Pijmo brati vince,voda naj stoji
Naj ju pije žaba,kaj vu njoj živi...
Kako lijepo rećeno,kako lijepo ispjevano, i kako se lijepo slavi vino.
Dolazi dan Sv.Martina, i tada se vino ćak i tradicionalno krsti...
Odjednom,preko noći prestaje biti mlado,i postaje staro...
Prestaje biti mošt,i postaje vino...
A onda postaje opasno...jer se može i napiti čovjek.
Ako pretjera. Jedino mi nije jasno, kako mi je rekao
Bratić iz Zagorja da su se ''snoćka narezali mošta...''
Nisam znao da se mošt reže...?

Da ne bude sve divno, i krasno u vezi vina,skrećem pozornost
opasnostima koje donosi svega dvije-tri čašice viška...
Prvo...refleksi su vam kao u konja...krepanog...
Drugo...snaga vam kopni,srazmjerno količini popijene cuge
Treće...koncentracija se smanjuje, rijeći do maloprije tečne,odjednom postaju komplicirane za izgovaranje....jete vam se plezik..
Četvrto...uopće više ne marite za izgled,i nebitno je viri li vam košulja jednim dijelom iz hlača,ili možda čak iz šlica...
Peto...dah vam postaje mješavina graševine, brlje, nikotina,i sumpora...srećom nije zapaljivo...
Šesto...treba doći kući...

Zato dragi moji, i drage moje, nikako, i ni u kom slučaju ne koristite automobile.
Ma kako dobro mišljenje imali o sebi,uvijek je bolje da vas netko drugi odveze kući.
Pod uvjetom da je trijezan naravno...
Čuvajte se,pazite se,i budite BISTRO...

Divan skitnje, oliti Broco,mi je dao da
prenesem s njegovog bloga ovu priću...meni se dopala pa rekoh da je stavim kod sebe da i vi
pročitate razmišljanja jednog normalnog čovjeka...dakle...idemo...


"Postao sam njegova potreba, a on moja navika" napisao je Meša Selimović. ..Seki
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. Izbrisati je da ne boli.
Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim sto više ne postoji.
Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje,
bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere,
gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70,
odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji
širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari,
pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa
onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to što
nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.
Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao
mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug.
Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo,
ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam,
Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama.
Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti
gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.


Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi
oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me Crnci, Španjolci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika.
Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.
Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi kao,
ono, nešto poučni.
Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovdje prazni.
Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem.
Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup
i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.
Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me i Srbi i Hrvati i Muslimani,
oni sadašnji i oni prošli.Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata.
Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije,
što mi nismo kao prije i jebe me to... "nije".
Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam.
Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovdje ne ostaje.
Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću,
a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.


Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa.
U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće.
Nemaju ljudi vremena a ni para . Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan,
hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi što sve znaju,
pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj, star 10 godina.
Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi,
a tek da misli... Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To, dok sam svima javio.
Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.
Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne
i da su nam komarci k'o i njihovi, a ne veliki k'o rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam
o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Jebe me i to što me zovu dijaspora
ili dijareja ili dijaliza, ne znam više ni sam. Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina.
Jebu me bivši građani I sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorije.
Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru .
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa.
Jebu me i Rumunjska i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Mađarska i dalje nema mora. Nogomet više ne znam gledati.
Jebe me dosadni NBA i glupi bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Američki Jevreji, koji rođenu majku stavljaju na pijacu za dolar. Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki kršćani, gdje se svaki grijeh oprašta za 99 centi ili 3 za dva dolara.
Jebu me i američki muslimani što se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa
obaveznim vozačima motora harleja čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara
njihovih prdalica. Jebu me i njihove istetovirane glupače na zadnjim sjedištima. Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.
Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.
To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.


Jebu me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici.
Jebe me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para.
Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan,
pa ih se jebe što i ne govorim engleski. Jebe me što nema boema. Jebu me i rap i džez i bluz.
Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips
na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Jebe me američki lažni moral i
što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji.
Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise,
svejedno je. Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci,
a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti. Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista.
Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe. Jebe me priča o našim
kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Jebe me i priča o jednom našem
što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest. Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama
i što voze Ford Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize
na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca sto između sebe pričaju
engleski, bez akcenta.


To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio
dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni
čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano. E, nije mu lako kao ni bilo kome
od nas koji smo došli na američki kontinent.
Svima neka bude bistro...

