Konačno je završila ova igra mačke i miša.
Nakon toliko natezanja stigli su mi svi potrebni papiri,
kako bih mogao ostvariti svoja prava na zavodu za zapošljavanje.
Ili ti na burzi kako bi mi to po domače rekli.
Ne neću se jadati, proklinjati sudbu kletu, ni ništa slično,
samo ću reći ono što piše u radnoj knjižici.
A piše da sam radio u TDR-u 1.God, 9Mj, 29Dana
A to dokazuje koliko su mislili na Zagrebačke radnike,
i koliko smo im trebali u Kanfanaru.
I koliko su nas brzo otkantali.

Ali tu su i isplivale još neke neosporne činjenice.
Prvo uloga sindikata, zatim volja vlasti, brzina sudstva,
I naposljetku ekspresnost izvršnih organa.
Idemo redom. Novi Sindikat, koji se pojavio kad je već
sve bilo gotovo, a koji je zamijenio PPDIV(sindikat), na
čelu s Ivekovićem, nije ispunio očekivanja svog malobrojnog članstva.

Vlast, točnije Saborski zastupnici, koji trebaju štititi interese
svojih građana, nisu prepoznali, moment za sakupljanje
glasačkih poena. Izuzev Hsp-a.
Sud je u rekordnom roku od svega dva mjeseca, riješio sve dileme i
probleme, i rekao svoje. Iako su radnici predali kud i kamo prije
svoje tužbe. Prve još u prosincu prošle godine, a poslije još
nekoliko prije nego je to učinio poslodavac.

I na kraju izvršna vlast. Organima za hitne i izvanredne
intervencije je trebalo svega nekoliko minuta da urade ono
što je rekao sud. A to je marš van…

Dakle ipak naša Država i svi njeni resursi kako kaže

Obavljaju svoje dužnosti točno i po zakonu.
U svim svojim segmentima upravne i izvršne vlasti.
Mesiču majstore, nema te nitko na svijetu…
A što se mene tiče, nije mi svejedno, sada kada su papiri stigli.
To je valjda kao i smrt, znaš da dolazi,
a nikada kada dođe do toga nisi spreman.
Pa ne znam ni sam, nisam tužan, a nije mi ni svejedno,
opisao bih svoje stanje više kao bijesno, ljuto, srdito…

Što bih ja da mi nije bloga, da se malo ispušem…i vas dragi moji…
Nego sad mi pade na pamet…sinoć nisam ništa ulovio.
Ali idem opet u subotu, i ne može mi nitko ništa,
Jači sam od sudbine.
Onda? Jel' B I S T R O ???

O HRANI


Jedeš li, tęk dođe s jelom, ali žeđ prođe s pićem.
François Rabelais, francuski književnik, 1494. – 1553.

Kad je kruha i tuga je lakša.
Miguel de Cervantes Saavedra, 1547. – 1616.

Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani.
George Bernard Shaw, 1856. – 1950., engleski dramatičar, romanopisac, kritičar i publicist

Kruh naš svagdašnji dajte nam danas, i sutra, i prekosutra...
Antun Radić, 1868. – 1919., hrvatski političar, publicist, novinar, pisac i pjesnik

Nema sumnje da je potreba za hranom još uvijek najglavniji uzrok velikim političkim događajima.
Bertrand Russell, 1872. – 1970., engleski filozof, humanist i mirotvorac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine

Jer ništa nema važnije od hljeba,
I najveća je sreća trbuh pun.
Vladimir Nazor, 1876. – 1949., hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, putopisac i esejist.

I ljudska misao živi kao sve ljudsko, o kruhu.
Miroslav Krleža, 1893. – 1981., hrvatski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, putopisac, enciklopedist, esejist, kritičar

Ja jedem taj kruh svakidašnji s gađenjem, jer znam da u njemu jedem svoju slobodu.
Luka Perković, 1900. – 1948., hrvatski pjesnik, pripovjedač i esejist

Turajući ti kruh u usta, da bi što bolje pjevao, začepe ti ih, pa ne možeš ni disati.
Stanislav Šimić, 1904. – 1960. hrvatski pjesnik, kritičar i prevodilac

Duh vremena – kruh vremena.
Stanislav Šimić, 1904. – 1960. hrvatski pjesnik, kritičar i prevodilac

Malen je kruh koji izjedemo
Golemo je pitanje hljeba.
Mate Ganza, 1936. hrvatski pjesnik i kritičar

Tko jede ne boji se gladi!
Kemal Mujičić, 1939. hrvatski humorist i publicist

Usta su mala, ali gutaju brda.
Arbanaška narodna izreka iz Južne Italije

Hranio se kao divlji vuk, pa je kao vuk i živio.
Eskimska narodna poslovica.

Gladan sitom ne vjeruje.
Hrvatska narodna

Tko se jednom najede ježevih iglica, više ni pruće ne želi vidjeti.
Madagaskarska narodna izreka

Onaj tko jede puna želuca, kopa sebi grob vlastitim zubima.
Turska narodna poslovica.



Nemam vremena idem na ribolov evo za pet minuta...

