U mojim razmišljanjima sam otišao toliko daleko,
da sam shvatio da se sve svodi samo na dvije
stvari. A to su muda. U životu dakle ili imaš,
ili nemaš muda...




Ako imaš muda nije nužno da budeš muško.
Mnogi muškarci nemaju muda za nešto.
Dok drugi imaju, a takvi obično i uspiju u životu...
Dođu do željenog cilja.




Ako imaš muda, nečeš se sramiti, niti će te loviti
panika kad moraš pred masom ljudi nešto reći.
Ako nemaš muda, bit će ti vruće, mucat ćeš,
iako to ne radiš u svakodnevnom okruženju...
i propast ćeš u zemlju od srama...


A ako imaš muda, brbljat ćeš samo da nešto pričaš,
riječi će same izlaziti iz tebe, ulovit ćeš sam sebe da ne znaš
što si upravo rekao,i neće ti biti neugodno, a ljudi će ti još
i pljeskati, jer ćeš na kraju reći opće poznatu frazu...


Rezime:- ja nisam imao muda,kad je trebalo.
Sad je prekasno, prošle su godine, i danas se kajem.
Dođe mi da se sam ispljuskam, i to sa tolikim zakašnjenjem...


Neka vam je ugodan vikend i razmislite jeste li imali muda kad je trebalo...
Rat se ne broji...bistro vam bilo...

Mi smo male maškare
danas je naš dan
Dajte nam nešto
istjerajte nas van...


Mi smo male maškare
ne damo vam mira
dok nam ne date
šuškavog papira...


Baćo,kume,krafne ne primamo, isključivo lovu šalji...
Svima blogerima sretan imendan,a veliki dobrosusjedski
pozdrav Kreši i Žuletu...bistro...

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega‚se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prosto u parčad.

Ovih dana razmišljam o prijatelju Baća Ivi.
Eto već je prošlo deset mjeseci odkada ne piše
blog, ali se još uvijek redovno javlja na mail.
fali mi.Fale mi njegove priče o našoj, a najviše
NJEGOVOJ Slavoniji. Stoga ću danas
postaviti jednu njegovu pjesmu.




E, DA JE MENI

E, da je meni
ko što u drugoga
Obraz masni, crna duša,
uvo što ne sluša.

Da su meni oči
zamućene slavom
Usta puna praznine,
srce ko od stine.

Vratio bi pošteno,
svima po učinku
Ispraznio kese im,
porušio diku.

Al neka im, ima Boga,
doće svak na svoje
Prvi bit će posljednji,
a naj zadnji prvi.


Svima koji bi željeli još čitati, evo ovaj LINK
Budite mi živo i bistro...

Svanula subota.Valentinovo.
Probudila me moja Šnajderica, sa šalicom
tople nesice.Zadovoljan, oblačeći se,sjetim se
da je Valentinovo,pa potiho otvorim ladicu,i
izvučem bombonjeru u obliku srca.
Odem u dnevni boravak,poljubim je i čestitam joj
dan nekada davno zaljubljenih. Ona me razočarano
pogledala,i uz teški uzdah mi stavila u ruku njezin
poklon.Bilo je to ovo srce...


Odmah mi je bilo jasno da sam zabrazdio, i da se nekako
moram izvući. Pa sam joj rekao, hajde, nemoj biti tužna,
ja sam se samo šalio.Evo kupit ću ti što hočeš.
-''Neću ništa'' odgovorila je.
Idemo na ručak negdje?
-''Ne ide mi se''...
Pa što hočeš? Kako da se iskupim?
-''Ajmo u Slavoniju kod mojih''...veselo procvrkuta...
Nisam mogao ne pristati.
Vozeći autocestom ona je dremuckala,a ja sam razmišljao.
Dali je ona tako već prije planirala?Dali je znala što ću odgovoriti?
Zaključio sam da je tako. Na lijepi, pametan način je okrenula
moju brzopletost u svoju korist. Ali neka, meni je drago.
Dugo smo skupa,ove godine ćemo proslaviti 25 godina, zajedništva,
Volim i sam otići kod Punice, ne treba me ni moliti ni tjerati.
U selu je na Valentinovo mali kirvaj pa smo se svi okupili.
''Klinci'' su ostali doma jer moraju raditi, i samo su oni nedostajali.
A ovako je izgledalo drugo jutro,kad smo se probudili...


Poslijepodne smo se vratili, i otišli još kod mog brata na rođendan.
Danas ne namjeravam ništa jesti,niti piti...ne mogu...
Samo kavu....bistro vam bilo...

Ne bojte se, neću vam ništa.
Naprotiv u čast Sv.Valentina vas častim banerima.
Neki su gifovi, neki nisu,ali su svi linkovi, pa tko želi
samo neka se javi na mail...sretno vam Valentinovo...






