28.04.2006., petak
Žrtve i "žrtve"
Jučerašnji je dan, osim po buntu naroda kojem se povišenjem cijene benzina, ponovno čupa novac iz džepa da bi se napunila državna blagajna i pritom još baca pijesak u oči bajkicama o tome kako je super 95 u biti odličan benzin a mi razmaženi pa točimo eurosuper 95, zabilježen i po dva užasna primjera nasilja prema sebi i drugima, kojima je zajednički nazivnik : počinili su ih "branitelji".Zašto imenicu branitelji stavljam pod znakove navođenja, pitati će se možda netko. Evo, objasniti ću... Zato što je meni, kao i velikoj većini normalnih ljudi u ovoj zemlji dosta takvih "branitelja"- ubojica i samoubojica, koji zavijaju u crno sve oko sebe. Zato jer ti i takvi "branitelji" bacaju ljagu i kal na desetke tisuća pravih Branitelja, ljudi koji su, poput čovjeka kojeg volim, ustali u obranu domovine kada je bilo najteže, koji su patili i krvarili u rovovima, kojima su na rukama umirali bliski prijatelji, kojima su spaljivani domovi i ubijana djeca, a koji se teško i dostojanstveno, posljedicama ranjavanja i preživjelim strahotama usprkos, svakodnevno bore za opstanak, svoj i svojih najbližih, i koji su u rat otišli čista srca, punog ljubavi za svoju domovinu, a ne iz koristoljublja i želje da to kasnije naplate - i koji nakon svega, iako su mnogi od njih ostali bez posla, bez doma i osigurane egzistencije, ne traže od nikoga ništa. Podsjetimo se - jučer se jedan takav "branitelj", otac šestero male djece, polio benzinom i zapalio jer je država od njega potraživala novac, baš kao od svakog drugog poreznog obveznika, za doprinose. A drugi je ubio ženu s kojom je bio u vezi, ali ne samo nju - već i njezinu trudnu kćer. Naravno - novinari ne bi bili novinari kada odmah ne bi dodali čarobnu riječcu : PTSP, koja je izgleda postala generalno sredstvo amnestije za sve i sva i koja omogućuje dobru prodaju svake novine koja prosipa patos i lažnu sućut! Čovjek koji se spalio umro je nakon nekoliko sati - za njime je ostala nezaposlena udovica i šestero male djece bez egistencije, osim tisuću-dvije kuna mjesečno koliko će naknada očeve mirovine iznositi. Naravno da svi znate (ta obilno ste me ispljuvali zbog njega!) kakav je moj stav o roditeljskoj (ne)odgovornosti i o ljudima koji štancaju djecu a ne mogu se brinuti o njima. Ovaj nesretnik je bio višestruko neodgovoran - jer, osim što nije mislio što će biti s djecom kada njega ne bude, prije nekoliko godina je podigao kredit koji je braniteljima pod povoljnim uvjetima dala Država da bi se samozaposlili ( a znamo da su mnogi, o kojima se ne priča jer to ne prodaje novine, uspjeli - pogledajmo samo poznatu tvornicu kuhinja koju je osnovala grupica branitelja), no od trgovine koju je fiktivno otvorio, nije bilo ništa. Uz to, nije plaćao svoje obaveze - koje inače svaki građanin zemlje mora platiti, baš kao što se mora platiti struja, voda i telefon, bez da te netko pita imaš li ili nemaš - jer ako si potrošio, platiti moraš! Pa kada je shvatio da mu se dug neće otpisati (neki dan su novine pisale o 85-godišnjoj starici koja je bila u zatvoru jer nije plaćala struju!), najprije je prijetio smrću djelatnicima Porezne uprave, a kada to nije upalio, lijepo se zapalio i umro. Naravno, sada će mnogi iako ne svi (u komentarima na online članke sve je više ljudi koji ne puše sućut pod svaku cijenu) žaliti sirotog PTSP-ovca, invalida rata, žrtvu - naravno, PTSP je, svi to znaju dijagnoza koji je vrlo lako fejkati, a pri tome nitko ne razmišlja da ga svaki stres, pa i prometna nezgoda, pad sa stolca, vađenje zuba ili operacija slijepog crijeva može izazvati. No, jednog se dana netko u Lijepoj našoj dosjetio da je PTSP super dijagnoza koja može donijeti lijepu penziju i osiguranu egzistenciju a da se je uopće ne može dokazati - sve je ostalo povijest. I možemo mi biti ljuti na ovu Državu, proklinjati mene odvratnu i bešćutnu, Predsjednika Mesića, Premijera Sanadera i Ministricu Kosoricu koji se ne brinu za branitelje - to uopće nije točno! Jer, jako puno ima