31.10.2005., ponedjeljak
Svjetski dan štednje ili Halloween...što vam se više sviđa
Prije svega, najljepša hvala svima koji su mi čestitali prvu godišnjicu bloga! Razveselili ste me jako, svi vi moji stari i novi čitatelji, moji prijatelji! No, ono što me je doista zapanjilo jest činjenica da na prošli post nije bilo uobičajenih “slatkih komentara”. Nemrem bilivit!Eto, i listopad nam je prohujao, doduše bez vihora. Ja sam, kao i prošle godine u ovo doba, na kraćem godišnjem, desetak dana uključujući vikende i praznik. Malo, no čovjeka veseli! Ma, volim ja raditi, ali bi mi desetak dana godišnjeg odmora svakog mjeseca taakoo dooobrooo došlo. Može i u ratama! Kada smo kod rata, danas je Svjetski dan štednje, i cijeli dan je u svim medijima naglašavano kako Hrvati sve više i više štede. Što je svakako lijepa vijest, znači da se i ima. No, da ne bi netko pomislio kako smo bogata i prosperitetna zemlja, u kojoj cvatu svi oblici privređivanja i u kojoj se doista puno radi , odmah stiže disclaimer, tišim glasom i manjim slovima – četiri petine štednje je uglavnom nametnuta štednja, tipa stambene štednje ili štednje koja je uvjet za dobivanje nekog drugog kredita. Ja bih rado štedjela – to je jedini način da se pod stare dane nešto ima, jer ma koliko zarađivali i ma kako dobar i unosan posao imali, ne treba zaboraviti da iza masnih i bogatih dana često stižu oni mršavi i posni. Doduše, ispada da i ja štedim, jer imam drugi i treći mirovinski stup, no to je jedan od onih oblika štednje na koju si, de facto prisiljen. Ipak, za neku konkretniju štednju i ulaganje nemam novaca, jer su tu i krediti. A ja se ipak ubrajam u onih dvadesetak posto stanovništva koji plaćaju porez na dohodak po stopi od 35%. Što li je tek sa onima čiji su prihodi daleko manji od mojeg? Kažu da se navika štednje stiče u ranom djetinjstvu i da djecu treba odgajati u duhu štedljivosti i racionalnog trošenja. Da ne treba djetetu kupovati baš sve što poželi, da mu ne treba davati novce svaki puta kada zatraži. Ja ne znam u čemu su kod mene pogriješili, no u nečemu sigurno jesu, jer iako sam imala nekoliko kasica-prasica, iako sam morala moljakati za nove cipele ili komad odjeće barem dva dana, i nisam nikada žicala novaca od rodbine i prijatelja koji su nam dolazili u goste, poput nekih mojih rođaka, koji su još sasvim maleni, kada bi netko došao u goste odmah zveckali šparkasama istima ispred nosa dok gost ne bi posegnuo u novčanik, ja nikako da postanem štedljiva. Kada sam bila mlađa, a i sada no rjeđe, jer su mi tu na dohvat ruke revolving-kartice, štedjela bih isključivo sa svrhom. Znala bih se tjednima ili čak i mjesecima odricati sladoleda, slatkiša, žvakaća, da si nešto kupim. Vrhunac je bio kada sam cijelo ljeto odlazila pješke na Pećine na kupanje da bih si mogla kupiti psa…No, onog trena kada bih postigla cilj, ja bih svoje novce dalje veselo trošila – dok ih je bilo. Ipak, nikada nisam bila očajna kada bih bila dekintirana - čak sam se osjećala sretnijom jer me nisu mučile “slatke” muke, poput one kada bih se (bilo je to davno) našla u Trstu sa 100 tisuća lira, a kupila bi cipele, i torbu i suknju, i hlače…no, novca je bilo samo za jedno od navedenog. Tako sam ja odavno digla ruke od sebe i shvatila da nikada neću uštedjeti dovoljno novaca da bih bila stvarno bogata, i odlučila uživati u konzumerizmu. Pa sada, kada imam koji novčić u džepu, ja ga i potrošim. Naravno, prethodno poplaćam sve obaveze, jer se rukovodim onom starom “Uzdaj se u se i u svoje kljuse” – znam da mi nitko neće priskočiti u pomoć sa svežnjem love kada zagusti. Tako sam u subotu poslijepodne skočila do grada kupiti maskaru., jer mi se moja Lancomova “Magnificils” posušila. Htjela sam kupiti YSL Effet faux cils, no kako dućan “Zdravlje i ljepota”, koji drži YSL nije radio, otišla sam do “Irisa”(u “Limoniju”mi se ne sviđa izbor)…pa sam kupila DiorShow maskaru, koju mi je mlada prodavačica strašno nahvalila (i bila je u pravu, doista se lijepo razmazuje i ne peku me oči). No, ne bih ja bila ja, da nisam osim maskare kupila i dva sjajila za usne (jer se nisam mogla odlučiti koje mi se više sviđa), oba Dior Addict Ultra Gloss. Jedno je broj 151 Rose a deguster (A lick of taffy), a drugo broj 483 Rose a savourer (A taste of strawberry). Je li vam sada jasnije zašto ja nisam štedljiva? Ili, kao što bi jedna mamina zlobna “prijateljica” rekla – zašto se još nisi udala, Riječanko? Nije se još našao netko tko ne bi poludio kada ideš u shopping kozmetike? Btw.pusa teti Zlati! A još moram nabaviti i onu maskaru od YSL-a… Eto, sada znate razlog zbog čega ja baš i ne mogu slaviti Svjetski dan štednje. No, ipak ću narednih tjedana malo “prištedjeti” jer sam sada poprilično besparična. Zato sam se danas intenzivno družila sa mamom. Ne bih li što užicala, naravno, što ste mislili? I jesam – ćevape kod Fadile! Kao što je u svom nedavno postu napisala naša Dame Jazzie, ćevapi su u posljednje vrijeme trendy hrana, a ja ipak sebe volim smatrati, ako ne trendsettericom, onda barem trendfollowericom, hehehe. Ipak, ideja da se danas ide po ćevape je bila mamina. Meni mnogo više danas odgovara slaviti Halloween, oliti Noć vještica, uzevši u obzir da me mnogi smatraju jednom od njih, možda ne sasvim bezrazložno, hehehehe. O tradiciji ove izvorno anglo-saksonske, porijeklom paganske svečanosti svjetla pisala sam prošle godine, pa se neću sada ponavljati. Jedna od značajki Halloweena koja je kod nas prilično postala prihvaćena jest postavljanje lampiona od izdubljenih bundeva na trijemove, prozore, balkone. Druga, nešto manje zastupljena je trick-or-treating, skupljanje slatkiša po kućama. To rade djeca, a sigurno ste vidjeli kako to ide u nekom od brojnih filmova (mahom horrora) na ovu temu. A treća, meni najdraža je održavanje Halloween partija - ludih zabava, često kostimiranih, što je sasvim u skladu duha izvorne proslave svjetlosti i života. Jučer prijepodne smo izdubile (dobro, dobro, mama ju je izdubila, ja sam joj samo izrezala oči, nos i opake zube) bundevu i postavile je kod mame na balkonu. Njezin balkon gleda na glavnu ulicu i bundeva je vrlo zapažena. A moja sirota bundeva je već polugnjila i pravi inkubator za mušice, jedva će izdržati još ova dva dana. Poslijepodne smo odnijele cvijeće noni na grob na Kozali – nabavile smo prekrasni aranžman u košari, nakon toga sam mamu vozila u Matulje, na tetin grob. Poslije se majka sažalila na svojom kćeri u akutnoj besparici pa me častila kavom u Milleniumu (pokušala sam je ožicati neki wellnes programčić u Thallassotherapiji idućih dana, no nije niš komentirala, bila je pravi križanac Buddhe i sfinge…no, možda je uspijem nagovoriti, držite mi fige), a kasnije smo i otišle po ćevape za kući (za one koji nisu iz Rijeke, informacija : ćevapi kod Fadile su ne samo po meni, već i po mnogima najbolji u gradu, daleko bolji nego kod Šajbića, no pečenjara je strava rupa).Toliko sam bila požrtvovna, da sam zaustavila auto na autobusnoj stanici ispred pečenjare, upalila sva četiri žmigavca, i rekla mamici dragoj : “Mama, ne moraš ti ići unutra, da ne uhvatiš smrad po ćevapima, evo idem ja, samo ti sjedi u autu”. Za sada, nema znakova da me prozrela, hehehe… Temu wellnesssa ću pustiti da sazrije još koji dan, ionako mi se ne žuri, na godišnjem sam. Danas, u PONEDJELJAK, spavam do kasna! Yesssss!!! A navečer će valjda biti negdje nekakav Halloween-party i ja na njemu… |
27.10.2005., četvrtak
Ja, godinu dana poslije...
