28.09.2005., srijeda
Jesenja shema
Danas poslijepodne, za promjenu, nisam radila. Kako je dan bio ugodno topao, a kroz naoblaku se naziralo sunce, bilo mi je nekako žao ostati kod kuće, pa sam se nakon ručka (odmrznula sam si teleće pečenje i napravila salatu od mahuna koje sam sinoć skuhala) zaputila do grada. Čak sam i ponovno izvukla iz ormara japanke, jednu malo svečaniju varijantu od brončane i srebrne kože sa šarenim kristalima. Stavila sam i majicu sa kratkim rukavima te tanku dugačku suknju. Iako sam uzela sa sobom jeans jaknicu, gotovo mi nije trebala. Bilo je ugodno toplo, ali sam je na kraju ipak obukla, samo da je ne moram nositi u ruci.Nisam otišla u shopping, jer su mi financije ovaj mjesec malo «tanje», a moram i pomalo isprazniti zamrzivač. Ali sam zato otišla nabaviti literaturu za predstojeće, kako meteorolozi prognoziraju, kišne dane. Uzela sam dvanaesti slučaj dr. Kay Scarpetta, «Muhu zunzaru» Patricie Cornwell (u originalu «Blow Fly»; ja sam našla verziju na talijanskom jeziku, pod nazivom «Calliphora»), «Osmog povjerenika» Renata Baretića i «Viruse» Borivoja Radakovića. Da mi se nađe, do ponedjeljka... Poslije sam se našla na kavi sa jednom prijateljicom, a kasnije nam se pridružila i gospođa Vanda, moja bivša susjeda, jako dobro držeća 55-godišnjakinja, već dva puta udovica, koja je bila u shoppingu i naletjela slučajno na nas. Gospođa Vanda je jedna jako osebujna žena. Porijeklom sa sela iz Istre, vrlo se mlada udala za dosta starijeg čovjeka i doselila u grad. Rodila je ubrzo dvije kćeri, i već je u četrdesetoj godini postala baka. No, muž joj je bio opak – čula sam priče, a i ona sama mi je pričala, o tome kako ju je muž tukao, maltretirao i često usred noći izbacivao iz kuće dok su kćeri još bile bebe. Alkohol ga je, na sreću brzo dokrajčio, pa je sa 28 godina postala udovica. No, imala je sreće i ubrzo je u Istri upoznala Berta, Triještina starijeg od nje dvadesetak godina. Njega sam i ja upoznala, jer su kada bi bili u Rijeci, stanovali kat iznad mog podstanarskog stana. Berto je bio faca – svako bi jutro pjevao operetne i operne arije pored otvorenog prozora. Ubrzo nakon što sam se doselila smo se sprijateljili, pa su mi Berto i Vanda postali neka vrsta zamjenskih roditelja. Nebrojeno puta su me zvali na ručak (Vanda fantastično kuha), znali bi po cijele noći kartati (uvijek sam mogla Berta dobiti na pokeru, to ga je dovodilo do ludila), Vanda koja je školovana krojačica mi je skrojila i sašila par prekrasnih stvarčica; ja sam hranila njihovu perzijsku mačku kada bi oni bili na putu, išli bi zajedno na izlete (Berto mi je uvijek dao da vozim njegov novi BMW tako da može popiti koju čašu vina). Često su i puno putovali – Berto je u mladosti radio u Australiji, dobro je financijski stajao, a Vandu je obožavao i nastojao joj je nadoknaditi sve što je u mladosti propustila. Imao je fantastičan odnos sa njenim kćerima, obje je odškolovao, Vandine unuke su ga obožavale. No, bilo je prelijepo da bi potrajalo – prije nekoliko godina, kada sam ja već odselila iz njihove zgrade, Berto se razbolio od multiplog mijeloma i ubrzo umro. Vanda je ostala sama. No, ona nije prestala živjeti. Našla si je posao u Italiji, čuva jednog starca dva tjedna u mjesecu. Kupila si je novi auto i 30 godina nakon položenog vozačkog ispita krenula je ponovno u auto-školu. Sada se već vozika i na dulje relacije. Izlazi, udružila se sa nekom grupom umirovljenika, i baš ovaj vikend imaju neku feštu na Krku. Povremeno se čujemo telefonom, pa se nađemo i popijemo kavu. Pitala sam je nedavno, kako stoji sa dečkima. Vragolasto mi se nasmijala – doista izgleda prekrasno za svoju dob, i uvjerena sam da ima dosta udvarača. Znaš, rekla mi je, imala sam u životu jako puno sreće, jednog lošeg muža i jednog divnog. Ne treba sreću vući za nos...Djeluje zadovoljno i sretno, uvijek je nasmijana, živih mladenačkih plavih očiju...i baš je puno volim! Kada sam se vratila iz grada stavila sam prati rublje, i sada čekam da se opere da ga mogu izvjesiti sušiti. Pa ću malo provrtiti kanale na televizoru – nastupila je jesenska shema, pa kako izgleda, možda bude štogod gledljivo. E,da...ima još nešto! Bacila sam oko na jednog dobrog komada. Kako izgleda, i on je bacio oko na mene. I još jedna sitnica – ima ravno 10 godina manje od mene. Ah, kao da je to problem! Hmmm...situacija izgleda obećavajuće – možda ovo bude jedna bogata, plodna jesen, after all... Update 29.09. u 12,25 : "Popapala maca" prvih 6 komentara, sorry (nisam ih ja izbrisala, nestali su u bespućima Interneta...) |
25.09.2005., nedjelja
Čiburić
Ovaj se vikend vratilo ljeto u grad. U petak sam do kasno u noć radila na načemu što nema direktne veze sa mojim poslom, više sa financijama, knjigovodstvom i nečim što se nekada zvalo plan&analiza poslovanja, no moj šef je ingeniozno zaključio da sam baš ja prava osoba za to (hvala ti, hvala...neću ti to zaboraviti), tako da mi nije preostalo drugo nego pristati napraviti posao do ponedjeljka...Kada sam napokon išla spavati, posao je bio napravljen svega do polovice, no nekakav se ishod već nazirao, pa sam odlučila to zavšiti idućeg dana, ili ako mi se baš u subotu ne bude dalo, u nedjelju. U subotu je osvano predivan dan. Spustila sam se do Korza pješice, napravila đir po dućanima i našla se sa frendicama na kavi. Provele smo skupa par sati ispijajuću kavu, sunčajući se na krcatoj terasi kafića (jedva smo se dočepale mjesta) i razmjenjujući informacije, o svemu i svačemu. Nema tko se ove subote nije spustio do grada. Vidjela sam hrpu poznatih, a kako nam je stol bio odmah u prvom redu, sa većinom sam i razmijenila pokoju riječ. Tih par sati druženja je brzo proteklo, pozdravila sam se sa curama i uputila se na