Riječanka&svijet

10.10.2005., ponedjeljak


Stigli su virusi!
Iz Rumunjske i Turske stižu zabrinjavajuće vijesti – među pticama selicama u području ušća Dunava u Crno more te na dijelovima crnomorske obale, pronađene su uginule ptice zaražene virusom ptičje gripe. Stručnjaci kažu da nije došlo do prijenosa bolesti na ljude, no ipak se okolno stanovništvo ubrzano cijepi. Tamani se masovno perad koja je mogla doći u kontakt sa oboljelim divljim pticama. Znanstvenici tvrde da virus nije u stanju, nakon što kontaktom prijeđe sa ptice na čovjeka, širiti se kontaktom čovjeka sa drugim čovjek. No, kada su virusi u pitanju sve je moguće, svakave mutacije mogu nastati i to prilično brzo, jer virus u svojoj strukturi nema i RNA i DNA, već samo jednu od njih, pa se za duplikaciju (koja se obavezno mora zbiti u stanici živog domaćina) koristi genetskim materijalom domaćina.
Nadajmo se da će se pandemija koja prijeti ipak zadržati u nekim očekivanim granicama, te da neće doći do porasta virulencije virusa, koji bi, ako postane opak, mogao zbrisati pola čovječanstva.

U novinama i na TV kažu da je divljim pticama potrebno desetak sati leta da prijeđu udaljenost od oko 700 km koliko je od ušća Dunava do naše najistočnije točke, Vukovara. Nadajmo se da neće bolest nikada stići do nas.
No, zato su stigli oni naši uobičajeni, sezonski virusi obične prehlade (common cold). I naravno, ja sam je opet među prvima «dobila».
Već u petak mi je na poslu bilo nekako zima, počela sam kihati. Kada sam došla doma osjećala sam se kao da me je pregazio gusjeničar – imala sam temperaturu od svega 37,5 stupnjeva Celzija, no imala sam dojam da su mi sve kosti, uključujući kosti lubanje, prelomljene na nekoliko mjesta.
Cijeli petak popodne i dobar dio subote sam preležala. Nisam puno spavala – čim bi zaspala, nos bi mi se začepio, pa bi se probudila i okretala na drugu stranu. A dosadni kašalj tek – u subotu sam ustala u 6,15 sati i potpuno razbuđena otišla u kupaonicu potražiti sirup za kašalj. Srećom, još mi ga je ostalo od prethodne prehlade, koja je bila u lipnju (e, da...rane jesenje prehlade nisu moja jedina specijalnost – to su i one u rano ljeto, grrrrr).

U nedjelju je srećom osvanuo sunčan dan, pa mi je odmah bilo lakše. Otišla sam, onako u trenerci, na jutarnju (čitaj : podnevnu) kavu u kvartovski kafić, a kada sam se vratila kući, nakon što sam pojela samo malo juhe (koju sam imala već od prije skuhanu i smrznutu) krenula sam u radnu akciju – oprala dvije perilice rublja i izvjesila sušiti, poštucala lavandu i počistila malo cvijeće na balkonu. Imam novog kućnog ljubimca – malog zelenog guštera koji se već nekoliko tjedana zadržava na balkonu, u vazi sa cvijećem. Zovem ga Filip. Baš je simpatičan – strašno je radoznao, kada nešto čeprkam po zemlji, dođe odmah vidjeti što radim, ali se još ne da uzeti u ruke. No, sve je bliži.
Navečer mi se opet vratila temperatura pa sam rano otišla u krpe. Danas sam radila cijeli dan, poslije posla sam otišla sa prijateljem na toplu čokoladu – baš mi je legla.
Kada sam se vratila kući, pojela sam malo juhe, voća i jogurt – prekasno je bilo za jesti nešto konkretnije.
Nos mi je i dalje polucureći-poluzačepljen, i dalje me kašalj nadražuje...idem pod vrući tuš, pa u krpe. Glava mi je poput lopte medicinke...mislim da neću moći ni čitati večeras.
Sutra se radi opet cijeli dan, moram se nekako zaliječiti do jutra...



- 23:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>