Ovo je tekst od prije godinu dana, a nije se promijenilo ništa osim što idem ja kod nje, a ne ona kod mene...



Punica.
Čitam tako neke drage ljude,blogere,a naroćito blogerice,koji imaju probleme sa svekrvama,tastevima,roditeljima,bakama,djedovima...
Žao mi ih je.
Ja imam punicu koja mi je kao druga majka.Zaista bih svakom poželio takvu.Koliko samo ta žena ima snage u sebi,dobrote,ljubavi...
Ima srce od zlata.Za sve...znane i neznane.
Žena sa sela,bogobojazna,vjećito u pokretu(umrla bi da stane,tako ona misli)ipak uvijek nađe vremena za svakoga,barem lijepom rijećju ili savjetom,ako nikako drugaćije.
A kad dođem kod nje u Slavoniju,strpala bi mi u auto svega što mi treba i netreba,pa makar i sama neimala.
I danas dolazi.Vlakom.Nije dala da se ide po nju.
Sutra će si ispuniti jednu davnu želju.Odvest ćemo je ja i Šnajderica u Mariju Bistricu.Svih ovih godina koliko sam u braku,nisam je uspio odvest.Uvijek je bilo drugih stvari koje su(većinom nju) sprijećavale da se ispuni njena želja.
E tako.Sad mi možete svašta napisati.Ali ja svoju punicu volim,i zovem je mama.Pa makar neišao ni na ribolov.
Puno vas pozdravljam..Ostajte mi bistro...Franc

Kad imaš novac, imaš sve. Poslovica da sit gladnom ne vjeruje,
pomalo gubi smisao. U našem slučaju, dočekasmo privatizaciju, i demokraciju, i mogli bi iz iskustva reći gladan sitom ne vjeruje.
No dakle novcem možeš kupiti sve, osim odgode smrti. Dobro odgađaš je
time što se liječiš na vrijeme, a za to ti trebaju novci. Ako nemaš odeš ti
braco moj pod ledinu, dok si rek'o britva. Evo baš čujem da ovo kaj se gradi na Rebru, da bude nekaj kaj još Zagreb nije vidio. Niti neće u
velikoj mjeri.
Sad ste znatiželjni i pitate zašto. Evo zašto…planiran je kompleks jako moderan, sa svim pratećim sadržajima, kino dvoranama za nekoliko ljudi, televizor, dvd u svakoj sobi, klimatizirane prostorije za bolesnike, telefon sa direktnom linijom, i još sto čuda, uz mogućnost naručivanja maserke, ili masera, terapeuta, i tako dalje…
Uz cijenu od 850 kuna + troškovi liječenja po danu.
Penzići će nahrliti, to je jasno, i bojim se samo u sveopćem metežu prilikom odabira soba, i biranja cimera, da se netko ne povrijedi. Ali ako se i povrijedi, bit će to svejedno jer dan – dva manje-više, ništa ne znači, jer zdravstveno ne plača, pa to i onako ide od njihovih prevelikih penzija.
U ljetnim danima kada temperatura ne silazi sa 35-40 Celzijevaca, prosječan Hrvat naravno pomisli na skijanje i snijeg. Ne bi li se ohladio, ili pobjegao iz oznojenih tramvaja, vlakova, autobusa on razmišlja kamo pobjeći. Više ne treba razmišljati, jer naravno ima love, i odlazi na skijanje kamo? Ne u Alpe, ne u Canadu…već u Arapske Emirate. U pustinju.
U sred ljeta, na skijanje u Arapske Emirate. Bojite se za moje zdravlje? Ne morate, da sam još pri zdravom razumu, odnosno ubrojiv potvrđuju ove slike pa pogledajmo…



Za mene je ljeto, ljeto. Sa svime što ono donosi i kakvo mora biti.
A mora biti vruće, mora biti sunčano, i noći moraju biti tople da se ne prehladim dok lovim ribu. Mora biti lubenica, sladoleda, mrzle pive i gemišta. Mora biti mora .



I mora biti i ne mora. Kako kad…
Dragi moji blogeri, kako ono jednom netko reče…
Besposleni pop i jariće krsti…
Sutra ću vam reći da idem kod Punice…BISTRO vam bilo…

Roditeljska ljubav je najveća ljubav.
I zato roditelji rade najveće greške.
Zbog ljubavi. Prema prinčevima, princezama,
kraljevima, kraljicama, i tako dalje.
Mateo je dijete za zdravstvenim teškoćama.
Strašno je alergičan na prašinu, grinje, pelud,
i sto sličnih stvari pride. Zato od sporta
najzdraviji su za njega sportovi vezani uz vodu.
Plivanje, vaterpolo, i slično.
Mateo je izabrao sportski ribolov, i još kao
sitni dječarac, odlazio je sa svojim ocem
diljem Lijepe Naše loviti ribe.



(Evo Gajo, tako on to radi…)

A znate kakvi su roditelji, i da bi za svoje dijete
skinuli i zvijezde s neba, samo ako treba, tako je i
kum imao razumijevanja za svoje dijete, čak što više,
nitko sretniji od njega, jer je i sam jedan od ''zadrtih'' ribiča.
Jednom je rekao (kum), bolje i to nego da je huligan i da
imam s njim problema...