mladih ljudi, u ranim četrdesetima koji sjede doma, primaju jako dobre mirovine i ne rade ništa. Pardon, rade - popriličan broj njih bavi se kladioničarenjem, organiziranim kriminalom i u nedostatku drugog načina trošenja energije (čitaj kopanje i oranje, čuvanje ovaca) tu i tamo malo popucaju,pripucaju (jer PTSP nemaju - kako prigodno! - kada treba podužiti dozvolu za nošenje oružja ili vozačku dozvolu; tada su sasvim normalni i fit) i koknu kakvu bivšu curu ili susjeda koji mu ide na živce. Naravno, i na sreću, nisu svi takvi. Ima i onih doista bolesnih - a ti se liječe, jer i oni i njihova obitelj znaju da je to jedini spas. Jer, samoubojstva su i prije ovog nesretnog rata bila učestala pojava u ovoj zemlji. A činjenicu da ih sada ima više, baš kao i više ubojstava i drugih oblika nasilja, tipa silovanja, obiteljskog nasilja, oružanih pljački - treba pripisati i činjenici da je sve više oružja u opticaju. Pa se stvorio začarani krug kojemu se ne vidi kraj. Da bi se netko ubio ili pak da bi ubio nekog drugog , pa i da bi uopće obolio od PTSP-a, potrebno je puno više od stresa - ne treba zaboraviti ni genetsku predispoziciju, prethodne poremećaje ličnosti tijekom razvojne dobi (tzv.premorbiditet), a nemali je utjecaj i alkohola i narkotika. Ništa, ama baš ništa ne može opravdati ubojicu iz Petrinje koji je ubio trudnicu u visokoj trudnoći, koja mu nije baš ništa bila kriva - osim što je bila kćer žene koja ga je ostavila. Da mu se našla slučajno na liniji vatre - možda bi ga se moglo tretirati mrvičicu lakše, no kada se zna da ju je slijedio u kuću i tamo ubio sa dva (a ne jednim) metkom, za njega nikakav PTSP, na koga će se na sva usta izvlačiti, ne smije biti izlika! Kao što siromaštvo i neimaština ne mogu biti opravdanje suludog čina oca šestoro siročića - da je kopao zemlju golim rukama i sadio krumpir pa ga prodavao na placi, prehranio bi svoju djecu i bio im otac, kojeg oni više nikada neće imati. Ovako, usijanu je glavu odnio u Pakao (jer i Dante i Bog samoubojice smještaju u pakao),a djeci preostaje pakao na Zemlji... |
27.04.2006., četvrtak
Nedjelja u Umagu
|
Malo kasnim - nisam pisala post već tri dana. Bila sam u gužvi - nije ništa strašno, no ovaj su puta neka privatna previranja, ne bih ih baš nazvala problemima, no...jednom ću i o tome pisati, ali ne danas. Danas se sve primirilo, čak bih ih mogla nazvati i slatkim brigama i problemima-koji-to-nisu, no osjećam se jako umorno i iscrpljeno. Maloprije sam si, nakon dugog vremena, napunila kadu toplom kupkom s aromaterapijskim uljima lavande i jasmina, za opuštanje...i baš poput filmskih diva, toćala se u kadi i uspt telefonirala. Mmmmm...baš je bilo dobro! A oni koji me poznaju, koji me dulje vrijeme čitaju, znaju da ja ne volim biti dužna nikome (pa ni banci, no ako već nekome moram biti, bolje njima nego vama zar ne?) - obećala sam da ću ovdje staviti par slikica iz Umaga. Dakle, u nedjelju sam bila u Umagu. Dan je bio divan, pa sam slikala (mobitelom, naravno), no slikice baš i nisu neke. Ne pitajte me otkud svo to plavetnilo na njima - nemam pojma! No, hajde...pogledajte ih. U Umagu je ove nedjelje na rivi bio sajam cvijeća. Nisam ništa kupila, iako je izbor bio veliki, a cijene su bile podjednake kao i u rasadnicima, no gušt je bio gledati sve te divne boje, a u pozadini more i prekrasno nebo bez oblačka....   Ova Sterlitzia je zapela za oko jednom mom dragom prijatelju...  S druge strane rive bilo je nekoliko štandova sa vrtlarskom opremom, najmeštajem za vrtove i balkone, ali i Avonov štand na kojem je najviše išla njihova Lift&Tuck krema protiv celulita.  Nakon toga smo prošetali malo po centru, prošli pored novorenoviranog Doma kulture i Pučkog sveučilišta - umaške "špice"...  ...i došli na glavni gradski trg - Trg slobode.   A s druge strane trga je prije godinu dana osvanulo arhitektonsko "čudo" - nekakva nadstrešnica koja nema nikakve svrhe - naime, previsoka je da bi štitila od sunca i od kiše. Pretpostavljam da mu je funkcija zaštita od tsunamija - ako naleti veliki val, možda se netko uspije uspeti na njega i preživjeti!  