31.05.2006., srijeda
HIV i kirurzi
Kada sam se već lagano zabrinula za stanje u našem, mahom žutom, novinstvu i medijima, obzirom da već nekoliko dana nije sa naslovnica drečao nikakav bombastičan naslov o "skandalu u zdravstvu" - eto nama jučer i danas serije napisa o ginekologu koji je (vjerojatno) HIV pozitivan, dok je danas udarna vijest jednih novina, koje su donedavno bile respektabilne, a koje se tim izdvojenim naslovom reklamiraju na televiziji, ona u kojoj se spominje da 6 liječnika u Hrvatskoj ima HIV!Sam taj podatak ne bi značio ništa, da mi nismo zemlja u kojoj 60 posto stanovnika ima jedva završenu osnovnu školu, a daleko veći broj smatra da se HIV i AIDS dešavaju drugima, ili pak da su božja kazna za bludnike. Iako naizgled moderna država ili barem na putu u društvo koje se smatra modernim i razvijenim, mi smo daleko od toga. Pogledajmo, samo prije nekoliko dana gotovo da je prošao izrazito diskriminirajući zakon o Policiji koji je trebao na diskriminirajući i izrazito ponižavajući način iz redova MUP-a udaljiti ne samo eventualno HIV pozitivne osobe, već i one koji imaju madeže i ožiljke na vidljivim mjestima. Nema veze što je netko vrstan kriminalista, sa završenim školama i iskustvom - ako ima madež veličine zrna graška ispod lijevog oka, treba dobiti nogu iz policije. Isto kao i njegov kolega koji je imao prometnu nezgodu na dužnosti pa mu je operirana podlaktica i nakon izliječenja ostao ožiljak duljine 15-ak centimetara, koji, zamisli samo sramote, vrijeđa estetske osjećaje građana. Srećom, ta najnovija glupost je stopirana u posljednje vrijeme. Za sada, do nečije nove još "bolje" i "pametnije" zamisli... O AIDS-u i HIV-u se posljednjih petnaestak godina toliko priča i piše (čak sam i ja u nekoliko navrata pisala o toj temi) da i vrapci na krovu i mačke u dvorištu već znaju da je AIDS bolest, a HIV pozitivna osoba je ona kod koje nema znakova bolesti, jer bolest još nije nastupila (možda nikada ni neće) ali je osoba nosioc virusa ili anitijela na virus, tj.bila je u kontaktu s virusom. Isto tako, puno se pisalo o načinima prijenosa virusa AIDS-a, o tome kako se prijenosi na isti način kao i sifilis, hepatitis B i C koji su isto tako smrtonosne bolesti - dakle krvlju, spolnim putem te transplacentarno s majke na dijete, a da normalnim socijalnim kontaktom nema mogućnosti prijenosa bolesti. No sve je to uzalud! Naš je narod spreman i napet kao puška kada treba nekoga popljuvati, označiti, stigmatizirati - nema nikakvog racija koji bi mogao opravdati činjenicu da Hrvati većinom mrze sve koji su drukčiji od većine : homoseksualce, pripadnike manjina - kako nacionalnih tako i vjerskih - drugim riječima, sve one koji nisu konzervativni,blutundbodenovski, kršćansko-desničarskog opredjeljenja. Liječnici su, već dugo, u Hrvata posebno omraženi sloj društva. O nama se piše uglavnom negativno, generalizirajuće - SVI smo korumpirani, SVI smo nehumani, bahati; SVI nekažnjeno ubijamo, maltretiramo i ponizujemo pacijente - to nam je, štoviše, glavni i osnovni razlog zašto smo izabrali ovu profesiju. Kad god netko spomene kako su liječnici u Hrvatskoj potplaćeni, kako je zdravstvo generalno u gabuli, kako nema dovoljno novaca za lijekove, kako se dugo čeka na preglede i zahvate - istog se časa od nekuda iskopa neki skandal, kako bi se pažnja nacije skrenula na drugu stranu, onu koja dnevnoj politici više odgovara. Tako je i ovih dana slučaj - kada su veledrogerije priprijetile ovrhom i obustavom isporuke lijekova, što bi dovelo do kolapsa cijelog sistema, jer HZZO i Ministar zdravstva pacijentima "jamče" da će biti liječeni, ali kesu ne odrješuju, to ne! - koplje se lomi, ponovno, na leđima liječnika : naciji se objavljuje da je jedan ginekolog u jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici HIV pozitivan, i da ugrožava zdravlje pacijenata! Naravno! Ponovno smo mi liječnici zli vuci, a pacijenti nevina jagnjad. Ja sam kirurg, već dugo vremena. Prije toga sam radila kao liječnik na Hitnoj pomoći. Nebrojeno puta sam izvlačila povrijeđene iz skršenih automobila - i koliko god uvijek nosila rukavice, često se dešavalo da sam bila sva krvava - ti uplašeni ljudi, u bolovima, neki i u samrtnoj agoniji, rukama su se znali hvatati za mene, često bi mi zarili nokte u nadlakticu, ispovraćali se po meni. Nije bilo vremena da ih najprije pitam jesu li možda HIV pozitivni, boluju li od hepatitisa B ili C. Vidjela sam pacijenata u epileptičkom statusu koji su grizli sve oko sebe, psihotičnih bolesnika koji su udarali (baš poput onog nesretnika koji je nedavno preminuo u bolnici u Splitu) ali i, isto tako, i ujedali i izgrebali liječnike i sestre. Za vrijeme specijalizacije iz kirurgije, i ja i moji kolege smo, dežurajući na hitnim traumatolškim prijemima nerijetko imali prilike i zadovoljstvo krpati narkomane, zatvorenike koji bi se izrezivali po cijelom tijelu, ljude redom izrazito nemirne i hrpimice bolesne od hepatitisa C i B, gdje je prijetila ogromna opasnost da se tijekom kirurške obrade ubodemo na iglu kojom smo ih šivali. I to se ponekima dešavalo - i meni, između ostalih. No, posao mora ići dalje - redovito smo se testirali, procijepljeni smo svi protiv hepatitisa B i tetanusa. Rizik posla - kažu ti - što je točno; među kirurzima ima mnogo, pogotovo onih starijih koji su radili i prije doba cijepljenja protiv hepatitisa B, koji su tu bolest preboljeli. I pozitivni su na hepatitis B. Nitko nas nije tjerao da budemo kirurzi. No, netko to mora biti. I operirati sve koji operaciju trebaju - i bolesne od AIDS-a, između ostalih. Bolesnici od AIDS-a ili HIV pozitivni bi prije zahvata trebali upozoriti liječnika ili stomatologa na svoju bolest. No, sasvim je sigurno da mnogi to ne čine. Zašto, pitate se? Zbog straha, radi sveopće diskriminacije tih ljudi u društvu, boje se da neće biti liječeni jednako kao i oni koji nisu HIV pozitivni. Boje se s razlogom, treba ih shvatiti. Na kraju krajeva, informacija o nečijem zdravstvenom stanju je privilegirani podatak. A i svima nam je jasno kako se u našem društvu gleda na čuvanje tajni. Baš zato, na svakog pacijenta danas treba gledati kao na potencijalno zaraznog. Ja, kao i svi moji kolege sa imalo soli u glavi, svakog pacijenta pregledavam s zaštitinim rukavicama. Nema šanse da nekome popipam trbuh, prepone, pazuhe, dojke...bez rukavica na rukama. Pri svakom zahvatu nosim dvostruke rukavice (ja imam osjetljive ruke pa ispod talkanih lateks rukavica nosim antialergijske tanke PVC rukavice), ponekad ako radim