Probudim se ujutro, i u hipu se nađem na nogama.
Idem na ribolov...konačno...
Šnajderica mi skuha nesicu, i još stavi dvije u termosicu.
Da imam za ribolov.
Pita me jesi li sve uzeo? Nemoj nešto zaboraviti.
Zaboravio sam ti dati pusu...i poljubim je...namignem joj,
i odem u auto.
Put do Fuke je brzo prošao.Stao sam samo usput u pekarni,
kupiti kruha za sebe i za ribe.
Pripremio sam si mjesto,rasporedio pribor, zabacio, i
ugodno se zavalio u stolac.
Ptice i žabe radile su onaj poseban ugođaj zbog kojeg
volim ribolov. Taj mir i tu opuštenost uz vodu, morate probati.
Barem jednom u životu.
Natoćim si šalicu kave, i uživam. Krajičkom oka pratim
pribor, nebi li se signalizator podigao i nagovjestio griz.
Zadnjim srkom nesice, signalizator se podigao.
Piskutavi zvuk alarma i bljeskanje žaruljice, potvrdile su da
se radi o pravom grizu. Zatežem naglo i osjetim već na štapu,
da se radi o velikoj ribi. Borim se s njom, jaka je, ali nisam
ni ja slab. Pokušava zadnju mogučnost. Pliva prema meni,
i namjerava u zadnji tren skrenuti u desno.
Nebi li se nekako otkačila ili strgala flaks.
Naravno spreman sam i u odlučujućem trenutku otpuštam rolu,
i njena borba prestaje. Slomio sam je. Duhom i snagom.
Izvukao sam divnog šarana od oko 20 kilograma.
Izvadio sam fotić i poslikao ga, a zatim ga pustio nazad
u vodu. Neka ide, neka još nekoga razveseli.
Vratim pribor nazad u vodu, i zadovoljan sjedim i gledam
slike, iz fotoaparata. Velik je, nema što...
Već je prošlo podne, i izvadim iz torbe, hranu što sam je
ponio za ručak. Standarno...kruh, špek, jeger, luk, i flaša
ledenog čaja. Pomalo rezuckam, i dalje pratim štapove.
Kad sam počeo spremati ostatke hrane u torbu, signalizator
ponovno zapišti. Ponovo povlačim snažno i osjećam ribu
na udici. Ova je izgleda još i veća.


Borim se pola sata s njom, i na kraju izvlačim amura od
oko 25 kilograma. Ista procedura. Slikanje za uspomenu,i
vraćanje ribe nazad u jezero.
Zadovoljan, razmišljam da idem kući. Bilo je dosta za danas.
Sretan i zadovoljan, spremam stvari i idem kući.
Putem sretnem kuma i pokazujem mu slike. Smije mi se.
Ne vjeruje. Kaže da je fotomontaža.
Doma mi djeca pomognu odnijeti pribor i torbe na tavan
(tamo držim pribor, jer gore imam mjesta k'o u priči? , a
Šnajderica pristavlja stol. Ispekla je jagnječe kotlete,
pomfrit, i napravila zelenu salatu. Juha je bila ona iz vrečice.
Sit, popijem čašu vina. Svog. Ružice s brajde.
Večer je i idemo leći. Šnajderica me gleda i u očima vidim
o čemu razmišlja. Smješim joj se, poljubim je i kažem joj...
Idem se istuširati, a ti lezi i pričekaj me.


Kad sam se istuširao, popijem još jednu čašu vina, i legnem
kraj svoje Šnajderice. Njena ruka već me traži i ja sklapam oći,
uživam, i razmišljam dali da joj kažem da je ovo samo zadatak
''moj idealan dan'', ili ne?
Bistro vam bilo...

Hahaha nije bilo sastanka, nit će ga biti dok se
nešto ne promijeni.Naime današnji sastanak je otkazan
jer dvojica vozača, plus vaš omiljeni ribič nisu stigli sa terena.
Gužve u gradu s jedne, a asfaltiranje ceste između Sesveta i
Dugog sela s druge strane, dokazale su svaki besmisao
Žužine ideje. Veliki poglavica je mudar. Shvatio je da ideja drage
Žuži pada u vodu sa svakom nepredvidljivom situacijom...
Ako padne snijeg, malo veći, ako se zagužva bilo gdje u gradu,
i ne stignu se skauti,i izviđači vratiti, postoji opasnost da Žužino
radno vrijeme prijeđe daleko okvire dogovorenog.
Ne trebam reći tko je smislio sastanak, u mojoj birtiji...
sa mojim vozačima...zar ne?