Eto, i meni je došao taj dan – prošlo je godinu dana od kada sam napisala svoj prvi post! Na Blogu.hr sam bila prisutna već nekoliko mjeseci ranije, i od kada je pokrenut, redovito sam čitala blogove nekih autora koji su i danas moji omiljeni blogeri, a i nekih koji su nas u međuvremenu napustili. I onda mi je jednog kišnog jesenjeg dana, tek tako, iz oblačna neba pa u rebra sinula ideja : idem i ja otvoriti svoj blog. Ime «Riječanka&svijet» mi je gotovo istog trena palo na pamet...i tako sam rođena ja-blogerica! Kako se obično prigodno kaže na ovakvim mjestima...sve je ostalo povijest!Neću vas sada ovdje zamarati nekim dosadnim statistikama, tipa koliko sam postova napisala, koliko imam komentara, gdje sam na raznim listama, koliko sam imala posjetilaca – te je podatke vrlo lako pročitati. Ja ću vam radije napisati nešto o sebi. Jer, ionako sam primjetila, da mnogi ovdje izgleda ne komentiraju ono što napišem, već mene samu, moj način života, moje stavove, naravno oboje sve to raznoraznim predrasudama i daju svoju vlastitu interpretaciju koja je daleko, vrlo daleko od realnosti, premda me, oni «najhrabriji» i «najkreativniji» - uopće ne poznaju niti su u stanju prepoznati, ni izbliza! Godišnjice uvijek evociraju neka sjećanja – npr.godišnjica mature nas uvijek vrati u školske dane, sjećamo se uglavnom onoga lijepog, dok ružnije stvari i događaje spremno zaboravljamo,a redovito rezimiramo što smo u proteklom razdoblju postigli. Pa, da vidimo što sam ja napravila u ovih proteklih godinu dana... U doba kada sam napisala prvi post, bila sam na godišnjem odmoru, jesen je dobrano zahvatila grad, a ja sam bila netom izašla iz dugogodišnje veze. Osjećala sam se poprilično besciljno i usamljeno, učila kako ponovno egzistirati kao jedinka a ne dio para. Bilo mi je pomalo dosadno, nedostajalo mi je puno sitnih stvari iz prošlosti, pa mi je pisanje bloga tih prvih dana predstavljalo slamčicu spasa. Tih za mene pionirskih dana, učila sam kako downloadati sličice, kako ih prilagoditi na veličinu koja je potrebna da se objave na blogu, kako promijeniti postavke... Malo-pomalo, u tih nekoliko prvih tjedana sam se «udomaćila» na blogu i pisala sve više – blog mi je postao bitna stavka u mojoj komunikaciji sa okolinom. Ne, naravno, nisam se isključila iz real lifea i preselila u virtualne širine Interneta, ali sam shvatila da mogu pisati o mnogočemu što me intrigira i zanima, a da se ono što napišem čita, i što je najbitnije, da se komentira. Jer, koliko god se mi kleli da pišemo samo za sebe i da ostali nisu bitni – to jednostavno nije točno! Jasno da ono što napišem, predstavlja, ovdje na blogu, ono u što vjerujem i za što se zalažem, i svakako da je točno da pišem ono što ja želim, no postove ja ne doživljavam isključivo kao monolog, solilokvij, već su oni ponekad i bačena rukavica i poziv na razmjenu mišljenja, na komunikaciju. A komunikacija je esencijalna u životu. Svi mi koji pišemo, to činimo da bi bili čitani. Jer, tko ne želi da se njegov dnevnik (a to je izvorno značenje termina weblog, blog) čita, piše ga u malu, tvrdo ukoričenu knjižicu koja na sebi ima mali lokot, brižno ga svaki puta zaključa i skriva ispod jastuka, u najdublju ladicu ili u skrovište ispod podnih dasaka. Naravno, laska kada se dobiju komentari – kada su oni afirmativni i pozitivni prema autoru, to je dodatni bonus. Kada su kritizerski ili polemički – to može biti čak i dobrodošao, dodatni stimulus. No, ono što je mene posebno nerviralo u tim mojim ranim blogerskim danima bili su anonimni, zlobni i neukusni komentari koji se nisu uopće odnosili na temu posta, već su bili krcati mržnje, mržnje radi. Dugo vremena mi je trebalo, a i mnogo savjeta i podrške nekih dragih ljudi ovdje na blogu, da shvatim da sa takvim najčešće anonimnim «komentatorima», koji su, futilni kakvi jesu i bez kreda i kredibiliteta sami sebi svrha, ne treba ulaziti u bilo kakve polemike i da ih najviše smeta i najuspješnjuje odstranjuje potpuno ignoriranje. Jest da i dan danas ponekada ne mogu odoljeti da nekoga ne smjestim tamo gdje pripada...ali to je moja privilegija, jer ovaj blog je ipak – moj! Vrijeme je prolazilo, teme su se izmjenjivale – bilo je dana kada su mi politički događaji, nesreće, skandali predstavljali neiscrpnu inspiraciju za neke ljute, polemičke blogove, poput onih čija je tema bila stanje u hrvatskom zdravstvu, pravo žene na izbor roditi ili prekinuti trudnoću, transplantacija organa, uloga Crkve u društvu... a bilo je i nekih privatnih momenata sreće, tuge, sjete koji su me potakle na neke mirnije, intimističke postove. Uglavnom, dugo sam bila poprilično povučena i introvertirana, polako sam liječila rane i lijepila krhotine svog razbijenog srca, iako mi život nije bio nimalo loš – imam prekrasan posao na kojem sam uspješna i koji me ispunjava, zdrava sam i moji najdraži su relativno dobro, materijalno sam zbrinuta. No, u to doba su mi nedostajala uzbuđenja, emocije, nedostajala mi je ljubav. Pa sam to u dobroj mjeri kompenzirala čitanjem, pisanjem, surfanjem po Internetu. Pisala sam i o svojim prijateljima, koji su većinom moji vjerni čitaoci, no moje omiljene neiscrpne teme su svakako stereotipi «chick-lita» : muškarci i sve oko njih, shopping i fina papica&kapljica. Stiglo je ljeto, ja sam bila okupirana kuhinjom i ne-ljetovanjem. U međuvremenu, stvari su nekako legle na svoje mjesto i meni se život poprilično promijenio – nestalo je sjete, podigle su se neke koprene – sada ponovno živim punim plućima, izlazim, zabavljam se... No, blog je tu i dalje, postao je dio mene...Ima dana kada pišem mnogo, ima dana kada manje, no poriv da pišem, da vam neke svoje tajne govorim na glas, kako kaže Gibonni, ostaje. Nekako, blog mi je ušao u sistem – ne mogu započeti dan bez da, uz kavu, ne pročitam što se piše. Jer, nekako sam se vezala za nekolicinu ljudi, koje nisam nikada upoznala u živo, najvjerojatnije ni neću, no bliski su mi i