BISTRO

Nije nikakva tajna. Bio sam u Zagorju.
Tamo gdje je Mihanović ispjevao Lijepu našu.
Klanjec. Moj djed je bio samo da znate, Štef iz Klanjca.

A ovo je Barica dok je bila mlada. No da se ja vratim još
jednom na mog djeda…opet ga spominjem,
morat ću mu zapalit svijeću. Znao je taj sjedi starac, s
tri razreda pučke škole, ponekad reći kao i svi starci…
dečec dragi, buš ti videl , da bu došlo do toga… da..da…



Ne radi se baš o ovim slikama i relacijama, muž-žena,
ali , u puno stvari je bio u pravu. Zaista je bilo kako je rekao.
Nije imao škole, već samo one životne, i bio je dosta realan.
Nikada neću znati odakle mu neke riječi, i neke fraze, ali
sam siguran da ih nije pokupio samo tako u srcu Zagorja.
Znate li da je rekao davno prije Jovana Raškoviča da su
Srbi lud narod… hehehe…eto to je samo jedan primjer.

Ovo je bila njihova igra,po uzoru na našu,
brojke i slova...sječate li se?(Šešeljeva kara-to piše na slici)
A ono što najviše pamtim je ovo: Rekao bi mi djed…
Francek zapamti si ove moje riječi…kad se priča o žitu,
poskupil bu kruh. Ako političari kažu da je žito poskupilo,
poskupit će kruh. Ako vele da je žito pojeftinilo,
opet će poskupiti kruh. I tako ti je stalno.
Uvijek po nama malima. A zakaj sad ja to pišem?
Pa zato kaj sam čuo da bu poskupio kruh.

Zatim struja, pa plin, pa drva, pa …
Ah dragi moji umoran sam i to se valjda i vidi po ovome postu.
Fali mi malo odmora .Ne radim već četiri mjeseca, i
morao bih na odmor…hehehe…usput nazvali su me jučer
oni iz Rovinja. Od danas ne radim više. Službeno.
Dobro dosta je...BISTRO Vam bilo...

Sjeta se neka uvukla u moje misli, i cijeli vikend mislim na
jednu osobu. Na svog djeda. Iako ga odavno nema među nama,
još u meni žive njegove priče, i njegovi savjeti.
Nisu to priče tipa ''buš vidio kad buš stariji…'' ,
već priče koje je on sam proživio, koje je on čuo,
a neke koje je i sam izmislio.

Sjećam se još sam bio poletarac, tek krenuo u prvi razred škole,
kad sam morao s djedom ići na prugu. Tamo bi hodali uz tračnice
i kupili ugljen koji bi padao ložačima lokomotive.
Svako malo pokraj nas bi protutnjile, ovakve''nemani'' i
zaglušujuće zatrubili pištavom sirenom, a potom nestajali u oblaku pare.
Čuhu-hu,ču-hu-hu…
Nekako uvijek poslije prolaska tih lokomotiva, ugljena je bilo više i više.
Poslije sam saznao razlog. I to sasvim slučajno. Na sajmu jednog četvrtka.
Djed je pio rakiju ispod jednog šatora, i to sa jednim čovjekom ,
meni nepoznatim. Vozeći se kući, sjedeći na metalnoj prečki
djedovog bicikla, slušao sam kako taj čovjek s kojim djed
pije rakiju radi na željeznici,
i kako sutra oko podneva, idemo kupiti ugljen koji će opet
slučajno pasti iz lokomotive…
Mislim da sam tada prvi puta čuo pojam…vinski brat…

A ima i drugih priča. Onih iz inozemstva, gdje je sve civiliziranije, bolje, ljepše…
Tamo su toliko otišli dalje od nas da djeci daju imena poznatih ličnosti.
To će djeci vjerujem puno pomoči u životu. Zamislite situaciju…
dobar dan ja sam Franc…o dobar dan ja sam Tarzan, ili ja sam Rambo…



Znam da je Šerifu Konjeviču to pomoglo…zna li itko dali je
imao možda i kakav nadimak?
Nadam se da nije…
I za kraj današnjeg posta želim da pogledate dobro ovu sliku
i da mi odgovorite …

Pogledajte samo tu ljepotu…
Pa tko ne bi poželio pecati na ovom mjestu?
Zar nije divna voda?
Moji blogeri…BISTRO vam bilo…

Možda vama ne, ali meni paše ova kiša i pad temperature.
Zbog ribolova. Neka mi ne zamjeri vlasnik, ali ne mogu se
sjetiti od koga sam dobio ovu lijepu slikicu pečenih šarana…

I izgleda lijepo, a i siguran sam da je lijepo i pojesti takav specijalitet.
Nego gdje sam ono stao? ( Nemojte reći, jer znam što ste pomislili),
vrijeme...lakše se diše, oštrije je, i sad će konačno boležljiviji,
stariji ljudi izaći iz svojih kuća, stanova, vikendica…i to je dobro.
Jedino mi žao što neće više biti lijepih šarenih živopisnih leptirića…