Počastili smo se s kavom i mineralnom, pretresli sve mogučnosti
sutrašnje utakmice, porazgovarali o skorašnjoj berbi grožđa, i o
urodu šljiva, a samim tim i doprinosima u rakiji...
I eto podneva za čas. Strateški se vraćamo u bazu, i to malo oštrije,
jer se naravno žurimo na sastanak, ali eto prokleta gužva nas je zadržala...


Rješavanje papirologije, i razduživanje po avansima je trajalo do 13:30 h.
Baš me briga piše mi se pola sata prekovremeno....
BISTRO???

Sutra je postrojavanje. U neko doba dolazi osobno izaslanik, velikog Poglavice.
Neznamo točno vrijeme, ali moramo prisustvovati sastanku.
Žuži nas je obavijestila, i nije zaboravila napomenuti da se sastanak održava na njenu inicijativu.
Nešto mora riješiti sa nama, i sa predsjedavajućim.
Ja znam što i pripremam se za sastanak.
Navlačim na lice osmjeh broj četiri.
Ne želim ga skidati čitavo vrijeme sastanka. Izaslanik velikog Poglavice,
čut će i od mene nekoliko rečenica. Žuži i Kurčubić neće biti ni spomenuti,
jer ne zaslužuju, već ću sebe istaknuti kao primjer...Dakle ako se netko povrijedi,
za vrijeme rada, obustavljamo li rad, ubacujemo novog igrača,
ili netko od nas zamijenjuje povrijeđenoga?
Ako je odgovor da zamjenjuju oni koji nisu povrijeđeni, tada želim znati točno tko koga i koliko...
mijenja, a i želim znati težinu zamjene...
Žuži radi sa lovom, i namjerava nas sve izbaciti iz kancelarije do podneva.
Njena je zamisao da s nama ima posla samo od 12-13 h...hehehe...
kako će joj se to odbiti u glavu još nije svjesna...hehehe...kad navalimo od 12-13 sa papirima i lovom,
nema joj kući prije 17 h...samo kažem ona to još ne zna....ali saznat će...
neće joj moći pomoči ni Kurčubić.
Usput budi rečeno prvi puta sam ga danas vidio uzrujanog. U mjesec dana prvi put.
Žuži ga izgleda guši...


A tako su nekad lijepo surađivali.Baš su djelovali skladni, i uigrani.
Zadnjih tjedan dana Žuži preuzima njegov posao, jer on ide na drugi posao, a već ga je i
mam osjećaj ,izludila.
On osobno ništa ne može, jer je jedna od uloga Žuži u cijelom tom stroju i šaptanje.
Sufliranje velikom Poglavici. Direktno bez pomagala.Bez brzoglasa, bez faxa, i telegrafa.
Direktno u uho.A veliki Poglavica ima povjerenja u nju kao u jednu od najstarijih u firmi.
I dobro je obaviješten.O svemu.
Kad skinem osmjeh broj četiri navlačim na sebe drugu masku. Onu sexi...
Ili još bolje možda navučem i na glavu prezervativ i kažem...radite kako hočete jebe se meni.
Ja znam svoj posao, svoje obaveze, a vaši me se ne tiću.Mislim na probleme...
Dragi moji neki su krivo shvatili, misleći da ja odlazim, ali ne...čvrst k'o klisurina...
Jači od Velog Jože, i druga Tita zajedno...ostajem pokazati ovom dvojcu bez kormilara,
da ribiča nemo'š samo tako preveslat'...


Usput budi rečeno, Kurčubić je još i ok, ali Žuži smrdi iz usta....
Bistro vam budi...