nešto u jako krvavom i masnom polju i preko gumenih tanke pamučne rukavice (da ne klizi - time se smanjuje opasnost od proklizavanja iglodržača i igle, a time i od slučajnih uboda). Naravno, nosim i zaštitne naočale protiv prskanja krvi u oko. Kapu, masku i zaštitni mantil da ne spominjem. I, redovito se, svakih 6 mjeseci testiram na AIDS. Ne zbog pacijenata - sebe radi. A ne znam nijednog ginekologa koji pregledava žene bez rukavica. Stoga, ova "afera" o ginekologu koji je opasnost za pacijentice baš i ne drži vodu - osim ako se ne seksa bez zaštite s pacijenticama. A takvih nema baš puno, vjerujte mi. Osim toga, osoba koja je HIV pozitivna, svakako uzima antivirusne lijekove, kojih danas na tržištu ima poprilično, i to vrlo efikasnih, a čija je funkcija smanjenje ili potpuna eliminacija virusa iz krvotoka, tako da i "miješanje tjelesnih tekućima" između takvog liječnika i pacijenta nosi vrlo malenu ili minimalnu mogućnost zaraze pacijenta. No, članak je postigao cilj - priča se, ponovno, o liječnicima, a ne o onome što je doista problem našeg društva : lopovluku na svim razinama, nemoralnim političarima, inertnosti nacije da nešto učini i pomakne se iz gliba u kojem svi tonemo. I tako se to kod nas vrti u nedogled...kruha i igara. Kada nema kruha, dajte nam igara - ili barem afera, to nacija voli! Dokle, pitam se? |
28.05.2006., nedjelja
Poslovno-shoppingoholičarski izlet u Metropolu, moguće ljubavne iskrice i Anasazi indijanci
(He-heee...sigurno se pitate na čemu je Riječanka, kada je sve ovo nadrobila skupa u naslov. Strpljenja - pročitajte post, pa bute skužili poveznicu...)Elem, kako sam već najavila, u petak mi nije bilo druge nego otići u Zagreb, na sajam Medicina i tehnika, koji se svake godine u ovo doba održava na Velesajmu. Trebala sam prikupiti nekoliko ponuda za uređaj za sterilizaciju instrumenata i ostalog medicinskog materijala, autoklav, koji moja firma treba nabaviti. Tako sam ja ujutro krenula put metropole; išla sam službenim autom, a usput sam vozila i prijateljicu, inače šeficu Hitne pomoći koja ovaj vikend sudjeljuje kao jedna od sudaca u međunarodnom stručnom natjecanju ekipa Hitnih pomoći koje se održava u Zagrebu i Šibeniku. U Zagreb smo stigle začas - potegla službena kola lijepo (hajde, nisam baš letjela, najbrže sam povukla 198 km/h), a mi smo odmah po dolasku srele na ulazu u sajmište neke poznate ljude i smjesta se zakavijale. U narednih par sati sam obavila sve što sam trebala (čak sam i više i bolje za nižu cijenu našla - yesss!!!), pa sam s poslovnim partnerima otišla na rani lagani ručkić u Dubravkin put - a nakon toga mi je cijelo popodne ostalo za shopping! E, tu sam dala sve od sebe - kupila sam si lijepe hlače i suknju, par topića u Mangu, balerinke El Naturalista, jedne (kao što bi naša Beštijica rekla) fensi-šmensi natikačice, i torbu. A torba - ona je predivna! Krasna, velika Gai Mattiolova, kombinacija kože i tamno žutog platna izvezenog i sa šljokicama, nalik na Hermesovu Kelly torbicu. Ne smijem se, doduše, sjetiti koliko sam je platila - ali, vjerujte mi, vrijedi svaku lipicu (moja majka, kada ju je vidjela,a pogotovo kada je čula za cijenu, izbečila se i rekla je : "Ružniju torbu u životu nisi imala!" - što je siguran znak da je super, hehehe). Tako sretna, zadovoljna (zlobnici bi rekli, i zadovoljena...beeeee) sjela sam na kavu i čekala da moj frend-poslovnjak iz Rijeke završi svoj posao (sastančenje u sjedištu naše naftne industrije) pa da se nađemo i skupa iznenadimo našu zajedničku prijateljicu. Naime, naša Loptica imala je u petak rođendan! Moj frend naftaš (kojeg sam uspjela nagovoriti da se umjesto puno udobnijim službenim kolima sa vozačem, vrati u Rijeku sa mnom u mom službenom C3, hehehe) i Loptica se znaju od ranije, i kako se meni čini...a ja se u takvim stvarima ne varam, heheheh...mogla bi tu frcnuti i pokoja iskica! Tim više što Naftaško mora srpanj i kolovoz provesti službeno u sjedištu firme u Zagrebu. Ja sam izabrala cvijeće (bijele kale i ruže), a Naftaško je buket uručio. Usput sam i Loptici, kako je i red, za sreću počupala uši! Pa smo otišli u život! Tijekom druženja palo je i nekoliko...hmm, recimo zanimljivih, hehehe...fotkica, ali neću ih objaviti! Da me ne dohvate Loptica ili Naftaško - mogla bi se loše provesti, hehehe. Kasno navečer smo se vratili u Rijeku. Subotnje jutro sam najvećim dijelom prespavala, a popodne i navečer sam se družila sa mojom dragom K., mojom najboljom frendicom forever, koja živi u Njemačkoj, a došla je na par dana u Rijeku, obići roditelje i prijatelje. K.stalno putuje svijetom, prošle je godine bila u Meksiku (odakle mi je donijela krasnu figuricu Teotleca uklopljenu u drvo - Teotleco je aztečko božanstvo koje simbolizira povratak Bogova, čiji se festival slavi u prosincu), a prije mjesec dana provela je petnaestak dana, sa skupinom prijatelja - mahom psihijatara, poput nje - na jugozapadu SAD. Napravili su prekrasnu foto-safari turu područjem koje su nekada nastavali Anasazi, drevno pleme koje je prije 2000 godina živjelo u tzv.The Four Corners Regionu, četveromeđi američkih država New Mexico, Utah, Arizona i Colorado. Anasazi su zagonetno pleme, svojevrsna poveznica sjevernoameričkih Indijanaca, čiji su preci (smatra se da od nih potječu Hopi i Pueblo indijanci) s kulturom Azteka. O njihovom porijeklu ni danas se ne zna puno, bilo je i spekulacija poput Daenikenovih da su kolonizirani iz Svemira, naročito zbog neobičnosti njihovih nastambi koji su izbušene u stjenama kanjona, osebunim okruglim svetištima - kivasima, i čudnim visokim tornjevima kojima se ne zna svrha, petroglifima koje se još nije uspjelo dešifrirati.. Anasazi su misteriozno nestali u 13.stoljeću, a u njihove nastambe su se uselili Pueblo indijanci. K.je s društvom proputovala oko 2600 milja i napravila oko tisuću prekrasnih fotki koje smo jučer skupa gledale. Ova, uz naslov, fotografija saguaro kaktusa, simbola Arizone, nije njezina, ali obećala mi je prepržiti CD sa fotografijama i poslati, tako da ću jednog dana ovdje napraviti malu izložbu njenih fotkica, od kojih su posebno upečatljive one koje je snimila u Antelope canyonu. K.se jutros već vratila u Njemačku (javila se, kaže da je gore užasno hladno!), a ja sam napravila lasagne za ručak na koji sam pozvala majku. Sada se malo odmaram, čitam izvrstan krimić P.D.James-ove "Smrt na bogosloviji". A navečer...eeee, navečer bi mogla biti jedna jako dobra večer! |
24.05.2006., srijeda
Cure, a kako teku vaše pripreme za SP u nogometu?