Istina je to živa. Svaki sport je zdrav, i koristan,
za razvoj svakog djeteta.
No treba paziti da se s tim ne pretjera. Da se ne bi
dogodilo da se zdravlje izgubi zbog pretjeranog zanimanja i
bavljenja sportom…



Jer onda čovjek više ne može suditi o svojim postupcima, i
najčešće mora netko drugi reći, i skrenuti mu pažnju na to.



Nego dali ste primjetili kako nam je jesen došla polako, i
na mala vrata? Tako nečujno se uvukla u naša jutra,
svojom maglom, i natjerala nas da nosimo duge rukave,
a koji nam za par sati smetaju…pa ih skidamo…
I sve više svojim bojama oslikava prirodu.
Čak su i leptiri poprimili jasnije boje…



Boje jeseni…

Dragi moji jučer sam bio samo malo na pecanju, tako da
se to ni ne broji. Ako danas odem, možda sutra bude i
neki ribički post…tko zna…
Do tada BISTRO vam bilo…

Samo da znate kaj mi je rekla Šnajderica…
Rekla je da sam ja, zapravo, ne, rekla mi je kaj ja moram biti
uvijek drugačiji od drugih? Zakaj jedan put ne bih bio kao i svi ostali.
E pa draga moja Šnajderico, nisam kao drugi, i
time se ponosim. Ako svi ne vidite istinu , ja je vidim, i
nije me sram reći ono kaj vidim. A vidim na teveu
Vladu Šeksa koji tvrdi da Vukovar nije pao. I da je on
Pobjednik. Misli na Vukovar. I ja kakav već jesam, da jesam,
lijepo izjavim da je Vukovar pao, i da je Vukovar poslije
mirne integracije prozvan Gradom Herojem.



Šnajderica veli da sam bedast i da bu me netko cinkal,
I da bum završil u reštu. Ma daj, pa nismo u Socijalizmu,
A osim toga bil sam dosta dugo na fronti da znam kaj
govorim. Recite jesam li u pravu, ili ćemo kao i naši
istočni susjedi, veličati i slaviti bitke koje ne dobismo
i u kojima izginusmo? Kao recimo oni Kosovsku bitku…



Idemo mi radije na veselije teme. A kaj ćeš veselije od
dječice. Bome kako je krenulo, u ovoj našoj blogosferi,
a krenulo je dobro, neću se bojati za budućnost ove Lijepe Naše.
Divljakuša, pa zatim Ane (Mara Pogibejčić),pa plava Zvjezdica,
Mlada mama, Lolina,…



Samo su neke od meni dragih blogerica koje će poboljšati
natalitetnu sliku države. A svojim obiteljima donijeti veliku
sreću i veselje. I u tom tonu, moram pohvaliti mog malog
kumića Matea, koji je iako mladac, po ribičkom stažu i umijeću
već mali majstor.



On je i sin mog kompanjona i kuma Zdenka.
O njemu sam već pisao, pa da ga ne hvalim puno, da se ne
pokvari, svima pozdrav i Bistro bilo…

Dakle svitu moj, ovo je bio jedan dugačak i dosadan vikend.



Šnajderica je u subotu radila, i uzela mi je auto. A to k'o da mi je
uzela noge. Ja nepokretan, nikuda ne mogu…
Zovem na sve strane, ima li nekog od mojih ribiča, a da je voljan i
željan otići na vodu… Nema…svi su otišli na sve strane.
K'o rakova djeca…netko u berbu, netko na posao, netko…
ma uglavnom nema nikoga…a vrijeme za ribolov idealno…



Magla ona debela , jutarnja obećava lijep dan za ribolov.
Malo je problem uloviti dobrog kedera, pa postaviti za štuku.
Ali zato imamo mi naš potok, pa se digne križakom koliko treba.
I za čas si na vodi sa kederima. U pravo vrijeme, jer se
počinje razilaziti magla, i sunce počinje grijati i nas i vodu…



No odoh ja u krivom smjeru. Da nastavim…tek poslijepodne
sam dobio na telefon prijatelja i partnera za tenis.
Dogovorili smo se za jednu partiju od pet do šest. U Brestju , kod
Hrvoja. Iako smo poprilično egal, tj ravnopravni, u subotu je
bio jako raspoložen za igru, i trčanje, i nalupao me k'o staru kantu.



Rastrgan i umoran od tenisa, tu noć sam prespavao tvrdo i čvrsto.
Sjećam se i sna. Bio je strašan. Po cijelu noć sam sanjao da
me netko lovi.
Da mi hoće nešto učiniti, a ni sam ne znam što.
Sjećam se i izgleda, i onih izbuljenih očiju…brrrr….strašno…



A ujutro sam počinio jednu veliku grešku.
Nisam otišao na ribolov. A trebao sam. Šnajderica mi je
skuhala kavicu, i mazno mi rekla da želi razgovarati.
Ništa strašno, ali da trebamo nešto se dogovoriti,
nešto isplanirati,
I tako…ostao sam kod kuće.
I cijeli dan smo se dogovarali…



Eto dragi moji tako je moj vikend prošao, bez nekih velikih
događanja, po nečemu, po čemu bi se trebao pamtiti.
Slijedeći će biti bolji. Ide se u Slavoniju na kirvaj.
Sveti Mihovil je i bit će fešta kod šogora…
Do slijedečeg javljanja, dragi moji blogeri...
BISTRO vam bilo…

Kako se samo jadam u zadnje vrijeme,
(pretvaram se u Gaju)
Red je da napišem i jedan malo vedriji post. Kod mene u
naselju bi trebale krenuti male komunalne akcije.
Svi koji ste trebali proći preko ulice Ljudovita (Ljudevita)
Posavskega (Posavskog), ozbiljno ste bili uplašeni za amortizere
vašeg limenog ljubimca, jer je tamo cesta najblaže rečeno u komi.