Ali ne može čovjek imati sve u životu. Mislim može,
ali takvi su rijetki kojima se baš sve ostvaruje kako su poželjeli.
Kako sam razglasio da tražim posao, i ostavio brdo životoopisa,
nema mi druge nego biti manje-više kod kuće i čekati nekakav poziv
ili slično…

Pa da se ne dosađujem previše, u međuvremenu
sam postao vrhunski kuhar.
Nema tog jela kojega ne znam napraviti. Oslobodio sam se straha,
i naučio sam uključiti stoj za pranje rublja, posve sam.
Zapamtio sam i gdje se sipa prašak, a gdje omekšivač.
Peglu još ne uzimam u ruku. Nisam prebrodio taj strah.
Povremeno sam za kompjuterom, napišem tu i tamo pokoji post,
pa malo surfam, ali ipak većinu vremena provedem pred televizorom.
Pratim sve najbolje serije kao što su: Liga prvaka, Kup Uefe,eto sad će i
Hanžekovićev memorijal, a nestrpljiv sam da vidim kako će završiti ono
sa Rooniem i Cristianom Ronaldom. Roonie je rekao da kad se Ronaldo
vrati u Englesku, da će mu otkinut glavu…

Da ne shvatite krivo, ne prakticiram ja samo sport iz naslonjača.
Gledajući na teve-u,čovjek može puno naučiti. Ali samo teoretski.
Da bi bio u nečem dobar moraš puno žganaca pojest,
i trenirati od jutra do sutra.

I ponekad ni to nije dovoljno. Između ostaloga moraš imati i sreće.
I to puno. Kakav je teren, dali je pala kiša, pa je klizavo,
dali je protivnik posebno motiviran, dali je prevruće, i još puno toga…
Ono najvažnije, je zapravo dali je protivnik ipak bolji, jači, brži…
Toliko se može sakupiti raznih sitnica, ali koje u najvažnijem
trenutku mogu prevagnuti na drugu stranu…


Eto ponovo kiši, a ja završavam ovaj post…BISTRO…

Danas sam u nekoj žurbi. Nikamo zapravo ne moram ići,
ali imam osjećaj da kasnim. Pa se onda žurim sa svime i svačime.
Zapravo ja sam ranoranilac, i moje buđenje je oko 6-6:30.
Jutros sam se probudio u 8:00, i sve mi je nešto neobično.
Iako ću sve stići napraviti kaj sam si zamislil, ipak ja kasnim, i gotovo.
Ali ipak ne valja žuriti. Jer kad žuriš onda i nadrapaš.

Zadnji primjer nam je jadna Slađa iz Malnarove ''Nočne more''.
Vozila se s prijateljem na motoru, i neki lik im je izletio,
i nesreća se nije mogla izbjeći.
Stradali su oboje, ali je ipak Slađa prošla gore, jer nije imala kacigu.
Evo vijesti sa Indeks-ovog portala u cijelosti…


Mlada se starleta na motoru vozila bez zaštitne kacige

ZAGREB - Slađana Petrušić, poznatija kao Slađa iz Malnarove
“Noćne more”, pala je s motora jučer poslijepodne u Stupniku,
zbog čega je završila na Odjelu kirurgije u bolnici
Sestara milosrdnica s prijelomom lijeve ruke i ozljedom glave,
vrata i nogu. Slađa je bez kacige na glavi sjedila iza prijatelja
koji je upravljao motorom kada je, kaže, ispred njih izletio
auto u koji su se zabili te odletjeli u zrak.
- Ma grozno se osjećam, sve me boli.
Najviše se bojim da mi ne ostanu ožiljci.
No, ovdje ima puno zgodnih doktora, pa mi je lako - rekla je Slađa

Motor je bio nabrijan, jak.
A da je bio ovakav pitanje je kako bi sve prošlo…


O poslu još ništa. Nitko ne zove, ja tražim, gledam, pitam, molim…
Ali još dobivam najviše odgovora, da se strpim, i da su godišnji odmori…
Evo ovo definitivno nebih mogao raditi,…

… jer i sami pogled na sliku mi stvara vrtoglavicu.
Neki strah se uvukao u mene, od visine. A nije mi to nekad bio problem.
Mogao sam raditi na krovovima, balkonima, terasama…
Sad mi na ljestvama klecaju koljena.Koji mi je vrag? Starim li ja to?
A možda je to posljedica pada sa šest metara visokih ljestava.?
Istina i Bog da sam pao već sa prve prečke, ali ipak…?
Šest metara je šest metara…
Eto dok ovo pišem, umalo mi se nije primilo meso za tavicu…
Ako ne paziš, i ne podlijevaš na vrijeme, za čas se desi frka.
Kad to završim, mislim na ručak, odoh još našpricat Bena
protiv buhica, jer mi se u zadnje vrijeme češe malo više…
i okupati ga naravno, pa isčešljati…

