(He-heee...sigurno se pitate na čemu je Riječanka, kada je sve ovo nadrobila skupa u naslov. Strpljenja - pročitajte post, pa bute skužili poveznicu...)
Elem, kako sam već najavila, u petak mi nije bilo druge nego otići u Zagreb, na sajam Medicina i tehnika, koji se svake godine u ovo doba održava na Velesajmu. Trebala sam prikupiti nekoliko ponuda za uređaj za sterilizaciju instrumenata i ostalog medicinskog materijala, autoklav, koji moja firma treba nabaviti. Tako sam ja ujutro krenula put metropole; išla sam službenim autom, a usput sam vozila i prijateljicu, inače šeficu Hitne pomoći koja ovaj vikend sudjeljuje kao jedna od sudaca u međunarodnom stručnom natjecanju ekipa Hitnih pomoći koje se održava u Zagrebu i Šibeniku.
U Zagreb smo stigle začas - potegla službena kola lijepo (hajde, nisam baš letjela, najbrže sam povukla 198 km/h), a mi smo odmah po dolasku srele na ulazu u sajmište neke poznate ljude i smjesta se zakavijale.
U narednih par sati sam obavila sve što sam trebala (čak sam i više i bolje za nižu cijenu našla - yesss!!!), pa sam s poslovnim partnerima otišla na rani lagani ručkić u Dubravkin put - a nakon toga mi je cijelo popodne ostalo za shopping!
E, tu sam dala sve od sebe - kupila sam si lijepe hlače i suknju, par topića u Mangu, balerinke El Naturalista, jedne (kao što bi naša Beštijica rekla) fensi-šmensi natikačice, i torbu. A torba - ona je predivna! Krasna, velika Gai Mattiolova, kombinacija kože i tamno žutog platna izvezenog i sa šljokicama, nalik na Hermesovu Kelly torbicu. Ne smijem se, doduše, sjetiti koliko sam je platila - ali, vjerujte mi, vrijedi svaku lipicu (moja majka, kada ju je vidjela,a pogotovo kada je čula za cijenu, izbečila se i rekla je : "Ružniju torbu u životu nisi imala!" - što je siguran znak da je super, hehehe).
Tako sretna, zadovoljna (zlobnici bi rekli, i zadovoljena...beeeee) sjela sam na kavu i čekala da moj frend-poslovnjak iz Rijeke završi svoj posao (sastančenje u sjedištu naše naftne industrije) pa da se nađemo i skupa iznenadimo našu zajedničku prijateljicu. Naime, naša Loptica imala je u petak rođendan! Moj frend naftaš (kojeg sam uspjela nagovoriti da se umjesto puno udobnijim službenim kolima sa vozačem, vrati u Rijeku sa mnom u mom službenom C3, hehehe) i Loptica se znaju od ranije, i kako se meni čini...a ja se u takvim stvarima ne varam, heheheh...mogla bi tu frcnuti i pokoja iskica! Tim više što Naftaško mora srpanj i kolovoz provesti službeno u sjedištu firme u Zagrebu.
Ja sam izabrala cvijeće (bijele kale i ruže), a Naftaško je buket uručio. Usput sam i Loptici, kako je i red, za sreću počupala uši! Pa smo otišli u život!
Tijekom druženja palo je i nekoliko...hmm, recimo zanimljivih, hehehe...fotkica, ali neću ih objaviti! Da me ne dohvate Loptica ili Naftaško - mogla bi se loše provesti, hehehe.
Kasno navečer smo se vratili u Rijeku.
Subotnje jutro sam najvećim dijelom prespavala, a popodne i navečer sam se družila sa mojom dragom K., mojom najboljom frendicom forever, koja živi u Njemačkoj, a došla je na par dana u Rijeku, obići roditelje i prijatelje. K.stalno putuje svijetom, prošle je godine bila u Meksiku (odakle mi je donijela krasnu figuricu Teotleca uklopljenu u drvo - Teotleco je aztečko božanstvo koje simbolizira povratak Bogova, čiji se festival slavi u prosincu), a prije mjesec dana provela je petnaestak dana, sa skupinom prijatelja - mahom psihijatara, poput nje - na jugozapadu SAD. Napravili su prekrasnu foto-safari turu područjem koje su nekada nastavali Anasazi, drevno pleme koje je prije 2000 godina živjelo u tzv.The Four Corners Regionu, četveromeđi američkih država New Mexico, Utah, Arizona i Colorado. Anasazi su zagonetno pleme, svojevrsna poveznica sjevernoameričkih Indijanaca, čiji su preci (smatra se da od nih potječu Hopi i Pueblo indijanci) s kulturom Azteka. O njihovom porijeklu ni danas se ne zna puno, bilo je i spekulacija poput Daenikenovih da su kolonizirani iz Svemira, naročito zbog neobičnosti njihovih nastambi koji su izbušene u stjenama kanjona, osebunim okruglim svetištima - kivasima, i čudnim visokim tornjevima kojima se ne zna svrha, petroglifima koje se još nije uspjelo dešifrirati.. Anasazi su misteriozno nestali u 13.stoljeću, a u njihove nastambe su se uselili Pueblo indijanci.
K.je s društvom proputovala oko 2600 milja i napravila oko tisuću prekrasnih fotki koje smo jučer skupa gledale. Ova, uz naslov, fotografija saguaro kaktusa, simbola Arizone, nije njezina, ali obećala mi je prepržiti CD sa fotografijama i poslati, tako da ću jednog dana ovdje napraviti malu izložbu njenih fotkica, od kojih su posebno upečatljive one koje je snimila u Antelope canyonu.
K.se jutros već vratila u Njemačku (javila se, kaže da je gore užasno hladno!), a ja sam napravila lasagne za ručak na koji sam pozvala majku.
Sada se malo odmaram, čitam izvrstan krimić P.D.James-ove "Smrt na bogosloviji".
A navečer...eeee, navečer bi mogla biti jedna jako dobra večer!
Post je objavljen 28.05.2006. u 15:39 sati.