I kako to stoji od ranog proljeća sad bi trebalo položiti svu silu
crijeva, cijevi, plinovoda, naftovoda, parovoda, i Bogtepitaj ćega
sve ne a prije asfaltiranja.
Bandić kaže da ćemo imati najljepšu i najugodniju cestu u Metropoli.



Živi bili pa vidjeli, kak su rekli naši stari, a znamo da stari baš ne žive dugo,
i ne vide najbolje…
Osvrnuo bih se na post naše tajnice Minie Maus.



Riječ je o hrabrosti za odluke o pravljenju djece. Onom svjesnom…
Uostalom pročitajte sami, zakaj da ja prepričavam…
Ono kaj me veseli je to da se javio Fizikalac
Nisam pojma imao kaj mu se
dogodilo. Naime tresnuo ga kamionom cigo…
PROČITAJTE SAMI
I sad nam naš Fizikalac lijeći rane, pa ga molim lijepo posjetite,
da mu brže vrijeme prođe, i darujte mu virtualnu naranču.



Samo ti moj prijatelju odmori, ima dana više nego kobasica…
A sve vas koje danas nisam spomenuo, pozdravljam i
Ostavljam vam jednu slikicu, da imate o ćemu razmišljati preko vikenda…



Eto do slijedećeg puta kad se dokopam računala...
Sve vas pozdravljam i BISTRO vam bilo…

Kao prvo imam nekaj reći Goldy-u i Koki…
A tiče se o ponuđenim novcima ako izostavim sise…



Tako to smo riješili. Nego primjetiste sigurno da me nema
u zadnje vrijeme kod vas. Ne baš redovito kao prije.
Razlog tomu je što sam imao puno posla oko sređivanja papira i
Sređivanja poslova sa burzom. Nisam znao da moram i na
edukaciju ići… I to molim lijepo kao kod psihologa,
ili psihijatra, ne znam, ali klinac sa dvadeseti dvije godine me
bude ućil kak se traži posel…Jadno i čemerno…



No nije mladac kriv. Krivi su svi drugi. On je najmanje.
Njemu je žao kaj sam ja izgubil posao, ali to je danas tak,
I kaj se tu može…''Gospon Franjo, glavu gore''…
E hvala ti momak, hvala k'o bratu…pa nisam još umro,
Samo me nemoj tješit. Bolje vidi, imaš li kakav posao
Za mene…



Slijedeći razlog je i taj što mi moje nade i uzdanice imaju
Toliko posla na comp-u da ja ne stignem na red.
Gadni su ti jesenski rokovi…
Ja se ne srdim, i daj Bože da svi ispitu prođu kak treba.
Makar ja ne išao mjesec dana na comp…jel'tak?



Nego moram se još malo pojadati. U vezi novaca.
Bože dragi kak je sve skupo…Nisam niti primjećivao
Dok sam radio, ali sad kad sam slobodan i od kad sam
glavni kuhar i ekonom doma, sad tek vidim koliko sve košta…
pa se sve pitam, a kako smo mi to onda do sad mogli?
Hehehe smije se Šnajderica, sad vidiš kak je to…
Velim ja njoj, ništa se ti nemoj smijati, lako je tebi bilo
kad si stalno posjećivala moj novčanik…



Znaš kaj Franc rekla mi je …ti si bezobrazan.
Kad sam ja tebi uzela, da ti nisam rekla…Hehehe…
E to te izvlači…rekao sam ja…inače velika je razlika
uzeti mi i reći, i uzeti mi i ne reći. Bravo Šnajderica…
Kak god okreneš ja sam nadrap'o…
A zakaj to sad veliš? Pa zato kaj bi i ja sad već trebal
malo i od tebe čupati iz novčanika…
Franc, pa od kud kad ja nemam….

Eto dragi moji… BISTRO vam bilo…

Znali smo kaj nas čeka, pa smo se tako i spremili.
Za kišu i nevrijeme.



Ali idemo redom...
Zbog takvog (ne)vremena, neki su odustali.
Ali ne i nas dvojica. Ja i Bimbo, od milja zvan Bimbony.

Po prvi puta smo išli na jedno privatno jezero,
između, zapravo u okolici Ivanićgrada, i Križ-Novoselca.
Tamo je jedan stari bajer, na jednom privatnom imanju.
A jedan poznanik je kupio to imanje.
I rekao dečki ja nisam ribič, a vama ako predstavlja zadovoljstvo,
vi pecajte kad hoćete. I htjeli smo. U subotu po noći i
danas prije podne.
Po noći ništa, ali ujutro ranom zorom,dok se još magla
dizala sa površine, Bimbo je povikal...''Buraz imam nekaj''...
I drž nedaj, izvadio je ribu. Soma...