Da bude lijep kao njegov tata. A tata mu je ovakav…mops.
Ben je mješanac, Mopsa i Pekinezera, ali ne bih ga mijenjao
ni za što na svijetu.Nitko nema takvu mazu, takvog karakternog,
i pametnog psa. Hvalim ga ne zato kaj je moj, već zato kaj je
stvarno pametan. Iznenadio sam se i sam koliko riječi razumije,
koliko sluša, i koliko povezuje riječi. Evo samo jedan primjer…
Ben je kučni pas, i kad pada kiša, ja mu kažem ''Ben odi piškit,
ali brzo i u kuću''. Nebi vjerovali kako ode piškiti, i to sa strane,
uz kuću, da ne pokisne, i brzo se vraća u kuću.
Za njim ne ostane ni traga šapice na laminatu.
A kad ga samo pustim van, on odjuri i piša i gaca po vodi i blatu.
Zato jer mu nisam rekao ništa. I svaki puta me gleda i čeka reakciju.
No dobro koliko se žalim da nemam vremena i ne stignem ništa
opet sam napisao dugački post…

Dragi moji BISTRO vam bilo…

Dragi moji blogeri sisa željni, eto ne mogu napisati ni jedan
malo ozbiljniji post a da vam ne fale sise…ccc…ne bojte se,
nećete biti uskraćeni. Ni u pisanom, a ni u slikovnom obliku.
Koliko su cice cijenjene kao osnovne hraniteljice vidljivo je i
iz nekih dalekih zemalja, i njihovih kultura…

U mnogim Afričkim plemenima, i narodima sasvim normalno
je da žene ne skrivaju sise, i da hodaju naokolo, i ne brinu
što će tko reći. Pa sjetimo se samo nekih egzotičnih Pacifičkih otočja,
gdje okićene cvijećem, žene zavodljivo i nadasve lijepo plešu
zakriljene samo palminim lišćem…
A koliko su cijenjene i tražene sise u nas možete vidjeti i iz
slijedećeg primjera…

No vratimo se malo na ozbiljnost. Još uvijek nema naznaka od mog posla.
Nisam još doduše ni dobio svoju radnu knjižicu, ali neka obećanja,
izgleda padaju u vodu. Razaslao sam svoje molbe i životoopis,
pa čekam i sa tih područja rezultate.

Izgleda da će ipak biti teže nego što sam mislio. Nekima smeta moj izgled,
nekima godine, a nekima možda i spol. Da sam žensko, da sam mlad,
i da dobro izgledam ne bih imao problema, i znao bih što bi radio…

Ovako nema mi druge, već čekati, nadati se, i kratiti vrijeme ribolovom.
Bit će mi lakše, jer se dečki pomalo vraćaju s godišnjih odmora,
I SAMI SU VEĆ ŽELJNI PRAVE RIBIČIJE…
Kao da se inače zezaju zar ne? Ma vraga se zezaju. Idu uvijek sa željom
da uhvate što bolju i što ljepšu ribu.

I svaki koji vam kaže drugačije taj laže. Laže k'o…lovac, ne vjerujte mu.
I za kraj jedna sasvim osobna poruka, jednom mom dragom blogeru.
Čovjeku koji me dočekao tu na blogu, čovjeku koji mi je prvi
priskočio u pomoč pri uređivanju bloga, koji mi je dao prvi savjete…
Euro znaš ona tvoja muzika...

Dragi moji B I S T R O vam

Djecu voliš. Paziš ih kao kap vode na dlanu.
Strepiš nad njima, proživljavaš s njima prve korake,
Prve zubiće, prva razbijena koljena, prve riječi…

Poslije prva naučena slova slažete u rečenice,
prva cijepljenja, prve školske ljubavi, prva pijanstva,
prve popušene cigarete, duge razgovore o vrijednostima
života, očekivanjima, nadama…
Onda postaneš dosadan. U svoj brizi za dijete postaneš
naporan. Ono počinje misliti svojom glavom.

Nalazi sebi slične, sa istim idejama,
sa istim pogledima na svijet.

Počinje stvarati svoj svijet i postavlja nove vrijednosti.
Ti promatraš iz prikrajka, ne slažeš se, ali ništa ni ne govoriš,
misliš mladi su, to je samo hir, proći će…

Onda ono upoznaje nju/njega…opet gledaš sa strane,
nadaš se da je to samo hir, mladenačka ishitrenost…

Po prvi puta se pitaš, zar imam prava da im govorim?
To je njihov život. Ako je njima dobro, onda mora biti i tebi…
Pokušavaš još jednom, zadnji put ukazati na nešto što ti
smatraš, važnim…dobivaš informaciju da si ostario, da te
vrijeme pregazilo…

Ostaješ naposljetku sam. Guraš kroz ono malo života
što ti je ostalo sa svojim životnim suputnikom, i misliš
o nekim vremenima kojih više nema, i koja se neće nikada
više vratiti…

Bolest i starost te sve više obuzimaju, padaš prvo u sobu,
zatim u krevet. Imaš vremena za razmišljanje…
Kad osjetiš da dolazi kraj, još jednom prolaziš kroz svoj život,
I tada shvatiš…da si i ti otišao od svojih roditelja, jer te nisu
razumjeli. Jer si imao drugačije poglede, shvaćanja…