svoje brdo. U biti, baš se volim pješice vraćati sa Korza, stepenicama pored Bonavije i Guvernerove palače, a zatim uzbrdicom na Kozalu. Kada se penjem, pogled mi se upire u nebo, iznad krošanja drveća. A krošnje su još uvijek tako zelene, pune lišća. Na vrhu stepeništa malo sam zastala ispod jednog drveta, da uzmem malo daha (eh, kondicijo moja...). Kroz njegovu bujnu krošnju koju je vjetrić lagano mrsio, probijale su se zrake sunca i nazirali komadići prekasnog plavog neba bez oblačka. Drvo je bilo koprivić (Celtis australis, košćela) ili kako smo ga mi nazivali kada smo bili klinci, čiburić, krcat tamnosmeđih bobičastih plodova. U trenu sam se vratila u djetinjstvo. Imala sam nekih sedam ili osam godina, i zajedno sa moja dva najbolja prijatelja koji su stanovali u istoj zgradi kao i ja, tek godinu dana starija od mene, Bobota i Milivoja, ležala sam u zasjedi na krovu garaže nedaleko od naše kuće. Uz garažu rastao je ogroman stari čiburić, čije su nas grane skrivale od pogleda prolaznika. Svatko od nas je bio naoružan tankom, oko pola metra dugačkom metalnom cijevi-puhalicom kroz koju smo ispaljivali projektile – bobice čiburića. Mete su bile najčešće lokalne klinke, ali i prolaznici koji bi se netom prije iskrcali iz autobusa na obližnjoj stanici i punih ruku torbi penjali se uzbrdo, na Kozalu. Kada smo malo poodrasli, puhalice-štukanice su zamijenile praćke, a umjesto bobica municija je bila tanka žica presvučena plastikom, i savijena u obliku slova «U». Pogotci su znali opako zapeći, omiljene mete su nam bile curice koje bi gađali u noge, neposredno iznad ruba dokoljenica, ili pak mlade cure u minicama. Ah, kako nam je bilo drago kada bi se žrtva, kao gromom ošinuta počela trljati i češati po pogođenom mjestu, i zvjerajući uokolo pokušala otkriti otkuda je pogodak došao! Znala se čuti i pokoja psovka, a bilo je i suza. No, imali smo ludu sreću, nikada nas nitko nije otkrio. Kako smo rasli, tako su se i igre mijenjale. Nema drveta na Kozali na koje se nismo uzverali, vrta u kojem nismo poharali voće. A onda se Kozala počela naglo izgrađivati, na mjestima napuštenih kuća i vrtova počeli su nicati neboderi. I ekipa se rasula. Ja sam krenula u sušačku gimnaziju, Milivoj u obrtničku školu. Rano se oženio i osnovao obitelj, odselio. Jedino je Bobo ostao izgubljen u svemu, krenuo stranputicom. Upao u loše društvo, krenuli dečki obijati kioske, pa je završio u popravnom domu. To je bio samo početak. U domu je «izučio školu», nastavio istim putem, upao u pakao kriminala, droge, alkohola. Znala sam ga povremeno viđati u kvartu kada ne bi bio u zatvoru, ili na Hitnom traktu kada bi došao tražiti pomoć u apstinencijskoj krizi...u posljednje vrijeme ga ne viđam, ne znam što je s njime. Subotnje popodne sam provela čitajući («O živima sve najbolje» Milane Vuković – Runjić), slušajući muziku (naše Riječane, ovaj puta – Quartet sensitive, njihov nešto stariji uradak «Afternoon with Jobim»), sjeckajući povrće za minestrone, a navečer sam dovršila posao. Nedjelja je ponovno osvanula sunčana i topla. Već oko 10 sati zvala me prijateljica M.,koja se vratila sa noćnog dežurstva, a kako je dan bio prekrasan, pravi ljetni, možda posljednji ovakav ove godine, bilo joj je žao prespavati ga, pa me nagovorila da se odemo malo provozati i prošetati. Otišle smo do Lovrana na kavu, i poslije u Volosko na ručak. Kada sam se vratila kući, već se polako spuštao mrak. Usisala sam stan, oprala podove, sredila balkon. Život je tako miran i ugodan ovih posljednjih dana. Zahvalna sam mu na ovoj, meni tako neobičnoj i nepoznatoj, tihoj, skromnoj sreći koju osjećam. Ništa posebno, ni veliko, ekastatično. Ništa mi se nije posebnog desilo, no opet, osjećam se nekako živa, stvarna. Vjerojatno bih prije godinu-dvije na sve ovo frknula nosom i žalila se telefonski nekoj od prijateljica, kako mi je dosadno, kako se ništa ne zbiva... Mijenjam se nekako. Da li ne bolje ili na gore, ostaje za vidjeti. Da li se to napokon mirim sa godinama «jeseni života»? Možda. Idem sada napuniti kadu pjenušavom kupkom, uroniti se u nju, i malo sanjariti... |
21.09.2005., srijeda
Prva beba u četrdesetima
 Posljednjih dana nas je hladna bura ekspresno uvela u jesen. Najprije je vikend bio u znaku «škure bure», kiša i hladnoća su ispraznile ulice i potjerale nas u toplinu doma, a poneki moji znanci su počeli i pomalo grijati stanove. Ja, doduše, još nisam prebacila klimu sa hlađenja na grijanje, no izvukla sam iz ormara tanku dekicu, a ni na balkonu navečer nije baš više ugodno sjediti. O terasama kafića i ispijanju večernjeg pića na otvorenom da ne pričam. Osim toga, u 19 sati je već mrak... Ja sam se tako ovih dana bavila nabavom povrća i kuhanjem zdrave hrane. U subotu sam napravila maneštricu od povrća, a sinoć rižoto od poriluka, shiitake gljiva, klica mungo graha i bambusovih izdanaka. Nekako me ovih dana «vuče» kuća, gušt mi je zavaliti se na kauč sa dobrom knjigom u rukama ( «Kuća u Istri», Richarda Swartza), pokrivena dekicom, na CD-u dobra muzika (Diana Krall). Sva sam nekako mazna, smirena...izgleda da su proradili moji atavistički geni naslijeđeni od špiljskog čovjeka, spremam se za zimsku hibernaciju. Pričala sam to mojoj frendici Đ.kada je jutros na pauzi došla na kavu. No, vražja baba, uhvatila me u đir! - Hahaha, grohotom se počela smijati Đ, pukao te biološki sat! - Kakav vražji biološki sat, graknula sam. Što je tebi? - Pa, možda si spremna za bebicu! – nastavila me pitonjavati Đ. - Bog s tobom! Jesi ti normalna? – skoro sam se srušila sa stolice. Naime, Đ.me pozna dobro i dugo, a i ja nju. Pomalo sam se zabrinula, da nije možda lupila negdje glavom posljednjih dana, pa je ovo što govori posljedica traume. No, kada sam uhvatila novine u