Izvagali smo ga i težak je oko 6,5kg. Lijep komad.
Goranu, Zdenku i Vinku je sad krivo kaj nisu išli.
Ali tko im je kriv...
Ja i Bimbo smo dogovorili još jedan izlet u toku tjedna...hihihi...
Eto da ne završi baš sve samo o ribičiji, za kraj ću vam
staviti jedan dokaz, tko je zapravo kriv, ako djete dugo
sisa, i to ga zavede, pa cijeli život voli sisu...MAMA...



I da znate svi dušebrižnici...Šnajderica se ne srdi ništa.
A zakaj, e to Vam neću reći.... BISTRO???

Ovaj post posvećen je Dinamu.



Eksperiment je uspio, pacijent mrtav.
To bi mogao biti naslov za ono od sinoć.
Ne razumijem više nogomet kao nekada.
I sam sam igrao, i poslije sudio utakmice,
ali ne razumijem više igrače. Zar nije cilj
igre pobijediti? Dopasti se nekome? Prodati
se što bolje u neki klub? Osigurati egzistenciju…



Ispada da je Dinamo izvor egzistencije za
drugorazredne loptolupalice. Ma ne želim ja nikoga
vrijeđati, a ponajmanje sva zvučna inozemna
imena, ali činjenica da Eto, Anderson, Dudu,
nikada ne bi došli u Hrvatsku i Dinamo da su vrijedili.
Uzeli bi ih njihovi klubovi. Ili velike Europske momčadi.
Ali njihove lige su prejake, a kvaliteta njih samih
preslaba, pa je Hrvatska, i istočna Europa (Balkan),
posljednja prilika tih zvijezda.



Iako sam ponavljam od rođenja vezan uz Dinamo,
Čista srca i obraza mogao bih dati slijedeći oglas…
Mijenjam Agića, Buljata i Tomića za Pršu, a
Turinu poklanjam…
No neću se više živcirati, jer mislim da isto mišljenje
O svim klubovima imaju i navijaći Hajduka, Rijeke, Osijeka….
Idemo mi na pripreme za vikend…
Meni će vrijeme za ribolov biti uglavnom dobro.
Najavljuju kišu za vikend. I kaj je tu dobro?
Pa to da riba bolje grize. Idem na ribolov u subotu.
Sa Bimbom i Vinkom. Na Lonju. Štuka je nadrapala…



A ako bude padala kiša prejako, tada ništa od Lonje,
već će se ići tu u poznatija područja. Na Trstač, ili Savicu,
a možda i na Siromaju…
Ne možemo ići na blef, jer neznamo kakav je teren i prohodnost
ove godine na terenima Lonje gdje obično idemo.
A nebih imao ništa protiv, ako bude stalni pljusak da
ostanem doma i da se držim Šnajderice.



Imam osjećaj da bi ona htjela nešto razgovarati sa mnom.
O ćemu? Nemam pojima….

No kako bilo,želim vam svima ugodan vikend, i naravno…
>>>>>>>>>>>> B I S T R O <<<<<<<<<<<<<< vam bilo…

Jednom sam napisao post o E-uniji.
Rekao sam da nas ona lagano jelte guzi.

E ali da ne bude baš tako crno, i mi konja za trku imamo.
Mi imamo ono što trula Europa nema.
Imamo sir i vrhnje. Od prave krave, imamo Severinu i štiklu,
imamo Cro Cop-a Filipovića, imamo rukometaše, i nogometaše,
cajke, i festivale. Kajkavske popevke, Šibenski, Splitski, Požeški,
Slavonsko Brodski, Pitomački i još oho-ho festivala.
Pa imamo Janicu, imamo i Ivicu.
A imamo i svoje Mejaše, Gruntovčane, Malo i Velo Misto.
Imamo more. Biser Svjetske baštine. Bogom dano.
A istina i Bog, ako oni imaju Lorde, mi imamo
Daleko bolji sastav. A to su Vatrogasci.
Pa poslušajmo i njih…

A sad bih još skrenuo pažnju na dva meni dobra i za mene nova bloga.
Osvježenje su mi nakon dosta vremena…
To su SUMOHRVAT iSANTEA
Eto tako mi je danas došlo da malo se požalim na Europu, i
Da joj kažem…

Nećete mi biti zakinuti za sisu, iako danas sve pršti od seks-a…

Dragi Blogeri… BISTRO vam bilo…

Prošlim postom, neke sam i nehotice bacio u bed.
A kako mi to nikako nije bila namjera, danas ću se iskupiti.
Zato ću vam ispričati dvije priče. Obje istinite, ali
I strašne svaka na svoj način.

