Posao narodnog zastupnika nigdje nije tako težak i odgovoran kao kod nas. Ponekad iskreno zažalim što se nisam opredijelio za nešto lakše. Evo što se sve dešava u našem časnom Saboru.

Jednog dana navale u parlament da se osobno meni žale oni koji nemaju što jesti. Za mene su, kažu, glasali i znaju koliko ja držim do svog obraza. Ispijeni jadni, kost i koža takoreći. Po njima samima se vidi koliko je sati. Nema laži, nema prevare.
Tu se ja najprije vidno potresem, a onda im sa onih nekoliko uobičajenih fraza preporučim da se vrate svojim kućama dok mi njihove zahtjeve ne razmotrimo. Ako imaju kuće, naravno.

Drugog dana dolaze mi naizmjenično oni koji nemaju što obući i oni koji ne mogu nabaviti lijekove. Koliki stres tu proživim ne trebam ni objašnjavati. Da mi je netko pričao da ćemo i pod nama imati toliku sirotinju, ne bih mu vjerovao. Riječju, užas jedan.
I njih, naravno, lijepo saslušam, a zatim ispratim najbolje što znam.
Potom sve iz početka. Gladni, goli i bosi ne izlaze iz moje kancelarije, a bogami dugo se zadržavaju i kod nekih mojih kolega kojima također vjeruju. Kad tako zatvore krug, onda počnu ponovo dolaziti pa se raspitivaju što smo poduzeli. Tu im ja osobno, opet najbolje što znam, objasnim da mi u našem časnom Saboru isključivo saplićemo jedni druge, da ni oko čega ne možemo da se dogovorimo, te tako i njihovim zahtjevima ne možemo da izađemo u susret.

Dok im to govorim opet imam stres, jer patim zbog njihove situacije kao nitko. Da bi sve bilo transparentno, maramicom pred njima pokupim i pokoju suzu koja mi se skotrlja niz moj cijenjeni obraz.
Malo mi lakne tek kad ostanem sam. Tada, uostalom, mogu da se posvetim i drugim važnim stvarima. Evo upravo sam pokrenuo inicijativu da se nama zastupnicima poveća plaća. Stresan je to i težak posao. Čak i oni kojima narod nije toliko na srcu teško da bi izgurali cijeli mandat. Moja inicijativa je, inače, u Saboru naišla na topli prijem. Prihvaćena je općim konsenzusom istog trenutka kad sam je obznanio!

BISTRO???