NIŠTA SPEKTAKULARNO.
IMAO SVADBU U SUSJEDSTVU.
U POMAGANJU PROŠLA DVA DANA.
SLIJEDEĆA DVA DANA SAM KOD PUNICE.
U UTORAK NAVEČER SAM NAZAD.
SVIMA POZDRAV, A CURAMA PUSE...
............BISTRO.............

Ovo je bio moj najbolji ribolov do sada.Definitivno.
Ne samo radi ulova već i zbog društva s kojim sam bio,
i zbog svih zgoda i nezgoda koje su nas pratile od samog početka.
Ukratko ću ispričati od samog početka...
Nedjelja, rano prijepodne...ide se pokušati uloviti kedere (mamce)
na Orljavu. Na dosta nezgodnom mjestu ispusti nam se guma na
kombiju. Stavljamo rezervnu, i tražimo nekog vulkanizera koji će nam
srediti gumu da imamo ako nam se slučajno desi nešto,
jer znamo kamo idemo i kroz kakvu šumu i mjesta prolazimo.
Našli smo jednog u Pleternici koji ima u svojoj privatnoj kući radionicu,
i koji je bio voljan učiniti nam uslugu s obzirom da je nedjelja.
Napokon poslijepodne oko tri sata krećemo.
Prije Sl.Broda eksplodira nam guma. Doslovno. Zamjenjujemo je i pričamo
kako ujutro prije pecanja moramo u Đakovu kod vulkanizera srediti gumu
kako bi imali rezervnu. Tada nam ponovno eksplodira guma.
Kao i prvi put.U vožnji,ali sad iza Sl.Broda. Kod Sredanaca.
Sad smo u ozbiljnim problemima. Rezerve više nema, na autocesti smo.
I to na najgorem mogučem mjestu gdje je suženje zbog radova na cesti.
Nema nam druge nego zvati HAK, da nas odveze do najbližeg vulkanizera.
Srećom nailazi jedan privatni lešinar...pomoč na cesti...
On će nas jeftinije odvesti (po njegovim riječima) do Velike Kopanice,
do vulkanizera. Tih 22 km naplatio nam je sitnicu od 450 kuna, plus cestarinu.
Sve skupa okruglo 500.
Nino dolazi po nas (on živi u Selcima),i vozi nas k sebi, a kombi ostavljamo
kod vulkanizera koji će ujutro staviti jednu gumu da možemo u Đakovo po nove.
Tu montažu nam je naplatio 50 kuna.
Navećer kod Nine osim što smo sredili ovog malca....

Kuhamo kukuruz za pothranu i primamu ribe. Skuhali smo sve skupa sa
svim ostalim mirodijama i dodacima 14 kanti od Jupola.
Legli u 3, a digli se u 6 jer smo morali otići ostaviti ključeve od kombija vulkanizeru.
Svi smo se potrpali u Ninin auto (Sharan), i otišli u Đakovo.
Po dozvole, i po hranu za tri dana koja ćemo biti na vodi. I piće naravno....
Dok smo to obavljali, vulkanizer je montirao dvije nove gume,na naš kombi.
Platili smo ih s montažama i balansiranjem 1000 kuna.
I naša je avantura mogla započeti...

Prvo slaganje logora, a zatim pothrana. Ona se vrši tako što se uzmu po dvije
Kante i otpliva se do mjesta gdje bi se lovila riba. U našem slučaju to je bilo
Oko 150 metara od obale. Naporno, ali se isplatilo...

Jedan je pao već oko 19 sati predvećer. I jedan šaran.
Šarane smo morali puštati, jer je takav propis na toj vodi. Zbog organiziranja svjetskog prvenstva na veliku ribu, a koja će se održati na tom jezeru.
Takozvani Big Game Fish...ulovi i pusti...
Jutro nam je donijelo još nekoliko dobrih ''grizeva'',ali koje smo nažalost promašili.
Ne u prazno, ali su se otkačile. Jedan ogroman šaran, koji je došao na Ninin štap,
je bio preko 20-25 kila. To je riba koju ja želim da mi dođe, a da ne moram više lagati...hehehe...