ne mogu da ih ne čitam. Velika većina njih čita i mene redovito. S druge strane, ima dosta njih koje ne volim, a poneke ne podnosim. Takve ili ne čitam, ili pak pročitam i svaki se puta fasciniram kako je količina ljudske gluposti, primitivnosti, uskogrudnosti i svega što ide uz to – mržnje prema drugome i drugačijem, od nacionalne i političke netrpeljivosti, homofobije, rasizma, ksenofobije,do isključivosti, netolerancije, ne poznavanja civilizirane rasprave i dijaloga i nepriznavanja sugovornikovog mišljenja... bezgranična i u stalnoj ekspanziji. Naravno, da i mene ne voli poprilična hrpa ljudi. Koja se to ne ustručava reći i napisati – slobodno im bilo, oni sami biraju način na koji će to neslaganje izraziti. Pa sada, ako je to nisko i primitivno bacanje blatom i ostalim ljudskim ili životinjskim ekskrementima – to govori sve upravo o njima. Ja sam obično prelijena da one blogove koje ne volim i sa kojima se ne slažem, komentiram. U ranijim blogovskim danima sam bila sklonija debatama, okršajima i fightovima i nekako sam, sada mi se čini prilično naivno, pokušala one za koje sam vjerovala da su u zabludi, argumentirano izvesti na pravi put. Od toga sam odavno odustala – sada najčešće samo odmahnem rukom, nasmijem se i pomaknem kursor na onaj mali bijeli iksić na crvenoj podlozi u gornjem desnom kutu ekrana...i kliknem. Je, imate pravo, to je ponekad bijeg, hod linijom manjeg otpora, ali i Don Quijote se nije borio baš sa svakom vjetrenjačom na koju je naišao. No, to je život – da je drukčije ne bi valjalo. Jer, ako se netko baš svima sviđa, očito je da nešto nije sasvim u redu s njime – nema svoju osobnost, neku čvrstu i nepromijenljivu konstantu koja ga čini onim što je i tko je i koja mora neminovno doći prije ili kasnije u koliziju sa svojom suprotnošću. I tako... i ova retrospektiva je pomalo došla do svoga kraja. Tu smo, i ja i vi...do kada? Ah, tko to zna. Kao i u ljubavi, da citiram Parni Valjak : pusti nek'traje, sve dok traje, dobro je... Znajući sebe, ova naša ljubav će potrajati dugo – ja ne mogu prešutjeti kada osjetim poriv i potrebu nešto reći/napisati. I ne bojim se napisati ( i potpisati) ono što mislim. Stoga, pušem u svijećicu na torti, i idem dalje...do novog posta, do novog blogorođendana. Voli vas vaša Riječanka |
23.10.2005., nedjelja
Panika - kako se boriti s njom?
Posljednjih dana gdje god se okrenuli, koje god novine uzeli u ruke, upalimo li TV ili radio – na sve strane govori se samo o jednome : o ptičjoj gripi. I ma koliko mediji i vlasti nijekale da se radi o neposrednoj prijetnji za ljude i da je to za sada isključivo bolest ptica, vrlo je malo potrebno da među ljudima nastane panika. Bombardiran sa hrpom informacija i poluinformacija, prosječan građanin doista ne zna što mu je i kako činiti ako doista dođe do pojave bolesti kod ljudi. Ni mnoštvo mojih kolega nije sasvim načisto treba li se cijepiti protiv «obične», humane gripe, nabaviti ili ne Tamiflu. Nažalost, ti isti mediji koji pomalo bombastično, iz sata u sat prikazuju tamanjenje peradi u Slavoniji, potpiruju i samu moguću pojavu panike u masi.Jer, panika je jedna strašna zaraza; od nje uvijek kada se pojavi, strada više žrtava nego od same bolesti ili nesreće koja ju je izazvala. Kada se masa panično pokrene, prestaju sva pravila ponašanja, sve socijalne zakonitosti i na vlast dolazi jedino i isključivo nagon samoodržanja. Tada padaju sve konvencije, čovjek postaje životinja kojom rukovode instinkti. Humanost, širokogrudnost, žrtvovanje za dobrobit šire ili uže okoline, čovjekoljublje – sve to postaje, nažalost samo prazna fraza. Čovjek obuzet panikom ne mari više za ništa i za nikoga – jedini mu je cilj preživjeti, a način kako do cilja doći uključuje sva moguća, opravdana ili ne, sredstva. Jedini način na koji se društvo ili pojedinac može boriti protiv panike – jest, spriječiti njezin nastanak i suzbiti njezino širenje. A to je moguće jedino informiranošću i transparentnošću. Bilo kakvo sakrivanje informacija, u masi stvara dojam da je situacija kritična, tragična, pred gubitkom kontrole. Za sada, kako se čini, nivo i način informiranja javnosti je vrlo dobar, a kako ankete pokazuju, ljudi su poprilično mirni. Tako sam ja sinoć bila na jednoj fešti koja se zbivala u jednom nedalekom selu, u konobi mojih prijatelja. Iako je povod bio rođendan 5-godišnje curice domaćina, malu su roditelji vrlo brzo špedili na spavanje, a fešta je uz finu klopu i još bolje vino, klapsku pjesmu (domaćin, suprug moje prijateljice je predsjednik lokalne limene glazbe i voditelj jedne muške klape) i veliko, šaroliko društvo, potrajala do ranih jutarnjih sati. No, nismo samo jeli, pili, pjevali, ponešto se i razgovaralo. Između ostalog, i o nezbježnoj temi, ptičjoj gripi. Iako nas je bilo prisutno nekoliko liječnika, nismo puno pričali o samoj bolesti i njenom liječenju, bili smo puno konstruktivniji – zaključili smo da neće biti ništa od pandemije, da će sve to biti požar slame, nešto poput one stare poslovice «treslo se brdo, rodio se miš». Dakle, svi smo bili puni pozitivnih vibri. Jedan moj prijatelj je, ipak, inspiriran Boccacciovim «Dekameronom» (prije bih rekla onom starom britansko-talijanskom, ako se ne varam, soft-porno koprodukcijom snimljenom po Boccacciovoj kronici, a ne samim književnim dijelom) zaključio, da ako bolest ipak izbije, trebamo se povući u nečiji vikendicu negdje na selo, opskrbiti se hrpom dobre klope i cuge... i zabavljati se ludo do kraja. Eto, ja znam što mi je činiti – kao što se renesansni čovjek bježeći od kuge povukao u toskansku provinciju i dane provodio u pijančevanju i bludničenju...ako izbije pandemija ptičje gripe, neće mi preostati drugo, ako želim poslušati savjet mog dragog prijatelja, nego otići u Istru – i činiti to isto! Pa sada, skoro da bi čovjek i poželio takvo nešto, hehehehe. Šalim se, naravno... |
21.10.2005., petak
Bulevar Sumraka, ili, što kada slava jenjava?