Ivo je vozač. On doveze pune košare raznih bočica.
U toj košari bude i razbijenih bočica. Ivo to zna.
Ali ponekad koncentracija popusti. Kao danas.
Nije primjetio da iz jedne košare viri komad razbijene bočice.
Oštro staklo zapara mu butni mišić.
Kroz razrezane traperice krv je šikljala poput
malog gejzira. Desilo se to baš na nezgodnom mjestu.
Ispred skladišta, a daleko od kancelarije.
Sjeo sam u Ivin auto i odvezao ga do kancelarije.
Tamo su bili još i Žuži i Kurčubić.
Žuži kad je čula što se desilo, zavapila je brižnim glasom:
-''O Bože dragi tko će sad donjeti obračun''
Kurčubić je podigao lijevu obrvu i pitao me :
-''Franc imate li vi prvu pomoč u svom autu?''
Ostali su sjediti u svojim stolcima prezaposleni.
Pogleda uprtih u monitore računala...
Zamotao sam Ivi ranu, posjeo ga u automobil, i odvezao ga
u Bolnicu, na hitnu. Dobio je šest šavova...
Potom sam otišao obaviti njegov dio posla.
Moje radno vrijeme je trebalo biti danas do 10 h.
Došao sam u 14 h.
Žuži i Kurčubić rade do 13 h. Žuži me tri puta zvala na mobitel,
da čuje, ima li šanse da donesem obračun do 13 h...
Nazvala je šefa da nije u mogučnosti obaviti svoj zadatak,
''Jer eto Franc nije donio na vrijeme utržak.''
Šef joj je objasnio da se ne uzrujava, i da će on to riješiti.
Dozvolio mi je da se iskupim za taj propust tako što ću sutra
ja umjesto Ive otići i pokupiti obračune.
Zahvalio sam mu na ukazanom povjerenju, i obečao mu
da ga neću iznevjeriti...


Javio sam se jučer onom malom što sjedi u Birou za nezaposlene,
kako bi mi potpisao sledovanje za ovaj mjesec.
Baš sam bio dobro raspoložen, pa sam uspio dio svoje sreće prenijeti
i na maloga. I na njegovu radnu kolegicu u uredu.
Smijali smo se i ja sam mu pokazao dokument o tome kako sam
morao radnu knjižicu poslati u Pulu.
-''Baš fino gospon Franc, više vam ne moram tražiti posao!!!''
Ne moraš sinko rekao sam mu, jer onakav na kakav si me zadnji put poslao,bolje je uopće i ne ići...
-''Kak to mislite gospon Franc?''
Pa onaj iz one firme za Pakiranje, koji me pozvao na razgovor, danas,
drugi dan me blijedo pogledao i rekao:
-''Pa kaj su mi vas poslali pa ja sam tražio viljuškaristu, a ne strojobravara???''
Vidim da je malome pao mrak na oči. Kao da mu se spustila roletna,
poblijedio je siromah i rekao:
-''Gospon Franc, mogu vam nekaj pokazati u povjerenju?
Obećajte da nebudete rekli nikome....''
Ne budem rekoh....
-''Pogledajte ovaj papir...pogledajte što piše kod vašeg imena i prezimena...''
-''To je osobno napisao gospodin , direktor, vlasnik Pakiranja...''
A pisalo je dragi moji blogeri, da vaš omiljeni ribič,
odbija ponuđeno zaposlenje kao strojobravar, iz razloga osobne
nezainteresiranosti za taj rad...???


Birokracijo, i privatizacijo, idete rukom pod ruku, kroz ovaj mračni
(prijelazni) period za ovu mladu i napaćenu državu, i zato vam ja sad poručujem:
Idite u 3PM...
A vi moji blogeri neka vam je BISTRO, i ako želite slobodno
psujte danas na mom blogu, imate moju dozvolu...
P.S. Fizi nema veze ova slika s tobom...

Razlike u mišljenju?


Nebitno...

Hočeš li mi pričuvati klince samo jedan dan?


Možda...

Dali je kasno za novi početak?


Vjerojatno...

Početi učiti nove vještine?


Možda...

Tražiti spas u alternativi?


Loš izbor...

Upijati znanje od malena?


Neprocjenjivo...

Ako ste shvatili poruku, onda znate kako se zvalo pivo,sa fotografije,
a ako niste, onda morate ponovno učiti upijanje znanja...
Bistro???

Ne znam kako na vas ali na mene ovo vrijeme
djeluje jako poražavajuće.Spava mi se, zijeva mi se,
evo i sad dok ovo pišem,zijevam kao ova na slici.
Došao sam doma, i ''ubio oko'' oko sat vremena.

Inaće nemam baš običaj spavati poslijepodne,
jer si onda zeznem noć,ali danas nakon onog pljuska
i one sparine,jednostavno nisam izdržao.
Bilo je jače od mene.

Noću imam problema,ako je prevruče,onda se
ne mogu namjestiti,vrtim se stalno,preznojavam se,
I stalno pogledavam na sat.Pojima nemam zašto,
Ali jednostavno je tako. U pravilu noću spavam
k'o beba...

Bebu prigliš sebi, daš joj sisu, i nemaš problema.
Ima ljudi koji mogu vrlo brzo i jednostavno zaspati bilo gdje.
U autobusu, tramvaju, vlaku, na plaži, na poslu, na stolcu...
Gledam jednog ''šljakera sa bauštele,
tu kod mene gdje se gradi škola,čovjek zaspa na fosni.