ruke (Jutarnji list), vidjela sam da je Đ.dobila inspiraciju iz članka u kojem je pisalo da sve više, uvjetno rečeno, starijih žena rađa. Odnosno, da se dob u kojem žena donosi na svijet svoje prvo dijete u Hrvatskoj, kao uostalom i u svijetu, pomakla, sa 19 godina od prije nekih 40 godina, na 26 godina. Danas se obrazovna struktura žena u populaciji izjednačila sa muškarcima, žene završavaju fakultete i grade karijeru, pa se na majčinstvo odlučuju kasnije nego njihove majke i bake. Tako se procjenjuje da je prije četrdesetak godina kod nas bilo svega 8% prvorotki starijih od 30 godina (podaci su procjenjeni jer se u nas tek od 80-ih godina vodi statistika dobi rodilja!). Danas je ta brojka daleko veća, sve više žena prvi puta rađa i u četrdesetima, a kao primjer se navodi književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović koja je prvi puta postala majka u 43.godini života. Vremena se mijenjaju. Iako se službeno optimalnim dobom prvog poroda smatra dob između 20-35 godina života, sve više žena se danas odlučuje postati majka i nakon te dobi. Termin «primipara vetusta» ili «stara prvorotka» odnosi se na ženu koja prvi puta rađa nakon 35-te godine, no predviđanja su da će se ta granica vrlo brzo pomaknuti na 38. Taj termin uključuje poseban tretman takve trudnice za koju se u startu pretpostavlja da će trudnoća biti rizična. Naime, što je žena starija, osim smanjene mogućnosti oplodnje, veće su i mogućnosti komplikacija, poput pojave hipertenzije i dijabetesa u trudnoći, prijevremenog poroda, komplikacija u porodu od strane majke ili ploda, smanjene porođajne težine djeteta, nekih malformacija ploda (poput dobro poznatog Downova sindroma), i mnogih drugih. Ipak, žene danas stare sporije i na drugi način nego u doba naših majka i baka. Mnoge, većina, mojih prijateljica su postale majke nakon 35-te godine života, među njima i moja prijateljica Đ. I sve su prošle poseban nadzor trudnoće, uključujući ranu amniocentezu iza 16.tjedna trudnoće – pregled plodove vode koji omogućuje detekciju eventualnih malformacija ploda. Kod svih njih bilo je sve u najboljem redu. Neke su nakon toga rodile i drugi ili treći puta. I izgledaju mlađe i u boljoj su formi od mnogih tridesetogodišnjakinja, da uopće ne spominjem da su zdravije i snažnije, fizički i psihički, od njihovih majki koje su bile u ranim dvadesetima kada su njih rađale. I to je dobro. Jer, moj je osobni stav da takva žena ( i njezin partner) ipak može više pružiti djetetu, pri tome mislim i na emocionalno i materijalno pružanje, od mlade cure koja u 19-oj godini života još uvijek ne zna što i kako sa sobom, a kamo li tek sa djetetom... No, kada se to primjeni na mene... Dajte, dajte, iskreno, smatrate li doista da sam ja «majčinski tip»? Bolje da prestanem... idem ja pojesti malo Chocobloc Noira (Swiss Delice tamna čokolada sa bademima, nougatom i medom, nalik na Toblerone, no po meni, bolja), i nakon odgledanog Bonda zavaliti se u pjenušavu kupku.... Mmmmm...baš je život lijep! |
16.09.2005., petak
Čitamo,čitamo...
Svugdje u medijima, u društvu, na ulici, na poslu...stalno se čuje kuknjava : kod nas ništa ne štima, situacija u društvu, ekonomiji, znanosti je poražavajuća, ne vjerujemo više u prave vrijednosti, tonemo, propadamo...uglavnom, sve se gleda kroz neku tamnu prizmu. Na svakom koraku možeš čuti mračna proročanstva o tome kako nas čeka porast cijena svega i svačega i kako je u svakom pogledu svakog dana sve lošije.A ja ne mislim tako. Mislim da nismo baš tako beznadni, da nije sve tako crno i da smo više-manje poput ostalih u regiji – možda malo manje bogati, no ni sretniji ni nesretniji od ostalog svijeta. Neću sada analizirati i uspoređivati globalnu i lokalnu ekonomiju i politiku; zadržati ću se na jednome – na čitanju. Naime, mislim da mi Hrvati napokon sustižemo Europu i Svijet što se čitanja tiče. Naravno, nisam ja otkrila toplu vodu – dovoljno je osvnuti se oko sebe i pratiti što se zbiva. Usprkos svemu, naši građani kupuju više dnevnih i tjednih novina, izdaje se sve više knjiga koje su cijenom postale značajno pristupačnije nego što su bile prethodnih godina. Sve je više novih pisaca, izdavačke kuće su se namnožile kao gljive poslije kiše. Naravno, nije to uvijek i stalno u korelaciji sa kvalitetom, no imam dojam da Hrvati u posljednje vrijeme čitaju sve više hrvatskih pisaca, što je dobro. A, isto tako, sve je kraće vrijeme od pojave novog svjetskog bestsellera do njegova objavljivanja u nas. Imam prijateljicu koja je viši stručni suradnik u jednoj gradskoj biblioteci i posao joj je pratiti što ima novoga te nabaviti novitete. Ona mi često daje savjete u vezi knjiga koje je dobro pročitati, a ja je rado poslušam, jer je mlada i moderna cura koja voli svoj posao. Kaže mi ona ovih dana, da je sve teže i teže biti u tijeku jer svaki dan izlazi nešto novo. Tako se ovih dana u jednom našem tjedniku moglo pročitati o jednoj novoj knjizi i novoj autorici koja je i prije objavljivanja svog romana prvijenca uspjela zaintrigirati javnost. Radi se o Lani Biondić i njezinom romanu «Život na visokoj peti», koji treba ugledati svjetlo dana početkom listopada u izdanju «Profila». Prva dva poglavlja ovog romana su objavljena u rujanskom broju «Elle» magazina i priznajem da su me poprilično zaintrigirala. Naime, autorica je u najboljem maniru «chick lit-a», na tragu autorica poput Candace Bushnell, Helen Fielding, Sophie Kinselle, Jennifer Weiner (tko nije pročitao njezin roman «Dobar u krevetu» treba to svakako učiniti) opisala život mlade djevojke/žene u našoj sredini – njezine preokupacije i bitne stvari poput veze, udaje, majčinstva, karijere, no sa popriličnom dozom ironije i humora, ne zazirujući od kritike male sredine, prijetvornih