Nakon svega, sjeli smo na kavu u "Tondu", kultnom umaškom ljetnom kafiću - koji kao što i ime govori, radi samo ljeti (počeo je raditi dva dana prije nego što smo stigli) koji se nalazi uz samo more.   Pogled iz "Tonda" je nenadmašan - pučina, jahte i marina s druge strane zaljeva...a ljeti komadi koji prošetavaju na nekoliko metara od stola.   Ljeti je iznad stolova i krasna gusta pergola, no sada je još u razvoju (a ovdje je u kadar uletila i moja frendica M..pssst, nemojte joj reći da je na slici, ona se mrzi slikati!).  Eto, nadam se da su vam se slikice svidjele. A ja idem u krpe....ovaj puta sa sobom nosim samo "Elle". |
23.04.2006., nedjelja
Savršen sunčan dan
Danas sam imala namjeru napisati jedan sasvim drukčiji post - o zdravstvu, o žutim novinama, o novinarima koji gaze preko osjećaja ucviljene obitelji ne bi li prodali novine, potaknuta jučerašnjim člankom u VL-online o tome kako je jedan mladi dečko od 20 godina na svoj rođendan umro od rupture aneurizme moždane arterije. Pretpostavljam da su taj članak mnogi pročitali - ukratko, piše kako je taj mladić prije nekih mjesec i pol dana imao nekoliko dana jake glavobolje, njegova ga doktorica poslala neurologu, koji je postavio sumnju i poslao ga na magnetsku rezonanciju, na koju je stigao u rekordnom roku od 9 dana (mnogi koji su ikada imali veze za magnetskom rezonancijom, znati će da je to doista rekordan rok - primjerice, u Rijeci je jedan MR za tri županije; naravno mislim na onaj u KBC-u koji prima pacijente na uputnicu i gdje se pregled čeka, ako nije hitno oko 6 mjeseci). Uglavnom, dečko je bio na pretragi, ali nije došao sutradan kada mu je rečeno da dođe, a ni kasnije, po slike. Slike nisu, kako piše u novinama, pokazale alarmantne znakove, ali su bile sumnjive, pa je rentgenolog preporučio da se napravi daljnja, ovaj puta invazivna pretraga - angiografija ili slikanje krvnih žila u mozgu s kontrastnim sredstvom.Uglavnom, mjesec dana kasnije, pred neki dan i baš na njegov rođendan, mladiću je pozlilo - pukla je aneurizma, nastalno je masivno intracerebralno krvarenje i on je u roku od par sati usprkos pokušaju reanimacije, umro. E, sada - u članku je novinar lupio po patetici . Te doktori krivi, te umro jer nije imao para da plati participaciju, te zbog 300 kuna otišao mladi život. Jest da je pred kraj članka sramežljivo spomenuto kako brat umrlog tvrdi da nije riječ o novcu, da je mali imao para, i da ako bi bilo pitanje novca da bi mu on dao, da nitko ne zna zašto je dečko odustao od daljnjih pretraga i zašto nije digao nalaze,da obitelj nikoga ne krivi, da znaju da je imao tempiranu bombu u glavi - sve uzalud! Članak je bio odvratno huškački nastrojen protiv zdravstva u cjelini, a i imenom je spomenuta neurologica koja je malog pregledala i koja ne da nije ništa kriva nego je čak i "pogurala" pretrage. Spominjala se istraga, glasine, priče...a ni komentatori nisu bili bolji - natjecali su se tko će više pljuvati i klevetati po doktorima. Nekoliko ljudi koji su pokušali suvislo komenirati su virtualno gotovo pa kamenovani. A danas je osvanuo još jedan članak - u kojem s pravom ljuta i gnjevna obitelj traži da se objavi da nije točno da je 300 kuna razlog njegove smrti, da je mali imao kod sebe oko 1000 kuna kada mu je pozlilo. Ljudi su ogorčeni, jer zbog ovakvih natpisa ne mogu izaći pred oči sumještanima koji ih izgleda smatraju ubojicama svog sina i brata, a zna se što je malo mjesto! Još izričito navode da ne smatraju da je itko kriv za njegovu smrt, a najmanje liječnici za koje imaju samo riječi pohvale. Naravno, treba li napomenuti da VL nije dao mogućnost komentiranja ovog članka? Naravno, od mene i mojih kolega se očekuje da budemo empatični (što je negativna i destruktivna osobina i često pogubna po empatu, no mislim da je problem da masa ne zna pravo značenje pojma empatija - a to je sposobnost proživljavanja i doživljavanja tuđih emocija, najčešće