I tako je bilo sve dane i noći. Lovili smo amure i šarane, a grabežljivci nisu ni malo pokazali volje da su gladni, pa ih nismo ni lovili.(som,štuka smuđ)...
A zbog njih nam je prvi put otišla guma, jer smo zbog njih lovili kedere.
Treći dan, nešto malo prije isteka dozvola za ribolov (14 sati)...došla je ova beba.

Ako sam dobro zapamtio negdje je imala oko cca17 kila...
To je tolstolobik i takvu ribu se može uloviti samo slučajno. Slučajno zato jer ona ne uzima ni jedan poznati mamac. Hrani se sitnim organizmima nalik planktonima, u vodi, i biljnim otpadcima...ususava i izbaciva iz sebe vodu,skupa sa svime a zadržava hranjive sastojke. Stoga je taj ulov i dragocjenjeniji. Usisao je moj mamac, a prije negoli ga je ispljunuo, ja sam zategnuo i zakačio ga...
Povratak u Nininu kuću, tuširanje, okrjepa, i marenda, pa put pod noge.
Ja sam samo iskoristio dok su se moji dečki tuširali pa sam skoknuo do Fizikalca u Vrpolje.
Samo da dokažem nekim ženskim osobama da to mjesto zbilja postoji...
I dobio sam na poklon ovo...

Put i povratak su protekli bez problema. Neki su bili toliko umorni (zbog pive,kažu umrtvila ih) da su zaspali negdje oko Kutine,pa sam do Sesveta vozio uglavnom u tišini.
Čak mi je i pasalo, ali...pssst...
Doma me dočekala majca našeg blogera...Masni tenks...

Eto dragi moji to je ukratko, a slikama ću vas gnjaviti još nekoliko dana....
Do slijedećeg pravog ribolova...Bistro vam bilo....

Kako danas spremam večinu stvari za ribolov, i nemam vremena
želim vam samo ispričati jednu priču...



Stari indijanski poglavica Dva Orla sjedio je u svom šatoru u rezervatu, pušeći ceremonijalnu lulu i promatrajući dva službenika vlade SAD koji su ga došli intervjuirati.
Jedan od njih upitao ga je:
"Osmatrao si bijelog čovjeka preko 90 godina. Vidio si njegove ratove i njegov tehnološki napredak. Vidio si njegov progres, kao i štetu koju je u stanju napraviti.".
Poglavica je kimnuo glavom u znak slaganja.
Službenik je nastavio :
"Uzevši u obzir sve te događaje, gdje je, po tvom mišljenju, bijeli čovjek pogriješio ?"
Poglavica je zurio u vladinog službenika preko minute, i onda je mirno odgovorio:
"Kada je bijeli čovjek došao ovamo: Indijanci su tu upravljali, nije bilo poreza, nije bilo dugova, bizona je bilo u izobilju, dabrova je bilo u izobilju, žene su radile sav posao, vračevi su liječili besplatno, indijanski muževi su provodili cijeli dan loveči i pecajuci, i seksajuči se cijele noći."
Tada se poglavica nagnuo unazad i nasmješio ...
"Samo bijeli čovjek je mogao biti toliko glup da pomisli kako moze poboljšati takav sustav...howg..

Tamo negdje do viđenja...Bistro...

Ne izigravajte heroje...

Zaštitite se od ove napasti.
Pijte puno tekučine,ne pretjerujte sa klimom,
velika razlika temperatura takođe može biti kobna.
Tijela izlažite suncu što je moguće manje...

Ako već izlazite, imajte pokrivenu glavu.
Šešir, marama, kapa, sunčane naočale, krema
sa jakim faktorom...sve to vam može koristiti,
da ne kolabrirate, ili dehidrirate.
Naročito trebaju paziti žene da nebi morale
poslije ići na neželjene preglede...

Hranite se zdravo.Što će reći jedite laganiju
hranu, sa dosta povrča, i salata. Voče je obavezno.
Vočne salate, ohlađene, popravljaju raspoloženje.
Jedite ribu i zaljevajte vinom...ne pivom...
Ja osobno imam samo jednu dilemu...