Priča prva…..
Nekada davno, prije, možda i 25 godina, bilo je popularno
izlaziti u gostionicu ''Kod Andrije'' , u Markuševac.
Živa muzika, mlade cure, zabava do jutra. Sve to činilo
Je Andriju popularnim. Ali bila je jedna bitna stvar, a
koja je igrala veliku ulogu, u cijeloj toj prići.
A to je prijevoz. Zadnji autobus tada je išao za nazad u
Dubravu u 22:50 h. A tada zapravo tek počinje život.
Ma tko bi išao kući kada je najljepše…


Ostali mi do kraja, dakle negdje oko dva u noći, pa
Onda polako pješke nazad. Ima to hoda brat-bratu, oko
Dva sata. Zaboravio sam reći da je to bilo poslije
Blagdana Svih Svetih, a u povratku smo morali proći pokraj
groblja. Onako mladi, poprilično natopljeni iznutra
mladim vinom, i gemištom, mi smo na groblju stali kako
bi malo odmorili, i zapalili po jednu. Sjeli smo
na jedan grobni okvir, zapalili smo cigarete, i u jednom trenutku
nastane mrtva tišina. Svaki je u mislima tko zna gdje,
i samo otpuhuje dimove cigarete.
Odjednom nama iza leđa začuje se hrapavi glas….
''dečki, imate i za mene jednu?'' Netko je kriknuo, ne sjećam se više
tko, netko je potrčao, a nekima su se odsjekle noge.
Meni jesu, a oni trnci što krenu od trtice pa prema glavi
se ne mogu dan danas zaboraviti. Od straha.
Na kraju je ispalo da je i taj ''klošar'' bio na muzici, ali je
Popio puno više od nas, napio se poprilično i otišao prije
Nas. Dalje odavde nije mogao, pa se sakrio iza ploče
nadgrobne, i zaspao, a mi smo ga probudili kad smo došli.



Druga priča…
Rat. Druga crta bojišnjice na Kupi. Glinska poljana.
Kimba je na straži. Noć, oko dva-tri je. Došao mu je o smjenu
Cezar. U mrkloj noći i tišini skrivečki su zapalili po jednu,
dlanovima bi sakrivali žar cigarete da se ne vidi u noći.
U jednom trenutku Kimba primjeti na sebi trag crvenog svjetla .
Mislio je da ga je pronašao neprijateljski snajperist.
''Imam me, ima me'' povikao je i počeo je trčati po rovu sagnut.
Ali svjetlo je i dalje bilo na istom mjestu. ''Ima me'', nastavi Kimba trčeći.
I tada spazi jednu jamu nastalu od granate, a u koju smo svi
bacali ostatke od vječite suhe hrane, to jest limenke, od konzervi.
Naglavačke se baci u nju, zabije se glavom prema dolje,
rukama se pokrije, i očekuje udarac metka…
Tišina…polako diže glavu…ništa se ne čuje. Pogleda po sebi.
Trag svijetla i dalje stoji na istom mjestu. Lagano opipava po sebi,
i napipa baterijsku lampu u džepu.
Uključenu. Kad je posegnuo za cigaretama, nehotice je
u džepu upalio bateriju.
Izgledalo je kao da ga je snajper s laserom našao…
Sretan je izašao iz jame.
Sa puno posjekotina, zbog kojih je morao kod nas u stacionar
po antitetanus, ali sa glavom na ramenima…



Da ne bi mislili da ćete ostati bez sise, evo jedne za kraj..



Dragi moji BISTRO vam bilo…

Strah je negativan osjećaj koji čovjek doživljava
kad vidi opasnost, bila ona stvarna ili
nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji).

Postoji cijeli raspon mogućih negativnih osjećaja
ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nalazi:
-čovjek može izbjeći opasnost - strah
-čovjek nije siguran može li izbjeći opasnost - panika
-čovjek je siguran da ne može pobjeći opasnosti - užas
Postoji također cijeli raspon nerealnih (iracionalnih, nestvarnih)
strahova koje nazivamo fobijama
(fobija nije nužno iracionalna, ali je uvijek pretjerani strah)
Nekoliko klasičnih fobija:
AGORAFOBIJA- strah od velikog otvorenog prostora
KLAUSTROFOBIJA - strah od malog zatvorenog prostora
KSENOFOBIJA - strah od stranaca
ABLUTOFOBIJA- strah od pranja i kupanja
AKROFOBIJA-strah od visina
PATOFOBIJA-strah od bolesti
MONOFOBIJA-strah od samoće
GLOSOFOBIJA-strah od obraćanja javnosti
ALGOFOBIJA-strah od boli
AKLUOFOBIJA-strah od mraka
PENTERAFOBIJA-strah od punice
AVIOFOBIJA-strah od letenja
ARITMOFOBIJA-strah od brojeva
ARAHNOFOBIJA-strah od pauka
FOBOFOBIJA-strah od fobija
Zatim netko se boji biti u vezi. Netko se boji da ne ostane bez
nekoga koga voli…''ja se bojim da me ne voliš ''

Netko se boji bez veze, a netko da ne ostane bez veze…
Zatim netko se boji života. Netko da ne ostane bez njega…
Pa životinja…''ja se konja bojim, jer sam malena''…

