Kada sam se već lagano zabrinula za stanje u našem, mahom žutom, novinstvu i medijima, obzirom da već nekoliko dana nije sa naslovnica drečao nikakav bombastičan naslov o "skandalu u zdravstvu" - eto nama jučer i danas serije napisa o ginekologu koji je (vjerojatno) HIV pozitivan, dok je danas udarna vijest jednih novina, koje su donedavno bile respektabilne, a koje se tim izdvojenim naslovom reklamiraju na televiziji, ona u kojoj se spominje da 6 liječnika u Hrvatskoj ima HIV!Sam taj podatak ne bi značio ništa, da mi nismo zemlja u kojoj 60 posto stanovnika ima jedva završenu osnovnu školu, a daleko veći broj smatra da se HIV i AIDS dešavaju drugima, ili pak da su božja kazna za bludnike. Iako naizgled moderna država ili barem na putu u društvo koje se smatra modernim i razvijenim, mi smo daleko od toga. Pogledajmo, samo prije nekoliko dana gotovo da je prošao izrazito diskriminirajući zakon o Policiji koji je trebao na diskriminirajući i izrazito ponižavajući način iz redova MUP-a udaljiti ne samo eventualno HIV pozitivne osobe, već i one koji imaju madeže i ožiljke na vidljivim mjestima. Nema veze što je netko vrstan kriminalista, sa završenim školama i iskustvom - ako ima madež veličine zrna graška ispod lijevog oka, treba dobiti nogu iz policije. Isto kao i njegov kolega koji je imao prometnu nezgodu na dužnosti pa mu je operirana podlaktica i nakon izliječenja ostao ožiljak duljine 15-ak centimetara, koji, zamisli samo sramote, vrijeđa estetske osjećaje građana. Srećom, ta najnovija glupost je stopirana u posljednje vrijeme. Za sada, do nečije nove još "bolje" i "pametnije" zamisli... O AIDS-u i HIV-u se posljednjih petnaestak godina toliko priča i piše (čak sam i ja u nekoliko navrata pisala o toj temi) da i vrapci na krovu i mačke u dvorištu već znaju da je AIDS bolest, a HIV pozitivna osoba je ona kod koje nema znakova bolesti, jer bolest još nije nastupila (možda nikada ni neće) ali je osoba nosioc virusa ili anitijela na virus, tj.bila je u kontaktu s virusom. Isto tako, puno se pisalo o načinima prijenosa virusa AIDS-a, o tome kako se prijenosi na isti način kao i sifilis, hepatitis B i C koji su isto tako smrtonosne bolesti - dakle krvlju, spolnim putem te transplacentarno s majke na dijete, a da normalnim socijalnim kontaktom nema mogućnosti prijenosa bolesti. No sve je to uzalud! Naš je narod spreman i napet kao puška kada treba nekoga popljuvati, označiti, stigmatizirati - nema nikakvog racija koji bi mogao opravdati činjenicu da Hrvati većinom mrze sve koji su drukčiji od većine : homoseksualce, pripadnike manjina - kako nacionalnih tako i vjerskih - drugim riječima, sve one koji nisu konzervativni,blutundbodenovski, kršćansko-desničarskog opredjeljenja. Liječnici su, već dugo, u Hrvata posebno omraženi sloj društva. O nama se piše uglavnom negativno, generalizirajuće - SVI smo korumpirani, SVI smo nehumani, bahati; SVI nekažnjeno ubijamo, maltretiramo i ponizujemo pacijente - to nam je, štoviše, glavni i osnovni razlog zašto smo izabrali ovu profesiju. Kad god netko spomene kako su liječnici u Hrvatskoj potplaćeni, kako je zdravstvo generalno u gabuli, kako nema dovoljno novaca za lijekove, kako se dugo čeka na preglede i zahvate - istog se časa od nekuda iskopa neki skandal, kako bi se pažnja nacije skrenula na drugu stranu, onu koja dnevnoj politici više odgovara. Tako je i ovih dana slučaj - kada su veledrogerije priprijetile ovrhom i obustavom isporuke lijekova, što bi dovelo do kolapsa cijelog sistema, jer HZZO i Ministar zdravstva pacijentima "jamče" da će biti liječeni, ali kesu ne odrješuju, to ne! - koplje se lomi, ponovno, na leđima liječnika : naciji se objavljuje da je jedan ginekolog u jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici HIV pozitivan, i da ugrožava zdravlje pacijenata! Naravno! Ponovno smo mi liječnici zli vuci, a pacijenti nevina jagnjad. Ja sam kirurg, već dugo