Dakle, još nekih petnaestak dana ( 16 dana i desetak sati da budem precizinija) dijeli nas od početka SP u nogometu. Koje će trajati mjesec dana.Znam, mnogi će se sada pitati - pa to svi znaju, bombardirani smo sa svih strana tim imformacijama, kojeg Boga Riječanka sada o tome piše? I kakve ženske pripreme? E, da...i vaše/naše pripreme, cure moje drage, bitne su itekako! Naime, čekaju nas teški dani, i na poslu i kod kuće. Večeras, dok je bio prijenos prijateljske utakmice Austrija - Hrvatska iz Beča, mnoge od vas/nas su mogle osjetiti tek dijelić atmosfere koja nas čeka idućih tjedana : muškarac ili muškarci, koji napeto sjede na kauču ispred televizora, svako malo poskakuju, urlaju, vesele se, psuju, prolijevaju pivo i tresu kokice naokolo. Kažu da takvo ponašanje živcira žene. Muškarci koji se tako ponašaju uvelike podsjećaju na nas dok smo u fazi PMS-a. Stoga, kako mi stalno tražimo razumijevanje za nas u tim danima, red je da ih i mi razumijemo, ili se barem pokušamo pretvarati da ih razumijemo. No, za to je bitno znati nekoliko pravila. Pravilo 1. - ako radimo takav posao da smo okružene muškarcima, unaprijed se trebamo psihički (a neke i fizički) pripremiti da će najveći teret pasti na naša nejaka pleća. Naime, naši muški kolege će raditi samo sa nekih 20-ak posto kapaciteta - ostatak će utrošiti na to da s ostalim muškarčinama prokomentiraju utakmice, ispljuju suca, izbornika, lijene i nesposobne nogometaše, da oplaču gubitke ili proslave pobjede. Ja sam zbog specifičnosti svoga posla, jako sretna kada su takve nogometne fešte - naime, broj hitnoća i obim posla drastično pada : nema tog muškarca koji će ženu, dijete, majku ili bilo koga voditi liječniku jer je boli grlo, zub, trbuh, jer je povratila ili se udarila, porezala, ili pak nešto slično (što, naravno, nije životno ugrožavajuće i doista ozbiljno) - za sve takve upite, odgovor je : kasnije! U međuvremenu, prođe trbobolja, rana se zatvori i napola zaraste, a zubobolja je već zaboravljena. Pravilo 2. - vi vašeg muškarca nemate! Zaboravite na njega - za njega ne postojite ni vi ni RL, postoji samo nogomet. I frendovi koji se zajedno s njime opijaju, vesele, tuguju, prde i podriguju, psuju i prostače neviđenom maštovitošću - u vašem dnevnom boravku, naravno. Ako želite sačuvati živce, ali i vezu ili brak, napunite im frižider pivom, spremite grickalice i mezu - i nestanite! Izađite van s frendicama na kavu, u shopping, kozmetičarki, frizerki. On neće ni primjetiti da vas nema. A ako bude prigovarao da ste puno potrošile - složite iznenađenu facu, i recite..ali, dragi, pa ti si mi rekao da odem u shopping i kupim si one krasne cipele i torbicu dok ti s ekipom gledaš nogač! Pravilo 3. - ne pokušavajte ni u ludilu do televizora ili daljinskog dok je utakmica. Ni pod cijenu života nemojte pokušati ni s daljinskog obrisati proliveno pivo. Muškarci u tim situacijama nisu racionalni, ponašaju se na razini instinkata - poput psa, koji vjeruje da mu želite uzeti kost, mogao bi vas ugristi! Pravilo 4. - nikakvi, ama baš nikakvi razgovori u ovo vrijeme SP-a ne dolaze u obzir, ni oni najbanalniji. A da pitanje kredita, školovanja djece, nabavke novog auta, kauča ili selidbe ni ne spominjem. On vas ne registirira - nikakav vid komunikacije - osobne, telefonske, pismene - ne dopire do kore njegovog moza. Pravilo 5. - seksa nema ovih dana! Jer, kada njegov tim pobijedi, mora se to proslaviti s frendovima. A sve znamo da se s takvih fešti oni vraćaju mrtvi pijani..odnosno mrtvi i točka. A ako njegovi izgube - ma dajte, kako možete tražiti seks, a on je dubokoj depri, slomljena srca?!! Pravilo 6. - i najvažnije : ne pokušavajte, ni u ludilu, ni pod cijenu života, promijeniti svog muškarca ili apelirati ne neke njegove osobine, kao što su komunikativnost, tolerantnost, široka kultura, ljubav prema poeziji, estetici, naglašena njegova ženska strana, ljubav prema vama ili djeci...to sada, kada je on samo muškarac-navijač, prestaje postojati! A najgore što možete učiniti je da mu razbijete televizor - ostaviti će vas istog trena, bez obzira na dugogodišnjost veze, troje male djece, kredite - naći novu slatku ženicu punu razumijevanja, sa prekrasnom plazmom ili LCD-om. A žene su ženama zmije - sigurna sam da u svakoj vezi čuči neka takva u prikrajku i čeka svoj trenutak! Nije tako strašno, jelda? I, ne zaboravite - kada cijeli ovaj cirkus prođe, on se vraća podvijena repa, vama. Za stol, u krevet - a onda navalite!!! |
21.05.2006., nedjelja
Usitno udrobljeno - o svemu pomalo, o ničemu posebno