Divim se takvim ljudima.Moja Šnajderica kaže da sam i ja takav.
Laže.Ja ne spavam recimo dok vozim, zatim dok ona vozi,
Ili dok bilo tko vozi.Jednostavno ne ide.Pokušao sam u
vlaku,ali nije išlo.Čak smo i uzeli onih ratnih godina spavaća kola,
kad se išlo okolo vlakom u Slavoniju,uzalud,ja nisam spavao.
Prestajao sam cijeli put u hodniku, pušeći.Danas ne pušim,
i ne znam kako bi to bilo...dali bih izdržao...

Najveća fora su mi bili klinci iz srednje škole, koji bi dolazili
u bivšu firmu na praksu.Njih smo zvali rezancima.
Zato jer rezanac, kad ispadne iz tanjura, onako i ostane.
Kako je pao.Ili visi iz tanjura.Tako su i ti momci.
Na stolcima su znali zaspati,sve onako kako padnu,ili vise...hehehe..
Dragi moji, Bistro vam bilo,i bez zijevanja molim...

Kažu da je sve lijepo dok je malo...
Ma lažu. Nije da opet filozofiram,
ali imam nekoliko protu argumenata.
Vi žene ćete se naravno složiti sa onim
na što ja sad mislim...e pa nije baš da ste
sretne kad vidite nešto malecko...
Zatim osobni dohodak, iliti plača.
Mala plača...pih...
Malo pivo? Zašto ako ima veliko?

Mali čevapi...kak da ne...
Uzmeš male čevape i malo pivo, i za dva sata
se mlatiš po tintari...koji sam ja idiot, a mogao sam...
naravno velike, i veliko...
Velika večina žena se boji miša.
Zašto? Jer je mali?...
Zašto se ne boje mačke koja je 100 puta veća,
ili psa koji je još veći, o medekima da ne pričamo,
ili slonekima...

Ne, samo miša. I eventualno zmije.
Ali ne želim navući na sebe bijes mojih dragih
blogerica, pa ću malo i o muškarcima.
Pravi muškarci se nebi trebali bojati
Ni piva velikog, ni čevapa velikih, ali ni žena velikih.

Još manje njihovih minijaturnih odjevnih predmeta.
Nekad su bile tzv minimalke, danas su tange, a sutra...
Tko zna kako će se zvati, i koje će biti veličine...
Kako bilo, ja se neću sigurno uplašiti...

Mene se takve stvari ne primaju. Mogu se samo malo
začuditi, ali ne i uplašiti. Kao kad sam prvi puta vidio
ženski grm. Mislio sam...ajoj...a kaj sad???
Ali brzo se pravi muž privikne...
Primjetiste da me u zadnje vrijeme nema onako često
na blogu kao prije, ali shvačate vi mene, zar ne?
Od ponedjeljka olakšanje, nadam se...
Do sljedećeg puta...Bistro...

Kažu da tko visoko leti, nisko pada.
Baš me zanima koji je mudrac to smislio.
I na što se zapravo to odnosi?
Dali možda na ljude koji se žele obogatiti?
Ili na one koji sanjaju o karijeri?
Ili možda na sportaše?

Ako je tako, onda je ta izreka veoma pesimistična.
Ne daje mladom čovjeku nadu u bolje sutra.
A ako nije tako onda slijedom rečenog, ispada da je
bolje ne raditi ništa, jer nečeš pasti niže što jesi.
Dakle svaka mudrost iz prošlih vremena ima dva lica.

Jedno vedrije, i jedno tužnije strane.
Ali to već spada u sferu mudrovanja, a to nije za nas
ribiče. Za nas je štap, voda, i mozak na pašu...
A o vječnim borbama mišljenja, jing i jangu,
sudaru svijetova, neka misle oni koji se smatraju
velikim misliocima.

Meni je i dalje na pamati samo ribolov i sisa.
Znam da ste već pomislili, gle ti onog Franca,
ni sisa više nema na blogu...
Pa nema, jer nije bilo vremena za njih ali zato
sad, evo ih odmah nekoliko...

Kako me ne bi opet kritizirale pripadnice ljepšeg
spola, kako za njih nikada ništa ne stavljam,
evo jedan patent iz zemlje nožiča,čokolade,
satova i sireva...ili mala opaska...
''imam li još mjesta u torbici i za ovo...''

