12.09.2005., ponedjeljak
L'abito non fa il monaco
Nema tomu nekoliko dana kako sam se ovdje žalila da mi je dosadno, da se ništa ne zbiva. Naravno, znala sam i tada da to nije uvijek tako, no svi smo mi ponekad ( a kažu i da su žene tome sklonije...muška kleveta, najvjerojatnije) skloni pretjerivati i dramatizirati. Ok, ok....priznajem, ja sam tome možda sklonija nešto više od prosjeka (eto, da mi poslije nitko ne prigovara da nisam priznala!).No, ovih posljednjih dana mi se obilato toga izdešavalo, tako da svečano obećajem da neću barem mjesec dana tuliti na blogu kako se dosađujem. Idemo redom... U petak poslije posla sam otišla do Trsta. Prethodno me moj prijatelj R.upozorio da bi mogla biti gužva, jer je se turisti vraćaju, on je bio prije par dana i dosta se načekao na granici. Ja i prijateljica M.smo se veći dio puta smijuljile i izrugivale R.-ovim putešestvijama...sve do nekoliko kilometara pred slovensku granicu kada smo zastale u koloni. Uglavnom, od kuće do Trsta nam je trebalo ravno dva sata. Za povrat IVA-e i nabavku hrane za mačka pak samo 15 minuta. Nakon toga smo otišle u Torri d'Europa popiti kavu, prošetati po dućanima, i na kraju u Coop, gdje sam nakupovala sitnica, tipa sireva, vina (kalifornijski zinfandel, kojeg se kod nas teže nađe), mlade salatice, rukole, radiča, za 50-ak eura. Naravno, nisam mogla preskočiti Sephoru...a kada sam već bila unutra, morala sam si nešto i kupiti, zar ne? Ovaj puta je to Cliniqueov parfem «Happy to be», na koji sam već pri prošloj nabavci parfema bacila oko, no tada je prevagnula Diorova «Miss Dior Cherie». Kada smo se vratile doma, bilo je već gotovo 22 sata, i taman sam se vraćala u auto nakon što sam frendici pomogla odnijeti kupljene stvari u stan, zazvonio mi je mobitel. Na displayu majčin broj. Kada sam se javila počela mi je histeričnim glasom vikati na uho da ne može zagasiti televizor da vidi neke sjene...da sam u prvi mah pretrnula i pomislila da s njom nije nešto u redu. No, nakon što sam i ja malo podviknula da se malo stiša i priča suvislo, shvatila sam da joj ne radi daljinski, pa sam joj rekla da isključi TV ručno. Naravno, ona je to odbila, tvrdeći da ne zna kako (sic!) pa mi nije bilo druge nego otići kod nje, isključiti joj TV jednostavnim pritiskom na on/off dugme. Naravno, istrošile su joj se baterije u daljinskom, koje je sutradan i nabavila...ali, što bi se ona trudila, pa poslušala što joj ja govorim da napravi, kada je jednostavnije da ja dođem i to učinim, bila ja udaljena 100 metara ili 100 km, who cares... Još se i naljutila kada sam bijesno odjurila van iz stana, bez da nekoliko sati slušam njezine priče, lamentacije uglavnom. U subotu sam nakon posla, kao što sam već pisala, bila pozvana na ručak, kod prijatelja koji je imao rođendan prije nekoliko dana. On i njegova supruga, moji su prijatelji već 20-ak godina. Posljednjih se godina zbog mojih uvećanih obaveza viđamo nešto rijeđe, par puta na godinu, najčešće kod njih na nekom ručku ili roštilju, a ja se nešto češće nađem vani na kavici sa suprugom, koja je dosta mlađa. No, slavljenik je iako je navršio 61 godinu, vrlo mladolika, duhovita i zabavna osoba, koja voli pozivati goste i koji zna najviše viceva od svih ljudi koje poznajem. Radi kao zastupnik jedne velike multinacionalne