negativnih poput tuge, boli, gnjeva), da kada dobijemo šamar i hračak u lice, okrenemo i drugi obraz. Kako ja to ne želim i neću, uhvatila sam se one TBF-ovske "ništa mi neće ovaj dan pokvarit" - pa sam preskočila ovu temu i otišla do grada. Dan je bio predivan, baš savršen - ništa mu nije trebalo ni dodavati ni oduzimati. Korzo je bilo krcato špicera, šetača, kupaca. Ja sam danas prvi puta prošetala svježi preplanuli (ne previše, nego onako fino breskvičast) ten, dobiven u solariju, i novu svjetloplavu Lacoste majičicu, kupljenu baš zbog toga jer je od svih najviše isticala "bojicu". Efekt je bio iznad očekivanja - kako sam ove godine imala dobar timing sa solarijem, popriličan broj mojih "frendica" je ostao zapanjen - jer sam ja rijetko tamnije kože od njih - a sve su, priznajem, izgledale nekako plavičasto boležljivo u netom stavljenim kratkim rukavićima. No, kako sam sada osunčana, a u modi su crveni ruževi (moj prošlogodišnji Chanelov Fire je ipak malo prenapadan za dan) - red je da si nabavim i jednu lagano crvenu, dnevnu i ne previše upadljivu nijansu crvene, zar ne? Rečeno - učinjeno : nakon polusatnog premišljanja i isprobavanja raznih boja i tekstura, ipak sam ostala vjerna Chanelu (ah, da...pozdrav Jazzie ma gdje bila) - kupila sam njihov ruž iz linije Aqaulumiere, vlažne i svjetlucave teksture, nježno svjetlo koraljno crvene boje (broj 32 Antigua). A sutra,tj.kako vidim prošla je ponoć pa je to već danas, ja i moj netko poseban idemo jedan đir po Istri i malo do Umaga... |
19.04.2006., srijeda
Poslije praznika
Praznici su prošli. Bilo je kratko, ali slatko! Usprkos najavljivanom lošem vremenu i kiši, protekli dani su bili, barem u Umagu uglavnom sunčani i topli.Danas sam bila ponovno na poslu, oblačno je i kišica pada...no, sve to ne može pokvariti onaj dobar i odmoreni feeling koji imam. Prethodnih dana sam se tako dobro odmorila, zabavila, družila s predivnim ljudima, da ne mogu zamisliti što bi se sada moglo desiti (osim potresa koji bi me zatrpao) pa da mi pokvari raspoloženje. Na Uskrs sam imala punu kuću dragih ljudi, a jučer sam sa prijateljima bila na pikniku u Sv.Pelegrinu pored Umaga koji je organizirala umaška Zajednica Talijana. Piknik je bio pravi pogodak - svirao je lokalni bend, nastupala limena glazba, lokalna folkorna skupina je plesala stare umageške plesove, klopa je bila jako fina - domaća jota, jaja sa šparogama, lignje na žaru, vino - sve u ogromnim količinama i sve besplatno! A svime je dirigirao neumorni Giulio-poštin iz Bašanije, koji je kao na oprugama konstantno i neumorno skakutao naokolo. Velika livada uz more, na mjestu nekadašnjeg slovenskog odmarališta Zlatorog (poznatog umaškog noćnog seksališta - kažu da je pola stanovništva Umaga posljednih 30-ak godina začeto baš tamo!) nalazi se tik uz kapelicu Svetog Pelegrina (na slici, preuzeta sa www.istra.com), sveca zaštitnika grada Umaga, koja je na navodno mjestu njegove mučeničke smrti (303.godine ) podignuta u XII stoljeću. Inače, sveti Pelegrin je i zaštitinik grada i župe Umaga, a njemu je posvećena i župna crkva u centru grada (vidi sliku uz prethodni post), sagrađena 1757.godine na mjestu stare crkve iz 14.stoljeća, od koje je ostala reljefna ploča koja prikazuje sveca zaštitnika, a koja je uzidana u vanjski zid crkve. Umaška župna crkva je sagrađena na mjestu nekadašnje uljare, koja je, baš kao i sama stara gradska jezgra u antičko doba, iz kojeg datira prvo spominjanje naselja Humaguma (od keltske riječi "magum" i latinske "humus" što imaju isto značenje - plodna zemlja) na ovom mjestu, bila na otočiću, kojeg su Rimljani utvrdili i spojili sa kopnom. Hrvati su Umag osvojili u 9.stoljeću, a onda su se oko njega tukli Langobardi, Genovesi, Mlečani. Genovesi su ga spalili do temelja u 14.stoljeću, a pod venecijanskom je upravom ostao sve do propasti Mletačke republike kada kao i svi njeni istočnojadranski posjedi potpada pod vlast Francuza. 