Sjeta se neka uvukla u moje misli, i cijeli vikend mislim na
jednu osobu. Na svog djeda. Iako ga odavno nema među nama,
još u meni žive njegove priče, i njegovi savjeti.
Nisu to priče tipa ''buš vidio kad buš stariji…'' ,
već priče koje je on sam proživio, koje je on čuo,
a neke koje je i sam izmislio.

Sjećam se još sam bio poletarac, tek krenuo u prvi razred škole,
kad sam morao s djedom ići na prugu. Tamo bi hodali uz tračnice
i kupili ugljen koji bi padao ložačima lokomotive.
Svako malo pokraj nas bi protutnjile, ovakve''nemani'' i
zaglušujuće zatrubili pištavom sirenom, a potom nestajali u oblaku pare.
Čuhu-hu,ču-hu-hu…
Nekako uvijek poslije prolaska tih lokomotiva, ugljena je bilo više i više.
Poslije sam saznao razlog. I to sasvim slučajno. Na sajmu jednog četvrtka.
Djed je pio rakiju ispod jednog šatora, i to sa jednim čovjekom ,
meni nepoznatim. Vozeći se kući, sjedeći na metalnoj prečki
djedovog bicikla, slušao sam kako taj čovjek s kojim djed
pije rakiju radi na željeznici,
i kako sutra oko podneva, idemo kupiti ugljen koji će opet
slučajno pasti iz lokomotive…
Mislim da sam tada prvi puta čuo pojam…vinski brat…

A ima i drugih priča. Onih iz inozemstva, gdje je sve civiliziranije, bolje, ljepše…
Tamo su toliko otišli dalje od nas da djeci daju imena poznatih ličnosti.
To će djeci vjerujem puno pomoči u životu. Zamislite situaciju…
dobar dan ja sam Franc…o dobar dan ja sam Tarzan, ili ja sam Rambo…



Znam da je Šerifu Konjeviču to pomoglo…zna li itko dali je
imao možda i kakav nadimak?
Nadam se da nije…
I za kraj današnjeg posta želim da pogledate dobro ovu sliku
i da mi odgovorite …

Pogledajte samo tu ljepotu…
Pa tko ne bi poželio pecati na ovom mjestu?
Zar nije divna voda?
Moji blogeri…BISTRO vam bilo…