komapanije, žena mu radi u općini, a imaju kuću uz samo more, sa velikm vrtom, u zapadnom dijelu grada. Kod njih se često mogu vidjeti viđeniji ljudi u kraju, ali ne bih ih nikada mogla nazvati snobovima, jer su u biti vrlo jednostavni ljudi koji se znaju razveseliti i skupom poklonu i malim znacima pažnje, poput boce vina, na isti način. Ovoj puta je ručak bio za dvadesetak osoba, a tu su bile i dvije njegove sestre, jedna koja je udovica i živi u Italiji, te druga koja je udata za Nijemca i živi, naravno, u Njemačkoj a ovdje je na ljetovanju. Naravno, obje jako dobro poznajem, pa sam došla nešto ranije da s njima dvjema popijem kavu i malo protračam. Gosti su pomalo pristizali, prema dogovoru u točno zakazano vrijeme. Većinom su to bili moji dobri znanci, ljudi raznih profesija, od mesara, geometra, odvjetnika do bračnog para arhitekata i svećenika koji je rođak domaćice. Ja sam bila jedini pripadnik moje struke. Kada smo se svi skupili, osim jednog bračnog para koje ja nisam nikada prije vidjela, domaćica je bila već pomalo nervozna, jer je riba bila već gotovo pečena i nije ostalo puno «lufta». A taj bračni par je posebna priča, što će se iz daljnjeg teksta itekako vidjeti. Oni su se u Rijeku doselili prije nekih 15-ak godina iz Bosne, otvorili optičarsku radnju (kod njih radi sin od domaćina), u prilično zabačenom dijelu grada, i kao fol od prihoda radnje (pazi da ne bi), kupili nekoliko stanova u Rijeci, Opatiji i bog te pita gdje još, Mercedes, BMW X5 i još nešto (domaćica, koja mi je to na brzinu ispričala i koja ih baš i ne voli pretjerano, nije bila sigurna koji je treći auto). Sina su, naravno uz veliku pomoć domaćinove sestre, poslali na studij u Italiju a usput mu i priskrbili talijansko državljanstvo. No, ono što im domaćica zamjera, prema njenim riječima, je tipično nouveaux riche ponašanja – nedostatak takta, kašnjenje, hvalisavost. Bila sam zaustila pitati je...pa zašto ih onda uopće pozivate, no ugrizla sam se za jezik. Ionako sam znala odgovor. Nakon nekih 20-ak minuta kašnjenja, stigli su i oni, pa smo sjeli za stol postavljen u vrtu. Odmah je započela priča, a domaćica i suprugova mlađa sestra, ona koja živi u Njemačkoj su krenule u kuću po hranu. Domaćin je kao za vraga, uhvatio mene ispitivati kako mi je danas bilo na poslu, što sam lijepoga radila, pa se zatim krenuo hvaliti kako je i on bio moj pacijent (radila sam mu jedan dijagnostički zahvat, koji je pokazao da je potpuno zdrav) i kako je umro od straha ona dva dana između dvije pretrage koje sam mu napravila, pa je u jednom trenu rekao : tako sam se bojao da imam neku tešku bolest, i baš sam si mislio, da li bi mi X-ičica (sa tim nastavkom uz moje ime me uvijek naziva) to rekla. Na to sam se ja nasmijala i rekla (iako ja u privatnim trenucima ne volim pričati o poslu)...naravno da bih ti rekla. Ja uvijek pacijentima kažem što im je. Netko iz društva je zatim pitao – je li točno da neki liječnici ne žele reći bolesnicima da imaju tešku bolest? Na to sam ja pojasnila da postoje samo dva osnovna načina ophođenja sa pacijentima – nekadašnji, stari austrougarski model, gdje je liječnik Bog, a pacijent mala mrvica, koja ne smije ništa pitati, i koji na sreću odumire, te američki polemičko-pragmatički, koji je u cijelom svijetu praksa, a to