Curama puse a dečkima treskanje po plečima...

Danas je treći dan kako nemamo struje.
Elektra mijenja stupove u mom naselju.
Radnici iskapčaju struju u pola devet, a uključuju
je u četiri poslijepodne. Da je ljeto bilo bi nam mnogo lakše.
Svatko bi nešto našao čime bi se zanimao.
Netko bi radio na vrtu, netko bi popravljao nešto oko kuće,
a netko bi otišao na ribolov...recimo...samo kao primjer...
Ovako osuđeni smo biti zatvoreni u svojim ne baš
toplim domovima, jer htjeli-ne htjeli, ipak smo kao zajednica
prerasli u nešto veče od sela,pa sad imamo sve blagodati
urbanog načina življenja.Imamo plin, struju, vodu, kanalizaciju,
centralno grijanje....
Pa mi ne preostaje drugo nego sjediti u polutami boravka i razmišljati.
Kako je bilo nekad kod naših djedova,i baka, a kako je danas...
Što su oni radili, čime su se bavili? Struju su imali tek imućniji.
Tako mi je pričao moj djed.U prostoriji su imali dvije,ili jednu ''petrolejku'', zavisi o tome koliko je djece bilo u tom trenutku u kući. Djeca su pisala zadaće na pločicama tek navečer, jer su preko dana imala puno zaduženja, ili su išla u nadnice raditi,ili kao ispomoč rodbini i kumovima.Grijali su se pečima na drva. Wc je bio vani, iza šupe,ili štaglja...
Na spavanje se išlo u negrijane sobe, u hladne postelje.
Jutrima se dizalo u hladne prostorije, umivalo se hladnom vodom...
A ja poslije jutarnje kave i čitanja novina u lokalnom bircu,ne znam kud bi sa samim sobom.
Ne pada mi ništa na pamet što bih mogao raditi.Od svake pomisli mi krene po
glavi struja. Htio bih nešto izrezati od drveta,fali mi struja, htio bih nešto bušiti
treba mi struja. Za sve mi treba struja, a naši djedovi su znali i cijele noći biti
u bircuzima,piti, veseliti se i pjevati i svirati....bez struje.
Tesali su drvo, bušili ga ručno, lijepili, savijali , kuhali oblikovali,bez struje.
Pa se pitam tko je znao živjeti,mi ili oni? Za nas iz modernog doba se kaže da smo napredniji, i civiliziraniji od stare generacije. A po čemu to molim lijepo?
Zar zato što ne znamo kruh ispeći,što ne znamo brašno samljeti, što ne znamo
posjećivati jedni druge, za sve nam treba struja...a njima nije trebala.
Njima je konj vukao tramvaj, vlak je išao tolikom brzinom da si mogao sići s njega, popišati se u grmu, i još uvijek ga dostići. Njima je struja bila tek pomočnica, a nama je osnova bez koje ne znamo živjeti...
Dosta mudrovanja,valja štapove pripremit...bistro....

Nakon nekoliko čudnih zvukova,koji su u njemu pobudili sumnje,
čovjek je sjeo u zasjedu i čekao.
Strpljivošću kakvom se mogu podičiti samo iskusni i rutinirani ribolovci,
ničim nije odavao svoju prisutnost.Tek bi pomicao oči i fiksirao bi prostor ispred sebe.


U jedno trenutku mu pogled padne na ono što je toliko dugo i strpljivo čekao.
Polako se pridigao,da naglom kretnjom ne uplaši nezvanog gosta te još jednom provjeri
svoj cilj, i odmjeri udaljenost između njega i sebe.


Zatim se laganim kretnjama,tiho koračajući vrati u zasjedu, te pažljivo izabire
odgovarajuće sredstvo za odbranu.
Odlučuje se za tiho oružje kojim će pazeći da ne privuče suviše
pozornost na sebe,uspjeti u svojoj namjeri.
Da bi bio siguran,umeće odgovarajuću municiju.


Polako bez žurbe,uzimajući u obzir lagani povjetarac koji je njihao u
višim predjelima kablove,kao i kut mete, čovjek je napeo svoje tiho ubojito oružje.
Njegovom iskusnom oku,preciznom do savršenstva nije promakao
čak ni najsitniji detalj koji bi ga omeo u izvršenju.


Odjednom odapne. Nezvani gost se u tišini strovali sa velike visine.
Nije više pokazivao nikakve znakove života.
Pravda je još jednom zadovoljena. Čovjek pospremi svoje oružje,
još jednom pogleda na zlikovca i prezirno pljune.
Tromim koracima umorno odlazi.Ponovno je opravdao svoj dobar glas i reputaciju.
Noć pada, mjesto tone u san.