i zavidnih «prijeteljica», tračeva. S obzirom na dva pročitana poglavlja, meni se čini da roman obećaje i jedva čekam da izađe i da ga pročitam. Naravno, kao potvrda da je pogodila «cilj», u današnjem osvrtu na autoricu i roman, obilato se spominje njezin suprug, poznati uspješni hrvatski manager, a mnogo manje to da je ova mlada žena, inače propagandistica, završila prestižne europske škole te da ima iza sebe dugogodišnju uspješnu karijeru (autorica je nekoliko poznatih svehrvatskih reklamnih slogana), da izgleda prekrasno i da je majka trogodišnjeg dečkića. Eto, neke se stvari ipak kod nas nikada ne mijenjaju...jalnuštvo i pokušaj da se nečiji (bilo čiji, nije bitno) uspjeh minorizira i marginalizira. Na to nije imun nijedan segment društva, pa tako ni književnost. Ipak, kada su žene u pitanju, to je još izraženije – sjetimo se samo kako su se svi nabacali drvljem i kamenjem na, primjerice, Arijanu Čulinu i Vedranu Rudan. Moglo se čuti daleko više zločestih i zlonamjernih komentara nego što je to slučaj kada nešto novo objavi jedan Jergović, Radaković ili Tomić... Sirota ja, što će tek mene snaći kada objavim svoj roman-prvijenac.... |
12.09.2005., ponedjeljak
L'abito non fa il monaco
Nema tomu nekoliko dana kako sam se ovdje žalila da mi je dosadno, da se ništa ne zbiva. Naravno, znala sam i tada da to nije uvijek tako, no svi smo mi ponekad ( a kažu i da su žene tome sklonije...muška kleveta, najvjerojatnije) skloni pretjerivati i dramatizirati. Ok, ok....priznajem, ja sam tome možda sklonija nešto više od prosjeka (eto, da mi poslije nitko ne prigovara da nisam priznala!).No, ovih posljednjih dana mi se obilato toga izdešavalo, tako da svečano obećajem da neću barem mjesec dana tuliti na blogu kako se dosađujem. Idemo redom... U petak poslije posla sam otišla do Trsta. Prethodno me moj prijatelj R.upozorio da bi mogla biti gužva, jer je se turisti vraćaju, on je bio prije par dana i dosta se načekao na granici. Ja i prijateljica M.smo se veći dio puta smijuljile i izrugivale R.-ovim putešestvijama...sve do nekoliko kilometara pred slovensku granicu kada smo zastale u koloni. Uglavnom, od kuće do Trsta nam je trebalo ravno dva sata. Za povrat IVA-e i nabavku hrane za mačka pak samo 15 minuta. Nakon toga smo otišle u Torri d'Europa popiti kavu, prošetati po dućanima, i na kraju u Coop, gdje sam nakupovala sitnica, tipa sireva, vina (kalifornijski zinfandel, kojeg se kod nas teže nađe), mlade salatice, rukole, radiča, za 50-ak eura. Naravno, nisam mogla preskočiti Sephoru...a kada sam već bila unutra, morala sam si nešto i kupiti, zar ne? Ovaj puta je to Cliniqueov parfem «Happy to be», na koji sam već pri prošloj nabavci parfema bacila oko, no tada je prevagnula Diorova «Miss Dior Cherie». Kada smo se vratile doma, bilo je već gotovo 22 sata, i taman sam se vraćala u auto nakon što sam frendici pomogla odnijeti kupljene stvari u stan, zazvonio mi je mobitel. Na displayu majčin broj. Kada sam se javila počela mi je histeričnim glasom vikati na uho da ne može zagasiti televizor da vidi neke sjene...da sam u prvi mah pretrnula i pomislila da s njom nije nešto u redu. No, nakon što sam i ja malo podviknula da se malo stiša i priča suvislo, shvatila sam da joj ne radi daljinski, pa sam joj rekla da isključi TV ručno. Naravno, ona je to odbila, tvrdeći da ne zna kako (sic!) pa mi nije bilo druge nego otići kod nje, isključiti joj TV jednostavnim pritiskom na on/off dugme. Naravno, istrošile su joj se baterije u daljinskom, koje je sutradan i nabavila...ali, što bi se ona trudila, pa poslušala što joj ja govorim da napravi, kada je jednostavnije da ja dođem i to učinim, bila ja udaljena 100 metara ili 100 km, who cares... Još se i naljutila kada sam bijesno odjurila van iz stana, bez da nekoliko sati slušam njezine priče, lamentacije uglavnom. U subotu sam nakon posla, kao što sam već pisala, bila pozvana na ručak, kod prijatelja koji je imao rođendan prije nekoliko dana. On i njegova supruga, moji su prijatelji već 20-ak godina. Posljednjih se godina zbog mojih uvećanih obaveza viđamo nešto rijeđe, par puta na godinu, najčešće kod njih na nekom ručku ili roštilju, a ja se nešto češće nađem vani na kavici sa suprugom, koja je dosta mlađa. No, slavljenik je iako je navršio 61 godinu, vrlo mladolika, duhovita i zabavna osoba, koja voli pozivati goste i koji zna najviše viceva od svih ljudi koje poznajem. Radi kao zastupnik jedne velike multinacionalne komapanije, žena mu radi u općini, a imaju kuću uz samo more, sa velikm vrtom, u zapadnom dijelu grada. Kod njih se često mogu vidjeti viđeniji ljudi u kraju, ali ne bih ih nikada mogla nazvati snobovima, jer su u biti vrlo jednostavni ljudi koji se znaju razveseliti i skupom poklonu i malim znacima pažnje, poput boce vina, na isti način. Ovoj puta je ručak bio za dvadesetak osoba, a tu su bile i dvije njegove sestre, jedna koja je udovica i živi u Italiji, te druga koja je udata za Nijemca i živi, naravno, u Njemačkoj a ovdje je na ljetovanju. Naravno, obje jako dobro poznajem, pa sam došla nešto ranije da s njima dvjema popijem kavu i malo protračam. Gosti su pomalo pristizali, prema dogovoru u točno zakazano vrijeme. Većinom su to bili moji dobri znanci, ljudi raznih profesija, od mesara, geometra, odvjetnika do bračnog para arhitekata i svećenika koji je rođak domaćice. Ja sam bila jedini pripadnik moje struke. Kada smo se svi skupili, osim jednog bračnog para koje ja nisam nikada prije vidjela, domaćica je bila već pomalo nervozna, jer je riba bila već gotovo pečena i nije ostalo puno «lufta». A taj bračni par je posebna priča, što će se iz daljnjeg teksta itekako vidjeti. Oni su se u Rijeku doselili prije nekih 15-ak godina iz Bosne, otvorili