1815.padom Napoleona na scenu stupa Austrougarska monarhija, a poslije prvog svjetskog rata ovim krajem su zavladali Talijani. Završetkom 2.svjetskog rata i osnivanjem Slobodnog Teritorija Trsta, Umag potpada u zonu B, a 1954.godine ulazi u administrativni sastav Hrvatske. Još puno toga o povijesti Umaga i okolnih naselja, kao i mnoštvo krasnih starih fotografija možete naći na službenim stranicama Grada Umaga (www.grad-umag.hr/podrucje-povijest.html). A meni nisu niš platili za ovo reklamiranje, časna riječ (no, ako mi ponude honorar za reklamiranje grada i njihove web stranice te popularizacije samog mjesta, neću ga odbiti! Jest da mi baš ne prijeti prevelika opasnost od toga, znajući za poslovičnu umagešku škrtost, hehehe). Danas na poslu nisam imala gužve - uglavnom sam radila neke manje estetske zahvatiće. Ali sam zato navečer kada sam došla doma, redizajnirala svoj nick na Forumu.hr - promijenila sam avatar, signature, poruku uz nick - uglavnom, sve što se promijeniti moglo! Palo mi je na pamet da mijenjam i izgled ove stranice, ali mi se na kraju nije dalo. Budem drugom prilikom. No, iako je design isti - ja sam nešto promijenila. Naime, odlučila sam da budem još zločestija i opakija...ako se to uopće može biti, hehehe... |
15.04.2006., subota
Uskršnji dugi vikend
Napokon vikend! A što je još bolje, onaj praznički, za jedan dan dulji. Što je bolje od toga, osim godišnjeg? No, kako do prvih nekoliko dana godišnjeg moram brojati otprilike koliko i vatreni nogometni navijači do početka nogometnog prvenstva (pa i koji dan dulje), veselim se i ovim malim darovima kalendara - uskršnjem ponedjeljku i 1.svibnju, još jednom ne tako dalekom dugom vikendu sa neradnim ponedjeljkom.Posljednji dani su mi bili ispunjeni - što radom, što drugim zadovoljstvima - tako sam četvrtak poslijepodne provela po shopping centrima u nabavci, a jučerašnje popodne sam se "zabavljala" nekoliko sati u stanici za tehnički pregled auta - kojeg sam obavila za tri minute, ali sam sveukupno dva i pol sata provela čekajući u redu, najprije da mi izdaju papire za tehnički pregled, a zatim da mi taj isti pregled upišu u evidenciju i produlje prometnu dozvolu. Razlog čekanju nije bila gužva, već novi kompjuterski program koji je, koliko sam uspjela shvatiti, poprilično pun raznoraznih nelogičnosti, pa su činovnice s razlogom šizile, jer ih je masovno usporavao. Nešto mi to jako sliči na jedan davni (prije nekoliko godina) pokušaj da se cjelokupno zdravstvo u Hrvatskoj umreži jedinstvenim programom koji bi značio manje papirologije te mogućnost uvida u zdravstvene kartone svih pacijenata - osiguranika HZZO-a, te na taj način bržu i lakšu informiranost o njegovim prethodnim bolestima, što ima masu prednosti, pa i ušteda, jer se ne bi ponavljalali nepotrebni pregledi i pretrage, ne bi se duplirala terapija i još puno toga dobroga. No, sve je ostalo na zamisli jer su Ministarstvo i HZZO "izabrali" (heee...nemojte me pitati kako, možete samo nagađati...) najgori od loših programa, i pri tome mu nabili cijelu nekoliko puta skuplju od njegove realne vrijednosti. Od toga nije, srećom, bilo ništa. Iako je zamisao o zajedničkoj bazi podataka bila jedna od boljih ideja u sklopu teoretiziranja o promjenama hrvatskog zdravstva na bolje. Predvečer sam došla u Umag i odmah krenula u radnu akciju spremanja bakalara za večeru te, kako mi je na večeru došlo nekoliko umaških prijatelja, farbanje-jaja party. Umjesto planirane narančaste, u zadnji čas sam se predomislila i nabavila neku otkačenu svjetloplavu metalik boju - jaja su ispala zapanjujuće lijepa! Umjesto u košaricu, stavila sam ih na veliki stakleni tanjur, a ove godine nisam ni kuću puno kitila. Ukupno gledajući, cijeli moj ovogodišnji uskršnji styling ima nekakav techno-asketski look. Jutros sam prošetala uz more, popila kavu na umaškoj špici (područje ispred obnovljene zgrade Sveučilišta, tik pored robne kuće), u kafiću "Centro caffe", pa sam nabavila na tržnici prekrasne šparoge za ručak (napravila sam ih simplex, s jajima) i u novoj pekarnici na mjestu nekadašnje zgrade Riječke