Poznate i slavne voli svatko, odavno je znano. Bilo da se radi o sportašu, pjevaču, glumcu, političaru, lokalnoj misici, fotomodelu, manekenki ili pak znanstveniku, privredniku – sa poznatima i popularnima voli svatko biti u društvu; biti viđen sa njima znači i indirektno etabliranje i društveni uspjeh za onoga tko se grije na plamenu njihovog trenutnog uspjeha.Pri tome je najmanje bitan način i brzina kojom su do slave i popularnosti došli – podjednako «vrijede» Nobelova nagrada za fiziku kao i sudjelovanje u Big Brotheru ili hodanje sa trenutačno najbogatijim nogometašem u zemlji. Idoli, kumiri i uzori su oduvijek potrebni čovjeku – on ih se boji, priželjkuje, divi im se i moli im se, jer je vjera u nekog i nešto ono što, između ostalog, čovjeka razlikuje od nižih vrsta. Moderna idolatrija u kojoj ikone postaju glumci, pjevači, jetsetteri koji su od dojučerašnje djevojke ili momka iz susjedstva postali zvijezde, pak ima u sebi i jednu, po meni posebno opasnu komponentu, a to je ona naivna vjera da i ja, i ti i svi mi, koji smo baš isti kao i ona/on- nova zvijezda, ako se dovoljno potrudimo ili ako to dovoljno jako priželjkujemo, možemo jednako tako uspjeti. No, sam put do uspjeha i slave najčešće nije ni brz ni lak. U najvećem broju slučajeva prethodi mu dugotrajno i mukotrpno tavorenje na dnu, teški i naporni rad, mnoštvo frustracija zbog neuspjeha, i najčešće, sretan splet okolnosti kojim se dotični ili dotična uspio lansirati u orbitu. Ti i takvi biografski detalji se pametnim marketingom najčešće zaboravljaju ili guraju u drugi plan. I tako, nova zvijezda blista na nebu, sjaji u društvu, svi je žele, vole, fotografiraju, smješi se sa naslovnica na svim kioscima. I sve je lijepo i sve je za pet...neko vrijeme. Onda, iznenada, nekako se naviknemo na tu facu, više se ne okrećemo kada je vidimo na naslovnicama, kojih je sve manje, sve je manje spominju žute rubrike u novinama i na televiziji, sve se manje čuje njezin ili njegov hit na radiju. Malo pomalo, tone u zaborav. I, što se onda dešava sa tim ljudima? Popularnost i slava su poput vrlo precizne vage. Jako je malo dovoljno da se sve skupa izbaci iz balansa. Ponekad je jako lako postati slavan – dovoljna je jedna hit-pjesma ili film, serija, izbor za miss. No, kako ostati na vrhu, kako se održati – to je već malo teži problem. I vrlo je vjerojatno da svatko, tko se barem u jednoj prigodi našao na nekom vrhu, prije ili kasnije postavlja sebi to pitanje. Jer, nekada je silazna putanja vrlo strma i skliska, pa se začas lako naći ponovno na dnu. Rijetki su oni koji su joj se uspjeli odhrvati, poput legendarne Grete Garbo koja se povukla iz svijeta filma na vrhuncu popularnosti, ili pak oni, koji su dotakli dno, propali u potpunosti, a zatim se poput feniksa ponovno rodili iz pepela, baš kao i John Travolta koji je nakon «Groznice subotnje večeri» i «Briljantina» godinama glumački jedva nekako preživljavao uz pomoć serijala «Gle tko tamo govori», da bi ga tek «Pulp fiction» ponovno lansirao među zvijezde. Problem održavanja kvalitete i popularnosti nije karakterističan samo za zabavljače – upoznao ga je i, u možda nešto blažem obliku svaki učenik ili student koji je od strane nekog profesora bio pohvaljen – idući puta od njega se očekivalo da zna još više i bolje...i tako spiralno prema gore...do kada/kuda? Isti problemi muče i pisce, od kojih se očekuje da svaka iduća knjiga bude sve bolje, jer ako nije, on više nije uspješan. Naravno, takav život nije ni blizu onom zabavnom i lagodnom životu koji smo skloni zamišljati i sasvim izvjesno da su eksponiraniji ljudi izloženi većoj količini stresa nego mi ostali obični smrtnici. Stoga im je itekako bitno da svoju karijeru i spjeh što dulje održe na istoj, visokoj razini. Naravno, postoje mnogi načini kako ostati stalno popularan i slavan. Jedan od njih je svakako i pametno procjenjivanje svakog idućeg koraka, planiranje posla i suradnja sa ljudima iz marketinga. Postoji cijelo mnoštvo glumaca, pjevača, zvijezda koje godinama intrigiraju javnost jer se pojavljuju u umjerenim količinama i ne izazivaju skandale i javnu sablazan. Drugi pak, baš zahvaljujući skandalima i stalim uzburkivanjima mase, opstaju i uvijek ponovno intrigiraju. No, neki ne uspijevaju baš nikako i stalno klize i padaju sve niže, baš poput nekada popularnog rokera-pjevača bećaraca i prigodnog režimskog političara kojeg ni saborska penzija ne spašava od reklamiranja sredstava za mršavljenje sumnjive učinkovitosti. A što je sa nama blogerima? Naime, i na naše šaroliko društvo se mogu nekih od ovih postulata itekako primjeniti. Naime, mnogi od nas su se izvanrednim tekstovima, napisanim u aktualnom trenutku i na intrigirajući način uspjeli vrlo brzo izdignuti iz mase ostalih blogova, steći publiku, fanove...i postati doista vrlo popularnima. Mnogi su uspješno nastavili održavati kvalitetu, intrigirati čitateljstvo i dalje. Neki su posustali i odustali, neki se ne predaju iako ne pišu više tako kao prije. Različiti smo, što je dobro. No, ima i nekih koji se najvjerojatnije grozničavo boje sumraka, koji nastoje pod svaku cijenu talasati. Nije to uvijek loše, dapače, no nekada je poprilično patetično. Takav je i primjer jedne blogerice, poznate proliferice, sa kojom smo nekoliko puta žestoko ukrstile jezike, prije nekoliko mjeseci kada je bila aktualna tema pobačaja i mogućnosti njegove zabrane, te uloge i utjecaja Crkve na život svjetovne države. E, ta ista opet, out of the blue, načinje tisuću puta već prožvakanu temu pobačaja. Sve je to u redu, svatko ima pravo pisati ono što hoće i koliko hoće, no meni to naliči na pokušaj održavanja napetosti pod svaku cijenu, na isti način kao skandaliziranje skandaliziranja radi, najvjerojatnije radi održavanja posjećenosti i čitanosti bloga. Pa vas ja sada malo pitam – na što ste sve spremni da biste svoj blog održali popularnim i posjećenim? |
18.10.2005., utorak
Boje su svuda oko nas