optičarsku radnju (kod njih radi sin od domaćina), u prilično zabačenom dijelu grada, i kao fol od prihoda radnje (pazi da ne bi), kupili nekoliko stanova u Rijeci, Opatiji i bog te pita gdje još, Mercedes, BMW X5 i još nešto (domaćica, koja mi je to na brzinu ispričala i koja ih baš i ne voli pretjerano, nije bila sigurna koji je treći auto). Sina su, naravno uz veliku pomoć domaćinove sestre, poslali na studij u Italiju a usput mu i priskrbili talijansko državljanstvo. No, ono što im domaćica zamjera, prema njenim riječima, je tipično nouveaux riche ponašanja – nedostatak takta, kašnjenje, hvalisavost. Bila sam zaustila pitati je...pa zašto ih onda uopće pozivate, no ugrizla sam se za jezik. Ionako sam znala odgovor. Nakon nekih 20-ak minuta kašnjenja, stigli su i oni, pa smo sjeli za stol postavljen u vrtu. Odmah je započela priča, a domaćica i suprugova mlađa sestra, ona koja živi u Njemačkoj su krenule u kuću po hranu. Domaćin je kao za vraga, uhvatio mene ispitivati kako mi je danas bilo na poslu, što sam lijepoga radila, pa se zatim krenuo hvaliti kako je i on bio moj pacijent (radila sam mu jedan dijagnostički zahvat, koji je pokazao da je potpuno zdrav) i kako je umro od straha ona dva dana između dvije pretrage koje sam mu napravila, pa je u jednom trenu rekao : tako sam se bojao da imam neku tešku bolest, i baš sam si mislio, da li bi mi X-ičica (sa tim nastavkom uz moje ime me uvijek naziva) to rekla. Na to sam se ja nasmijala i rekla (iako ja u privatnim trenucima ne volim pričati o poslu)...naravno da bih ti rekla. Ja uvijek pacijentima kažem što im je. Netko iz društva je zatim pitao – je li točno da neki liječnici ne žele reći bolesnicima da imaju tešku bolest? Na to sam ja pojasnila da postoje samo dva osnovna načina ophođenja sa pacijentima – nekadašnji, stari austrougarski model, gdje je liječnik Bog, a pacijent mala mrvica, koja ne smije ništa pitati, i koji na sreću odumire, te američki polemičko-pragmatički, koji je u cijelom svijetu praksa, a to je da se pacijentu (naravno, svaki je pristup individualan) mora reći istina o dijagnozi, kao i informacije o tome koliko je bolest uznapredovala, koje su njegove šanse za izlječenje kao i mogući načini liječenja, nakon čega on mora sam odlučiti što će biti dalje sa njime. Na to je optičar povikao : - Ma što, kakav američki model, sve je to komercijalizacija! - Gledajte, gospodine, u medicini je komercijalnost nažalost realnost, jer je finacijski moment vrlo bitan za zdravstvo, no ovo o čemu sada pričamo nema direktne veze sa novcem.- rekla sam. - Ma kakav novac, novac ne smije imati veze sa zdravljem i životom! – počeo je ovaj još jače vikati, bijesno me gledajući. - To bi bilo idealno kada bi bilo moguće, no nažalost, ako bolnica i sistem zdravstvenog osiguranja nemaju novaca, ne mogu ni nabaviti lijek kojim bi bolesnika liječili, ni materijal za operaciju koja mu je potrebna – nastojala sam mu mirno, kao retardiranom djetetu pojasniti. - Nije točno! Život i zdravlje nemaju veze s novcem! – već je izbečio oči. - Imaju, itekako. Jer, ako nemate novca za hranu, koju vam besplatno nitko neće dati, umrijeti ćete isto kao i kad nemate novca da si kupite lijek. Nigdje u svijetu zdravstvo nije socijala, osim osnovne skrbi svako daljnje liječenje ovisi o tome imate li novaca kojim si to možete priuštiti... Nisam rečenicu ni dovršila do kraja, ni stigla pitati ga da li on možda siromašnim ljudima kojima trebaju naočale daje te iste naočale besplatno, kada je ovaj povikao : - Ma što ti znaš, glupačo! Pojma nemaš! Ja se nikada neću s time složiti i braniti takve kao što si ti!- Ja sam skoro pala sa stolice! Prva pomisao mi je bila da skočim sa stolice, dohvatim bocu vina i opalim govnara po glavi, pa neka bude što bude. No, toliko sam bila zapanjena, da su mi se oči ispunile suzama od bijesa...nisam htjela uvrijediti domaćina i napraviti scenu. Samo sam rekla : Ja sa ovakvima kao što ste vi nemam što razgovarati, a ni najmanje mi nije stalo do toga što vi mislite. A ako se treba braniti, mogu se i sama, bolje me nemojte previše izazivati!- Za stolom je zavladao muk. Ovaj je bio nešto zaustio reći, no žena ga je prekinula, počela nazdravljati vinom sa susjedom za stolom. A domaćin nije rekao ni riječ. Ja sam još uvijek razmišljala o odlasku, no onda me domaćinova sestra koja je sjedila između mene i smrada od optičara lagano stisla za lakat i namignula mi. Tada je stiglo i jelo. Makar je riblja juha bila fantastična, pečeni brancin i prilozi kao iz snova, vino savršeno...meni je sve nekako išlo poprijeko. A atmosfera je bila kao na karminama. Kada smo pojeli, domaćin je otišao prošetati po vrtu sa optičarem, optičareva žena se nastojala sporazumijeti sa Nijemcem koji inače perfektno govori i talijanski i engleski, no prilično oskudno hrvatski, dok optikaruša osim bosanske varijante hrvatskog zna jedino ruski. Ostatak društva se skupio oko mene, u iščekivanju mog komentara. Domaćica, koja nije bila prisutna događaju, za njega je doznala od susjeda za stolom, i došla mi se ispričati. Nisi ti kriva, rekoh, meni je samo žao što sam ostala sa likom za istim stolom, no nisam radi vas htjela napraviti scenu. Jer, sviđala se ja nekom ili ne, imala isto ili suprotno mišljenje, tko njemu daje za pravo da mi kaže u lice da sam glupača? I zbog čega, što je on uopće trkeljao, nisam shvatila ništa od onoga što je izgovorio. Čovjeka nisam nikada u životu vidjela ni s njime progovorila ni riječ. I, ako ikada još dođem do vas, nadam se da ta individua neće biti prisutna. Vrlo brzo, optičar i žena mu, su otišli. Tek tada je atmosfera nešto živnula. Slavljenik je tada došao i rekao mi da mu je žao i da nije nikada mislio da će lik biti takav, da je malo nervozan