Nekako nisam fit ovih posljednjih dana. Osjećam da mi je nivo energije na minimumu. Nemam strpljenja ni volje kao inače, ne da mi se raditi, ni izlaziti ni zabavljati.Vjerojatno svatko od nas ima takve faze u životu. I ja sam ih već imala. I imati ću ih opet, nesumnjivo. Naravno, postoje uzroci za sve, pa tako i za takve oscilacije u raspoloženjima. Kod mene je najvjerojatnije "zamor materijala" - nisam bila na godišnjem od novogodišnjih blagdana - u kombinaciji sa nekim osobnim nezadovoljstvima, prevelikim obavezama i očekivanjima, što vlastitima a što onih koji me okružuju, a sve začinjeno sa premalo gratifikacijskih trenutaka, premalo pravog i iskrenog uživanja, premalo kvalitetnog odmora, nedovoljno sna. Kažu, kada se problem sagleda, nazove svojim pravim imenom i prezimenom, više od pola posla je učinjeno, i kreće put popravka/ozdravljenja. Pa, vidjeti ćemo... U međuvremenu, odvojila sam si par dana za mali godišnji odmor - doduše, kreće tek za nekih dvadesetak, dvadesetpet dana - odlučila sam napraviti most između dva praznika sredinom lipnja. OK, sada bi mi valjda trebalo biti malo lakše. No, ovih posljednjih dana nije bilo ništa manje posla, čak i više, kako mi se čini. Idući tjedan, u petak pak moram poslovno u Zagreb, na sajam Medicina i tehnika - moram pogledati kakvi se uređaji za vlažnu sterilizaciju pod pritiskom (autoklavi) nude. Trebamo nabaviti novi kao zamjenu za postojeći koji je na izdisaju. E, sada...sve bi bilo u redu, ima svega na tržištu (ja sam već kontaktirala nekoliko poduzeća koja se bave zastupstvima i uvozom medicinske opreme), da uređaj koji mi trebamo ne košta nekih 200-250.000 kuna, a mi smo limitirani cifrom od oko 160.000 kuna. Kaže jedna narodna (nemojte mi zamjeriti na sirovosti) da se od govana ne može napraviti pita! E, od mene se očekuje da vodim pogon kako treba, da ništa ne šteka, da sterilizacija funkcionira besprijekorno, da ne nastanu postoperacijske infekcije ili prijenos bolesti, nedaj Bože, nedovoljno sterilnim istrumentima, ali kada treba odriješiti kesu - jok! Onda više zdravlje pacijenata nije najbitnije, nego da sve košta što manje! Pa ti, Riječanko, peci pitu govnarušu! Naravno, ima rješenja - nabaviti uređaj manjeg kapaciteta, pa umjesto da sterilizacija traje 2 ili 3 ciklusa, trajati će 5,6 ili više. Trošiti će se više struje, više vode, intrumentar koji sterilizira će umjesto 4 sata potrošiti 8... I moji živci imaju cijenu - ja je već godinama plaćam, u obliku visokog tlaka. Ah, gdje su ona divna vremena kada sam bila mali kotačić u aparaturi, radila svoj posao, odradila smjenu plus kolio mi se još reklo..i došla kući, digla sve četiri u zrak i ne razmišljala o ničemu vezanom uz posao - osim o pacijentima i ishodu operacije, ali to su, vjerujte mi, naspram ovih stupidnih organizacijskih, gotovo pa slatke brige. Stoga nisam ovih dana nigdje išla. Čuvam energiju za idući vikend, kada ću nakon obavljena posla, malo prošetati metropolom, štogod shoppingirati, malo tulumariti, možda. No, ipak sam se jučer spustila do Korza, usput si kupila krasni kompletić u TopSportu - Nikeovu trenerku koja se sastoji od tričetvrt dugih bijelih hlača i ružičastog gornjeg dijela koji je dosta dekoltiran i zatvara se patentnim zatvaračem, iz njihove ženske linije Studio. Za šetnje prirodom, kada budem na godišnjem, naravno! Nabavila sam i najnoviji roman mog prijatelja književnika Borisa Perića, "Vampir". Popila sam i subotnju špicersku kavu, naravno - bez toga mi subota nije subota! A navečer - gledala sam natjecanje za Pjesmu Eurovizije, nego što! Eeeee, to je tek bila prava zabava! Ne znam što mi je bilo smiješnije - onaj pretenciozni filmić o našoj Sevi Veličanstvenoj, ili sam prijenos natjecanja, komentari uključeni. Ne samo voditelja Ćurlića, već telefonski mojih frendova! Rezultat je bio očekivan - oduševljenje nacije koja je naš pjesmuljak, totalno bezvezni, uzdigla na nivo nacionalnog blaga per excellence, a Severinu unaprijed proglasila najljepšom, najseksepilnijom, najboljom, najperspektivnijom - drugim riječima, slavila pobjedu unaprijed - splasnulo je poput mjehura od sapunice! Eto, Croatia je završila na 13.mjestu, samo zahvaljujući solidarnosti naših balkanskih susjeda (za koje, naravno, imamo uvijek dovoljno pljuvačke spremne), inače bi se morali zadovoljti samim dnom ljestvice, s nekih maksimalnih 6-7 glasova naše dijaspore iz Švicarske i još nekih drugih zemljica Europe. Što se pobjednika tiče - nisu uopće bitni. Nisam ih ni registrirala - metalno drndanje, već čuto, plus nazovi-sablažnjivanje kostimima iz SF filma. Meni su vrhunska sprdačina i zajebancija na svoj račun ali i na cijeli sistem ove skaradne preživjele manifestacije bili oni Letonci ili Latvijci, nisam zapamtila - uglavnom, oni ljudi u odijelima koji su se sami proglasili pobjednicima. Danas je dan za odmor, sparina nalegla na grad, oblaci koji prijete kišom, ali koja nikako da krene. Ne radim baš ništa - bila sam kod majke na ručku, a popodne lijenčarim i lješkarim, čitam "Vampira", slušam glazbu, malo listam novi "Elle"... Čitam i naše novine online - e, za komentirati biserje posljednjih dana, doista nemam snage! Navečer se pedikiram, manikiram, namačem u kadi. Mah... nedjelja koja je kao i mnoge druge, baš po ničemu posebna i za pamćenje. |
17.05.2006., srijeda
Juhuuuu...svi nazad u klupe!!!