banke, koja je nadomak našoj kući, još toplu pincu. Dan, koji je bio relativno sunčan, no vjetrovit i hladnjikav, pokvario se u poslijepodnevnim satima, i sada samo što nije pala kiša. A sada je vrijeme za kuhanje uskršnje šunke, povrća za francusku salatu, pripremanje mesa za sutrašnji ručak (peći ću janjetinu i mladi krumpir). Sutra nam na ručak dolazi jedno oveće društvance, od desetak ljudi. Kolače, srećom, ne moram raditi - moja susjeda, ona koja me povremeno hrani (sjećate se, pisala sam o njoj) spekla mi je orehnjaču i makovnjaču, od dviju mojih pacijentica dobila sam fine colombe (tradicionalni talijanski uskršnji kolač) prelivene čokoladom i punjene chantilly kremom, odnosno kremom od gianduije (mito, rekli bi mnogi - jest, ako to tako želite shvatiti, kažem ja...bilo je na Forumu.hr tj.na podforumu Zdravlje dosta polemika na ovu temu, uglavnom da sada ne prepričavam - većina je ustvrdila da ukoliko liječnik NAKON liječenja dobije od pacijenta kakav poklon ili znak pažnje, to je također mito! Pa sada...većina je ta koja determinira je li nešto pravilo ili iznimka - po toj logici ja sam: A)podmićena - primila sam colombe na poklon - i ne samo njih, već i dvije mirisne svijeće, ukrasna jaja na štapićima, bocu domaće rakije, domaću pincu; B) mitodavateljica - jer sam ženi na tehničkom pregledu kada sam plaćala račun pustila nekih 5 kuna sitniša, za kavu). Dosta je škrabuckanja...ovo je ipak predpraznička večer, nije na mjestu puno polemizirati i politizirati, no ne mogu ne osvrnuti se na jedno - jeste li čitali u novinama danas o najnovijem biseru Crkve u Hrvata? - "prijedlogu" msgr.Ivana Kordića, generalnog vikara Krčke biskupije, koji je od gradskih vlasti grada Krka tražio da se centar grada proglasi "čednom zonom" u kojoj će se valjda, uvesti mudžahedinski zakoni pa se turisti neće smjeti šetati oskudno obučeni i, nedaj Bože, u kupaćim kostimima. Jest da nas ti isti turisti hrane, no nema veze, neka stave čador i zar ako žele potrošiti koju kunu na sljadoljed krčki. Ako ne, neka idu na neke druge, liberalnije turističke destinacije, poput Turske, gdje takvih nebuloza, Islamu kao dominantnoj religiji usprkos, nema. Turska je, naime, svjetovna država. (Ah da, jedna mala napomenica, namjenjena prije svega onima koje će ova moja opaska (ponovno) razgnjeviti u toj mjeri da me počnu pljuvati i prijetiti mi...prije nego što se obrušite u svom dobro znanom i prepoznatljivom pljuc-pljuc stilu, pročitajte malo na jednom našem poznatom portalu online novina, što vox populi kaže na ovu istu temu). Dakle, vrijeme je od praznika, uživajmo, volimo i budimo nasmijani i zadovoljni, u društvu onih koje volimo! Sretan Uskrs! |
12.04.2006., srijeda
Pesah
Dok mi Katolici iščekujemo kraj korizme (o da, ima onih koji su, za razliku od mene, korizmu shvatili kao vrijeme pročišćenja i odricanja, vrijeme za dobročinstva i skromnost - ja, eto, nisam!) i spremamo se za proslavu Uskrsa, Židovi večeras pale prve slavljeničke svijeće u čast Pesaha, koji je svetkovina života, buđenja prirode, što su u osnovi i korijeni Uskrsa, čiji sam naziv na romanskim jezicima (primjerice, na talijanskom Pasqua) pokazuje sličnost između ovih praznika koji obično i padaju kalendarski negdje u blisko vrijeme.A mene idućih dana tek čeka prava ludnica - prvo registracija auta, pa preduskršnja nabavka i sve ono što ide uz nju (farbanje jaja, primjerice - mislim da ću ove godine sva jaja obojati u jednu boju - narančastu!). Vjerujem da ću za blagdane tradicionalno otići sa mamom u Umag, naravno ukoliko mi nešto u međuvremenu neodgodivo ne iskrsne. Nažalost, neću uzeti još par dana godišnjeg - moram se zadovoljiti samo malo duljim vikendom, jer mi je godišnji unaprijed rastegnut i isplaniran. A baš bi mi trebalo...no, što je tu je. Sada juriš u krpe, pročitati par stranica knjige ("Sve zbog jednog dječaka" Nicka Hornbyja) prije nego što se onesvijestim... Pesah kasher ve sameach! Hag sameach! Mazel tov! |
09.04.2006., nedjelja
Dan, bezvezan, po ničemu poseban...