Ja osobno nemam nekih ''naglašenih'' strahova, već samo one
Uobičajene, kao i svi ''normalni ljudi…bojim se za budućnost svoje djece,
Bojim se da se ne razbolim od neke teške i neizlječive bolesti,
Bojim se da ostanem bez hrane u frižideru, bojim se popiti nešto žestoko,
Bojim se pojesti ljuto, slano, kiselo, zbog hemoroida.
Ali opet se ponekad opustim, pa si dadem oduška, jer mi
dosadi nemoj ovo, pazi na ovo, ovo ne smiješ, i tako dalje…
Ali to je u prvi mah pod kontrolom, a onda kontrole nestane,
I ja se tako dobro osjećam, i nije me briga što će biti sutra.
A sutra je gadno. Sutra plaćam danak onome što je bilo sinoć.
Pa si onda opet kažem, e ''Franc nećeš više…'' po stoti put.
I tako prolazi vrijeme…a ja se sve manje bojim, kako starim.

Eto to su neka moja razmišljanja, a koja su mi se motala
Po glavi za vikend dok sam sjedio uz svoje štapove, i čekao
Onu moju ribu života. A koja naravno nije došla.
I zato smo mi ribiči šašavi.
Dolazimo na spoj s ribom, a da nismo prije toga imali dogovor.
Ali mi dolazimo. I kad ona ne dođe, mi dolazimo, i čekamo.
I dolazimo ponovno i čekamo, i ne znamo dali će doći…
A kad konačno dođe, mi se veselimo kao mala djeca, i ponosno
je pokazujemo svijetu, i slikamo se s njom.
Valjda da dokažemo da smo bili u pravu, kad smo govorili i pravdali
naše sate i sate provedene uz vodu…doći će ona, vidjet ćeš…
Inače uhvatio sam nekoliko manjih primjeraka soma,
i jadnog smuđa, koji je bio na granici vračanja u vodu.
Nekoliko cvergla, i nekoliko većih crvenperki za susjedinog mačka.
I jednu mladu bjeloušku…

Ne bojte se, nije mi ništa. Samo mi je došlo malo pričati o tome…

RIBIČA UDARILA STRUJA TAMO GDJE I JA PECAM

ZAGREB - Trideset šestogodišnji muškarac, koji je sinoć lovio ribu
grafitnim štapom na području Peščenice, na jezeru s istočne strane
toplane, zadobio je opekline 2. i 3. stupnja od posljedica strujnoga udara,
do kojega je najvjerojatnije došlo kada je mu je štap došao u kontakt
s dalekovodom napona 110 KW, izvijestila je danas Policijska uprava zagrebačka.
Ozlijeđenog muškarca, nakon nesreće koja se dogodila oko 18,30 sati,
u Miševečkoj ulici na Peščenici, vozilo Hitne pomoći prevezlo je u
Kliniku za traumatologiju, gdje je utvrđeno da je teško ozlijeđen
(opekline 2. i 3. stupnja u predjelu lica, prsišta, nadlaktica i podlaktica
obje ruke, kao i na natkoljenicama i potkoljenicama obje noge)
Ozlijeđeni ribič član je Športskoga ribolovnog društva i bio je u
zakonitom ribolovu.
Ribu je lovio grafitnim ribičkim štapom, dugačkim devet metara,
a uzrok nesreće je najvjerojatnije jer je, nakon zabacivanja udice,
štapom došao u kontakt s dalekovodom napona 110 KW, što je
izazvalo strujni udar. Naime, električna energija iz dalekovoda prešla
je preko grafitnog štapa na glavu, ruke, prsište i noge ribolovca,
teško ga ozlijedivši, a potom na tlo, navodi zagrebačka policija.

Do ponovnog susreta BISTRO vam bilo…

Što se može pametno raditi po ovakvome vremenu?
Ništa. To bi bio najbolji odgovor, ali nemoguće je raditi – ništa.
Samim tim što si živ,nešto radiš. Dišeš. A to je veliki posao.
Jer onaj tko to ne radi, taj nije više s nama, i taj ne radi ništa.

Pa recimo da ovaj majstor radi. A o učinku ne treba pričati.
Krajnji rezultat bio bi isti. Auto bi bio možda manje mokar,
Ali i jednako zaprljan. U opasnosti je jedino njegovo zdravlje.
Psihičko. Jer ne bi normalan…
Dobro pustimo to. Okrenimo se televiziji.
Ovih dana sa svih programa vrište reklame o sjajnim filmovima
koje će njihova tv-kuća prikazivati. Da nisam gledao prije,
odnosno da se ne radi o reprizi reprize, možda bih i povjerovao…

Počela je škola, i ne znam za koju su populaciju namijenili te filmove.
Likovi su blaga jeza, i tihi horor. Vodonoša, Rambo 123456789…
Na RTL-u nas bombardiraju srpskim filmovima, na Z1 pretpotopnim,
Na državnoj televiziji sapunicama, repriziranima…
Barem da ima sporta. Međutim, osim reprezentativaca, i njihovih
uspjeha kao zabavljača, u klubovima, nema ništa bolje.
Prijenosi sa atletskih borilišta su tako nekako komercijalizirani,
pa imam osjećaj iako vidim sve događaje, nabacane, režirane, montirane,
sasječene, da se sve želi nekako umjetno učiniti većim nego što to doista i je.
Nema više onih trenutaka kad gledaocu zastaje dah, kad očekuje
Hoće li sportaš ili sportašica preskočiti, pretrčati, preletjeti letvicu,
Ili porušiti čunjeve…

Ili kad se sportaš priprema na podvig, kada razgovara sam sa sobom,
kad zatvorenih očiju u mislima prelazi najidealniju putanju,
kad pljeskanjem traži pomoć publike, kad odradi sve i bude
nagrađen gromoglasnim pljeskom, ili ako ne uspije, kada ga
isprati kolektivni huk, razočarane publike.