I da na mladima svijet ostaje…

Dragi moji…BISTRO vam bilo…

Volio bih da se već jednom nešto razjasni , ali zauvijek.
Opet je aktualna svađa, neslaganje, bojkot, ultimatumi, a
Ponovno u vezi Dide. Jednom tamo još u proljeće na mom
blogu došlo je do svađe, između pojedinih blogera i Dide.
Ja sam lijepo zamolio sve da se to ne čini kod mene, jer
Moj blog služi da bi se širila ljubav, a nikako mržnja.
Zato sad eto javno pozivam i Didu, ali i sve koji se s njim ne slažu,
da budu otvoreni i kažu što sam ja to kriv, da me se opet
spominje u tim neslaganjima. I zašto se moje ime povlači po postovima?
Ako sam možda nekoga povrijedio ili rekao ružnu riječ, molim neka kaže,
pa da razjasnimo sve moguće nesuglasice.

Kako sam i rekao u subotu popodne, noć, i jedan dio jutra, proveli
Smo ja i Goran na ribolovu.
Riba života nije došla, a i sumnjam da će doći, tamo gdje smo mi bili.
Zato jer je napravljen još jedan prosjek između jezera. Još jedan most.
I voda se povukla i tamo gdje je bilo nekada lijepih mjesta, sad je
plitko, i obraslo travom.

Mi to naravno nismo znali, jer već godinu dana
nismo tamo bili na tom mjestu. No ipak se ulovilo nešto malo.
I to dvije vrste grabežljivca. Grgeč, komada tri, i som komada dva.
Ima se nešto šarana od zadnji puta, i tako da za dobar fiš ima ribe.

Ima još jedna zanimljivost, a vezana je uz moje omiljene majice.
A to su ofkors ''Žuja je zakon'' majice…naime pitaju me neki
Franc pa kaj ti stalno nosiš jednu majicu? Uvijek si u Žuji…
Jesam ja u žuji, ali imam ih pet komada, i mijenjam je svaki dan.
Ne znam kako vi ali ja volim nositi ono u čemu se osjećam ugodno.
A u tim majicama XXL se tako i osjećam…ugodno.
Pa onda pitaju kaj ja stvarno pijem samo Žuju?
Jasno da ne. Ipak mi je najdraži Budweiser.

Pa volim, popiti Bavariu, i Tuborg, i tako dalje, ali ipak više volim
popiti čašu dobroga vina, hladnoga…
Nego jeste li kada pomislili za nekoga…blago njemu,
Njemu je lako…sigurno jeste…ima jedna priča o križevima…
Kaže se da svatko ima svoj križ, odnosno svoje probleme…
I kad bi bilo moguće da svatko odbaci svoj križ na jednu gomilu,
I da može izabrati koji god hoće križ, što mislite koji bi izabrali?
Izabrali bi svoj, jer znate sve o svojim problemima. A za tuđe ne znate.
I što mislite za ovoga? Da je njemu lako???

Nije, sigurno…
Dragi blogeri B I S T R O vam bilo…

Nije mi vrag dao mira i otišao sam malo popodne do Trstenika.
Mislio sam malo zabaciti, udice, ali ništa od toga.
Puno jezero kupača. I nema druge, nego skinuti se i prikloniti
se većini. A voda, topla, mekana, ma milina…ne da ti se izaći
van koliko je lijepo.

I baš sam se fino izvrnuo na leđa i plutam, kad više osjetim,
nego što čujem galamu…
Trgnem se i slušam, a ono svađa… Muž i žena.
Viče on, ali Bome viče i ona…
Psuje on, ona prati…i došlo je do toga da je on krenuo prema njoj,
valjda s namjerom da je udari. Srećom netko tko ih pozna spriječio
je to i stao između njih. Onda je on gnjevan sjeo u auto i otišao.
A žena i dvoje nejači ostadoše. Ona plače, i govori…
joj šta će mi bolan napravit kuć' kad dođem…jadna ti sam…
Gadno mislim si ja. Nije u redu da netko ispašta i trpi drugoga samo
zato jer je taj drugi jači.
A očito da ona već pozna dobro njegovu narav, kad se boji ići kući,
jer zna kaj ju čeka doma… A opet mislim si isto i ovo…
pa kad znaš kakav je , zakaj mu proturiječiš?
Zakaj mu nedaš da bude po njegovom? Pusti nek dela kak hoće,
a onda poslije ako zezne, bar imaš materijala da ga zajebavaš,
i da mu nabacuješ na nos.
Pa poBogu žensko si, iskoristi svoju lukavost…svoju urođenu prednost,
ne daj da te gazi.
No na kraju, tko zna kako je to završilo, jer je nju i djecu odvezao
onaj što je stao između njih.
I on je bio sa ženom, pa su valjda spasili jadnicu od batina. Bar za ovaj put…

Idemo se mi vratiti na staro. U vedrijem tonu. Ovaj raspored nije moj.
A zato kaj je moj raspored malo drugačiji…U mom na kraju ima jedan durex manje…
Inače skoro isto…
Nego evo da malo vidite i kako izgleda moj radni stol i moja tipkovnica, i monitor.