Zaista je čudesna ta priroda zar ne?
Iznenađenjima i novim otkričima nikad kraja...
Neki u zrelijim godinama spoznali torte, bureke, čevape, janjetinu,pa
više ne pišu drugo veće samo o klopi i receptima....
No nisam to mislio reći, to je proizašlo iz konteksta...
Mislio sam reći zapravo kako i kad ste najsigurniji u nešto,lako moguće
da nešto po zlu pođe...sasvim neočekivano...Kao ovaj klinac na primjer...
Mislio je da može naučiti mačku plivati...




Mislim da je nije naućio...
Potom valja u životu stjecati i neke vještine.Kao na primjer borilačke vještine.
Veličina, izgled, ponašanje i urlici nisu bitni...
Znamo da boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka...
A to je dokazao ovaj mali...

Pijetlić...

Ja vam želim sve Bistro, i da se volite...



ps...Bariniću od kada imaš ono upisivanje hijeroglifa u komentarima,ne dozvoljava mi blog.hr ostavljanje komentara...

Jednom davno,rekao mi je moj djed:
''zapamti sinek,ak' se priča o žitu,poskupil bu kruh''...
Meni nije sve bilo jasno, pa sam ga upitao,a kaj ako žito
pojeftini,kaj bu onda poskupio kruh svejedno...?
Pa jasno da bude,gledaj ako poskupi žito, onda i kruh
Poskupi, to ti je jasno, ali ako žito pojeftini, a ti
I dalje plačaš kruh po istoj cijeni, on je odmah skuplji...
Gledaj, pekar plati kilu brašna 3 dinara, i ispeče dva
kruha od 70dkg,i dvije kifle od te kile.
Kruh ti košta 2 dinara, a kifla pola dinara...to ti je 5 dinara.
Ako žito poskupi na 4 dinara, onda bude i kruh i kifla skuplja.
A ako pojeftini, ti bi trebao za jedan kruh platiti manje od 2 dinara...
Ali figu, ti budeš i dalje plačal 2 dinara,jer pekari nebudeju pojeftinili...
Tak da tebe taj kruh opet košta skuplje,nego kaj treba...
Sad ti je jasno da u svakom slučaju jedeš skuplji kruh...


Danas imam vremena,pa si tak ležim i razmišljam, o tim djedovim riječima...
Pa kad je nafta rasla po barelu, i benzin je poskupljival,srazmjerno
Cijenama na svjetskom tržištu.I to je u redu mislil sam, ali kaj ako
Pojeftini, hoće li i cijena benzinu pasti?
Nisam našao odgovor, nego mi se nadovezala misao, kako su
To iskoristili mnogi,pa su cijene svojih proizvoda podizali na ime cijene
Nafte na svjetskom tržištu...
Danas je cijena nafte pala,čak i ispod razine prije poskupljenja, a znate li tko
Je spustio cijene svojih proizvoda? Samo Ina,i Konzum,Kerum...
Dakle Hrvatski trgovci...skinuli marže,rabate,i kajjaznamkajsvene...
A Metro-i, Getro-i,Kauflandi,Billa-e,Mercator-i, Mercatone-i,i ostali
strenđeri,nisu, jer su odavno shvatili da je ova mala kiflica,koja se Hrvatska
zove, zapravo dobra kravica muzara,i koju ćim više muzeš,više daje...


Sad su aktualni opet penzići...i Božičnica....
Dakle od 150 kuna, do 400 kuna...kako tko...
na način da najviše, 400 kuna, dobiju umirovljenici s primanjima do 500 kuna,
a najmanje, 150 kuna, oni s iznadprosječnim primanjima (više od 2000 kuna).
Umirovljenici koji mirovinu primaju iz država bivše Jugoslavije
trebali bi dobiti 200 kuna božićnice...(prenio ja iz Večernjeg Lista...)
Pa dakle iz toga proizlazi,da ipak,ma koliko to do prije nekog vremena negirali,
postoje mirovine manje od 500 kuna.
I još nešto...ako primate mirovinu iz recimo Srbije, nebitno koliko ona iznosi,
Dobit ćete više nego ako ste recimo radili cijeli radni vijek u Hrvatskoj,i dobili
Mirovinu ...ponavljam.....iznadprosječnu od 2000 kuna...


Žalosno, stvarno žalosno...jedino se ne spominju iznadprosječne povlaštene mirovine...
Koliko iznose, i koliko će biti na njih Božićnice...
Toliko za ovaj put...ne vrijedi biti nezaposlen, previše se razmišlja...
Zato glavu u pijesak, i BISTRO vam bilo....

Prvo pustite ovu pjesmu....




Potom pustite ovaj film....





BISTRO....