Ima tako nekih dana, kada se čovjek osjeća, ničim izazvan, loše, nevoljno, ljuto, depresivno, jadno, gnjevno. A razloga za to, barem onih očitih, nema. Meni je danas jedan od takvih dana. Ma koliko mozgala, ma koliko pročitala do sada psihoanalitičkih i freudovsko-jungovskih knjiga i bila uspješna u primjenjivanju pročitanog na svakodnevicu, ne mogu naći razloga zašto se tako osjećam. Pa sam prisiljena pribjeći nekim metafizičkim ili meteorološko-astrološkim pojašnjenjima. Naime, prethodnih sam dana imala hrpu obaveza na poslu i izvan njega, privatno nisam ni sama ni usamljena; jučer sam prekrasno provela dan - radila sam do podneva, zatim pila kavu na našoj lokalnoj špici sa svojom škvadrom, popodne se, nakon što sam bila kod kozmetičarke na aromaterapijskoj masaži i u solariju, odmarala; a navečer, sve do sitnih sati slavila rođendan moje prijateljice M. Pa ipak, od kada sam se probudila oko podneva, osjećam se loše, ali nekako neobjašnjivo loše. Ne baš ono - loše, kao kada te nešto boli, kada si nešto pojeo ili popio pa ti je teško palo, već ono nejasno osjećanje nekog nemira, neke nelagodnosti, kada ti se upali ona mala crvena alarmna lampica u primozgu koja govori da nešto ne valja. Ne, nije to onaj predosjećaj da će se nešto desiti, nešto loše i ružno - to šesto čulo loših ili uopće događanja iz budućnosti je kod mene jako dobro razvijeno, ali ne radi se, srećom, o tome - radi se o neobičnoj, mučnoj i čudnoj mješavini osjećaja nezadovoljstva i nesretnosti. Takvih dana, poput ovog današnjeg, zahvaljujem Bogu (po pitanju kojeg sam skeptik, i kojemu se uglavnom oportunistički, priznajem, obraćam u trenucima krajnjeg očaja ili totalnog pomankanja ideja i predodžbi što i kako dalje), što živim sama, što nemam djece ni supruga koji bi ( baš poput djece i supruga mojih frendica koje su u ovakvim sličnim fazama nemoguće - znam, vidjela ih ja na djelu uživo, nerijetko, nažalost) bili žrtve mojih ćudljivih faza i koji bi morali otrpjeti moja blues i deep down raspoloženja, koja bi (znam ja sebe) bila popraćena i vrlo elokventim izljevima bijesa - bijesa na samu sebe što si dozvoljavam da me takva raspoloženja obuzimaju, bijesa što onda u takvim situacijama bijesnim na sve oko sebe. Doduše, danas je dio "kolača" pokusala moja majka, jer me telefonom izbezumljivala (ali stvarno, bez obzira na to što sam ja danas bila sebi dosadna, ona je pilila bez veze) svojim problemima sa satelitskim receiverom, koji nisu uopće postojali - na kraju je "problem" sama razrješila. Iako je vrijeme bilo daleko od idealnog za šetnju - više oblačno nego poluoblačno, iako se povremeno između oblaka prikazalo sunce - jednostavno su me zidovi stana počeli gušiti, pa sam izašla malo prošetati i na kraju otišla kod prijateljice na ručak. Kada sam se predvečer vratila kući, nervoza i nezadovoljstvo su najvećim dijelom nestali. No, nekog poleta ili spremnosti na kakvu akciju u stanu, tipa pranja stakala ili spremanja ormara, koje me čekaju narednih dana - nije bilo. Zalegla sam na kauč, stavila u CD player neku vedru laganu mješavinu sambe i bossa nove, uzela u ruku knjigu ("Dežurna kučka" autorice-urednice Cathi Hanauer)... a sada me čeka i pranje kose i sređivanje noktiju. I onda u krpe - umorna sam danas, baš jako umorna... Ova fotkica uz tekst je u neku ruku nastavak one prijašnje - prikazuje onu istu savudrijsku plićinu sa snimke mog prijatelja koja je popratila prethodni post, no ova je snimljena iz aviona i skinuta sa službenih savudrijskih stranica.... |
05.04.2006., srijeda
Moje novo perje
 Napokon sam nabavila novi laptop - nije Toshiba, već Acer Aspire 5024 WLMi. Dobila sam ga prije nekoliko dana, tek ga upoznajem...i puno me posla na njemu još čeka. Treba napraviti dosta prilagodbi, od kojih neke ja znam i mogu, ali većina nadaleko premašuje moje znanje o kompjuterima, koje je, budimo realni, relativno zadovoljavajuće obzirom da sam se njima počela baviti tek nakon završenog faksa, a ne u predškolskoj dobi, poput današnjih klinaca. Na primjer, prilagođavanje veličine sličica mi je postalo Sizifov posao, jer nemam još instaliranoga poprilično toga što mi treba. Ali, zato postoje prijatelji koji su mi voljni i spremni pomoći i ja zahvaljujem Proviđenju (ili Bogu, kako tko želi) na njima. Moj dragi, posebni prijatelj N.koji mi je i glavni savjetnik po pitanju hardwarea i softwarea će mi sve srediti čim ulovi vremena (već godinama održava moje kompjutore - jedino u njega imam bezgranično povjerenje), a on je i autor ove fotografije, koja prikazuje plićinu tik ispod savudrijskog svjetionika, snimljenu jednog kasnoproljetnog popodneva prije nekoliko godina. Hvala ti, N.i velika pusa...ja i moj Acer te željno očekujemo! |
01.04.2006., subota
Žuti narcisi i sranja na blogu