Ali novost je ta da u nedjelju idem na dugo očekivani
ribolov. U Fizikalčev kraj. Ide cijela ekipa, i
već sad počinju pripreme za taj događaj.
Kombi je spreman, kukuruz namočen, u bačvu kiseli se,
Štapovi spremni...još samo valja pripremiti
hranu i piče, i sve je spremno za dugoočekivanu avanturu.
Ostaje se nekoliko dana, tako da iscrpan izvještaj
slijedi za tjedan dana...
Dok me nema, želim vam isto što i svojoj ekipi...
Neka vam je BISTRO...

Dragi Franci, ove bi fotke trebale nositi naslov JEDAN RIBIČ, DVA SOMA.
Kad je o ribiču riječ, onda valja reći da je on Boško,
zvali smo ga Boss. Zaboravio sam mu prezime.
Svojedobno je bio vlasnik kafića na početku Deželićeva prilaza,
kad se ide od HNK-a, na južnoj strani.
Upoznao sam ga kod Pave u Karaki.
Sjajan je momak.
Ove je ribice ulovio osamdesetih godina, mislim 1982.
što se dade zaključiti po Dinamovoj zastavici, jer smo te
godine slavili uspjehe plavih.
Obje je ribe ulovio u Vranjskom jezeru. Onaj manji som,
na slici, bio je težak svega oko devedesetak kilograma,
a ovaj veći...112.

Ako hoćeš, ove fotke možeš objaviti na svojoj stranici. Baš bi me veselilo da pročitam kako bi tvoji prijatelji komentirali ove somove.
Pozdrav... Kemo ...

Ovu je malu maznuo Miki kod Mračnog a ja kod njega...

Meni mala Makedonka ima lijep glas, a vama???
Još malo i Bistro....

Eto žito se izvršilo i sad valja početi misliti na odmor.
Mislima sam već oddavna tamo, a slike ispred oćiju
same prolaze.

Uspomene sa prošlogodišnjeg odmora su još uvjek žive,
i rado se sječam svega. Lijepog plavog mora, sunca na zalasku,
uostalom pogledajte i sami...

Polako završavam sve svoje poslovne obaveze, danas sam
posredstvom javne bilježnice, ustvrdio da sam ja zapravo, ja,
pa smo to ovjerili i poslali poštom tamo negdje daleko...

Sad još valja samo dobro isplanirati, kamo i kada ići,
pripremiti stvarim koje ćemo ponijeti, i potrpati ih u torbe.
Pripremiti automobil, provjerizi sve najvažnije funkcije, i
onda pravac more...

Ako je današnji post pregolišav ne zamjerite mi jer bih i sam
skinuo sve sa sebe i bacio se u neku vodu....bilo gdje...
pa makar i pod hladan slap...

Neka vam je svima ugodno, pijte puno tekučine,
otkrite se što više, uključite klime i ventilatore i
neka vam je ugodno i bistro...
P:S: Kerefeka je zakon...mala hvala ti....

Uh konačno me malo ostavilo ono crno raspoloženje.
Neznam dali zbog kiše ili lošeg ulova,
ali da je nastavilo neznam kamo bi me to dovelo...
Dakle odoh ja u birc,onak bezveze,na kavicu,i tam društvo
lagano li-la, štimung.Đuboks pun,šank zatrpan pivicama,
smijeh i zajebancija...
No da ne duljim, kako to biva,ćim su me vidjeli,odmah su me zgrabili...
Pa di si,kaj buš popil,kaj ima novoga?...itd...
Red muzike,red pivice i raspoloženje se polako vratilo u moje jadno
i ispačeno tijelo(a ima me)...Malo o ribičiji malo o sexu,
i došli mi do poslovica...NARODNIH ..naravno.
Ubili se od smijeha.I tako ćuh jednu koja mi ne ide iz pameti:
''Svrbe me jaja,poskupiće sol.''
Pa kakve veze ima jedno s drugim još uvijek neznam,ali me još
drži i smijem se i kad samo pomislim na nju.
Sad bih volio ćuti i koju od Vas dragi narode...
Mudrujte i ispalite pa da se ćuje...