je da se pacijentu (naravno, svaki je pristup individualan) mora reći istina o dijagnozi, kao i informacije o tome koliko je bolest uznapredovala, koje su njegove šanse za izlječenje kao i mogući načini liječenja, nakon čega on mora sam odlučiti što će biti dalje sa njime. Na to je optičar povikao : - Ma što, kakav američki model, sve je to komercijalizacija! - Gledajte, gospodine, u medicini je komercijalnost nažalost realnost, jer je finacijski moment vrlo bitan za zdravstvo, no ovo o čemu sada pričamo nema direktne veze sa novcem.- rekla sam. - Ma kakav novac, novac ne smije imati veze sa zdravljem i životom! – počeo je ovaj još jače vikati, bijesno me gledajući. - To bi bilo idealno kada bi bilo moguće, no nažalost, ako bolnica i sistem zdravstvenog osiguranja nemaju novaca, ne mogu ni nabaviti lijek kojim bi bolesnika liječili, ni materijal za operaciju koja mu je potrebna – nastojala sam mu mirno, kao retardiranom djetetu pojasniti. - Nije točno! Život i zdravlje nemaju veze s novcem! – već je izbečio oči. - Imaju, itekako. Jer, ako nemate novca za hranu, koju vam besplatno nitko neće dati, umrijeti ćete isto kao i kad nemate novca da si kupite lijek. Nigdje u svijetu zdravstvo nije socijala, osim osnovne skrbi svako daljnje liječenje ovisi o tome imate li novaca kojim si to možete priuštiti... Nisam rečenicu ni dovršila do kraja, ni stigla pitati ga da li on možda siromašnim ljudima kojima trebaju naočale daje te iste naočale besplatno, kada je ovaj povikao : - Ma što ti znaš, glupačo! Pojma nemaš! Ja se nikada neću s time složiti i braniti takve kao što si ti!- Ja sam skoro pala sa stolice! Prva pomisao mi je bila da skočim sa stolice, dohvatim bocu vina i opalim govnara po glavi, pa neka bude što bude. No, toliko sam bila zapanjena, da su mi se oči ispunile suzama od bijesa...nisam htjela uvrijediti domaćina i napraviti scenu. Samo sam rekla : Ja sa ovakvima kao što ste vi nemam što razgovarati, a ni najmanje mi nije stalo do toga što vi mislite. A ako se treba braniti, mogu se i sama, bolje me nemojte previše izazivati!- Za stolom je zavladao muk. Ovaj je bio nešto zaustio reći, no žena ga je prekinula, počela nazdravljati vinom sa susjedom za stolom. A domaćin nije rekao ni riječ. Ja sam još uvijek razmišljala o odlasku, no onda me domaćinova sestra koja je sjedila između mene i smrada od optičara lagano stisla za lakat i namignula mi. Tada je stiglo i jelo. Makar je riblja juha bila fantastična, pečeni brancin i prilozi kao iz snova, vino savršeno...meni je sve nekako išlo poprijeko. A atmosfera je bila kao na karminama. Kada smo pojeli, domaćin je otišao prošetati po vrtu sa optičarem, optičareva žena se nastojala sporazumijeti sa Nijemcem koji inače perfektno govori i talijanski i engleski, no prilično oskudno hrvatski, dok optikaruša osim bosanske varijante hrvatskog zna jedino ruski. Ostatak društva se skupio oko mene, u iščekivanju mog komentara. Domaćica, koja nije bila prisutna događaju, za njega je doznala od susjeda za stolom, i došla mi se ispričati. Nisi ti kriva, rekoh, meni je samo žao što sam ostala sa likom za istim stolom, no nisam radi vas htjela napraviti scenu. Jer, sviđala se ja nekom ili ne, imala isto ili suprotno mišljenje, tko njemu daje za pravo da mi kaže u lice da sam