Sutra popodne idem na ribičiju, ali to već znate jer sam najavio.
Goran je nestrpljiv.Nije bio već godinu dana, jer je dobio sina,
i postao papučar. Nažalost tako je, a to on i sam kaže.
Dopustio je da žena ne može ni okupati maloga sama.
Mora on biti prisutan.
Da stvar bude još gora…opet je trudna i treba roditi još ove godine.
E moj Gorane…

A evo kako je jednostavno, okupati klinca od jedne godine…
I kad ga pitam pa dobro, okupate ga i stavite spavati za pola sata,
a kaj radiš onda cijelu većer? Kaj radim?
Veli on…pa gledam tv, i ubijam se od dosade.

Samo ti Gorane nastavi tako i na kraju buš se zdeblj'o k'o ja.
Nebum, veli on. Ja da pojedem tri porcije čevapa, i kilu sladoleda,
ne mogu dobiti kilu da se frigam…a kamoli dvije.

Nasmijal sam se u sebi i pomislil da sam tak i ja mislil prije 22 godine
kad sam imal 68 kila.
Da se nemrem zdebljat. Al' kad me krenulo…

Dragi blogeri B I S T R O vam bilo…

Hmmm…nema ljepšeg
od ranog buđenja i prvih zraka sunca..

Umiti se, napraviti jutarnju tjelovježbu..

Doručkovati, jer to je najvažniji obrok…

Ipak treba i paziti da se ne pretjera…

Zatim razmisliti što raditi? Kako ispuniti dan…

Otići na ribolov…
.
Ili dan provesti u dubokoumnom razmišljanju,
O razlikama i kastama…

Još je rano, za odluke, o tome ću poslije ručka.
Vama ću samo savjetovati uzimanje što više
tekućina i vitamina…

B I S T R O vam bilo moji blogeri…

Došao mali Ivica u javnu kuću te ga Madam upita:
Mali što ti hoćeš?
- Hoću onu koja ima AIDS. - odgovara Ivica.
- Ali to je opasna i vrlo zarazna bolest.
- Nema veze, ja hoću baš nju.
- Dobro, pričekaj. Čeka Ivica i razmišlja:
- Sad bum dobil ja AIDS, pa bum kresnul tatinu
sekretaricu, pa bu ona dobila, pa bu tata sekretaricu,
pa bu on dobil, pa bu tata mamu, pa bu ona dobila,
pa bu sused mamu, pa bu videl on
komu je probušil loptu.




Išli svećenik i njegov nećak u lov.
Hodaju oni tako i vidi nećak zeca, nacilja opali i promaši.
Kaže nećak:"Jebem ti pušku, jebem ti nišan, jebem ti B..ga"
Kaže svećenik:"Nemoj Boga sinko, molim te"
i izmoli odmah par krunica...
Idu oni dalje.
Hodaju oni tako i vidi nećak srnu, nacilja opali i promaši.
Kaže nećak:"Jebem ti pušku, jebem ti nišan, jebem ti B..ga"
Kaže svećenik:"Nemoj Boga sinko, molim te"
i izmoli odmah par krunica...
Nastave oni lov...
Hodaju oni tako i vidi nećak vepra, nacilja opali i promaši.
Kaže nećak:"Jebem ti pušku, jebem ti nišan, jebem ti B..ga"
Kaže svećenik:"Nemoj Boga sinko, molim te"
i izmoli odmah par krunica...
Hodaju oni dalje kad...
zatrese se Zemlja, zacrni se nebo, opiči grom i pogodi svećenika!!!!!
Kaže nećak:"Koji kurac njega?, Pa ja sam psovao Boga, zašto njega munja..?"
začuje se iz oblaka:"Jebem ti pušku, jebem ti nišan!"



Nemam danas vremena. Ništa ne moram, ali ništa ni ne stižem...
Ima takvih dana...Samo se treba pokrenuti...eto ćak nisam ni
sise stavio danas,...BISTRO...

Odjednom začuh
glas koji kaže:
Nasmiješi se,
budi zadovoljan,
moglo bi biti i gore..
Nasmiješio sam se,
bio sam zadovoljan,
i zaista je bilo gore…



Kažu neki Franc nemreš ti bez sisa.
I nemrem pa kaj?. Nisam ja kriv kaj sam bil na sisi
do treće godine života. Kaj sam tam u sedmom
razredu gledal kak curicama počinju bujati sisice,
kaj mi se to dopalo. Kaj sam od prve cure do
Šnajderice sve volil dragati po cicama, kaj sam gledal
kak Šnajderica hrani moje dvoje djece, i to sam volio.
Dan danas volim Šnajdericu pošlatat.
Nisam primjetil da joj to ne paše.
PA KAK ONDA DA NE VOLIM SISE?
Nadam se da bum i umrl, sa sisama pred očima.
To bi bila lijepa smrt.
Jesam protiv onih mračnjaka koji se pale na djecu.
Jesam. I bil bi u stanju im presudit vlastitim rukama.
To je korov društva, a korov se čupa.
Zatire mu se svaki trag. Tak bi trebalo.
Ali ima i nekih koji kažu Franc nemreš ti bez sisa, i namigavaju mi.
A to je meni jasan znak da i oni vole. I da im je drago
kad ja stavim sisu na blog. A moje sise (s bloga da nebu zabune)
Izazivaju smijeh, i nikada se ne mogu povezati sa pornografijom.