...Bistro..

Tema mog današnjeg posta je krupni otpad.
Naime dok ovo pišem, upravo odvoze iz mog sela krupni otpad.
Svašta se tu može vidjeti, a najviše starudije, koju su ljudi tko zna
od kada držali u garažama, šupama, tavanima...
Čuvali je,čuvali i na kraju bacili...
Plastični bicikli, iz 70-ih godina prošlog stoljeća, automobilske gume,
iz kojih vire žice, fotelje, isto iz tamo neke godine...
Prozori, vrata,stari frižideri, peći, i još mnogo, mnogo drugih stvari
koje i sami viđate po svojim garažama, šupama, tavanioma, i za koje
mislite da će poslužiti, nećemu, da će kad-tad dobro doći...
Ma figu....na kraju uvijek bacite, a mogli ste to odmah napraviti, i
imali bi više prostora, i bilo bi urednije, godinama...
A zapravo razlog ovog mog pisanja su nezaobilazni pratitelji
tih komunalnih akcija. Cigani...

Tko im javi, odakle saznaju, to će za mene ostati misterija,ali da su danima
prije odvoza u kvartu, i da dežuraju, to je činjenica.
Dežuraju, skaču iz svojih kombija, kamiončića, automobila, na svaki
novi dovoz krša, i krame. Kao lešinari...
Trgaju, rastavljaju, ubacuju u vozila, viču, psuju jedni na druge...
Dvije Ciganke gledam, počupale se, za jednu staru dasku za peglanje...
Za onih pola kilograma željeza...

Djeca njihova trčkaraju, kopaju po smeću, samo da ih netko ne udari autom,
jer ne paze ništa, samo trče, i galame...i ubacuju u svoje kamione, kombije,
aute, sitne stvarčice počupane iz raznih peći, frižidera, televizora, veš mašina.
Većinom dobro raspoznaju aluminij, bakar, iako su mali...

Potom odlaze, iza sebe ostavljaju jednog na straži, da im javlja ako nešto dođe,
Neka nova tura krame....i brdo smeća. Razbijenog stakla, potrgane plastike...
Jer to ih ne zanima, i to pobacaju svuda širom...ne znam kako im to toleriraju
legalne službe koje ipak za njima trebaju to pokupiti, očistiti...i odvesti...
Cigan je bio, i uvijek će ostati Cigan...koliko god se netko trudi da ih promijeni,
Koliko god ih netko želi obrazovati, opismeniti, uzalud je...

Dogovorio sam se s Goranom, sutra ujutro prije nego sunčeve zrake okupaju Republiku Peščenicu, i umiju lice predsjednika Malnara, mi smo na vodi.
Idemo opet tamo kod čiče...iz inata, i da postavimo stvari na svoje mjesto...
Sami, da ga ne uplašimo...hehehe...

Sutra poslijepodne slijedi izvješće...Bistro....

Najprije da znate, ovo će biti jebački post.
Jer kakav je bio vikend, i nema lijepše riječi za to.
No idemo redom. Ribolov kao takav, bio je dugo očekivani,
tim više što smo išli na jednu vodu gdje nismo bili nekoliko desetljeća. Barem ja. Ostali nisu bili nikada. Dakle u petak smo krenuli u 18 sati, i došli na vodu oko 18:45...
Još se nismo niti raspremili, doletio neki čiča sa brkovima i šeširom, onim velikim Meksičkim...''Dečki, morate prvo kupiti karte, a tek onda pecati...''
Nema problema , kupimo karte i pecamo...ali...ALI...
U 22:00 viče čiča, ''hajmo momci, razlaz...pokupite štapove i napustite vodu...''
''Molim???'' O ćemu on to???
''Da, kaže, nema nočnog ribolova...''
E ježi ga, pa trebali ste reći, nebi onda ni počeli pecati...
''Niste ni pitali'' kaže čiča...