Sutra je dan Velike Gospe.Dan kao stvoren za
odmor i razonodu. Kako ne idem ove godine
u Mariju Bistricu, otići ću do Kloštra Ivanića,
i tamo je proštenje, ili kako bi to rekli
moji Slavonci....Kirvaj...
A tamo zna se što se radi jel'te...
Bistro vam bilo dragi moji blogeristi...

Evo me. Nisam imao baš puno vremena,za blog kako ste i sami skužili.
Zapravo vidjeli ste da me ne vidite...
Radim punom parom, sad već dva dana samostalno, i još nisam ništa zeznuo...hihihi...
Čudim se sam sebi....
Za sada sam malo sporiji nego je to bio moj predhodnik,
ali ide sve bolje, pa ću samim time i imati više vremena za blog.
Imam ja veliku glavu...hehehe...

K tome još su i premještali stup od tel.linija, pa nisam imao ni
telefonskih veza dva dana, a time ni adsl-a.
To vrijeme sam iskoristio za aktivni odmor.
Svakih pola sata sam se premještao iz trosjeda na dvosjed,
a Bome jednom i u svoj krevet...aha...

Već me pomalo i Kum zeza, kao kad ćemo na ribolov, a u godinu i pola
kako nisam radio, nije me toliko puta zvao ni na mobitel...
da pita za zdravlje, a ne za pecanje....zajebava...

Navečer ću obići sve vas drage moje blogere, i pogledati
što sam sve propustio...
Ako ne stignem sve nastavljam sutra, jer sutra sam do 10...hehehe...
Svima pozdrav i Bistro bilo...

Dragi moji blogeristi...
Lijepo je ponovno biti koristan. I zarađivati....hehehe...
Polako se uhodavam u novi posao, i nije loše.
Moglo bi biti dobro, iako je odgovornost velika...
Svima se događaju i pogreške,pa mogu i meni...
Ali neću više o poslu, to je bilo samo kao uvod.

Htio bih zapravo reći koju riječ o dijetama.
Do nedavno sam spominjao kiwi dijetu, dakle
Jedem sve osim kiwi-a, ali od sad želim reći da
Prelazim na banana dijetu...jedem samo banane,
Jer voće je zdravo...

Naravno da treba i piti. Na kraju krajeva moja
dijagnoza to i znaći...ptsp...ili kako kaže Drele
''piti-jesti-piti...''
Pa stoga jedno hladno pivce uvijek dobro dođe...

A ovo je ohlađeno upravo kako treba.
Na kraju, kad dođe vrijeme odmora, najbolje je opuštanje
u vodi. Plivanje, ronjenje, i sve blagodati mora,
valja iskoristiti do maksimuma. Ponekad je more okrutno,
pa ono uzme sebi svoje, ali štoda se radi...to je zakon prirode.
Na kraju krajeva nisu svi rođeni pod istom zvijezdom.

Netko ima sreće cijeli život, a neki kao Pišonja i Žuga
ne mogu ni na more...
Ja sam za ovu godinu po pitanju mora završio priču.
Od silnih planova, nedorečenosti, promijena u zadnji tren,
nenadanih obrata, i srušenih planova...ostade mi tek odijelo
za ronjenje...

I to onog dubinskog....na dah...ili dahtanje...kakogod...
Dragi moji neka vam dani budu veseli i lijepi...
I naravno BISTRO vam bilo...

Ipak su meni moji Duhovi donijeli nešto dobro.
Donijeli su mi posao. I to dobar posao...

Sve se pomalo slaže kako treba...
Poželite mi samo malo pameti i sreće...
I naravno Bistroče...

Pitanje....
Jeste li ikada imali kakav čudan osjećaj da vas netko gleda u mraku?
Jeste li ikada imali osjećaj da vas netko pomiluje u mraku?
Dali vam se kad digla sva kosa na glavi?
Jeste li kada zanijemili od straha?
Vjerujete li u izvanzemaljske stvari?
Postoje li Duhovi?
Pokušavaju li uspostaviti kontakt sa živima?

Osobno jako sam podijeljen u tim pitanjima,nešto ima, nešto odbijam
prihvatiti, u nešto sumnjam,ali ne znam što je to...
Imate li kakva iskustva?
Zašto mi se takve stvari dešavaju samo u kući u kojoj živim?
Zašto samo kad sam umoran?
Zašto nikada kad sam noću na ribolovu?
Tisuću pitanja, a odgovora nemam...
Nadam se da je vama Bistrije nego meni...
PS...nisam prolupao...možda tek malčice....hehehe...