Moje sise ili ispričaju neku šalu, ili neku zgodu.
Tako je bilo i bit će u buduće. Zato svi koji ne volite moje sise,
Molim vas nemojte to reći u komentarima. Ionako me nećete
Uspjeti promijeniti. Prestar sam da se mijenjam.
Zato evo još jedne…

Sutra je blagdan Velike Gospe. I sutra idem na Mariju Bistricu.
Kako na svakoj postaji izmolim po Očenaš, za zdravlje nekoga bliskog,
Jednu ću postaju namijeniti svima mojim dragim blogerima,
i izmolit ću za Vaše zdravlje.

Susreo sam danas Gorana. Vratio se s mora i lud je za ribolovom.
Pao je dogovor za subotu na noć. Išli bi na Toplanu.
Na ono mjesto gdje je došla ona riba iz moje molitve s vrha bloga.
A koju nisam mogao izvući. Veselim se tome i jedva čekam.

Dan poslije blagdana, moja uzdanica (muška) počinje s pripremama.
Za novu sezonu Big Brothera. On je tamo kamerman.
Ovo mu je treća sezona. I tak si zaradi za fax. Mali je strašan.
A kaj mogu kad je moj…
Dragi moji BISTRO vam bilo…

Vremena se mijenjaju. Pomiču se i granice tolerancije.
Ono što je bilo za naše pretke naučna fantastika, za nas
je danas najnormalnija stvar. Sjećam se još danas,
veoma živo Enterprise-a, i Mr.Spocka, i svih onih čuda
tehnike, a koje su danas najnormalnija, i najobičnija stvar.
Uzmimo samo mobitel. Kad sam bio klinac i gledao tada
nisam ni imao telefon u kući. Malo tko ga je imao.
I čudili bi se mi klinci kako oni razgovaraju, a nemaju ni žicu..?
Pa bi onda uzeli kakve tanke žice, dvije stare konzerve,
i razgovarali kao telefonom svaki sa svoje strane dvorišta,
sakriveni iza ugla kuće, da ne bi netko ''špijunirao'' naše razgovore.
Baš smo se znali igrati. I znali smo si sami izrađivati igračke.
Luk i strijele, od lijeske obavezno, pračke, pucalice od bazge…
i još oho-ho toga. Ali sami.
Danas djeca ne znaju ništa. Nisu ona kriva. Mi smo, roditelji krivi.
Sve im dajemo, na dlanu, a sve po paroli, ako smo se mi
mučili ne moraju oni. Krivo, ili barem djelomično krivo.
Znam o čemu govorim. Imam dvoje odrasle djece, i za koju
godinu nadam se da ću biti i djed, i da ću opet imati prilike
uživati u malenoj djeci i njihovom odrastanju.
Nadam se da ću neke stvari drugačije napraviti, i da ih
neću previše razmaziti. Nadam se.

Nisam staro čangrizalo, i ne prigovaram mladima, ali mi je
žao što je nestalo onog osjećaja poštovanja prema starijima,
prema njihovim godinama, prema iskustvu.
Znam da nema mladenačkog poleta i pozitivne mladenačke
energije i inata, mnogo toga se ne bi danas napravilo,
ali žao mi je svih onih trudnica, djedova , baka, invalida,
koji stoje u tramvajima, u redovima u pošti, banci…
Puno puta sam čuo kad mladež govori…pa kaj su baš
morali sad ići na plac? Sad kad mi moramo u školu.
Oni su u penziji, imaju cijeli dan na raspolaganju, ali moraju
baš kad mi idemo u školu. Oni to namjerno rade.
Možda netko i radi namjerno, ali 99% ne radi.
Oni su naručeni kod doktora, i moraju ići. Ne mogu birati.
Oni bi otišli u kupovinu na plac dok se njihova unučad
još ne probudi, da im naprave nešto svježe za doručak ili
ručak, dok još nije sunce prejako, jer poslije nije dobro izlaziti.
Tako javljaju u prognozama…i bioprognozama.
Zar ne vidimo da sve to oni rade za nas. Da ne bi imali mi s njima
brige, i da se osjećaju korisnim članovima obitelji i društva, a ne
kao stare i odbačene košulje kojima će netko danas-sutra obrisati cipele,
još jedan put prije nego je baci u smeće.


Nadam se da vas nisam previše ugnjavio ovim postom,
pa vas zato pozivam da pogledate ove ribe i još poprilično toga u
lijepom izvještaju naše drage Švabice.
Pogledajte svakako, HAJDEMO NA JEZERO
i B i s t r o vam bilo…

Samo da znate za Dinamo je kriva
KLIKNI ME
Ne bih ja ali obeč'o sam…

Idemo ispočetka. Bio sam jučer na ribolovu,
ali sam se zaboravio pohvaliti. Nisam uhvatio ništa.