Bila sam jučer poslom u Istri. Krenula sam ujutro i navečer se vratila. Nisam, nažalost, mogla ostati dulje.U Istri je sada prekrasno – jesen je toliko bogata bojama i oblicima, plodovima...to je moje omiljeno doba godine, baš zbog vatrometa boja, zbog one ugodne, neagresivne topline, Sunca koje miluje a ne više pali i žeže... Dan je bio upravo takav – pravi zlatnojesenji, topao i sunčan, a opet ne vruć, naprosto me mamio da zaustavim auto i izađem van, da legnem na travu i gledam oblake i krošnje sa tisuću nijansi zelenožute, zlatnosmeđe i bakrenocrvene. Kada sam završila poslovni dio, otišla sam na kavu s prijateljicom, a onda na ručak kod njezinih roditelja, koji su i neki daljni rod moje mame. Njezina mama je napravila pravu istarsku maneštru od bobići, ombolo sa dinstanim kapuzom i za kraj prefinu štrudlicu sa jabukama. Kako žive na selu, uspjela sam ožicati i nekoliko ogromnih bundeva – dolazi nam Halloween uskoro! Bundeve su bile toliko teške da sam navečer jedva dvije donijela na drugi kat, a dvije (ona za mamu, i ona za moju prijateljicu V.) su i dalje u autu. Možda ih već sutra izdubim i upalim u njima svijećice. Jedva čekam – strašno mi se sviđa to ukrašavanje balkona i trijemova svjetiljkama od bundeva i nekako mi je premalo da ti lampioni traju samo dan-dva. Ja bih da čarolija potraje... Uostalom, zašto bi se bundeve morale dubiti baš za Noć vještica a ne ranije? Pa i božićna drvca se kite uglavnom već krajem studenog, nitko živ ne čeka više Badnjak... |
16.10.2005., nedjelja
Blog is back!!!
Nisam imala namjeru uopće pisati ovaj post (pišem ga direktno u editor, valjda mi neće mrak popapati ovaj tekst); malo sam nakon subotnjeg večernjeg filma skoknula na Net vidjeti što ima novoga - kada ono, vidim Blog proradio!Inače, posljednjih dana se više-manje uspješno borim sa prehladom, a pretežito neuspješno sa riječkim konobarima (točnije, konobaricama - biti će da te žene imaju nešto protiv mene), no, o tome drugi puta. Ovih dana snagu i inspiraciju čuvam za jedan veliki, jubilarni, slavljenički post - neku vrstu intro i retrospekcije kratke povijesti mojeg bloganja i blogoobitavanja. Za nekih desetak dana moći ćete ga i pročitati... E,da...još jedna novost - mislim da ću si nabaviti psića, malog frenchija (francuskog buldoga). Zašto baš tu pasminu? Ne zbog Big Brothera, ni u bunilu, već zato jer je prigodni psić za kauč, koji ne traži previše istrčavanja, pametan je i vrlo odan čuvar, dobro se slaže sa drugim životinjama u kući, a ima i tu tako izražajnu slatku monkey-face...kažu da ima jednu manu : kako ima vrlo male nosnice i zatupast nosić, zna opako hrkati... |
10.10.2005., ponedjeljak
Stigli su virusi!
Iz Rumunjske i Turske stižu zabrinjavajuće vijesti – među pticama selicama u području ušća Dunava u Crno more te na dijelovima crnomorske obale, pronađene su uginule ptice zaražene virusom ptičje gripe. Stručnjaci kažu da nije došlo do prijenosa bolesti na ljude, no ipak se okolno stanovništvo ubrzano cijepi. Tamani se masovno perad koja je mogla doći u kontakt sa oboljelim divljim pticama. Znanstvenici tvrde da virus nije u stanju, nakon što kontaktom prijeđe sa ptice na čovjeka, širiti se kontaktom čovjeka sa drugim čovjek. No, kada su virusi u pitanju sve je moguće, svakave mutacije mogu nastati i to prilično brzo, jer virus u svojoj strukturi nema i RNA i DNA, već samo jednu od njih, pa se za duplikaciju (koja se obavezno mora zbiti u stanici živog domaćina) koristi genetskim materijalom domaćina. Nadajmo se da će se pandemija koja prijeti ipak zadržati u nekim očekivanim granicama, te da neće doći do porasta virulencije virusa, koji bi, ako postane opak, mogao zbrisati pola čovječanstva. U novinama i na TV kažu da je divljim pticama potrebno desetak sati leta da prijeđu udaljenost od oko 700 km koliko je od ušća Dunava do naše najistočnije točke, Vukovara. Nadajmo se da neće bolest nikada stići do nas. No, zato su stigli oni naši uobičajeni, sezonski virusi obične prehlade (common cold). I naravno, ja sam je opet među prvima «dobila». Već u petak mi je na poslu bilo nekako zima, počela sam kihati. Kada sam došla doma osjećala sam se kao da me je pregazio gusjeničar – imala sam temperaturu od svega 37,5 stupnjeva Celzija, no imala sam dojam da su mi sve kosti, uključujući kosti lubanje, prelomljene na nekoliko mjesta. Cijeli petak popodne i dobar dio subote sam preležala. Nisam puno spavala – čim bi zaspala, nos bi mi se začepio, pa bi se probudila i okretala na drugu stranu. A dosadni kašalj tek – u subotu sam ustala u 6,15 sati i potpuno razbuđena otišla u kupaonicu potražiti sirup za kašalj. Srećom, još mi ga je ostalo od prethodne prehlade, koja je bila u lipnju (e, da...rane jesenje prehlade nisu moja jedina specijalnost – to su i one u rano ljeto, grrrrr). U nedjelju je srećom osvanuo sunčan dan, pa mi je odmah bilo lakše. Otišla sam, onako u trenerci, na jutarnju (čitaj : podnevnu) kavu u kvartovski kafić, a kada sam se vratila kući, nakon što sam pojela samo malo juhe (koju sam imala već od prije skuhanu i smrznutu) krenula sam u radnu akciju – oprala dvije perilice rublja i izvjesila sušiti, poštucala lavandu i počistila malo cvijeće na balkonu. Imam novog kućnog ljubimca – malog zelenog guštera koji se već nekoliko tjedana zadržava na balkonu, u vazi sa cvijećem. Zovem ga Filip. Baš je simpatičan – strašno je radoznao, kada nešto čeprkam po zemlji, dođe odmah vidjeti što radim, ali se još ne da uzeti u ruke. No, sve je bliži. Navečer mi se opet vratila temperatura pa sam rano otišla u krpe. Danas sam radila cijeli dan, poslije posla sam otišla sa prijateljem na toplu čokoladu – baš mi je legla. Kada sam se vratila kući, pojela sam malo juhe, voća i jogurt – prekasno je bilo za jesti nešto konkretnije. Nos mi je i dalje polucureći-poluzačepljen, i dalje me kašalj nadražuje...idem pod vrući tuš, pa u krpe. Glava mi je poput lopte medicinke...mislim da neću moći ni čitati večeras. Sutra se radi opet cijeli dan, moram se nekako zaliječiti do jutra... |
07.10.2005., petak
A sada - dečki!