I tak...da nebudete rekli kak ne pišem,i kak sam ljenčina...postavljam novi post...
O ćemu? Pa onak, ni oćemu...zaprav o svačemu, a opet ni o ćemu...
Prvo...delam u jutro jedno 4-5 sati, u uredu,i u skladištu,pa idem doma,
a onda oko 16-17 sati idem još par sati raditi,kao haus majstor u drugi dio firme.
Sad znate i to, i znate da nemam baš puno vremena za pisanje postova.
U zadnje vrijeme više čitam kaj vi pišete, i uživam u neradu...mislim ne pisanju...
Neke stvari su posve negolične i nepotrebne kaj ne???
Tam gdje ne mogu dva čovjeka, može jedan, i još može birati...hehehe...


Drugo...i ostali ukučani (Šnajderica i kći),rade produženo...
Pa sam ja i glava i rep obitelji, i plus jedan pas...strašan pas...zvijer...
Treba i njega hraniti, šetati...i tako to...
Znaći još manje vremena za pisanje...ali opet ne smatram da je moj
posao najgori...ima ih još mnogo gorih...


Treće...lova...e a to je najgore...naime kaj..nema je više...,
gotovo...sve se potrošilo....a još sam par stvari naumio napraviti prije zime...
morat će čekati proljeće,ili opet ljeto, kad zatopli...
Ali ne sekiram se, kad ne bude love, nebudem nikaj radio,i imal bum kaj???
Imal bum vremena pisati....tak da nije svako zlo za zlo...
Dakle čeka se ljeto, jer po ljetu...je sve toplije i brže suši...


Za kraj, ne mislim više kukati, jer od kukanja nema ništa, ali, ja bih
tako rado išao u ribičiju....malo da odmorim dušu kad tijelo već ne mogu...
I da vidim sve ljepote jeseni, i još jednom da vidim patke prije nego
odu...na zimovanje, a ima ih, evo dokaza....


Dakle, blogeristi i blogosice, neka vam bude BISTRO...

Skužili ste da u posljednje vrijeme zapravo ne pišem...
Objavljujem priče koje sam dobio od autora, ili sam stavljao filmiće.
A razlog je veoma jednostavan, i želim vam ga reći, tj pokazati...
Burno razdoblje započelo je s postavljanjem ograde, i izradom
kapa za stupove...


Potom je došla svadba.Po prvi puta išao sam u svatove petkom...
I bilo je super...Svirala je Beata Band...a kao gosti su nastupaili
U jednosatnom koncertu Klapa Maestral iz Šibenika, potom
uz pratnju sastava Zlatna Dolina iz Požege, po nekoliko pjesmi
otpjevali su Gosp. Škorvaga, i Čiro Gašparac...
Polusatnu emisiju uživo je vodio i dr. Drago Rubala...


Onda je bila manifestacija imenom Sesvetske jeseni, pa su
nastupali mnogi izvođači.Nabrojat ću samo neke...
U petak je između nekoliko alternativnih rock skupina nastup
Imao i bio glavni gost popularni Let3...
U subotu također između nekoliko alternativaca, večer je začinjena
Koncertom Prljavog kazališta...
U nedjelju je bilo zatvaranje, pa osim KUD-ova još nastupaju
Vis Drvenjaki, Ivica Pepelko i Kvartet Gubec...


Onda slijedi odlazak na Krk. Pomažem prijatelju nešto napraviti,
te pospremati stvari na zimovanje...podmazati brave,i ključanice,
i valja pozatvarati škure...


Taman se vratih, kad naletih na Vugrovečko Miholje...
Još jedna manifestacija plodova jeseni, kestena i vina...
Nastupi Prigorskih KUD-ova, gostiju iz Slavonije, Like, Podravine i Zagorja...


I opet veselje, ples, cika, i podvriskivanje, znatne količine
dobrog vina...pila se Prigorska Kraljevina...
A za kraj, zapravo za početak večernjeg slavlja pobrinuli su se
a tko drugi nego...Slavonske Lole...


Ove godine već treći puta budem na njihovim feštama.
Treći puta se vračam kući pun dojmova, i razdragan...razgaljen...taman...
Zaključak...zaista su najbolji...
Što jest...jest....


bistro vam bilo...