no dobar čovjek (?!?) ali i da je on već od njega doživio niz neugodnosti. Na to sam ja rekla: - čuj, ako ga ti moraš trpjeti, iz bilo kojih razloga, ja ne moram. Ako je bolestan na živcima, neka se liječi.I da se razumjemo, vrlo me je neugodno iznenadilo što si ti dozvolio da me u tvojoj kući, za tvojim stolom, taj čovjek vrijeđa. A, iskreno, mislim da taj čovjek ruši i tvoj rejting...jer znaš kako kažu : s kim se družiš, takav si. Džaba mu novci, moji sinovci...ovaj je ostao neotesana seljačina i sirovina, usprkos firmiranoj odjeći, kolima i luksuzu. Ja znam da ti nisi takav, ali... Ostavila sam da kraj rečenice visi u zraku, pozdravila se sa prisutnima i otišla kući. Osjećala sam kao da mi u želucu stoji kamen. Još u autu nazvala sam jednog prijatelja i malo mu se izjadala. Čovjek mi je dao jednu dobru ideju kako da me ovaj smrad zapamti...i mislim da ću to i napraviti. No, više nego nezaslužene uvrede i skoro pa batine (jer, doista, pomislila sam u jednom trenu da će me budala udariti), pogodila me šutnja mojih prijatelja..iako me nije previše iznenadila. Živimo u vrijeme kada možeš nasred Korza nožem nekoga izubadati dok pored tebe prolaze ljudi, a da pri tome svi okreću glavu na drugu stranu i prave se da nitko ništa nije vidio. Mislim da će dosta vremena proteći do trena kada će me moji «prijatelji» ponovno vidjeti u njihovoj kući...ako se to uopće ikad ponovno desi. Za navečer sam imala dogovor sa prijateljima da odemo na feštu od tartufa u Buzet. Priznajem, u jednom trenu sam pomislila da ne idem, no onda sam rekla samoj sebi – ništa mi se danas, nakon onog ručka, više lošeg ne može desiti, sve može biti samo bolje. I ispalo je da sam bila u pravu. Iako smo zakasnili na fritaju od par tisuća jaja i nekoliko kilograma tartufa, proveli smo se prekrasno. Bila sam u dobrom društvu, jednostavnih i dragih ljudi, pojeli smo odlične fuže sa tartufima, a jeftino točeno pivo je imalo daleko bolji okus od biranog vina koje sam pila za ručak. Jer, ljudi sa kojima si, čine jelo ukusnim i piće pitkim – osim dvojice vozača, svi smo se nalijevali pivom (kod šestog piva sam prestala brojiti), smijali se, plesali, odlično zabavljali...a dečki su i crkli od smijeha jer smo M.i ja (jedine žene u društvu, pa smo dobile i svaka po jednu ružu) bile jedno 4-5 puta u WC. Na kraju, iza 2 sata ujutro smo ogladnili kao vuci, pa smo pojeli piadu sa pršutom i sirom (nešto nalik toplom sendviču od neke vrste tortilje), a onda smo i to morali zaliti... Bilo je gotovo 4 ujutro kada sam, blago pijana, priznajem, došla doma, i ravno ispod tuša se svalila u krevet. Danas (tj.u nedjelju – sada je već debelo ponedjeljak) sam ustala rano popodne, malo telefonirala a onda sam krenula spremati kasni ručak ili bolje reći večeru. Pozvala sam M.i R.na moju eingemacht maneštricu (ili bolje, erbseneintopf mit kartofeln, ili moju kombinaciju ovih jela koje je rado kuhala moja pokojna teta purgerica-švabica, tj.i jedno i drugo, obzirom da je rođena u Njemačkoj, gdje je i odrasla, a udala se za mog strica u Zagreb). Dakle, nasjeckala sam luk, manji poriluk i češnjak te ih prepržila na ulju. Na to sam dodala sitno nasjeckane mrkvice, tanke okrugle mahunice (talijani ih zovu tegolini), tikvice, dvije manje rajčice koje sam ogulila te odstranila sjemenke, šampinjone i namočene sušene vrganje. Kada je povrće bilo već polugotovo, dodala sam sitno nasjeckane krumpire i kuhala oko dva sata, tako da se krumpir većim dijelom raspao i zagustio juhu. Začinila sam solju, paprom, dodala malo kopra, mrvljenog estragona kojeg sam prethodno protrljala među dlanovima, mljevene slatke crvene paprike, te malo mljevenih cayennskih papričica. Na kraju kada sam već skinula s vatre, dodala sam cijelu veliku teglicu milerama. Bilo je jako fino, vjerujte mi... Uz to smo popili bocu zinfandela, a poslije sam napravila i palačinke, koje smo samo malo prelili sa čokoladnim preljevom. Naime, i moji prijatelji (ako ne računam R.koji je svežder i jede apsolutno sve i svašta, u najnemogućijim kombinacijama), baš kao i ja, najviše vole jesti palačinke nenadjevene, možda samo malo prelivene čokoladom za dekoraciju («slatki grijeh») ili šećerom u prahu... Eto, napokon gotovo! Bravo onima koji su ovaj maratonski post pročitali do kraja! Za kraj, neću ništa komentirati...prepuštam komentare vama koji ovo čitate. Ono što sam mislila, to sam i napisala. A naslov posta znači : odijelo (habit) ne čini fratra, baš kao ni novac gospodu. A sada idem pomalo u krpe... |
08.09.2005., četvrtak
"Ženskasti" post
 Posljednjih dana samo neke ružne vijesti preplavljuju medije – kataklizme, poplave, uragani ćije se žrtve broje u desecima tisuća, padovi aviona, pljačke u kojima ubijaju ljude tek tako koje se ne zbivaju u Americi već tu kod nas, u susjedstvu. U moru informacija koje nam najavljuju dugu, mračnu jesen, u kojoj će poskupjeti doslovce sve, od struje, benzina, kruha nadalje, stupidni tabloidni tračevi o tome kako je jedna TV voditeljica ostala trudna sa nekim bezveznim likom a njena suparnica i kolegica, sve u isti mah, se također potrudila sa tim istim brže-bolje isto tako zatrudniti, pa će lokalni fucker u već ocvaloj dobi dobiti dvoje djece u razmaku od mjesec dana, ili pak onaj u kojoj se kaže da je poznata TV personality smanjila alimentaciju kćerki jer kupuje novi luksuzan stan, predstavljaju, žalosno ali istinito, tračak svjetla u ovom mraku. Jer, koliko god se zgražali nad zadiranjem u privatno (iako u tim tračerskim časopisima same «žrtve» vrlo rado pokazuju svoje prljavo rublje, štoviše ponosno mašu sa njime), ono što pročitamo najčešće nam izmami smješak. Kiseo ili gorak vrlo često, no ipak smješak... Tako sam ja donijela ovih dana jednu malu odluku : dosta mi