Ima tako nekih dana, kada se čovjek osjeća, ničim izazvan, loše, nevoljno, ljuto, depresivno, jadno, gnjevno. A razloga za to, barem onih očitih, nema. Meni je danas jedan od takvih dana. Ma koliko mozgala, ma koliko pročitala do sada psihoanalitičkih i freudovsko-jungovskih knjiga i bila uspješna u primjenjivanju pročitanog na svakodnevicu, ne mogu naći razloga zašto se tako osjećam. Pa sam prisiljena pribjeći nekim metafizičkim ili meteorološko-astrološkim pojašnjenjima. Naime, prethodnih sam dana imala hrpu obaveza na poslu i izvan njega, privatno nisam ni sama ni usamljena; jučer sam prekrasno provela dan - radila sam do podneva, zatim pila kavu na našoj lokalnoj špici sa svojom škvadrom, popodne se, nakon što sam bila kod kozmetičarke na aromaterapijskoj masaži i u solariju, odmarala; a navečer, sve do sitnih sati slavila rođendan moje prijateljice M. Pa ipak, od kada sam se probudila oko podneva, osjećam se loše, ali nekako neobjašnjivo loše. Ne baš ono - loše, kao kada te nešto boli, kada si nešto pojeo ili popio pa ti je teško palo, već ono nejasno osjećanje nekog nemira, neke nelagodnosti, kada ti se upali ona mala crvena alarmna lampica u primozgu koja govori da nešto ne valja. Ne, nije to onaj predosjećaj da će se nešto desiti, nešto loše i ružno - to šesto čulo loših ili uopće događanja iz budućnosti je kod mene jako dobro razvijeno, ali ne radi se, srećom, o tome - radi se o neobičnoj, mučnoj i čudnoj mješavini osjećaja nezadovoljstva i nesretnosti. Takvih dana, poput ovog današnjeg, zahvaljujem Bogu (po pitanju kojeg sam skeptik, i kojemu se uglavnom oportunistički, priznajem, obraćam u trenucima krajnjeg očaja ili totalnog pomankanja ideja i predodžbi što i kako dalje), što živim sama, što nemam djece ni supruga koji bi ( baš poput djece i supruga mojih frendica koje su u ovakvim sličnim fazama nemoguće - znam, vidjela ih ja na djelu uživo, nerijetko, nažalost) bili žrtve mojih ćudljivih faza i koji bi morali otrpjeti moja blues i deep down raspoloženja, koja bi (znam ja sebe) bila popraćena i vrlo elokventim izljevima bijesa - bijesa na samu sebe što si dozvoljavam da me takva raspoloženja obuzimaju, bijesa što onda u takvim situacijama bijesnim na sve oko sebe. Doduše, danas je dio "kolača" pokusala moja majka, jer me telefonom izbezumljivala (ali stvarno, bez obzira na to što sam ja danas bila sebi dosadna, ona je pilila bez veze) svojim problemima sa satelitskim receiverom, koji nisu uopće postojali - na kraju je "problem" sama razrješila. Iako je vrijeme bilo daleko od idealnog za šetnju - više oblačno nego poluoblačno, iako se povremeno između oblaka prikazalo sunce - jednostavno su me zidovi stana počeli gušiti, pa sam izašla malo prošetati i na kraju otišla kod prijateljice na ručak. Kada sam se predvečer vratila kući, nervoza i nezadovoljstvo su najvećim dijelom nestali. No, nekog poleta ili spremnosti na kakvu akciju u stanu, tipa pranja stakala ili spremanja ormara, koje me čekaju narednih dana - nije bilo. Zalegla sam na kauč, stavila u CD player neku vedru laganu mješavinu sambe i bossa nove, uzela u ruku knjigu ("Dežurna kučka" autorice-urednice Cathi Hanauer)... a sada me čeka i pranje kose i sređivanje noktiju. I onda u krpe - umorna sam danas, baš jako umorna... Ova fotkica uz tekst je u neku ruku nastavak one prijašnje - prikazuje onu istu savudrijsku plićinu sa snimke mog prijatelja koja je popratila prethodni post, no ova je snimljena iz aviona i skinuta sa službenih savudrijskih stranica.... |