Još nisam bio napunio devet godina kad me je otac prvi put poveo sa sobom u ribolov, i to ne sa kraja, već onaj pravi, gondulom na duboko more. Ulazeći pažljivo u brodić, zateče me očevo pitanje:"Sinko, znaš li ti Očenaš"? Čudeći se takvom pitanju, obzirom da nas je baš on u najranijem djetinjstvu naučio tu temeljnu kršćansku molitvu, potvrdno kimnem glavom. "E, sada slušaj pažljivo i nikad nemoj zaboraviti ovaj očenaš za mornare, odnosno bolje bi bilo reći božje zapovidi – Prvo; Brod kaže gospodaru: Čuvaj me od kopna, a ja ću tebe od mora. -Drugo: Na brodu je samo jedan kapetan, i to gospodar !"
Duboko me se dojmila ova očeva svečano izrečena besjeda i držao sam se tih zapovjedi čitav život. Kasnije sam od njega saznao da je on od djeda čuo iste riječi kad je prvi put stupio nogom na brod i da se ta pravila prenose iz generacije u generaciju, vjekovima. Znam da su mi se mnogi smijali kad bih mnogo godina kasnije na otocima osiguravao vlastiti brod sa dva sidra i kopnenim vezom na lastu, ali vrijedilo je. Ja sam čuvao njega a on mene. "Ostale zapovidi, o pajanju, čišćenju i pituravanju broda, održavanju surgadine i ribolovnog alata, kao i o ponašanju u neveri ćeš naučiti postupno, iskustvom"-zaključi otac ovu kratku pouku.
To je bilo doba kad su samo rijetki, imućniji građani imali motorne brodice, svugdje smo išli na vesla, i ja sam vrlo brzo, na očevo zadovoljstvo, postao vrstan veslač. Savladao sam tehniku dugotrajnog veslanja bez trošenja mnogo snage i otac me je rado vodio sa sobom u ribolov. Tih godina, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, šibenski zaljev je bio pun zdrave ribe, u izobilju arbuna i lokarada, a u kanalu je bilo svakog blaga božjega, osobito zubataca i orada. Ponekad bi se iz ribolova vratili skromnim ulovom a ponekad nismo sve mogli ni ponijeti. Najveći problem je bio što tada skoro nitko nije imao frižider pa se riba odmah morala prodati, pojesti ili darovati.
Dan prije ribolova čaća i ja bismo u Škaru kod tvrđave Sv.Nikole motikom i redinom uhvatili dovoljno gambara, prvoklasne ješke za većinu ribe, osobito arbuna, a u profesionalnih ribara nabavili malo srdelica za parangal i lokarde. Jednom mjesečno bi stric iz Vodica poslao jutarnjim vaporom crva u važu s morskom vodom, carsku ješku za carsku ribu.
Naš kućni budilnik je služio samo za buđenje djece oko sedam sati, zbog polaska u školu. Čaća bi ustajao po pijevcima, po potrebi, prvim, drugim ili trećim. Mater takoreći nije ni spavala, mogla je ustati kad god je zamislila, bez pomoći budilnika. Guberinovi su imali kokošinjac između zidina Turnja a Milka Kronjina u dvoru. Prvi pijevci su se javljali oko tri, drugi oko četiri a treći i posljednji oko pet sati. Na prve pijevce stari ustane, po običaju zapali cigaret i prodrma me lagano:"Ajmo". Ja se odmah skočih, jer sam ionako zbog uzbuđenja spavao na jedno oko i jedno uho. Zalogaj kruha, gutljaj mlijeka, umivanje i za pet minuta sam bio spreman. Uprtili smo svaki po jedno veslo na rame, a podijelili surgadinu, redinu , feralić, ješku i torbu sa tunjama. U gluho doba noći krenuli smo niz Kvartir i Butu do mandroča. Na sreću nismo nikoga sreli. Otac se držao starog ribarskog praznovjerja koje je donio iz rodnih Vodica, kad bi pri odlasku u ribolov sreo neku udovicu -samo bi zabeštimao i okrenuo se put kuće. Vjerovalo se da bi tada ulov bio loš i da nema smisla uopće isploviti. Zato je bilo bitno poći prije drugih a osobito trećih pijevaca, jer su neke Kvartiruše i Dolačke znale rano ujutro prazniti svoje kible, sadržaj kojih bi, velikom vještinom, direktno sa glave na Drvenoj rivi prosule u more, a moglo se dogoditi da koja od njih bude i udovica.
Sve je prošlo u redu i mi smo po bonaci isplovili laganim zaveslajima iz mandroča. Ta divna slika mi nikad neće izblijediti iz sjećanja : Bonaca, gluho je doba noći, brodić klizi laganim zaveslajima, a umorni Šibenik spava snom pravednika.
Prva pošta! U kanalu Sv. Ante, malo iza kapelice, bacili smo dva sidra, sa prove i krme, i otprilike pet metara udaljeni od obale a paralelni sa njom, bili spremni za iskonski ritual. Lovilo se na crva, stari na dvi tunje a ja na jednu. Nije prošlo ni desetak minuta kad je moćna ribetina svom snagom potegla moju tunju i povukla pet šest metara pela, da me otac nije naučio kako treba držati tunju lako bih bio ostao bez prsta. Naravno ,otac odmah prihvati moju tunju i posebnom tehnikom popuštanja i potezanja za pet minuta dovuče ogromnu izmorenu oradu do broda i redinom je izvadi iz mora.
Dok smo očekivali slijedeću lovinu ja sam sa užitkom slušao lupanje velike ribetine o dno broda i pajole, te svako malo dizao pajol i divio se svom prvom pravom lovačkom trofeju. Nije prošlo ni pola sata a stari je izvukao još dvije orade, svaku težu od kilograma, kad sa kopnene strane začujemo korake, škripu sitnog kamenja i strogi autoritativni glas koji ne trpi pogovora :"Čamac odbij od obale"! U to vrijeme i jedna i druga strana kanala su bile zauzete skladištima Jugoslavenske Narodne Armije, obala je bila puna upozorenja o zabrani fotografiranja i pristupa i odmah smo shvatili da je vrag odnio šalu.
"Kume, vojniče, rodijače, prijatelju , nismo privezani, samo lovimo, pusti nas još po ure, taman je počelo gristi" -pokuša moj stari uloviti stražara na osjećaj.
"Čamac odbij ili ću da pucam" -neumoljivo se otrese stražar, kojemu nije bilo do provjeravanja jesmo li privezani ili ne, a sa svojih rodnih Prokletija, Pohorja ili Homoljskih Planina i nije ponio način razmišljanja mediteranskog čovjeka.
Vidjevši da nije vrijeme za igranje i da možemo lako što se kaže:"Izgubiti guzicu s lude glave", a sve za to da neki budalaš dobije nagradni dopust, moj čaća vikne:"Evo dižemo sidra i idemo odmah", i da mi znak da brzo kupimo prnje.
Druga pošta! Neraspoloženi zbog prekinuta lova i nepotrošenoga crva bacili smo sidro oko dvjestotinjak metara od Mula Krke. Već se skupilo pet-šest brodica koje su lovile arbune na kozice i guje. Kako smo imali gambare- arbunima najdražu ješku, za sat vremena smo ulovili desetak komada, sveukupno tri kilograma i potom odveslali prema sredini zaljeva na kojem je tada bila usidrena velika bova.
Treća pošta! Privezavši se u nizu za već pristiglu šestu brodicu, dok nam je izlazeće sunce grijalo prozeble prste, na srdele smo ulovili dva-tri kila lokarada za manje od ure. Nekad bi grizle ko lude, a nekad ni obada. Mogli smo loviti do besvjesti tog dana , ali nije imalo smisla kasnije bacati kvalitetnu ribu, i stari naredi:"Biće dosta za danas".