U tom trenutku Goranu zagrize riba. Amur, otprilike 5 kg, kao onaj moj od prije mjesec dana,i drži nedaj, povuci potegni, još malo do podmetača, nekih 10 cm...i otrgne se i ode...
Dvije tri masne i teške psovke, i namrgođena lica, nastavimo razgovor ugodni sa čičom...
S nama u društvu i jedan bivši nogometaš Dinama, a isto pasionirani ribič, htio nas je počastiti, i kupio par kila kobasica i mesa, gajbu piva, par butelja vina, i kaže on čiči:
''Dobro nema problema, izvadit ćemo štapove, pojest malo i popiti, i brzo će doći jutro...''
-''Ne može, kaže čiča, ne smijete biti na vodi po noći...''
Odakle sad to? Kako ne smijemo biti bilo gdje na javnoj površini, na cijelome svijetu???
Ne možete na ovoj vodi...idite tamo na onu livadu, i radite što hočete...ne da se čiča...
Hajde,de...pomirimo se mi i sa tom mogučnošću...do jutra, do izlaska sunca, imat ćemo logorovanje, i zezanciju, a kad svane, pecanje....

-''Malo morgen'' opet će čiča...
-?
-''Nema pecanja dok ne kupite karte...
-Pa kaj nismo kupili?
-''Jeste za danas, ali niste za sutra...''
E sad sam i ja lagano pukao...Izvadim kartu, i pokažem čiči...kaj tu piše?
Jel' piše vrijedi jedan dan? ILI piše možda vrijedi tri sata? Kaj zaje...
-''Vrijedi taj dan po datumu kad je kupljena...''ne da se čiča...
Malo sutra, kao da smo pali s Marsa...došli bedaki iz Zagreba, pa hajmo ih oženit...
E nećaš...
Na karti piše jedan dan, a dan još uvijek ima 24 sata....dakle naše dozvole kupljene u 19:00 sati vrijede do 19 sati drugi dan...i amen...kao na svim drugim vodama...
Onda je bilo malo natezanja, malo prijetnje policijom, malo zvanja dečkiju, malo zvanja predsjednika, i kad je vidio da mu prijeti neplanirano kupanje, čiča je otišao, uz pretnje...
I što nam je preostalo? Izvadili smo štapove iz vode, sjeli i malo popili, i u ponoč, kad smo vidjeli da nema čiče, i njegovih dečkiju kojima se prijetio, a izgubivši volju za daljnjim pecanjem, pospremili smo stvari i na moj nagovor otišli kući...
Jer da smo ostali, i da je slučajno ujutro došao čiča, nisam siguran da ga nebi netko bacio u vodu...pogotovo jer bi do jutra bila popijena velika količina ''pomagala''...
Eto to je prva jebada (oprostite mi na izrazu, ali danas neka bude tako)...
Druga je bila jer je bio Gay Pride...u mom Zagrebu (srećom ne i u mojim Sesvetama)...
I jer su se pederi držeći se za ručice prošetali mojim Hrvatskim Saborom...
Osjećali su se kao kod kuće...

Drugi su se za to vrijeme ljubili, pretakali slinu, na Trgu Bana Jelačića...
Neki su im htjeli zaželjeti vruču dobrodošlicu, i to su na vrijeme zaustavili Hrvatski policajci.
Dobro su napravili. Ali odmah potom naprave glupost, i uhapse jednog koji je dijelio antigay letke. Halo...ovi nas bombardiraju danima prije, dijele letke, vrpce, vješaju zastave, a ti ako si protiv, i dijeliš letak, odmah ideš u čorku...koja jebada...
I za kraj najveća jebada je ta što mi je Šnajderica radila, i nismo mogli ići u Đakovo, na vezove. Mogao sam ja sam otići, ali to nebi bilo to, bilo bi mi zapamćeno dok sam živ...i nebi mi nikad' oprostila...
To bi tek bila jebada...
Zato dragi moji sve u svemu ovaj vikend s pravom zavrjeđuje ovakav naslov...

Svima koji ste mi zaželjeli veliku ribu veliko hvala, i radit ću i dalje na tome, dok je ne uhvatim, a ostalima neka bude kao i vama ....BISTRO....

Javio mi se stari s mora.
Vraća se danas.Kaže more zahladilo, a on stariji...
Da je mlađi kaže još bi i ostao, pa makar se samo šetao,i promatrao...