je ozbiljnih tema, tuge i nesreće koje viđam na svakom koraku. Dosta mi je pacijenata i njihovih problema, moje majke i njezinih preokupacija. Dosta mi je i mojih blueseva. Pa, hajde da i ja poput noja, gurnem malo glavu u pijesak! Pa tako ovih dana u slobodno vrijeme obilazim kafiće sa prijateljima, ispijam kave i pijuckam Manhattanne (ne, nisam to pokupila od Carrie Bradshaw – taj koktel je jedan od najstarijih za koje uopće znam, volim kako crveni vermouth i angostura ublaže whiskey, ali po meni je najbitnije kakva je višnja/trešnja koju stave u koktel. Meni se najviše sviđaju one koje su «pacane» u slatkom alkoholu, zaslade cijeli koktel...koji je daleko najbolji bio nekada u opatijskom «Hemingwayu»), razgledavam izloge i čitam «ženske» časopise. Jučer sam tako cijelu večer (i dobar dio noći,hehe) provela kod frizerke. Kosu mi je izbijelila i dva puta obojila te me ošišala. Nikada nisam bila plavija i kraće ošišana, no još mi fali nijansa-dvije do bjelokosne, gotovo pa bijele boje. Ovo na sličici vrlo sliči mojoj frizuri, pa čak i boji...zamislite samo još svijetliju, bijeliju boju... Osim osvježenog looka, malo sam obnovila svoje poznavanje grada&ljudi najnovijim tračevima, a B.mi je i i pričala o Amerikancu (našeg porijekla) kojeg je upoznala preko Interneta i kojeg je vidjela ovo ljeto uživo. Strava i užas! Pola sata sam se smijala njenom opisu lika koji se na netu predstavljao kao križanac Apolona i Billa Gatesa. A tek kako je oponašala njegov hod i način kako srče kavu, hehehehehe. Ah, nakon ovog «ženskastog» posta (kako je jednom jedna draga blogerica nazvala jedan sličan post), vjerojatno će se naći poneko tko će biti zgrožen činjenicom da se nakon ozbiljnih tema, poput depresije, «spuštam» na ovakve teme. No, meni baš ovog časa, dok mi se suše svježe nalakirani noktići na nogama, baš se ovo sviđa. Biti nice&easy, kikotati se na telefon dok pričam sa prijateljicama, raspravljati sa curama u salonu o tome koja je maskara najbolja i zašto nikada ne koristim vodootpornu... To ne interferira ni najmanje sa činjenicom da poznajem na primjer, Ovidijev opus, da sam pročitala većinu Shakespearovih djela na originalu, da znam napamet hrpu latinskih poslovica, da imam dozvolu za upravljanje čamcem, da znam složiti i zakrpati razderanu šaku... Svi smo mi mozaici složeni od mnoštva različitih kockica...ja se mojih ne sramim, ni onih ružičastih, ni onih zagasitih, ozbiljnih boja. Idućih dana nastavljam landrati naokolo. Sutra navečer imam dogovor za piće sa prijateljima, u petak idem malo do Trsta, u subotu nakon posla sam pozvana na rođendansku feštu... A vremena za kontemplaciju, suze, kiše jesenje...toga će uvijek biti. No, i to će proći...i doći će nešto novo. Jer na ovome svijetu samo mijena stalna jest.... |
04.09.2005., nedjelja
Depresija ili "depresija"?
 Vrlo često se čuje…ufff, baš sam danas depresivna..u depresiju me baca ovo kišno vrijeme. Svi mi, počevši od mene pa nadalje, često spominjemo da nas ova ili ona faca deprimira, da je ovaj film deprimirajući, a haljina boje antracita depresivna; klinkica u busu se na mobitel žali frendici da joj je pukao silikonski nokat i da je zbog toga takooo užasnooo depresivna… Izraz depresija, depresivan, depresivno, postao je naš uobičajeni termin za nešto nelijepo, nešto što nas je oneraspoložilo, nešto što nam ne paše…ili pak za nekoga tko nam “ne ide” i u čijem društvu ne želimo biti. No, koliko doista nas zna što termin depresija znači? Depresija je bolest, a ne slabost. Klinički pojam “depresivnog poremećaja” ili “kliničke depresije” odnosi se na tešku bolest, koja se baš poput visokog krvnog tlaka i šećerne bolesti, nasljeđuje. Mozak je jedan fini izbalansirani stroj, čiji mehanizam još u potpunosti ne poznajemo, no tijekom stoljeća istraživanja došlo se do spoznaje da je za funkcioniranje mozga koje se bazira na principu prenošenja električnih impulsa uz pomoć kemijskih supstanci nazvanih neurotransmiterima, neophodna ravnoteža. I to upravo tih neurotransmitera. Pokazalo se, naime, da ukoliko jednog od njih, serotonina, nema dovoljno, dolazi do poremećaja koji se manifestira simptomima depresije. Simtomi depresije su raznoliki : gubitak volje, raspoloženja, poremećaj sna u smislu nesanice ili pretjerane pospanosti, oslabljenja mogućnost koncentracije, izostanka interesa za društvo i okolinu, promjena apetita u smislu gubitka teka ili proždrljivosti, a u skladu s time i gubitak odnosno porast tjelesne težine, smanjeni nivo energije, osjećaj umora najčešće nesrazmjernog s tjelesnom aktivnošću, osjećaj besciljnosti, smanjenje sampouzdanja, te učestalo razmišljanje o smrti kao rješenju problema te o suicidu. Naravno, svatko je od nas tijekom života imao jedan ili više takvih simptoma, no da bi se nešto proglasilo kliničkom depresijom, potrebno je prisutstvo svih ili većine ovih simptoma kroz određeno vremensko razdoblje. Postoje i blaži oblici, poput distimije i sezonske depresije, koja je uvjetovana smanjenjem količine sunčane svjetlosti, ali je i depresija jedan od simptoma nekih drugih bolesti poput mnogih organskih bolesti, te nekih psihičkih bolesti poput bipolarnog poremećaja (manična depresija), opsesivno kompulzivnog poremećaja, poremećaja hranjenja poput bulimije i mnogih drugih. Depresija je bolest koja je poznata već tisućljećima, opisana je u starim egipatskim liječničkim spisima, a donedavno se smatralo da je u nekom od svojih oblika zahvaćala 5-15 % populacije, sa tendencijom porasta u posljednje vrijeme. Dva puta češće se javlja kod žena nego kod muškaraca, najčešća je kod ljudi starijih od 65 godina a ukoliko se ne liječi prva epizoda ove bolesti, koja može trajati i do 6 mjeseci, u 50% slučajeva doći će do ponovnog javljanja. Ukoliko