Odlazi i on na odmor,i prije nego ugasi i zadnje svijetlo, zna da je sutra novi dan,
i da će ponovno netko pokušati . Tiho se u sebi nasmije i reče...neka ih, neka samo pokušavaju...
The End

Eto učinio sam ono na što nas je nagovarao Fizikalac.
Ispekao sam plečku i kobasice, i zalio ih mašću.
Pa neka stoji u ostavi do prvih paradajza s vrta.


Jednom dijelu familije su oči bile zacakljene,a mislim
da sam i jednu kotrljajuću suzicu primjetio,kad su se
svi vratili kući, i kad sam im rekao koliko sam mesa,
i koliko sam kobasice ispekao i strpao u tu teglu.


Ja sam se elegantno izvlačio na Fizikalca i rekao sam
svojima da se ne trebaju brinuti, da je stvar provjerena,
i da sam radio po strogim uputama direktnom vezom iz Vrpolja.
Nisu se baš primirili,pa sam morao izvući posljednji,
a time i najjači argument.Rekao sam im da ako nebude
dobro,da ću osobno otići u Vrpolje,i da ću im donijeti
plečku i kobasice...Fizijeve.To ih je umirilo.


I taman kad sam odahnuo svalilo se na mene novo zlo.
Prehladio mi se pas. Počeo jadničak kihat, kašljat,
odbijat hranu...snuždio se, boluje...
I sad imam jednog bolesnika u kući, a taman sam pomislio da
smo ovu godinu zajebali i gripe i prehlade, hunjavice
i temperature...nikad na zelenu granu,naročito zimi...
Eto kad se nema posla napiše se i ovakav post...
k'oda jariče krstim...ccc...
Hajd' nek' vam bude svima bistro...

Danas ću se malčice osvrnuti na neke izjave poznatijih osoba.
Pa da malo vidimo što su izjavili, i kakvu nam poruku odašilju.

Prvi će mi biti na redu naš rukometni izbornik. Mago Di Umago...
Boli ga kaže to što mu je tamo neki neuki reporterčić sa Htv-a, neki
Sušec Božo rek'o kako je treb'o na mjesto napadača stavit' napadača,
a na mjesto krila stavit' krilo.
I još se drznuo primjetit' da je trebalo igrat obranu 6-0...i da je trebalo
maknut Šprema sa krila kad je zapuc'o peti zicer...

Poruka je slijedeća...Lino,kad budeš drugi put sastavlj'o momčad
ne budi lijen,nazovi nekoga od novinara,izvjestitelja, i pitaj za savjet...
nemoj se sramiti, jer se ni oni ne srame pozvati sukomentatore,
koji odrade njihov posao,brbljaju cijelu utakmicu umjesto njih,
daju svoja mišljenja, objašnjavaju pravila igre, a ti reporterčići
za nagradu dobe tamo neke honorare, dodatke,plače...benificije...

Slijedeći mi je na redu naš vrli i dragi predsjednik. Mesić.
Od rata na ovamo, uslijed pravedne i poštene privatizacije, mnoga
radna mjesta su ugašena,mnoge tvornice zatvorene i srušene.
To traje tek nekih 18 godina, i sve se odvija filmskom brzinom,
pa je običnom čovjeku dosta teško sve to primjetiti, i pohvatati.
Na mjesto tih tvornica, takoreći preko noći izgradili su se lanci trgovina.
Neshvatljivo,ali istinito ujutro se probudiš, i tamo gdje je do jučer
bila tvornica, i gdje su se okupljali porezni obveznici,da ne kažem
radnici, niknuli su...nekakvi centri imenima...Getro, Metro, Billa,
Kaufland, Merkatone, Merkur, Slovenijales,Baumax, Pevec,Lidl, i ostali...
Srečom već nakon drugog mandata, naš predsjednik je to primjetio,
I odmah je dao izjavu za pučanstvo, a koju ću ja sada prenijeti vama koji to
zasigurno ne znate, i koji se sad ovome čudite...dakle:
Predsjednik je spočitnuo gradskim upravama, posebno ističući zagrebačku,
da umjesto proizvodnih hala grade trgovačke centre. Također je napomenuo da je
u gradskim upravama potrebna veća efikasnost...


Dakle poruka je slijedeća...Gospodine predsjedniče, nemojte slušat' raju.
To su vam neuki i priprosti ljudi,koji se ne razumiju u visoku politiku, oni
vam samo znaju plačati poreze, namete i dače.Njima nije važno što su ostali
bez tvornica, oni se lako transformiraju, prilagode....pa od bravara, stolara,
šnajdera, tesara,mesoprerađivača,krovopokrivača postanu trgovci, i s veseljem
odlaze raditi kao trgovci u trgovačke centre. I to što kad im se zatvore tvornice,
oni izađu na ulice,i glasno pjevaju i pušu u fučkaljke,znajte to je samo izraz
njihove sreće i zadovoljstva...
Blogeri....bistro....