A ja osobno imam svoje meditacije. Kad već nema ništa na tv-u,
Imam ja svoj ribolov. Svoje udice, štapove, plovke,
u mislima prelazim sva poznata mjesta. Sad je kraj ljeta,
voda se malčice ohladila, i sad se treba preorijentirati na lov drugih vrsta
riba. Hehehe nije ono što su neki pomislili…

Nego prestaje se s lovom šarana, amura, babuške, linjaka, i karasa,
A počinje se loviti štuka, som, smuđ, grgeč.
I treba pripremiti štapove za tu vrstu ribolova. Jači štapovi,
Jači flaks, veća pera…i tako dalje. Sutra idem nekuda, ali sad još
Ne znam kamo. Kad se čujem s dečkima, onda ćemo odlučiti.
Ovu nevjerojatnu sliku iz San Diego-a sam stavio zbog
Koki.
Kako mi se ne javlja na mail,
a obećao sam joj poslati, jer smo o toj fotografiji razgovarali.

Dragi moji sve dobro za vikend, i…
……………..BISTRO ……….vam bilo…

Neću puno o Darkwolf-ovom jubileju.
To ću prepustiti njemu. A spominjem ga samo
zbog svih vas koji kod mene samo gledate sise,
a ne čitate kaj pišem.
Ponavljam, DARKWOLF je slavio, a ne FRANC.
Franc je tu već više od godine, i ima 253 posta.
Ovo sam morao izbaciti iz sebe.
Dakle idemo mi na naše svakodnevne stvari…

Da je bilo bolje u socijalizmu, neki i dan-danas tvrde.
Neki osporavaju. Ja se ne priklanjam niti jednima,
a Bome ni drugima. Za mene bi bila idealna kombinacija.
A to je da svi moramo biti zaposleni, ali i da radimo,
a ne kao nekada grijemo stolice, klupe, ili štogod već.
Znate li da ste nekada mogli biti kažnjeni i zatvorom
ako ne radite? Niste? E pa sad znate.
A evo vam i dokaza od jadnog Nikole Nikolića.
Kliknite na sliku…

Samo ne znam koji mu je bio veći grijeh?
To što ne radi ili to što troši benzin…
Mislim ipak benzin, ali neka to vi sami prosudite.
Ma ipak ću se vratiti na jučerašnje okupljanje,
jer sam još pod dojmom.
I reći par riječi . Što u slici, a što u pismu.
Prvo Đuro. Momak je kupnjom stana postao purgerom.
Pa skladno tome, poželjeli smo mu da što prije osnuje
Obitelj, i da Bogda mu dijete za Dinamo navijalo.
Zatim jači dio dvojca Mamas&Papas, ispričao nam je
Kako i zašto se tresao Maksimirski sjever, kad je on
Bio na utakmici. Zbog skakanja. Njegovog.
Gajo je po dobrom običaju, bio spreman na iznošenje
Svojih novinskih izvještaja, iz crne kronike, i čudio se
Đuri što je sad purger, a Đuro se pravio da je purger,
I shodno tome na ''bezec'' ispušio Koki pol kutije
Mallbor-a. I Gaji Waltera.

Malena TLO, koja i dalje tvrdi da je visoka 170 cm, bila je
toliko gladna kad je stigla, da je prenijela nervozu,
praznog želuca i na Slatku Žvakicu.
Na najdražu nam trudnicu Plavu Zvjezdicu srećom nije.
Jer da je…pitanje je tko ne bi onda sve kući donio ječmenac.
Lilfish se sramila, i nije rekla cijelo večer ni tisuću rijeći.
Šteta. Ma šalim se jasno.
Zatim nam je došla IndianWoman. Bolje rečeno dojahala.
Ne na konju već na biciklu. Šteta što nije došla ranije.
Ovako nemam materijala, ali zato imam još jednog
skrivenog aduta koji je bio cijelu večer s nama,
ali nitko se osim mene nije osudio s njim družit.
Ja i ona smo se krišom cijelo vrijeme pogledavali, i na kraju se i poslikali.
A to je Minnie Maus. Eto i nje…

I za sami kraj, želio bih se ispričati I nježnijem dijelu dvojca
Mamas&Papas, što nisam malo više vremena proveo s njom.
Isto tako i sa Zvjezdicom. I Žvakicom, i Koki, i LilFish.
Šteta što nas nije bilo više. Naročito blogera iz Zagreba.
I da znate…sve smo vas ogovarali…
……………..BISTRO ???……………..

