Dragi moji blogeri sisa željni, eto ne mogu napisati ni jedan
malo ozbiljniji post a da vam ne fale sise…ccc…ne bojte se,
nećete biti uskraćeni. Ni u pisanom, a ni u slikovnom obliku.
Koliko su cice cijenjene kao osnovne hraniteljice vidljivo je i
iz nekih dalekih zemalja, i njihovih kultura…

U mnogim Afričkim plemenima, i narodima sasvim normalno
je da žene ne skrivaju sise, i da hodaju naokolo, i ne brinu
što će tko reći. Pa sjetimo se samo nekih egzotičnih Pacifičkih otočja,
gdje okićene cvijećem, žene zavodljivo i nadasve lijepo plešu
zakriljene samo palminim lišćem…
A koliko su cijenjene i tražene sise u nas možete vidjeti i iz
slijedećeg primjera…

No vratimo se malo na ozbiljnost. Još uvijek nema naznaka od mog posla.
Nisam još doduše ni dobio svoju radnu knjižicu, ali neka obećanja,
izgleda padaju u vodu. Razaslao sam svoje molbe i životoopis,
pa čekam i sa tih područja rezultate.

Izgleda da će ipak biti teže nego što sam mislio. Nekima smeta moj izgled,
nekima godine, a nekima možda i spol. Da sam žensko, da sam mlad,
i da dobro izgledam ne bih imao problema, i znao bih što bi radio…

Ovako nema mi druge, već čekati, nadati se, i kratiti vrijeme ribolovom.
Bit će mi lakše, jer se dečki pomalo vraćaju s godišnjih odmora,
I SAMI SU VEĆ ŽELJNI PRAVE RIBIČIJE…
Kao da se inače zezaju zar ne? Ma vraga se zezaju. Idu uvijek sa željom
da uhvate što bolju i što ljepšu ribu.

I svaki koji vam kaže drugačije taj laže. Laže k'o…lovac, ne vjerujte mu.
I za kraj jedna sasvim osobna poruka, jednom mom dragom blogeru.
Čovjeku koji me dočekao tu na blogu, čovjeku koji mi je prvi
priskočio u pomoč pri uređivanju bloga, koji mi je dao prvi savjete…
Euro znaš ona tvoja muzika...

Dragi moji B I S T R O vam