Posljednjih dana u medijima su na velika zvona najavljivane dvije velike promjene u školstvu.Prva je uvođenje obaveznog srednjoškolskog školovanja, čime bi se obavezno školovanje proteglo s 8 na 12 godina.A druga je uvođenje školarina na fakultete, ali i mogućnost kreditiranja studenata. Obje ove vijesti su, kako mi se čini iz komentara, dočekane na nož i sa sprdnjom. Ja ih pozdravljam. Prije nekih dvadesetpet godina u Hrvatskoj je (a i u cijeloj Jugoslaviji, čiji smo tada bili dio, makar mnogi to žele zaboraviti) uvedena do tada najveća reforma školstva. Ministar prosvjete je tada bio, sjećate se, Stipe Šuvar. I ja sam završila famoznu "šuvaricu" - po tom je ključu, nakon završene osmogodišnje osnovne škole, svatko morao završiti još dvije godine tzv.opće srednje škole, nakon čega je nastavio školovanje u tzv.usmjerenom obrazovanju - pri čemu je učinjena najveća greška : ukinute su gimnazije i uvedeno obavezno školovanje za određeno zanimanje. Tako sam ja primjerice, završila prvi i drugi razred srednje u nekadašnjoj (i ponovno kasnije uvedenoj) sušačkoj Gimnaziji, po zajedničkom programu za sve, ali sa gimnazijskim profesorima koji su davali i tražili daleko više nego (neka se netko ne naljuti) profesori u Trgovačkoj školi. Ja sam tako za izbornu nastavu mogla izabrati francuski jezik i filozofiju&sociologiju, što na primjer, u nekim tehničkim školama nisu moji vršnjaci mogli. No, najveći promašaj je bio, po meni, što se nakon te dvije godine svaki učenik morao opredijeliti za neko od zanimanja. Obzirom da sam ja od ranije htjela nakon srednje škole na medicinu, bila sam odlična učenica, školska psihologinja-pedagoginja mi je, kao još i tridesetorici ostalih sličnih meni, savjetovala da upišem dalje medicinsku školu, iliti Centar usmjerenog obrazovanja kadrova u zdravstvu "Mirko Lenac" kako se tada zvala, usmjerenje medicinski stručni radnik sanitarno-laboratorijskog smjera (što bi u prijevodu značilo laborant). Program školovanja za to zanimanje je bio najsličiji nekadašnjem prirodoslovno-gimnazijskom - imali smo biologiju, fiziku, nekoliko kemija (organska, anorganska, analitička, klinička), a od stručnih predmeta kod nekih, poput mikrobiologije i parazitologije, na prvoj godini medicine je bio identičan program i isti profesori-predavači. Od nas 36 u razredu, 25 nas je završilo razne fakultete, pretežito medicinu. Više od pola nas liječnika iz razreda smo danas specijalisti. Ja sam, eto, imala sreće. No, nije mnogima bilo tako lako. Dosta kolega sa studija su upisali medicinu nakon nekih strukovnih škola, primjerice brodogradnje - i nije im bilo, naročito na prvoj i drugoj godini, lako. Zakonski, sve završene škole su pružale iste uvjete za upis na medicinu, no u realnosti nije bilo tako. S druge strane pak, ljudi koji su se nakon školovanja zaposlili u svojim strukama, ipak su imali neku veću količinu općeg znanja, za razliku od današnjih klinaca - gledam curice koje su danas polaznice npr.škole za frizerke ili kozmetičarke - te brate, o ničemu pojma nemaju! Opća kultura je misaona imenica, obična križaljka iz novina najčešće nerješiv problem, a o kvizu poput "Milijunaša" i mogućnosti sudjelovanja na njemu da se uopće ne govori. No, umjesto da struku uče tri ili četiri godine, učili su je svega jednu ili dvije - što je, pak za posljedicu imalo pad kvalitete stručnih radnika koji su nakon završene srednje škole bili premalo osposobljeni za rad. Nadam se da će ove primjene koje se planiraju biti tako usklađene da daju više znanja, pa i na način da mladi čovjek dulje polazi školu i kasnije počne raditi Želimo u Europu, u svijet - i red je da naši mladi budu obrazovaniji i školovaniji, stručniji. Konkurencija je sve veća i veća, traži se sve više znanja - pa zar se i u ovome moramo uspoređivati s prosječnim Amerom koji ne zna nabrojiti ni sve savezne države koje čine SAD, a da o njihove glavno gradove ne spominjem? No, zato oni školovani Amerikanci nakon osnovne i srednje škole idu najprije na college, a tek zatim na fakultet. Onaj tko ne želi gubiti vrijeme na školu je high school dropout - i zna se da je to najčešće najniža klasa, white trash ili pripadnici manjina, za koje su rezervirani najgore plaćeni poslovi, osuđeni biti cijelog života dno društva. Što se pak tiče prijedloga uvođenja školarina za fakultete - osnovni prigovor je da će sada od ionako malog postotka populacije koja studira (3,3% stanovništva) studirati još i manje. Što uopće ne mora biti tako. Naime, predlaže se mogućnost uvođenja povoljnih studentskih kredita. Studiranje nije ni do sada bilo besplatno. Mnogi moji "kritičari" ovdje (da ne kažem, pljuvači) predbacivali su mi (a i cijeloj liječničkoj "kasti" u Hrvatskoj) da me ova ili neka bivša država, svejedno, školovala. Jest, školarine nije bilo - ali, sve ovo vrijeme, onaj tko je bio siromašan, čiji su roditelji bili lošije situirani i nisu mogli plaćati smještaj studentu, prehranu, knjige, put kući, odjeću - jednostavno nije mogao studirati, ma koliko bio nadaren. Stipendija kod nas je uvijek bilo premalo, a i tada su se dobivale najčešće preko veze. U Italiji je školarina na državnim fakultetima oko 1000 eura po godini, u Austriji oko 700. Slična je situacija u cijeloj Europi, a i u Americi. No, svugdje postoji mogućnost dobivanja studentskih kredita - mladi mjesečno dobivaju dovoljnu količinu novca da si plate stan, hranu, odjeću, knjige, školarinu, a uvijek ostane nešto i za zabavu. Kada se zaposle, taj kredit vraćaju. Meni se čini da bi na taj način čak i više mladih moglo studirati nego sada, naravno onih koji to žele, jer ne bi opterećivali obiteljski budžet, a i bili bi stimuliraniji da što prije završe. Jasno, država bi sve to morala pratiti na način da te mlade ljude kasnije zaposli ili stvori uvjete da ih zaposli netko drugi ili da sami sebi stvore posao. Ja sam davne 1987.godine bila na studentskoj razmjeni u Danskoj - gotovo svi studenti koje sam upoznala (a upoznala sam ih stvarno puno - s nekima i danas u kontaktu) živjeli su u iznajmljenim stanovima, sami ili u paru ili u većim grupicama, imali kredite, i sasvim normalno živjeli, izlazili, družili se, vozili svoje (polovne) automobile, putovali svijetom, i uz sve to nesmetano izvršavali svoje studentske obaveze. Stoga sam ja optimist. Čini mi se da bi napokon, nakon dugih oblačnih godina, u našem srednjem i visokom škostvu se moglo pojaviti i nešto sunca. |