Danas je okupljanje blogera. Da ne dužim evo u originalu kako je to napisao
naš Darkwolf
POZIVAM sve blogere koji su u mogućnosti da zajedno proslavimo moju godišnjicu bloganja i stotog posta na BLOGERSKOM OKUPLJANJU, koje će se održati dana 06.09.2006.g. (srijeda) sa početkom u 18,00 sati u caffe baru „M&RIM“ u Zagrebu-Jarun, Ravnogorska 2 (iza crkve "Svete Mati Slobode“).



Nadam se da se vidimo, sa većinom Vas koji ste iz Zagreba.
Družit ćemo se, popiti pokoju pivicu...



Možete doći i tramvajima, ako ćete se malo više zaigrati.
Ja neću. Ja dolazim autom, jer mi je predaleko i predugo
ići tramvajem. Pa mako se i nešto dogodi, ja sam siguran.
Imam zračne jastuke...



Baš mi je drago što ću vidjeti neka draga lica.
Zadnji puta smo se našli još u zimi. I jednom u prolječe
nas par kad je gostovala Pjesma o jednoj mladosti u našem gradu.
A najbolje je izabrao, zna se, Kljun...,on je bio na zadnjem
okupljanju, na čevaparenju...



Umalo zaboravih. MOJE zadnje okupljanje bilo je u OSIJEKU.
Tada su bili Osiječki blogeri...Kljun, Sitke,Goldy,i Rajna...(ne piše više).
Svi koji nećete moći doći, bit ćete ovih dana izvješteni o
događajima iz okupljališta...u organizaciji Darkwolfa
a do tada... BISTRO vam bilo....

Buntovnik bez razloga. A nije James Dean.
Nekada se pokazivanje srednjeg prsta ili srednjaka nije smatralo
uvredom.Prije je to značilo kao…ma nemoj, da nebi, malo sutra,
je, je kak da ne…i slično.
Onda je dobilo drugo značenje. Povezalo se s tim pokretom i pokazivanjem srednjeg prsta,
Riječ fuck off, ili po naški…jebi se, odjebi, ili slično. To je već vulgarnije, i manje mi se dopalo. A sad u zadnje vrijeme kod Amerikanaca i poamerikaniziranim zemljama, to spada u rang psovke, i osobne uvrede. Ma nemoj. Ameri budu nas učili kak se psuje.
Taman posla. A MI Balkanci smo prvaci svijeta u tome. U psovanju.

PRONAĐI ULJEZA



Ono što se kod nas može čuti u psovkama, Ameri ne mogu niti zamisliti.
Koliko mi imamo načina da nekoga opsujemo, to ni Amerika i Sjeverna i Južna ne mogu pa taman da se stave sve na okup. Koliko raznih sadržaja, stilskih figura, poznavanja anatomije, poznavanja životinjskog carstva, predaka i živih i mrtvih, obitelji bliže i daljnje, mrtvih predaka, ima u našim psovkama, da se ponekad samo psovanje može činiti i jako zanimljivim.
Ma Franc kaj je tebi, budete rekli..kaj ima zanimljivog u psovkama…
E pa da znate da ima. Samo nekoliko malenih primjera kojih se mogu sad ovako na brzinu sjetiti. Jedan rođak je znao reći ovako…''jebem ti neću kleti''. Kaj je to Psovka?
I kaj je zapravo htio reći? Drugi poznanik je imao psovku ''jebem ti kukuruzno brašno''.
A ako bi bio jače ljut tada bi dodao…''i to mrvu po mrvu'', što bi trebalo pokazati koliko je temeljit. Zatim jedan stari na žalost pokojni rođak je psovao svojoj ženi, ali isključivo njoj. Nikada nikome drugome…''jebem ti mjesečinu''. Zašto? Nemam pojma, samo oni su to znali i tu su tajnu odnijeli sa sobom. Najgore psovke su one koje se dotiču naših bližnjih. Majke, i naročito djece. Prije 25 godina čuo sam jednu psovku u Srbiji kad su se ''zakvačila'' dva mještanina na terasi jednog uglednog u tadašnje vrijeme, Kraljevačkog hotela. Tada je jedan uputio takvu psovku da sam se zaledio i dan danas se naježim kad je čujem. Ne neću je ponavljati, jer vam ne želim zgaditi post, ali ću samo reći da se radilo o djetetu. Mislim dijete je bilo spomenuto u psovci. A najsmješnije mi je bilo kad je jedna frendica rekla jednom dečku u društvu…''jebem ti mater''. Sjećam se da smo popadali od smijeha.
A koliko tek ima kletvi, od dabogda ovo, dabog da ono, nemožeš ni zamisliti.
Najoriginalnija mi je bila dugo vremena, jedna iz susjedne nam BiH, a koja glasi…''daBog da te mama kukom po Drini traž'la''.
Veoma slikovito zar ne?
A ima i onih ''dobrih'' kletvi, kao na primjer…''daBog da od sexa lipsao'', ''daBog da ti žena dvojke rodila'', i slično.
Ne bih više o psovkama.

Bio sam na ribolovu u subotu, i produžio u duboko u noć, ali na žalost nemam vam se čime pohvaliti. A i ne bi bilo u redu da sad već uhvatim veliku ribu, o čemu bi onda pisao u buduće zar ne?
Dragi moji B I S T R O vam bilo…