Dakle, kao što sam obećala, danas nekoliko riječi o muškarcima i njihovom rublju.E, ovdje treba zaboraviti sve postulate koje smo primjenili na ženama! Naime, kada je riječ o jačem spolu, ne postoji nikakva korelacija između rublja koje nose i nekih njihovih karakteristika, u najvećem broju slučajeva. Zašto, pitate se? Iz jednostavnog razloga : velikoj većini muškaraca rublje biraju žene. Majke, djevojke supruge... Naravno, manji dio muške populacije, i to najvećma onaj koji nije u vezi, kupuje i bira svoje rublje samostalno. Ostali, bio to njihov izbor ili ne, prepušta svojim boljim polovicama da odlučuju što će nositi ispod hlača. A žene to znaju jako dobro iskoristiti, naravno u svrhu osiguranja svog vlasništva – svojim muškarcima najčešće kupuju takvo rublje koje u nekim eventualnim delikatnim situacijama izaziva kod suparnice trenutačni gubitak libida! Pa tako imamo ogroman broj muškaraca, zgodnih i onih manje, mišićavih, atletske građe, ali i onih sa pivskim bačvicama koje ponosno guraju isped sebe, koji svoje obiteljsko srebro nose upakirano u velike, bezoblične gaće vulgaris, avaj, često od frotira, u nemogućim bojama, no najčešće se ipak radi o nekoliko kvadratnih metara pamuka, vrlo često onog «klasičnog», rebrastog. Dakle, kada se jedan egzemplar muškog roda u najboljim godinama i naponu snage, pojavi u delikatnom momentu ispred vas u takvom nečem, cure moje drage, priznajte, treba li vam uopće hladan tuš? Ima i onih koji nose duge gaće, vrlo često korišteni rekvizit u filmovima o kaubojima i Indijancima, doduše zahvaljujući razgranatoj industriji deterdženata ipak nešto bijelije boje. Takvo nešto je sasvim simpatično vidjeti na nonićima, dedekima i u već spomenutim filmovima, no nikako ne u našem krevetu. OK, ako se radi o mladom alpinistu tek pristiglom sa ekspedicije na Himalaju, može se i zatvoriti jedno oko... Kako i kod žena, tako su i kod muškaraca bokserice visoko na top listi omiljenih gaća! Bez obzira radilo se o modelu koji poput suknjice leprša oko muških guzova i ostalih muških značajki, krojenom iz platna ili svile ili pak nekog sintetskog materijala, ili pak o pripijenim boksama od trikoa, najčešće pamučnog sa ili bez dodatka elastana, microfibre i ostalih čuda moderne tehnologije, muškarci nisu na njih ravnodušni. Oni bokserice ili vole, ili mrze iz dna duše. Realno, to su najzdravije muške gaćice uopće – omogućuju da testisi, koje je priroda namjerno smjestila izvan tijela da bi bili na hladnome (za normalnu spermatogenezu potrebna je temperatura za stupanj-dva niža od uobičajene tjelesne temperature od cca 37 stupnjeva Celzija, jer visoka temperatura čini spermije sporijima a moguća je i pojava njihovih malformacija što sve zajedno smanjuje plodnost muškarca) slobodno uživaju na povjetarcu. Doduše, meni kao ženi je malo neobično kako muškima ne smeta izvjesno klaćenje njihovih privjesaka prilikom hoda, no opet, ni žene bez grudnjaka se ne osjećaju baš jako loše. One koje ne mogu bez podupirača za grudi, vrlo su nalik muškarcima koji ne podnose bokserice. Ta kategorija preferira slip gaćice – u njima se osjećaju u svakom trenu na svom mjestu, jer im je tako ona glava kojom se češće služe (ovo je malo zločesto, priznajem) upakirana i na sigurnom, i ne prije joj opasnost da bude šutnuta i prignječena. A za one tašte, koji se vole hvaliti veličinom, postoje i posebni, «pofutrani» modeli, nešto poput Wonderbraa za žene, koji djeluju na push-up efektu, odnosno ono što je sitno i beznačajno čine naoko veeliiikiiimmmm.... Muške tange su neopravdano napadane, najčešće od homofoba, kao artikl tipičan za gay populaciju. To uopće nije točno. Imaju i muški lijepe guze, prekrasne, koje je šteta sakrivati od pogleda (a i opipa, hehehe). Uostalom, zašto bi samo žene upakirane u lijepo rublje bile privlačne oku, kada to mogu biti i muškarci? Netko je u komentaru na prethodni post postavio pitanje : što je sa muškarcima koji vole nositi žensko rublje? Što bi bilo?!? Ako vole, neka izvole, zašto ne? Ima i žena koje vole vidjeti muškarca u čipki. Ima i muškaraca koji vole muškarce koji nose žensko rublje. Uostalom, u seksu je normalno sve što paše i jednom i drugom partneru – to je staro pravilo, koje ne treba zaboraviti. Tolerancija je svugdje, pa tako i ovdje, mjerilo civiliziranosti. No, jedna stvar koju ne treba tolerirati je – nošenje kupaćih gaća izvan kupališta ili bazena. To se, nažalost, još uvijek prečesto vidi – muškarca koji umjesto rublja nosi, po mogućnosti plave, kupaće gaćice. Treba li ovu pojavu, nekada karakterističnu za bauštelce, srećom u posljednje vrijeme ipak u izrazitom smanjenju, uopće komentirati? Svi ostali komentari su dobrodošli... |
04.10.2005., utorak
Reci mi kakvo rublje nosiš...