15.05.2006., ponedjeljak
Bikeri u Umagu
|
Nisam mislila ići nikuda ovaj vikend. Već sam pisala o tome - ja imam visoki tlak. Takva mi je genetika - nona i teta po maminoj liniji umrle su od posljedica moždanog udara. Moja mama se godinama već liječi od visokog tlaka, no usprkos tome je lani preboljela moždani udar. Iako je poprilično dobro, napose fizički, promijenila se nakon udara - nije više ista osoba, što najbolje primjećuju oni koji je dobro poznaju, no najviše od svih ja, koja se moram nositi s njezinim promjenama raspoloženja, depresijama, karakternim promjenama koje su itekako vidljive. Postala je ovisnija o meni, tvrdoglavija, ne podnaša samoću, ne može više toliko ni raditi po kući ni koncentrirati se kao prije. Ja se trudim jako biti joj od pomoći i pri ruci. No, kako vrijeme odmiče - primjećujem da nekako ubrzano stari. U posljednjih godinu dana ostarila je, psihofizički, desetak godina. Tako da sada pokazuje svoju kronološku dob, prije je mogla proći kao puno mlađa osoba. Ja se borim - jako mi je teško priznati samoj sebi da je pomalo gubim. No, starenje i na kraju krajeva, i sama smrt - dio su života. I neminovni su... Ja znam da mene čeka ista takva sudbina. S tom razlikom da ja djece nemam i da ću u njezinim godinama biti, najvjerojatnije, sama. I toga se ne bojim. No, iako kažu da su doktori najgori pacijenti, ja sam u ovom slučaju, iznimka. Godinama uzimam redovito terapiju za tlak, nemam povišene masnoće (za sada - mama ih je imala u mladoj dobi već, savršenoj "liniji" usprkos) no pazim na ishranu (hajde, dobro, no...većinu vremena - ne odolim uvijek ćevapima i sličnoj finoj, masnoj i nezdravoj klopi), nastojim ne pretjerivati s kavom, ne pušim osim u posebnim prigodama (hehehe...nisam na TO pušenje mislila). No, moj internista me svako malo natjera na nošenje holter-monitoringa tlaka. To je, za one koji to ne znaju, manžeta za mjerenje tlaka koja se nosi na nadlaktici, spojena uz mali kompresorski aparatić s kompjuterskom karticom koja 24 sata mjeri tlak i registrira njegove vrijednosti kao i broj otkucaja srca u minuti. To mjerenje znači automatsko napuhavanje manžete svakih 20 minuta tijekom dana te svakih 40 tijekom noći (22-7 sati), s time da ti napuše manžetu do te mjere da cijela ruka poplavi. Uglavnom, uvalio mi prikan taj aparatić u subotu ujutro, da ga nosim do nedjelje ujutro i zatim ga sama skinem. I tako ja odlučila - subota mi je ionako bila radna - ne idem nikuda. Poslije posla sam otišla naći se s mojom ekipom na kavu, a tamo me navukli na tanki led! Kako svi znaju da sam ja skoro pa umageška veleposlanica u Rijeci (imamo kuću u Umagu), a u mojoj kompi su ljudi koji obožavaju motore (iako ja baš nisam jedna od njih - previše sam poginulih i teško stradalih motorista vidjela), a ovaj se vikend u Umagu održavao 5.motoristički susret u organizaciji Moto Kluba Staaari Rokeri iz Umaga , navukli su me, a ja se dala navući, da navečer odemo do Umaga. Rečeno-učinjeno! Inače, cijelo zbivanje je bilo organizirano u autokampu Stella Maris, nekoliko kilometara od Umaga. Mi smo došli navečer oko 22 sata, iako je dio ekipe krenuo ranije poslijepodne, ne bi li prisustvovao igricama tipa uhvati bananu koja visi sa špage u vožnji, motociklistička alka i slično. Kada smo stigli, već je bio na pozornici u tijeku koncert umaških grupa, a posjetitelji su se natiskivali oko štandova s pivom i ćevapima. Naravno, i naš muški dio ekipe, koji nam je kavalirski donosio piće i hranu.  Oko 23,20 na pozornicu su došli Riječani, Let 3, "pojačani" Martinom Vrbos i još jednom curom.  Iako mi fotke (opet!) nisu baš kvalitetne - sasvim je vidljivo kako je jedan naš frend, Riječanin of course, reagirao kada su svirali "Riječke pičke"...  Nakon Letovaca uslijedio je službeni dio programa, podjela nagrada i priznanja za sudjelovanje (inače, najudaljeniji biker je bio iz Velike Britanije), a zatim i neizbježni, za ovakove susrete, striptease. Trebam li napomenuti da su muški svi redom ustali i istezali vratove ne bi li što bolje "pohvatali" zbivanja na pozornici? Poslije njih, pa sve do zore, svirao je slovenski band "Razvaline" i to jako dobro, rokerske klasike. Nakon što smo odspavali par sati kod mene u Umagu, popili smo kavu u Tondu i vratili se u kišnu Rijeku. A sutra (ma što sutra, danas već!)...opet arbeit! |
10.05.2006., srijeda
Blogorođendan
Eto, danas je točno dvije godine kako postoji Blog.hr. Ja sam ovdje prisutna kao čitalac od samog početka, a svoj sam blog otvorila pet mjeseci kasnije.Sjećam se vrlo dobro tih pionirskih, entuzijastičkih dana, kao da je sve ovo bilo jučer. Te dvije godine su nekako protutnjale - Blog.hr je sada mamutski aparat sa svakodnevnim milijunskim čitateljstvom, preko stotinu tisuća blogova i sa petstotinjak blogera koji u svakom trenu editiraju svoje blogove. Uostalom, što da vam nabrajam svu tu statistiku, koju na naslovnici možete bez problema pročitati. Entuzijazam, vjerojatno isti, ako ne i veći postoji i danas.Kako nas blogera, tako i, uvjerena sam, onih koji su Blog.hr stvorili i koji i dalje rade na njemu i konstantno nešto mijenjaju, nastojeći držati korak s vremenom i zahtjevima i apetitima svih nas, koji su iz dana u dan sve veći. Tim više jer je "tržište" ekspandiralo, postoji i konkurencija, koja nije zanemariva ni potcjenljiva, I to je u redu - svi mi jako dobro znamo da je monopolizam, poput primjerice monopola HZZO-a u zdravstvu, čiji smo svi mi taoci - destruktivan i stagnirajući. Ovako, stalno u potrazi za osvježenjima, novom mladom krvi, novom energijom - i Blog.hr i mi svi održavamo kondiciju akceptirajući novine, promjene. No, nisu ni sve promjene nužno dobre. Pod cijenu da ispadnem nalik na starkelju iz lože u Muppet Showu, koji plače za starim vremenima, jedno moram spomenuti. Danas i ovdje, ne samo na Blog.hr-u već i na cjelokupnom hrvatskom Netu, raznim forumima, chatovima, novinama online...puno je više ružnih i zlobnih komentara, puno više govora mržnje i netrpeljivosti nego prije dvije godine. Jesmo li se mi to opustili, pa su nam civilizacijske inhibicije popustile, jesmo li evoluirali ili regredirali...odgovorite sami. Anyway, Blože.hr sretan ti rođendan!!! I bio ti nama živ, zdrav, veeelik i poletan (čitaj: brzo uploadajući), bez da te serveri svako malo nokautiraju i blogerski međusobni ratovi destabiliziraju. Živjeli! |
06.05.2006., subota
Doktori? Fujjj !!!