Danas je usprkos najavljenom lošem vremenu osvanuo krasan sunčan dan. Spustila sam se pješke do grada, cijelo Korzo se žutilo od narcisa koje su Riječani kupovali sa štandova Kluba «Nada» ispred Gradskog poglavarstva. Naime, danas je već tradicionalni Dan žutih narcisa, kojima se širom Hrvatske ali i svijeta daje potpora borbi protiv raka dojke. U Rijeci se ove godine slavi i deset godina Kluba «Nada», udruge koja okuplja žene liječene od karcinoma dojke. Osobno poznajem mnogo žena koje su aktivne u klubu. A «Nade» doista mnogo čine na popularizaciji svoga rada – one pružaju podršku ženama iz naše ali i susjednih županija koje se susreću sa ovom bolesti, ali i mnogo čine u prevenciji ovog tumora i upoznavanju šire okoline sa načinima ranog otkrivanja i liječenja rada dojke – organiziraju predavanja po školama, mjesnim zajednicama, poduzećima, pomažu nabavku mamografa u mnogim dijelovima naše Županije, organiziraju dolazak pokretnog mamografa u udaljenija naselja. Rak dojke je u Hrvatskoj na četvrtom mjestu uzoka smrti žena svih dobi – a u biti, jedan je od najpreventabilnijih malignih tumora – za njega postoji vrlo uhodana i jednostavna shema ranog otkrivanja, koje je garancija izlječivosti i preživljenja. Cilj «Nada» a i svih nas koji se bavimo tumorima dojke je : ako je već nemoguće spriječiti nastanak raka, otkrijmo ga u ranoj fazi, kada je «kvržica» mala, manja od 1 cm u promjeru i kada je izlječivost nakon operacije gotovo 100 %-tna ! Zato, cure i žene, redovito se pipajte po dojkama prilikom tuširanja (ili neka čine to vaši partneri, zašto ne?), jednom godišnje otiđite na ultrazvuk dojki, a nakon 40-te godine života i na mamografiju! I, nadam se, da ste svi danas kupili barem jedan macić žutih narcisa... Htjela sam ja danas, prvom aprilu i aprilililiju usprkos, još nešto pisati o raku dojke, o bogatstvu današnje riječke place i ribarnice...ali sam, na nesreću, prethodno otišla i pogledala svoj blog. Pa sam vidjela i ovaj komentar : Oooo... Comment deleted! What a girl! Bah! Yep that`s it, truth hurts! You know what, I`ll post your home phone number, cell phone number(Your private, and the one you got from KBC) all over the place, and I`m gonna make sure that everybody will get those. I will make your life a living night mare! You will remember the day when you wrote that crap about the kids and families with alot of children. Trust me on this, I will do what I sad I will. You can delete the comments as long as you want, or even report I DONT GIVE A SHIT about it. I will stop harrasing you the moment you do a public appologize to all those people you offended with yhe words written on your posts. This is just the beginning! zakoniti - 01.04.2006. (06:11) - blog - # Koliko god rekla da se neću više nervirati zbog budala, ovo me raspizdilo do daske. Ne tako davno, neka ludara anonimka se nakalemila na mene, uvjerena da sam moja kolegica A.P. (što nisam) i svašta srala u komentarima. Onda sam napokon došla pameti i zabranila mogućnost komentara anonimnim pljuvačima, ali se izgleda to isto govno (namjerno koristim ove termine !) snašlo i otvorilo blog na kojem ništa ne piše, ali može «preskočiti» zabranu i pljuvati dalje. I prije par dana je ta ista spodoba u nekoliko navrata zlobno komentirala, pa sam ju brisala. Danas, vidim ovo ovdje! Gnjusoba je, valjda inspirirana prijetnjama koje je na T-Zombixov mail svojedobno slao neki luđak nakon što je on objavio karikature Muhameda prenesene iz danskih novina, i meni poslala slične!!! Ja sam ju (gnjusobu, naravno) prijavila administratorima. A nazvala sam i prijatelja koji radi u Policiji. Naime, ja uopće nisam ta osoba za koju bolesnik/bolesnica misli da jesam, kao prvo, a kao drugo, ne želim da me itko maltretira. Pa stoga poručujem javno uredništvu Bloga.hr : uvedite mogućnost ignoriranja pojedinih blogera, koji se najmanje ponašaju poput blogera. Ili na neki drugi način stanite ovakvima koji prijete i vrijeđaju na kraj! Smatram da svi vi znate dovoljno engleskog jezika da razumijete ovo što je ovaj kreten napisao, i da nema potrebe da prevodim. A evo i mog odgovora : Poslušaj me, govno jedno smrdljivo! Ti nećeš nikome zagorčavati život, da se razumijemo. Okani me se, zaobiđi moj blog na daleko. I ne postoji nikakva, ama baš nikakva šansa da se ja TEBI ili BILO KOME ispričam za svoje stavove i mišljenja i za bilo što napisano na mom blogu! Je li ti jasno???!!??? Nemoj me tjerati da te pronađem (a mogu, vrlo lako, vjeruj mi) – tada ću ti osobno polomiti ruke i noge i tako te izmlatiti da te neće, ne samo moja kolegica AP, nego ni svi najpoznatiji hrvatski i svjetski plastičari, moći skrpati. Odjebi s mog bloga, stoko jedna gadna, mrš!!! Ili, da ti prevedem : fuck off !!! Eto! |
| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com