Ovako, nema smisla, a da izbjegne gužve,radije se vraća kući.
Razumijem ga...on i more, inaće dva različita pojma...
Njemu daj kosu, travu i Zagorje, i nemaš brige...
Ne znam zašto ta generacija nije nikada voljela ići na more.
U mojoj ulici tek jedan susjed redovno ide svake godine, a ostali nikako.
Nije ni moj stari išao do pred koju godinu, dok ga nije natjerala cura.

Danas poslijepodne i u toku noći,a vjerujem i jedan komad sutrašnjeg jutra provodim na jezeru. Što će reći ....nema me...
Odlučih da uhvatim nešto, a kako ne idu s nama žene, preostaje mi samo riba.
Dakle slijedeći post nosi naslov...kurčim se...ili...kako mi je velika pobjegla...
Jedno od to dvoje...sigurno...

Vi kakvi već jeste, naravno zaželjet ćete mi da uhvatim veeeeliku ribu, i da vas više ne masiram sa time, zar ne?


Ili ćete mi samo zaželjeti BISTRO...

Drage cure, djevojke, žene...
Ne gubite vrijeme uzalud.
Ne tražite više,i ne šaljite druge
da traže za vas...

Za vas je to pronašao
vaš vjerni Franc-Rib@rnica
U svim nijansama boja,
ovisno o bade kostimu...

Zahvaljivanje, nije potrebno.
Dovoljna je kao znak pažnje
tek obična čokoladica...

Bistro...

Fizikalac i Kenguur napravili pjesmu, i uglazbili je.
Treba snimiti spot, a za to sam ja preuzeo ulogu.
Evo izvješća...

DARINKA

KRISTINA

LJUBICA

MARIJANA

PLESNA SKUPINA KIŠNA KAP

TRIO RIO BRAVO

U IME ORGANIZATORA


BISTRO VAM BILO....

Svadba bješe,ko svadba,
i što da se priča...
parada pijanstva i kića...
i poznata cura u bijelom...

Da sam nešto posebno zadovoljan, i nisam.
Tek mogu reći, prosječna svadba.
Okružen nepoznatim ljudima, muzika
koja nije briljirala, jedino hrana dobra...
Plesali smo ja i Šnajderica onoliko
koliko sam mogao...(poznato?)
Zločesti su sad pomislili što-šta...

Ali zato se imalo vidjeti lijepih mladih cura.
One su uvijek ukras svega, i lijepe su, same po sebi,
ali u svatovima još daju više od sebe, pa ih je
još ljepše vidjeti sa svim onim dekolteima,rasporcima
minicama, prozirnim majčicama...

Sa te strane sam zadovoljan.
Ali nisam s muzikom. Muzika je ona mala sitnica koja
drži svatove. Ne mogu reći da su jako loši, nisu...
Ali sve su im pjesme nekako napola takta.
Ne znaš kako bi plesao...lagano, kao sentiš, ili
brzo kao u filmovima Charlie Chaplina...nema između...

I često su pravili pauze....dugačke...ali to je valjda cijena
koju moraš platiti kad uzimaš muziku koja ti svira za pola
cijene, jer polovicu benda znaš, i oni ti kao sviraju mukte,
za badava, i to je njihov dar...
Sve u svemu bili smo do četiri ujutro.

Hrana je bila klasičan početak, sa hladnim predjelom.
Poslije ide juha, a onda gljive. Pohane bukovače, i punjeni šampinjoni
sa sirom i šunkom, i uz to nabodena na čačkalice jetrica omotana slaninom.
Poslije dolazi pečenje, i pohana puretina sa prilozima...
Poslije ponoći janjetina i odojak, a ujutro vajn gulaš...
I to obilno, ne možeš pojest doneseno...a ako usfali, konobari
stalno kruže i nadopunjuju...

Sad se konačno preusmjeravam na svoje područje djelovanja...
Na ribolov. Valjda ću ovih dana naći vremena da odem...
I vrijeme mi je da se malo odmorim, jer nakon svega imam još
jednu svadbu krajem mjeseca....28-og....
Toliko....BISTRO vam bilo...