Nema tome više od dva-tri mjeseca kako sam baš ovdje, na svom blogu pisala o liječnicima i njihovom/našem pravu na slobodno vrijeme te o najčešćim zabludama vezanim uz zdravstvo u nas.Taj je napis izazvao lavinu komentara, najčešće negativno intoniranih i vođenih nerazumijevanjem i mržnjom prema zdravstvu i doktorima u cjelini, a napose prema meni osobno. Pa, evo još jednog mog priloga ovoj temi. Danas je osvanuo u Rijeci prekrasan dan, kao stvoren za ispijanje kavice na Korzu sa prijateljima. Dogovor je pao : u 11 sati na terasi Corsa. Dođem ja tako do centra, parkiram na jedvice jade na krcatoj Delti (mislila sam poslije kave proći kroz placu i kupiti voća i povrća, inače ne idem često po lijepom vremenu autom do grada). Idem ja prema zbornom mjestu, kada isprem Robne kuće "Ri" pred mene iskoči neka žena, stara oko 50 godina, i povikne : "Dobar dan!". E sada, ja po defaultu kada me netko pozdravi, odzdravim - Dobar dan - rekoh, i u tom sam trenu prepoznala ženu. Prije 2-3 dana došla je kod mene u ambulantu odstraniti sitne seboroične keratoze s kože ispod očiju. Sitan zahvat, pretežito estetske naravi. No, zapamtila sam je, ne po imenu, već po tome što je došla nemoguće našminkana, sa debelom crnom crtom ispod očiju i zelembaćastim gustim kremastim sjenilom na kapku. Kada joj je sestra rekla da prije zahvata skine šminku, bunila se da kako joj nitko nije to unaprijed rekao da mora napraviti, pa sam se privučena njenim vikanjem (jer je glasno vikala na sestru) pojavila i ja iz ambulantne operacijske sale - onda, kada je neurotično i mene pitala zašto mora skinuti šminku, rekla sam joj da koža prije operacije mora biti bez kozmetike, i da je to savršeno logično. A na njeno zašto je nitko na to nije upozorio - replicirala sam da se takvo što podrazumijeva, baš kao i činjenica da kod stomatologa dolazimo opranih zubi. Uglavnom ta se ista pacijentica našla ispred mene danas. - Evo, hoćete mi pogledati kako je - nije upitala, već ustvrdila, skidajući naočale i pokazujući sitne krastice na mjestima ablacije. - Gospođo, ali ja sada i ovdje ne radim! - nasmijala sam se i htjela krenuti dalje. - Pa kakve to veze ima ?!? - replicira meni ona i unese mi se u lice. E, pa došlo mi je da je pošaljem lijepo u 3PM i još šutnem nogom, ali sam se savladala. - Evo, pogledala sam. A ja i dalje danas ne radim. - zaobišla sam je i otišla dalje. Posljednje što sam od nje vidjela je bilo kako joj se usta razjapljuju.Valjda od nevjerice kako joj nisam rekla da joj je dobro ili ne, a nisam ni zahvalila što mi je pokazala njene, ovaj puta nenašminkane, oči. Dakle, da vidimo! Mislite li da bi ta žena isto tako presrela i "zaposlila" kirurga u Italiji, Austriji, Njemačkoj, SAD? Bi šipak! Ili pak da bi na isti način zaustavila odvjetnika i turnula mu pod nos tužbu koju je dobila, ili vodoinstalatera i mahala mu gumicama za špinu koje je kupila? Bi šipak! A vjerujete li da je ona npr.krojačica, a ja joj pokazujem suknju koju treba prekrojiti, bi li ona nasred Korza to učinila? Bi, opet, šipak! Jer, moje "pogledavanje" njenog lica ( za što je, btw.naručena na kontrolu idući tjedan) je moj posao, kojeg radim u ambulanti, i kao i svačiji posao, i to ima svoju cijenu. I plaća se. I, što bi bilo da sam joj pogledala, rekla sve je OK, a sada, molim lijepo, izvolite platiti 150 kuna, koliko ta moja kontrola košta? Hajde, da čujem što vi o ovome mislite! Moji prijatelji, raznih struka, su popadali sa stolica od zaprepaštenja kada su ovo čuli. Njihov najčešći komentar ove babe je bio : Stoka neodgojena! A vaš? |
02.05.2006., utorak
Silovanje vs.seks
U našoj tranzicijski razmahanoj žuto obojenoj "slobodnoj" štampi, samo je jedna tema zahvalnija od napuhivanja afera sa liječnicima i "kriminalnim, neljudskim i nehumanim" zdravstvom u Hrvata - a to su seksualni skandali. Od nečijeg kućnog porno filmića koji je "procurio" u javnost, preko pedofilskih afera do nasilja u obitelji i silovanja - to su teme na koje se "pali" većina Hrvata, i koje privlače daleko više zanimanja od korumpiranih političara, afera u sportu, poglavito nogometu te stalno prisutnih teorija zavjera po kojima su narkomanija i nasilje, pa čak i prometne nesreće sa tragičnim ishodima u Lijepoj našoj rezultat dobro smišljenih akcija stranih špijunskih službi.Jer, seks je svugdje oko nas, prisutan je životima baš svakog, pa i onog najanonimnijeg i najneuočljivijeg od nas, isti ili vrlo malo različit od onog kojeg prakticiraju poznati, bogati i slavni. Odavno je postalo jasno da su Hrvati nacija voajera - prisjetimo se samo Severininog "uratka" i količine prašine koju je podigao. Vjerojatno nema Hrvata (i Hrvatice) koji zna uključiti kompjuter a da taj filmić nije vidio. Sjetimo se, prikazali su ga i u Saboru, u pauzi sjednice. Seve je poznata,slavna, bogata, zgodna - ne čudi zašto je privukla toliko pažnje. No, situacija nije puno različitija i kada se radi o iznošenju nečijeg prljavog rublja