Vrlo često se za raznorazne stvari može čuti onaj poznati komentar : «Ma sve ti je to isto sr...., samo drugo pakovanje».E, ova sintagma ne može nikako biti primjenjiva – na žene! Naime, nisu se rodile dvije iste! Čak i jednojajčane blizanke znaju biti zeznute svaka na svoj način. To je neki dan izjavio jedan moj prijatelj, nakon čega se izrodila jedna zanimljiva polemika. O ženskoj ambalaži, kako se prijatelj izrazio. Dakle, o ženskom rublju. Svima je poznato da žena koja drži do sebe, nema nikada previše rublja. Gaćice, grudnjaci, čarape, podvezice... uvijek postoji model koji još nemamo, boja koja bi nam prekrasno stajala, kroj i dizajn koje je upravo onakav kakav smo oduvijek željele. Nije potrebno predugo razmišljati – jednostavno se prihvatimo novčanika, kartice...i naša je kolekcija bogatija za još jedan ili nekoliko primjeraka prekrasnih gaćica, grudnjaka ili kompletića. No, kako se žene mogu razlikovati ovisno o visini, tjelesnoj građi, boji kose, očiju, načinu razmišljanja...i podijeliti na bezbroj raznoraznih skupina i kategorija ovisno o tome koliko razgovaraju telefonom, koliko često ispijaju kave sa prijateljicama, kako toleriraju partnerove prijatelje, i o još milijardu drugih parametara, isto tako je moguće zaključiti o kakvom se tipu žene radi ovisno o vrsti gaćica koje nose. Ne vjerujete? Pa, da onda malo detaljnije ovo elaboriram... Svima je poznato kako izgledaju gaće naših baka – nazivaju se često i gaće-padobrani i gaće za duboku vodu – široke, visoke i udobne pamučne gaće, najčešće od rebrastog pamuka, ali često to znaju biti i oni neobični odjevni predmeti od gume i sintetičkog materijala poput onih poznatih gaća Bridget Jones, čija je svrha da ženu utegnu i premjeste izdajničko salce iz područja guze i trbuha u gornje regije, dajući tako privid (nažalost, samo privid i ništa drugo) vitkije linije, plosnatijeg trbuha i manje guze. Žena koja nosi ovakav tip rublja pokazuje svoj negativan stav prema trendu anoreksičnih mršavica, modnim diktatima uopće. Poput naših baka, ne obazire se na depilaciju i dijete za mršavljenje – uz nju muškarac će uživati u finim jelima sa okusom nostalgije i u prirodnom seksu neopterećenim zbrajanjem i oduzimanjem plodnih dana. Ženske bokserice – bez obzira na duljinu nogavice, materijal od kojeg su napravljene, ovaj dio ženske garderobe je uvijek besprijekorno na mjestu, ne uvlači se u nezgodne zakutke prilikom hodanja ili sjedenja, ne nazire se ni preko najtanje suknje ili najpripijenih hlača, te ne pokazuje izdajničke usjeke na mjestima gdje figura nije uvijek baš ona savršena. Dakle, diskrecija i privid nevidljivosti glavni su njihov adut. Žena koja ih nosi je uvijek maksimalno spremna za bilo kakvu akciju – prava alfa žen(k)a, borbena, navalna igračica na svim poljima. Definitivno, žena sa kojom nije nikada dosadno. Tangice – što god tko tvrdio, za njih je jedno točno : ne postoji ženska guza na kojoj one dobro ne stoje, bez obzira na veličinu ili oblik guze. Ako je problem – onda je to problem u guzi samoj, nikako ne u tangicama! Jer one ne dolaze na guzu – one guzu zaobilaze, a pokrivaju samo susjednu prednju regiju. Bilo je dosta polemika o štetnosti tangica. Čista glupost! Potrebno je samo znati odabrati pravu veličinu, na način da tanka trakica tkanine ne žulja nježno područje Međuzemlja te da su trakice na bokovima dovoljno velike da ne zažuljaju bok, ili ne daj Bože, podijele bok na dva (masna) jastučića. Mnoge žene koje nose tangice racionaliziraju – kao, nosim ih samo zato da se kroz hlače ne vide gaćice, njihov rub, itd. Prava je istina u jednoj, čisto fiziološkoj činjenici : područje kože između vaginalnog otvora i anusa, perineum ili međica, je jedno izrazito erogeno osjetljivo i bogato inervirano područje. A sam dodir trakice na tom području čini jednu stalnu ugodnu stimulaciju, nešto poput širokim masama prihvatljivije i nevinije varijante «japanskih kuglica». Žena koja nosi tangice je jednostavno žena koja je u svakom trenu svjesna svoje seksualnosti i uvijek spremna za seks. Slip gaćice – pouzdane i prirodne, poput djevojke iz susjedstva. Ni prevelike ni premale, ne otrkivaju previše ali ni ne sakrivaju. Praktične, perive, udobne. Žena koja ih nosi je upravo takva – pouzdana, žena za vezu, brak, majka, prijateljica. Nije tip Sharon Stone, ni Angeline Jolie, no ona će biti ovdje i kada ove dvije glumice odavno padnu u zaborav... Naravno, ovu klasifikaciju slobodno možete nadopuniti vašim prijedlozima. A idući puta nekoliko riječi o muškarcima i njihovom rublju... |
02.10.2005., nedjelja
Riječki nightlife subotom
U petak sam dala laptop na popravak. Serviser mi je obećao da će u ponedjeljak biti gotov – no, nekako u to ne vjerujem. Možda griješim…nadam se da griješim, ali mi se čini da to neće biti baš ovaj ponedjeljak. Pa sam tako morala pronaći neke druge sadržaje ovih dana (ovaj post pišem na mom starom kompu u maminom stanu), umjesto surfanja Netom i čitanja blogova.Pa sam tako petak poslijepodne i pola večeri provela sa majkom u shoppingu namirnica po svim škurinjskim megahipermakromarketima (jer u ovom nema ovoga, a u onom onoga…) što je završilo finom rekreacijom po tipu nosi-najlone-iz-auta-na-prvi-kat-pa-tako-nekoliko-puta. No, dok sam čekala da mi se jezik sa poda povuče natrag u usta, malo sam otišla prosurfati na Net. Zanimljivo je kako smo mi ljudi u nekim situacijama smiješno predvidljivi. Pa čak i mi žene, iako je to tipičnije za muškarce (heheheh, već znam što ću za ovo čuti). Kada nam je nešto nadohvat ruke i stalno available, ne zanima nas. No, kada nam je ta ista stvar odjednom nedostupna (kao meni laptop), e onda nam iznenada strašno fali, i upravo ovog časa treba! Subotnje prijepodne, koje je bilo prekrasno, sunčano, iako zbog bure i poprilično friško, sam provela što na Korzu, što na Trsatu kamo sam otišla popiti kavu sa jednim starim prijateljem, od nedavno i blogerom (na moj nagovor, of course – no, obzirom na daljnje u tekstu, a i zahvaljujući činjenici što me danas najmanje pola sata moljakao – doduše ne na koljenima nego preko mobitela – neću reći tko je…). Uglavnom, dotični gospodin, već pomalo u časnim godinama (stariji je od mene tri godine, hehehe), bacio je oko na jednu moju, poprilično dobru, poznanicu. Koja, usput budi