Ali nema veze svi koji me znaju, isto tako znaju da ja
na ribolov ne idem radi ribe. Mislim lijepo je i volim
uloviti, ali prvenstveno idem jer volim prirodu, volim
druženje, voda ima za mene terapijsku moć.
Osjećam se bolje, lakše mi je i smireniji sam kad sam na vodi.
To je moj ispušni ventil. Kao i obični akvarij. Znate li
da ako imate akvarij, da on ima umirujući efekt?
Istina je i preporučam svima koji su malo tanjih živaca.

Ovaj akvarij nije nešto jer ti je iza leđa pa ga baš i ne vidiš stalno…

Danas sam išao kroz grad. Čitao sam da se radi po cijelom
gradu, ali nisam baš najbolje povezao to sa mojom rutom.
E tu sam se zeznuo.

Sad će biti već 7 mjeseci kako ne pušim. Nisam vjerovao
da ću tako lako i bezbolno prestati. Slušao sam priče o
krizama, o nervozi, o povratku…i tako dalje.
Moja iskustva su sljedeća…do nedavno mi je još mirisao
dim cigarete, a sad mi već pomalo smeta. Do nedavno mi
nije smetalo kad Šnajderica puši (cigarete op.a.) u automobilu,
a sad mi smeta. Na tenisu puno bolje dišem, a samim time i bolje trčim.
Neka vas ne zavara težina…I ono najvažnije…više ne kašljem,
i nema jutarnjeg koncerta u fuj duru.
Pogledajte ovu zanimljivu sliku. Kako je zgodno
oslikan plafon u jednoj pušionici…

Neću vas puno zamarati time, ali ipak dajte odvojite par sati za sebe,
i otiđite liječniku. Neka vas pregleda. Bolje je da vam kaže da ste zdravi,
nego da vam kaže da ste došli malčice prekasno, ili gdje ste bili do sad?…

Ovo iz mene govori samo briga za vas, i briga za sva živa bića.
Kažu da tko ne voli ljude, ne voli ni životinje. Ja volim oboje.

Dragi moji blogeri danas sam se malo raspisao,
ali već od sutra neću toliko. Obećavam…
Bistro vam bilo…

Eto vratio sam se ranije nego što sam planirao.
Šnajderičin godišnji od punih pet radnih dana je prošao.
To je jedini razlog. I onda umjesto da se primim pisanja,
ja odem na ribolov. Baš sam neki zar ne?

U četiri sata na jezeru temperatura nije bila veća od
možda 12 stupnjeva. Smrzavao sam se.
I naravno ništa nisam ulovio.

Ali sam imao lijepog vremena za razmišljanje.
Prošao sam u mislima cijeli tjedan odmora, i zaključio
da sam ja zapravo jako sretan čovjek.
Zašto? Pa evo…u četvrtak je bilo jako loše vrijeme, i
odlučili ja i Šnajderica malo na izlet. U Rovinj, i Kanfanar.
Kad smo odmakli od Umaga, malo nas je oprala
lagana kišica, i pojavilo se sunce.
Tada nam je PJESMA O JEDNOJ MLADOSTI javila
da je u Umagu prolom oblaka.
Malo smo se provozali Rovinjem, i otišli u Kanfanar.
Tamo smo razgovarali s jednim mojim prijateljem
koji je otišao raditi u novu tvornicu. Potom smo se još malo
vozikali po okolici. Obišli smo Villas Rubin, Bale, Peroj, i
vidjeli smo da se sprema nevrijeme , pa smo krenuli put Umaga.

Poslije smo gledali na vijestima što je nevrijeme, zapravo pijavica
Učinila u kampu u Peroju. Mi opet prošli bez kiše.
Dva puta u jednom danu. Eto zato smo sretni.
I kad malo bolje razmislim…
Sunčali smo se, kupali…

igrali se u pijesku na plaži u Puntu…
dobro se odmorili…

Zato mislim da smo sretni. Kako bi to rekao BEDAČEK…
Treba u životu imati i malo sreće.
A mi smo je imali puno. Jer nismo stradali, nismo pokisli,
nismo se smrzavali, dobro smo jeli i pili, družili se s
kumovima, i PJESMOM, i sretno se vratili…
U mislima na sljedeće ljetovanje…

I za kraj jedna zanimljivost…

Radije u ribolov nego na seks

LONDON - Čak 75 posto britanskih sportskih ribolovaca radije
bi otišli na "ribičiju" nego u krevet sa ženom, pokazuje istraživanje.
Iz ankete kladionice Totesport provedene na 1,000 ispitanika
također proizlazi da im je draže uloviti rekordno veliku ribetinu
nego provesti noć sa super modelom. Ribolovci koji su sudjelovali
u anketi prosječno troše osam puta više novca na opremu
za ribolov nego za poklone svojim partnericama.
Međutim, sportski ribolovci ipak imaju nešto zajedničko
s velikim zavodnicima. I oni često lažu o veličini.
Ulova, naravno.

B I S T R O vam bilo…

Eto me vratio sam se.
Ranije od planiranog,ali bilo je dobro.
Pjesmo hvala na svemu, tebi i Umagu.
Malo slikica za danas i to je sve...









B I S T R O ? ? ?