što si tako odlučio.
Mogao si nam podariti još,ne 300 već 3000 postova.
Kako bilo da bilo, poštujem tvoju odluku, i prihvačam je,
isto kako bi i Ti moju.Teška srca.
Hvala ti za sve lijepe riječi koje si mi uputio na blogu.
kako kod mene, tako i kod sebe, u odgovorima.
Znam da sad ovo zvući kao nekrolog, ali u tuzi i nema
vedrih tonova. Mi ćemo se još puno ćuti,nadam se,
i vidjeti, ali želim reći da ako je tvoja odluka konačna,
tada je blog.hr izgubio velikog čovjeka.I blogera.



SVE ME ČEKA

Zaškripao stari đeram
Na didinom pustom stanu
Vjetar blag mi zvuke nosi
Čak na ovu tuđu stranu.

Vidim hrašće ostarjelo
Pod njim didu kosu klepa
Lice mu je oronulo
On još uvijek mene čeka.

Čeka dida, čeka kosa
Čeka trava, čeka rosa
Čeka đeram i avlija
Čeka pusta Slavonija.

Čeka šor na pjesmu staru
I tambura u kućaru
Špencle, kapa s dukatima
Sve još čeka, mene nema.

Ivan Šarić Baća
20.rujna 2003

Dragi prijatelju želim ti još puno lijepih godina života.
Kako u tvojoj Slavoniji tako i među tvojima u drugoj domovini.
Za sve ti hvala...i bistro ti bilo...

Dobar dan Levantice i dobro mi došla...
Levantica:
Dobar dan Franc . Hvala ti što si me pozvao i još bolje te našla.
(Molim obratiti pažnju na pristojnost ,te uljudno i kulturno ponašanje. O.a.)
Za početak reci mi kako si i kada počela pisati blog...
Levantica:
Iz pukog očaja. Što sam starija to manje razumijem ljude. Da ti to pojasnim : ljudi u mom okruženju promijenili su se, postali su «netko». S tim neminovno dolazi i osjećaj o vlastitoj važnosti. A meni je to smiješno. Volim o sebi misliti kao o nekom kome se to nije dogodilo. Važna sam, naravno, ali moja «dostignuća», moj «posao» ne odražavaju mene. To nisam ja, to je vanjsko. I tako, idući kroz život vidim kako se mnogi poistovjećuju sa svojim poslom, sa «dostignućima», sa materijalnom stranom. («Imam dva auta i garažu pa sam faca, a još sam i šef osmero ljudi, ti nemaš ništa pa si nitko». «A ja pod sobom imam 12 ljudi , ja sam veća faca» Ili..oni koji nisu «uspjeli» : «da sam htio/htjela ja bih bio/bila, ali nisam htio/htjela. Ali zato sam pošten/poštena» A unutra praznina. U oba slučaja.
I , ne želeći biti dio tog ispraznog življenja tražila sam mjesto gdje ja mogu biti ja. U svoj svojoj bijedi i u svom sjaju. Kako kojeg dana. Nekad sam jadna, nekad širim krila. A sve sam to ja ista. Na okupu, na hrpi tu na blogu.
(o.a. opa ..ova mi je stvarno pametna!)
Objasni nam značenje svoga nicka.Odakle Levant...
Levantica:
Htjela sam biti VJETAR. Vjetar me fascinira. Kao pojam. Vjetar je pokretan. Sad je tu, sad tamo. Ali to je već bilo popunjeno. Pa sam odlučila bit IME nekog vjetra. Išla sam na google, stavila ruža vjetrova i dalo mi popis. Levant mi se dopalo.
U par rečenica reci nam nešto o sebi...
Levantica:
prvo što mi pada na pamet ( a to je zato što me požuruješ Franc, pa ne stignem razmisliti nego moram ovako nabrzinu pisat i odgovarat) je da sam ja ovo : u glavi sve mogu i hoću ali budući da sam mala i sitna tijelo ne prati moje «ambicije». Pa sam ja u stvari stalna trka između svojih planova i nemogućnosti njihove realizacije. Zbog toga što nemam fizičku snagu. I to me cijelog života prati i j… znaš već..ona prosta riječ..
Nabroji nam pet stvari koje ne znamo o tebi...
Levantica:
Voljela bih biti dobra domaćica. (što nisam). Ali bih voljela.
Imam ženu koja dolazi peglat, jer ja to mrzim.