rečeno, ima ravno četrnaest godina manje od njega. Pa, kako je dok joj se upucavao, spomenuo i mene i činjenicu da je dobar sa mnom, a njemu se činilo da je to malicu jako oduševilo, odlučio je krenuti u akciju osvajanje iste – preko mene! E,da…i mene je to iznenadilo, baš kao i vas, dragi čitatelji! Uglavnom, Malica (hajmo je tako zvati, jer to doista i jest, bez ikakvih loših primisli) je neki dan imala rođendan i spomenula mom frendu da će u subotu izaći van sa nekim društvom. Naravno, nije on bedast, skužio je da ga mala onako, na finjaka, indirektno zove da se pridruži. Pa je on, rekao mi je to i preživio, rekao Malici…hmmm, ja ti baš večeras izlazim s Riječankom, ali mogli bi se svi skupa naći. - Što? Tko? Ti večeras izlaziš sa mnom??!!?? Ne dolazi u obzir! – kava, odnosno machiatto mi je poletio na nos. - Ma daj, ne budi takva, pliz, daj, učini to za mene. Malica se oduševila, rekla je da ionako mora idućih dana nešto poslom svratiti do tebe, i da bi te taakoo raadoo vidjela – počeo je molećivim glasom. - Odlično, nema problema, neka samo dođe – nisam se dala. - Ali mala mi se stvarno sviđa, daj dođi sa mnom, nekako mi je neugodno samom se pojaviti u njenom društvu, nikoga ne poznajem.- oči su mu se nekako ovlažile, djelovao je opasno blizu suza. A ako ja nešto ne podnosim, to su muške suze, naročito ako ih pušta netko tko ima gotovo dva metra i izgleda mrko i ozbiljno poput profesionalnog killera. - Ajde dobro, neka ti bude. O nebesa, pa ja moram tebi izigravati gardendamu! E, neće to biti besplatno…nemaš pojma koliki ćeš mi biti dužnik – ovo me počelo zabavljati. - E, da ..znaš što bi bilo super? Da me ti voziš, i onda, kao fol moraš ranije otići, pa ću ja malicu zamoliti da me vozi doma… - počeo je moj frend razmahivati maštom. - Neee!!! Ni mrtva! Voziti ćeš ti, ili ništa od izlaska…a ako vidim da se situacija povoljno po tebe razvija, ja ću lako izmisliti nešto hitno, pa ćeš mi ti dati ključeve od tvog auta.– jesam mudra, jel da? - Može, OK, na sve pristajem! – bio je sretan kao prase u kupusu. I tako negdje oko 22 sata dođe on po mene. Dogovorio se sa Malicom da se nađemo u Hemingwayu. Dođemo mi – kada ono, pustoš. Desetak ljudi, a od Malice ni M. - Pa kako si se to dogovorio? Da nije riječ o opatijskom Hemingwayu? A da te mala nije cimnula? – morala sam biti malo zločesta, iako nisam baš vjerovala da bi cura to napravila, jer je poznajem i čini mi se sasvim OK cura. - Misliš? Ne vjerujem..ja sam joj rekao da ćemo mi navečer do grada i… - počeo je zamuckivati. - Nemoj ti sada ovdje filozofirati nego nazovi malu i provjeri! – bila sam nemilosrdna. Naravno, bila sam u pravu. Cura je sa društvom bila u Opatiji. Pa smo i mi krenuli tamo. Frend je cijelim putem nešto brundao, a ja sam se uglavnom cerekala, i zezala ga…wow, pa vi ćete ziher završiti pred oltarom, kako je krenulo, možda po vama snime i film. “Četiri vjenčanja i sprovod” je mala beba za vas… U opatijskom Hemingwayu smo se napokon našli. Ja sam poznavala neke ljude iz društva, pa sam odmah zaboravila na muke mog prijatelja, sa svima sam se raspričala, koliko god se to moglo od glasne muzike. A muzika je bila iz osamdesetih : Boney M, Gloria Gaynor, uglavnom izmiksane disco stvari, koje su me vratile u doba mojih prvih izlazaka. Sve je bilo savršeno, osim pića. Naime, naručila sam uobičajeni Manhattan, u kojem sam umjesto trešnjice dobila – bobu grožđa! Nakon nekog vremena, lokal se popunio, a slavljenica je odlučila da ga promijenimo i vratimo se u Rijeku, u Phanas. Imali smo sreće pa smo svi našli parking na Rivi, no što se Phanasa tiče – strava! Već neko vrijeme nisam bila vani u subotu navečer, pa sam se vjerojatno malo i odvikla. Ali pomisao da se u subotu iza ponoći ode u Phanas je totalno pogrešna! Gužva je bila neopisiva, do šanka je bilo nemoguće se probiti, no Malica je trebala izgleda naći se sa nekim frendovima, pa smo poduzeli akciju probijanja na kat! E, to je bio pravi podvig, iako je samo vraćanje sa kata i probijanje do izlaza bilo još teže. Naravno, u toj gužvi je bilo nemoguće bilo koga vidjeti. Osim hrpe cura sa intenzivnom šminkom i istovjetnim frizurama i oblekom. A ono što me neugodno iznenadilo, jest da sam se probijajući kroz masu (a ja nisam baš toliko malena ni niska) u par navrata skoro onesvijestila kada me zapahnuo smrad znoja koji je dopirao od inače sasvim dobro obučenih dečki. Valjda su, siroti, mislili da im macho zapah znoja bogatog feromonima pomaže u osvajanju cura. U obaranju na pod, svakako da! Na kraju, kada smo se svi prebrojili ispred Phanasa i zaključili da smo uspješno preživjeli, odluka je pala : idemo u River Pub! O, ne, pomislila sam…to je mjesto za koje me vežu neke tužne uspomene..nisam bila godinama tamo. A onda sam rekla samoj sebi …daj, prestani! Vrijeme je da se okrene nova stranica u potpunosti – nova frizura nije dovoljna! Srećom, u Riveru nije bila prevelika gužva, svi smo se zavukli ispod stepenica (penjanje na kat nije dolazilo u obzir!). A muzika – bila je gotovo ista kao i u Hemigwayu – osamdesete! Krenula sam udarati po Guinnesu, a kada sam čula “I will survive” Glorie Gaynor i “I’m still standing” Eltona Johna, feeling je bio baš prekrasan. Shvatila sam poruku večeri – i osjećala sam se baš odlično! Kako se razvijala situacija između mog frenda i Malice – ne znam baš, vidjela sam da su nešto pričali i cerekali se…tko zna, možda se nešto iz svega toga i izrodi. Iako, pomalo sam skeptična…promatrala sam ih malo – ne njih dvoje zajedno, već načine kako reagiraju na glazbu, govor tijela…bojim se da se kod njih osjeća ipak pomalo taj famozni generacijski jaz. Ona je mlada, zgodna živahna cura…a on je, pomalo, preozbiljan za nju. Nadam se da sam u krivu. Na kraju, ona je otišla kući sa frendicom koju je vozila, a on je vozio mene kući. Kada smo se pozdravljali, nisam odoljela da mu ne kažem …čuj, prijatelju, ipak moraš Malicu pozvati negdje van, nasamo, ako želiš znati na čemu si. I to odmah sutra – željezo se kuje dok je vruće! Ponekad je drugima tako lako dati savjet… Danas mi je cijeli dan bezvezan. Majka me probudila u podne, pa sam otišla kod nje na ručak…cijeli dan mi nešto ronza, a ja koristim svoj stari komp… Otići ću večeras ranije u krpe… |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com