vremena. Prije toga sam radila kao liječnik na Hitnoj pomoći. Nebrojeno puta sam izvlačila povrijeđene iz skršenih automobila - i koliko god uvijek nosila rukavice, često se dešavalo da sam bila sva krvava - ti uplašeni ljudi, u bolovima, neki i u samrtnoj agoniji, rukama su se znali hvatati za mene, često bi mi zarili nokte u nadlakticu, ispovraćali se po meni. Nije bilo vremena da ih najprije pitam jesu li možda HIV pozitivni, boluju li od hepatitisa B ili C. Vidjela sam pacijenata u epileptičkom statusu koji su grizli sve oko sebe, psihotičnih bolesnika koji su udarali (baš poput onog nesretnika koji je nedavno preminuo u bolnici u Splitu) ali i, isto tako, i ujedali i izgrebali liječnike i sestre. Za vrijeme specijalizacije iz kirurgije, i ja i moji kolege smo, dežurajući na hitnim traumatolškim prijemima nerijetko imali prilike i zadovoljstvo krpati narkomane, zatvorenike koji bi se izrezivali po cijelom tijelu, ljude redom izrazito nemirne i hrpimice bolesne od hepatitisa C i B, gdje je prijetila ogromna opasnost da se tijekom kirurške obrade ubodemo na iglu kojom smo ih šivali. I to se ponekima dešavalo - i meni, između ostalih. No, posao mora ići dalje - redovito smo se testirali, procijepljeni smo svi protiv hepatitisa B i tetanusa. Rizik posla - kažu ti - što je točno; među kirurzima ima mnogo, pogotovo onih starijih koji su radili i prije doba cijepljenja protiv hepatitisa B, koji su tu bolest preboljeli. I pozitivni su na hepatitis B. Nitko nas nije tjerao da budemo kirurzi. No, netko to mora biti. I operirati sve koji operaciju trebaju - i bolesne od AIDS-a, između ostalih. Bolesnici od AIDS-a ili HIV pozitivni bi prije zahvata trebali upozoriti liječnika ili stomatologa na svoju bolest. No, sasvim je sigurno da mnogi to ne čine. Zašto, pitate se? Zbog straha, radi sveopće diskriminacije tih ljudi u društvu, boje se da neće biti liječeni jednako kao i oni koji nisu HIV pozitivni. Boje se s razlogom, treba ih shvatiti. Na kraju krajeva, informacija o nečijem zdravstvenom stanju je privilegirani podatak. A i svima nam je jasno kako se u našem društvu gleda na čuvanje tajni. Baš zato, na svakog pacijenta danas treba gledati kao na potencijalno zaraznog. Ja, kao i svi moji kolege sa imalo soli u glavi, svakog pacijenta pregledavam s zaštitinim rukavicama. Nema šanse da nekome popipam trbuh, prepone, pazuhe, dojke...bez rukavica na rukama. Pri svakom zahvatu nosim dvostruke rukavice (ja imam osjetljive ruke pa ispod talkanih lateks rukavica nosim antialergijske tanke PVC rukavice), ponekad ako radim nešto u jako krvavom i masnom polju i preko gumenih tanke pamučne rukavice (da ne klizi - time se smanjuje opasnost od proklizavanja iglodržača i igle, a time i od slučajnih uboda). Naravno, nosim i zaštitne naočale protiv prskanja krvi u oko. Kapu, masku i zaštitni mantil da ne spominjem. I, redovito se, svakih 6 mjeseci testiram na AIDS. Ne zbog pacijenata - sebe radi. A ne znam nijednog ginekologa koji pregledava žene bez rukavica. Stoga, ova "afera" o ginekologu koji je opasnost za pacijentice baš i ne drži vodu - osim ako se ne seksa bez zaštite s pacijenticama. A takvih nema baš puno, vjerujte mi. Osim toga, osoba koja je HIV pozitivna, svakako uzima antivirusne lijekove, kojih danas na tržištu ima poprilično, i to vrlo efikasnih, a čija je funkcija smanjenje ili potpuna eliminacija virusa iz krvotoka, tako da i "miješanje tjelesnih tekućima" između takvog liječnika i pacijenta nosi vrlo malenu ili minimalnu mogućnost zaraze pacijenta. No, članak je postigao cilj - priča se, ponovno, o liječnicima, a ne o onome što je doista problem našeg društva : lopovluku na svim razinama, nemoralnim političarima, inertnosti nacije da nešto učini i pomakne se iz gliba u kojem svi tonemo. I tako se to kod nas vrti u nedogled...kruha i igara. Kada nema kruha, dajte nam igara - ili barem afera, to nacija voli! Dokle, pitam se? |