Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/riandworld

Marketing

Čiburić

Ovaj se vikend vratilo ljeto u grad. U petak sam do kasno u noć radila na načemu što nema direktne veze sa mojim poslom, više sa financijama, knjigovodstvom i nečim što se nekada zvalo plan&analiza poslovanja, no moj šef je ingeniozno zaključio da sam baš ja prava osoba za to (hvala ti, hvala...neću ti to zaboraviti), tako da mi nije preostalo drugo nego pristati napraviti posao do ponedjeljka...
Kada sam napokon išla spavati, posao je bio napravljen svega do polovice, no nekakav se ishod već nazirao, pa sam odlučila to zavšiti idućeg dana, ili ako mi se baš u subotu ne bude dalo, u nedjelju.

U subotu je osvano predivan dan. Spustila sam se do Korza pješice, napravila đir po dućanima i našla se sa frendicama na kavi. Provele smo skupa par sati ispijajuću kavu, sunčajući se na krcatoj terasi kafića (jedva smo se dočepale mjesta) i razmjenjujući informacije, o svemu i svačemu. Nema tko se ove subote nije spustio do grada. Vidjela sam hrpu poznatih, a kako nam je stol bio odmah u prvom redu, sa većinom sam i razmijenila pokoju riječ. Tih par sati druženja je brzo proteklo, pozdravila sam se sa curama i uputila se na svoje brdo.
U biti, baš se volim pješice vraćati sa Korza, stepenicama pored Bonavije i Guvernerove palače, a zatim uzbrdicom na Kozalu.
Kada se penjem, pogled mi se upire u nebo, iznad krošanja drveća. A krošnje su još uvijek tako zelene, pune lišća. Na vrhu stepeništa malo sam zastala ispod jednog drveta, da uzmem malo daha (eh, kondicijo moja...). Kroz njegovu bujnu krošnju koju je vjetrić lagano mrsio, probijale su se zrake sunca i nazirali komadići prekasnog plavog neba bez oblačka. Drvo je bilo koprivić (Celtis australis, košćela) ili kako smo ga mi nazivali kada smo bili klinci, čiburić, krcat tamnosmeđih bobičastih plodova.
U trenu sam se vratila u djetinjstvo. Imala sam nekih sedam ili osam godina, i zajedno sa moja dva najbolja prijatelja koji su stanovali u istoj zgradi kao i ja, tek godinu dana starija od mene, Bobota i Milivoja, ležala sam u zasjedi na krovu garaže nedaleko od naše kuće. Uz garažu rastao je ogroman stari čiburić, čije su nas grane skrivale od pogleda prolaznika. Svatko od nas je bio naoružan tankom, oko pola metra dugačkom metalnom cijevi-puhalicom kroz koju smo ispaljivali projektile – bobice čiburića. Mete su bile najčešće lokalne klinke, ali i prolaznici koji bi se netom prije iskrcali iz autobusa na obližnjoj stanici i punih ruku torbi penjali se uzbrdo, na Kozalu.
Kada smo malo poodrasli, puhalice-štukanice su zamijenile praćke, a umjesto bobica municija je bila tanka žica presvučena plastikom, i savijena u obliku slova «U». Pogotci su znali opako zapeći, omiljene mete su nam bile curice koje bi gađali u noge, neposredno iznad ruba dokoljenica, ili pak mlade cure u minicama. Ah, kako nam je bilo drago kada bi se žrtva, kao gromom ošinuta počela trljati i češati po pogođenom mjestu, i zvjerajući uokolo pokušala otkriti otkuda je pogodak došao! Znala se čuti i pokoja psovka, a bilo je i suza. No, imali smo ludu sreću, nikada nas nitko nije otkrio.
Kako smo rasli, tako su se i igre mijenjale. Nema drveta na Kozali na koje se nismo uzverali, vrta u kojem nismo poharali voće. A onda se Kozala počela naglo izgrađivati, na mjestima napuštenih kuća i vrtova počeli su nicati neboderi. I ekipa se rasula. Ja sam krenula u sušačku gimnaziju, Milivoj u obrtničku školu. Rano se oženio i osnovao obitelj, odselio. Jedino je Bobo ostao izgubljen u svemu, krenuo stranputicom. Upao u loše društvo, krenuli dečki obijati kioske, pa je završio u popravnom domu. To je bio samo početak. U domu je «izučio školu», nastavio istim putem, upao u pakao kriminala, droge, alkohola. Znala sam ga povremeno viđati u kvartu kada ne bi bio u zatvoru, ili na Hitnom traktu kada bi došao tražiti pomoć u apstinencijskoj krizi...u posljednje vrijeme ga ne viđam, ne znam što je s njime.

Subotnje popodne sam provela čitajući («O živima sve najbolje» Milane Vuković – Runjić), slušajući muziku (naše Riječane, ovaj puta – Quartet sensitive, njihov nešto stariji uradak «Afternoon with Jobim»), sjeckajući povrće za minestrone, a navečer sam dovršila posao.
Nedjelja je ponovno osvanula sunčana i topla. Već oko 10 sati zvala me prijateljica M.,koja se vratila sa noćnog dežurstva, a kako je dan bio prekrasan, pravi ljetni, možda posljednji ovakav ove godine, bilo joj je žao prespavati ga, pa me nagovorila da se odemo malo provozati i prošetati. Otišle smo do Lovrana na kavu, i poslije u Volosko na ručak.
Kada sam se vratila kući, već se polako spuštao mrak. Usisala sam stan, oprala podove, sredila balkon.

Život je tako miran i ugodan ovih posljednjih dana. Zahvalna sam mu na ovoj, meni tako neobičnoj i nepoznatoj, tihoj, skromnoj sreći koju osjećam. Ništa posebno, ni veliko, ekastatično. Ništa mi se nije posebnog desilo, no opet, osjećam se nekako živa, stvarna. Vjerojatno bih prije godinu-dvije na sve ovo frknula nosom i žalila se telefonski nekoj od prijateljica, kako mi je dosadno, kako se ništa ne zbiva... Mijenjam se nekako. Da li ne bolje ili na gore, ostaje za vidjeti. Da li se to napokon mirim sa godinama «jeseni života»? Možda.
Idem sada napuniti kadu pjenušavom kupkom, uroniti se u nju, i malo sanjariti...




Post je objavljen 25.09.2005. u 22:14 sati.