Nakon nekoliko čudnih zvukova,koji su u njemu pobudili sumnje,
čovjek je sjeo u zasjedu i čekao.
Strpljivošću kakvom se mogu podičiti samo iskusni i rutinirani ribolovci,
ničim nije odavao svoju prisutnost.Tek bi pomicao oči i fiksirao bi prostor ispred sebe.


U jedno trenutku mu pogled padne na ono što je toliko dugo i strpljivo čekao.
Polako se pridigao,da naglom kretnjom ne uplaši nezvanog gosta te još jednom provjeri
svoj cilj, i odmjeri udaljenost između njega i sebe.


Zatim se laganim kretnjama,tiho koračajući vrati u zasjedu, te pažljivo izabire
odgovarajuće sredstvo za odbranu.
Odlučuje se za tiho oružje kojim će pazeći da ne privuče suviše
pozornost na sebe,uspjeti u svojoj namjeri.
Da bi bio siguran,umeće odgovarajuću municiju.


Polako bez žurbe,uzimajući u obzir lagani povjetarac koji je njihao u
višim predjelima kablove,kao i kut mete, čovjek je napeo svoje tiho ubojito oružje.
Njegovom iskusnom oku,preciznom do savršenstva nije promakao
čak ni najsitniji detalj koji bi ga omeo u izvršenju.


Odjednom odapne. Nezvani gost se u tišini strovali sa velike visine.
Nije više pokazivao nikakve znakove života.
Pravda je još jednom zadovoljena. Čovjek pospremi svoje oružje,
još jednom pogleda na zlikovca i prezirno pljune.
Tromim koracima umorno odlazi.Ponovno je opravdao svoj dobar glas i reputaciju.
Noć pada, mjesto tone u san.


Odlazi i on na odmor,i prije nego ugasi i zadnje svijetlo, zna da je sutra novi dan,
i da će ponovno netko pokušati . Tiho se u sebi nasmije i reče...neka ih, neka samo pokušavaju...
The End