Ali to nitko ne zna.
Svaki mjesec stavljam 100 kuna na račun «Noine arke».
Bila sam na regresiji. Vidjela sam svoja 4 bivša života. (tko vjeruje vjeruje. Ja vjerujem)
Volim hodat bosa, volim se valjat u travi. Volim miris proljetnog cvijeća. Volim miris svog psa. Ponekad stavim glavu na njegovu dlaku i mirišim ga. (o.a. pudlice nemaju miris. One imaju «nedostatak mirisa») Ne volim ruže.
Što je tvoja vrlina, a što mana...
Levantica:
mana, gledano s muškog stanovišta mi je što nisam dobra u kuhinji. Ne volim kuhat i ne volim kuhat i ne volim kuhat i bok. Najviše što mrzim je slušnje recepata. Kad netko krene pričat o receptima ja počnem vrištat. Iznutra.
Što se mene tiče, ja bi se hranila po vani. Ili još bolje pila bi one tablete koje piju astronauti.
Vrlina mi je naivnost i iskrenost. Neiskvarenost.
Znam da nogomet smatraš muškom glupošću,i zasigurno
nije najvažnija sporedna stvar na svijetu,ipak reci koji klub
ti je prirastao srcu...
Levantica:
sport mi nije prirastao srcu. Ako se jednom upoznamo reći ću ti i zašto.
Dali je istina da se ženska ''G'' točka nalazi na kraju
riječi šopinG...
Levantica:
na početku, na kraju, čitava riječ je G točka
Izaberi između ovih parova....
Putin-Bush
Levantica:
dvoumim se ; ne mogu; oba su mračna strana života
Raos-Ševa
Levantica: ovo ne razumijem
Hlo-Cho
Levantica: ni ovo
Trešnja-šmirgl papir
Levantica:trešnja
Vjeruješ li Fizikalčevoj tvrdnji da ima urod od 200kg trešanja po grani...
Levantica:
(ne može do riječi od smijeha. Guši se. I odlazi na 34 minute smirivanja)
Vjeruješ li mu i inače...
Levantica:
vjerujem. Iskren je.
Smatraš li da Gajo piše gluposti...
Levantica:
Gajo mi je težak za čitanje.
A njegov blog nosi naziv Gajine gluposti...
Levantica:
moj je Perfect Timing a nikad ništa nisam napravila na vrijeme i u roku.
Koja ti je najdraža riba...
Levantica:
prvo sam pomislila štuka, a nakon toga zlatna ribica.
Na koji način voliš spravljati ribu...
Levantica:
Franc, sad sam se uvrijedila. Ne čitaš moje postove. Ja ne spravljam ribu, baš ne volim kuhat. Skuham, ali preko volje. A često i zaboravim da moram napravit ručak na primjer. Naprosto mi to ispari iz glave.
Za kraj poruči nešto našim čitateljima...
Levantica:
Ovakva pitanja, štovani čitatelji može postaviti samo muški um. Mislim, pitat ženu o nogometu. (o.a. okretanje očima i izraz lica : ohhh Božeeeee). Ili pitat ženu o njenim manama.
Žene nemaju mana to zna i malo dijete, ali to mu nisam mogla reć, bilo mi ga žao. Pa sam izmislila pokoju. Tek toliko da mu ne srušim koncepciju intervjua.
I pitanja su štovani čitatelji ozbiljna. Ja se mislila zezat, ali Franc navalio ozbiljno.
Nije me pitao o garderobi, o kozmetici, o cipelama. Niš. E a tu bi si baš bila dala truda.
I sad ti budi pametan i ostavi dobar dojam.
A plus toga silno požuruje, pa svakih 5 minuta šalje novi mail sa tekstom «ajde požuri, požuri, požuri, daj da objavim». Pa se štovani čitatelji pripremite na isto. Ako možete pripremite odgovore, jer ovo što Franc radi meni to je pritisak na kvadrat. To mi ni šef ne radi, a ja sam do sad mislila da mi je šef najgori neprijatelj.

Hvala Levantici,na odgovorima, nije lako biti prvi, i probijati led.
Tko zna tko će biti slijedeći, kome će stići nenadano mail...hehehe...
A sad slijedi gostov post...

Budući da imam napraviti neku glupu statistiku, i budući da ću to radit idućih 25 godina kako mi se čini, a pri tome ću umirati od puke i čiste dosade, odlučila sam malo radit, malo pisat o lijepim stvarima.
Napraviš jedan izvještaj pa malo pišeš post o nečem lijepom, pa radiš drugi izvještaj pa opet post. I tako dok ne svisnem.
Pozivajuć se na dosadašnje iskustvo, odgovorno tvrdim da kad dovršim sve izvještaje bit će prekasno :"ma ne, ne treba to. Sad bi trebalo...".
No, s obzirom da znam gdje radim ( i s kim) to me neće izbaciti iz takta. Takva sitnica (nepotreban trud od 4 tjedna rada) me može samo stimulirati da i dalje ostanem u ovoj firmi koja mi pomaže u filozofskom pristupu životu i njegovim popratnim posljedicama (života mislim).
E sad, da mi ta buduća 4 tjedna , koja će, kako sam pametno već zaključila, biti posve uzaludna budu zanimljiva to ću
se na blogu prisjećati lijepih trenutaka života svog. Vlastitog.
Onim trenutcima koji traju sekundu a pamtiš ih vječnost.



DJEČJE RUČICE
Imali tako tu u ovim prostorima dvoje ljudi koji su bili ajmo reć "prijatelji kuće".
Dolazili su sa stvarima na prodaju. On bez posla, ona bez posla.
I imali djevojčicu.
Koja je morala ići s njima.
Meni je bila draga. I voljele smo se. Uvijek je došla k meni u sobu, sjela za stol
ja sam joj dala papir i olovku i crtala je. Crtala je i pričala. "Znaš, mi ti nemamo struje.
Isključili su nam struju jer mama i tata nemaju sa čime platiti".
Drugi put
"Znaš, ja ti idem s mamom na plac ujutro kad ona prodaje".
I tako, dolazila je vrlo često, uvijek mi se javila, uvijek mi je dala pusu i ja njoj.
Išla bi samnom (uz dozvolu mame) na pauzu, na coca-colu, svuda.
To je trajalo mjesecima.
Onda je jedno vrijeme nije bilo.
Pojavila se ponovo za dvije godine. Mama radi. Tata radi.
Izvukli su se.
A moja djevojčica odrasla.
I tada...
Dotrčala je k meni.
Ovila ruke oko moga vrata i stisla se uz mene.
One ruke...
To je trenutak koji ću pamtit dok sam živa!
Više ju nisam vidjela.
No srest ćemo se mi opet.
Znam.



Dragi moji bistro vam bilo...