ne potraže stručnu pomoć i ne liječe se, oko 15% bolesnika od depresije svoj život okonča suicidom. Mnogi su poznati ljudi bolovali od depresije : Abraham Lincoln, Theodore Roosevelt, Vincent Van Gogh, Mark Twain, Winston Churchill, Marilyn Monroe, Ernest Hemingway, general Patton, lady Diana. Uzrok depresije (iako je sam podloga, tj.sklonost nastanku bolesti genetski uvjetovana) je najčešće teški psihološki stres, kao na primjer prekid ljubavne veze, smrt u obitelji, rastava, financijske poteškoće, dugotrajne stresne situacije na poslu, pa čak i duge, tmurne zime. Depresiju mogu izazvati i neke organske bolesti, poput karcinoma, dijabetesa, moždanog i srčanog udara, većih operacijskih zahvata, multiple skleroze..ali i neki lijekovi, poput nekih lijekova za liječenje kardiovaskularnih bolesti, hormona, oralnih kontraceptiva. Također, to može biti i abuzus alkohola i narkotika. Tijekom tisućljeća, depresija se sa više ili manje uspjeha liječila na razne načine : puštanjem krvi, egzorcizmom, batinama, izgladnjivanjem, elektrošokovima, izazivanjem inzulinske kome, sedativima. Revolucija u liječenju je nastala 1986.godine kada je otkriven Prozac, selektivni inhibitor reuptakea serotonina u mozgu, lijek koji povećava nivo serotonina u mozgu, na način da sprječava njegovo prebrzo “otplavljivanje” sa mjesta gdje treba djelovati. Od tada do danas, zahvaljujući Prozacu i brojim drugim lijekovima koji djeluju na sličan način, od depresije se uspješno izliječilo preko 54 milijuna pacijenata, što je tu tešku bolest učinilo najlakše liječivom duševnom bolesti. Danas se preko 80% pacijenata od depresije uspješno liječi lijekovima, psihoterapijom ili kombinacijom ovih metoda. Dakle, sa depresijom se nije dobro šaliti, ni podcjenjivati njenu zloću. Tim više, što ona čini bolesnim ne samo onoga tko od nje boluje već i čitavu njegovu obitelj i bližu okolinu. Naravno, puno više o depresiji može saznati na Netu, na primjer na www.depression.com te www.prozac.com ali i na mnogim drugima. Potražiti pomoć psihijatra nije nikakva sramota, iako se u našoj sredini još uvijek od ovih mojih kolega poprilično zazire, smatrajući sramotnom potrebu za njihovom pomoći. Nemojte! Moja je najbolja prijateljica K.psihijatrica i ja bih, vrlo vjerojatno, da nema naših dugogodišnjih višesatnih razgovora o svemu i svačemu, bila već odavno poprilični fruitcake, hehehe. No, dobro, nadam se da vas ovim podužim tekstom nisam bacila u depru! Iako je mene, obzirom da imam otvorenu TV, početak novog “Big Brothera” pomalo deprimirao, nisam baš jako zbedirana. Jer sam naime, pojela čokoladni mousse. E, da…to sam vam zaboravila reći. Metilirani ksantini, poput teobromina, teofilina i kofeina povećavaju nivo serotonina u organizmu. A teobromina ima najviše u kakaovcu, dakle, u čokoladi. Otuda i magična moć čokolade da nas razvedri i uljepša nam život. Stoga, ne razbijamo glavu kalorijama i kilogramima, nego kada smo down, kada nam pukne noktić, kada nam na poslu ne cvjetaju ruže, a ljubav "zašteka" ili kada krenu kiše jesenje...uzmimo lijepo finu čokoladicu u ruke, odnosno ustašca, i …mmmmmm…život je odmah ljepši! Kod mene u tu svrhu najbolje djeluje tamna Lindt čokolada sa 70% kakaoa. Btw.koristim priliku pa pozdravljam osobu koja mi duguje pet takvih Lindtica (cccc…no,no…nije se dobro kladiti sa Riječankom, hehehe)! |
01.09.2005., četvrtak
Suša
Prvobitna mi je namjera bila objaviti ovaj post nekoliko sati ranije...no iz svima znanih razloga, evo ga (tek) sada ovdje :Proteklih me dana napalo neko sušno razdoblje. Ne, ne mislim na TU sušu (iako bi se i o tome dalo porazgovarati,hehehe) a ni na meteorološku pojavu, jer je prethodni jesenji kolovoz obilovao kišama u tolikoj mjeri da su zaprijetile poplave. Ono što sam imala na umu kada sam upotrijebila pojam «suša» je generalni nedostatak bilo kakvih uzbuđenja, čak i negativnih, kolotečina, mir i tišina, rutina...dani teku nekako pravolinijski, radim, dolazim kući...ništa se ne zbiva. Nema adrenalina. A nisam mislila da sam neki adrenalinski freak, bar ne do sada... Često, kada smo u nekoj gužvi, frci, strci, pomišljamo...o, što bih dao/la za malo mira i tišine, odmora i sna. A onda, kada ti se to ostvari, opet ne valja...baš smo mi ljudi nezahvalne životinje! Nikada zadovoljni. Eto, baljezganja dokone babe, reći će netko. I možda neće biti sasvim u krivu... Ljudska je priroda takva, da nas vječito nešto goni naprijed i dalje. Da toga nema, vjerojatno se ne bismo, ako je Darwin u pravu, ni odvažili spustiti sa grane, odbaciti rep i stati na zadnje noge. I koliko god nam ponekada godi malo prileći na lovorike i uživati u sebi i nekom svom uspjehu, ako to predugo traje, lovorike znaju i nažuljati. I onda moramo krenuti dalje... Meni se nekako ovaj tjedan opako oduljio. Nikako da dođe vikend, za koji ionako nemam ama baš nikakvih planova. Naravno, ima ih moja majka za mene (nešto mi je spominjala pranje i vješanje zavjesa), no nisu me se baš pretjerano dojmili, pa sam ih odlučila ignorirati. Pa onda, iza vikenda, opet novi radni tjedan...pa opet vikend... Ufff...samoj sam sebi dosadna u ovoj «no» fazi...a kako li tek moram biti ostalima. Kada malo promislim, baš bi mi sada godila jedna dobra svađa! No, s kime se posvađati? Jer, svrha dobre svađe je još bolje mirenje nakon nje...a nije baš da imam nekog na vidiku sa kime bih se u ovom trenu htjela pomiriti, hehehe... Bolje da prestanem...ako me pamćenje ne vara, ima jedna poslovica koja kaže (nije baš da citiram, nastojim se prisjetiti) nešto kao : pametno povlačenje je polovica hrabrosti....a ja se sada povlačim pod tuš pa u krpe. Uostalom, sutra je novi dan...ili možda nije? |
| < | rujan, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com