ili nečije nesreće - o slučajevima kada je netko silovao prolaznicu, ili kada je muž godinama seksualno zlostavljao suprugu, pa i o zlostavljanju djece, čita se svugdje i priča na poslu, u školama, uz kavu na špici. Što je događaj mučniji i brutalniji - to više pažnje privuče. O njemu se piše i čita danima, u nastavcima - novine donose viđenje o svemu susjede s trećeg kata, žrtvine prijateljice iz osnovne škole koju su zajedno polazile školske godine 1954/55, a kompetentnu i stručnu ocjenu silovatelja daje i čistačica u poduzeću gdje je prije mirovine radila silovateljeva majka. Što je to u nama što nas privlači u pričama o nasilju u seksu? Da li se radi, usporkos prilično nategnutim rezultatima nedavne Durexove ankete po kojoj su Hrvati fuckeri No.2 u svijetu, o tome da u našoj svakodnevici, u životima prosječnih Hrvata nema dovoljno seksa, ili smo postali pomaknutih mjerila vrijednosti, pa se ne zadovoljavamo više "normalnim" seksom, nego nam treba i neka izopačena, nasilna komponenta, bilo to seksualno iživljavaje nad djecom i nemoćnima, svojim ili pak potpuno nepoznatim ženama, koja nam daje dovoljno adrenalina koji nas "drži" i pomaže da prebrodimo svakodnevno sivilo - pa makar o njemu čitali ili gledali na slikama, kada već nemamo dovoljno - čega : hrabrosti, petlje, nečeg divljeg u sebi? - pa da nešto od toga i činimo. Čitajući tako novine, komentare na članke online, forume - imam osjećaj da se kod nas još uvijek ne zna, ili ne želi znati, razlikovati seks - normalan, uobičajen, divlji, whatever - od silovanja. Do nedavno, čak ni zakon nije priznavao pojam silovanja u braku - tek je nedavno zakonski definirano da je silovanje isto tako moguće u i u braku i da čin silovanja ili silovanju izjednačene radnje (dakle, oralno ili analno silovanje, prisiljavanje na masturbaciju ili gledanje masturbacije) predstavlja svaki spolni odnos koji nije konsenzualan - dakle, na koji nisu pristala oba (ili više njih, zašto ne?) učesnika u spolnoj akciji. Balkanski macho muškarac (a duboko vjerujem da su i Hrvati, barem dio njih, nažalost još uvijek prepoznatljivi u ovoj definiciji) je poznat po tome da mora dobiti porciju vruće pičetine koja u njegovom privatnom vlasništvu (čitaj : supruga) kada mu se digne, najčešće nakon bogate porcije prasetine ili janjetine s lukom obilno zalijevane pivčinom; sam čin se obavlja u nekoliko desetaka sekundi, do maksimalno minutu-dvije, obvezatno u misionarskom ili doggy položaju, uživala ona pri tome ili ne, nakon čega se naš junak dahćući svali na bok, podrigne i zahrče u roku od odmah.Ako se rečena supruga na bilo koji način pokuša usprotstaviti obavljanju svojih svetih bračnih dužnosti, njegovo je pravo i obaveza da dotičnu odgoji, najčešće šakom u glavu, i na taj način oduči od pokušaja pobune ili, nedaj Bože, seksualnog štrajka. Prilikom rasprava o članku u obiteljskom zakonu koji bi prisilne spolne odnose u braku izjednačio sa silovanjem, nemali broj učenih ljudi u nas koji su naširoko i nadaleko smatrani vrhunskim intelektualcima, suprtstavljao se žestoko tome, smatrajući da je to zadiranje u svetu instituciju braka i da je sve što se dešava između muža i žene stvar njihove privatnosti. To je, na sreću (ili nesreću) prestalo kada su zaredala ubojstva supruga od strane nasilnih muževa i kada se doznalo da su mnoge od tih žena bile godinama sistematski ponižavane, tučene i silovane od svojih muževa koji su si na kraju uzeli za pravo oduzeti im i život. Polako, i u našu svijest je počelo ulaziti da kada žena (ili muškarac, nebitno, no češće su žene žrtve - ako zbog ničeg drugog, zbog fizičke i kondicijske inferiornosti ) kaže "ne", onda to znači ne i točka - a ako uz prisilu, nožem ili pištoljem, šakom, ili ucjenom bilo kojeg tipa, do spolnog odnosa ipak dođe - da se radi o silovanju, i ničem drugom. No, sada nam prijeti opasnost i da uletimo u drugu klopku - kako biti siguran da je do silovanja doista došlo, ili je pak cura dala, kasnije zažalila, pa svog partnera prijavila policiji kao silovatelja. Nemojmo se zavaravati - i toga ima! Jer, primjerice, ako par cijelu noć zajedno tulumari, pije, vuče lajne, pa završi zajedno u krevetu - a onda tik prije nego on stavi pravu stvar na svoje mjesto, ona odustane - nije to jednostavna situacija, niti je svaki običan, napaljen, a po mogućnosti još i pripit muškarac gentleman ni majstor samokontrole. I ovdje, kao i u mnogim drugim važnim i životnim područjima, granice nisu uvijek ni vidljive, ni prepoznatljive, niti ih je lako povući. Osjećaj za mjeru, zdrav razum i dobra doza intuicije i trezvenosti - i tu kao i u svim bitnim životnim pitanjima, su nezamjenjive. No, uvijek i svagda, najbitnije je znati ono što se ne želi napraviti (katkada i bitnije nego znati što želim!) i to bez ustezanja reći! I jasno pokazati! Na vrijeme, dok nije prekasno...za sve. Kakvo je vaše mišljenje o ovome? |
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com