Po akoštavanju ,sredili smo i opajali brod, zamotali ribu u staru košulju , ubacili u redinu i samo par komada ostavili da se vidi kroz mrežu redine. Nepisano ribarsko pravilo je bilo: Kad uloviš puno ribe, zamotaj, sakrij od pogleda i ostavi dvi-tri da se vide, a na pitanja – kakva je lovina, nevoljko odgovaraj: A slabo, slabo danas. Kod slabe lovine ubaci u redinu smotanu staru jaketu a oko nje razbacaj ribice da izgleda puna i teška, te odgovaraj: Bogami dobro ovoga puta, biće i za prodaju. Ne znam zašto je to bilo tako, ali tako je oduvijek. Možda je pravi razlog bio da se na taj naćin davala lažna informacija drugima o ribarskim poštama.

Uglavnom, toga dana smo dvije orade i nešto arbuna prodali, malo arbuna i lokarada podjelili rodbini i susjedima -drugom zgodom ćemo mi dobiti od njih -a mi smo se za ručak krijepili izvrsnom juhom od leših arbuna, a za večeru salatom i pečenim lokardama. Čaća je nakon toga smotao škiju u kartinu, zapalio cigaretu i uživao u Rokovom dobrom crnom vinu, a mi djeca u tada popularnoj cocti.

Kao što nikad neću zaboraviti ono:" Čamac odbij , ili ću da pucam", isto tako će mi uvijek biti žao one moje prve i najveće orade koja je završila na pijatu nekoga čaćinog doktora.

Ivan A. Petras, pravim imenom Petar Ivas....Iz zbirke pripovijetki SLIČICE IZ KVARTIRA.