glupača? I zbog čega, što je on uopće trkeljao, nisam shvatila ništa od onoga što je izgovorio. Čovjeka nisam nikada u životu vidjela ni s njime progovorila ni riječ. I, ako ikada još dođem do vas, nadam se da ta individua neće biti prisutna. Vrlo brzo, optičar i žena mu, su otišli. Tek tada je atmosfera nešto živnula. Slavljenik je tada došao i rekao mi da mu je žao i da nije nikada mislio da će lik biti takav, da je malo nervozan no dobar čovjek (?!?) ali i da je on već od njega doživio niz neugodnosti. Na to sam ja rekla: - čuj, ako ga ti moraš trpjeti, iz bilo kojih razloga, ja ne moram. Ako je bolestan na živcima, neka se liječi.I da se razumjemo, vrlo me je neugodno iznenadilo što si ti dozvolio da me u tvojoj kući, za tvojim stolom, taj čovjek vrijeđa. A, iskreno, mislim da taj čovjek ruši i tvoj rejting...jer znaš kako kažu : s kim se družiš, takav si. Džaba mu novci, moji sinovci...ovaj je ostao neotesana seljačina i sirovina, usprkos firmiranoj odjeći, kolima i luksuzu. Ja znam da ti nisi takav, ali... Ostavila sam da kraj rečenice visi u zraku, pozdravila se sa prisutnima i otišla kući. Osjećala sam kao da mi u želucu stoji kamen. Još u autu nazvala sam jednog prijatelja i malo mu se izjadala. Čovjek mi je dao jednu dobru ideju kako da me ovaj smrad zapamti...i mislim da ću to i napraviti. No, više nego nezaslužene uvrede i skoro pa batine (jer, doista, pomislila sam u jednom trenu da će me budala udariti), pogodila me šutnja mojih prijatelja..iako me nije previše iznenadila. Živimo u vrijeme kada možeš nasred Korza nožem nekoga izubadati dok pored tebe prolaze ljudi, a da pri tome svi okreću glavu na drugu stranu i prave se da nitko ništa nije vidio. Mislim da će dosta vremena proteći do trena kada će me moji «prijatelji» ponovno vidjeti u njihovoj kući...ako se to uopće ikad ponovno desi. Za navečer sam imala dogovor sa prijateljima da odemo na feštu od tartufa u Buzet. Priznajem, u jednom trenu sam pomislila da ne idem, no onda sam rekla samoj sebi – ništa mi se danas, nakon onog ručka, više lošeg ne može desiti, sve može biti samo bolje. I ispalo je da sam bila u pravu. Iako smo zakasnili na fritaju od par tisuća jaja i nekoliko kilograma tartufa, proveli smo se prekrasno. Bila sam u dobrom društvu, jednostavnih i dragih ljudi, pojeli smo odlične fuže sa tartufima, a jeftino točeno pivo je imalo daleko bolji okus od biranog vina koje sam pila za ručak. Jer, ljudi sa kojima si, čine jelo ukusnim i piće pitkim – osim dvojice vozača, svi smo se nalijevali pivom (kod šestog piva sam prestala brojiti), smijali se, plesali, odlično zabavljali...a dečki su i crkli od smijeha jer smo M.i ja (jedine žene u društvu, pa smo dobile i svaka po jednu ružu) bile jedno 4-5 puta u WC. Na kraju, iza 2 sata ujutro smo ogladnili kao vuci, pa smo pojeli piadu sa pršutom i sirom (nešto nalik toplom sendviču od neke vrste tortilje), a onda smo i to morali zaliti... Bilo je gotovo 4 ujutro kada sam, blago pijana, priznajem, došla doma, i ravno ispod tuša se svalila u krevet. Danas (tj.u nedjelju – sada je već debelo ponedjeljak) sam ustala rano popodne, malo telefonirala a onda sam krenula spremati kasni ručak ili bolje reći večeru. Pozvala sam M.i R.na moju eingemacht maneštricu (ili bolje, erbseneintopf mit kartofeln, ili moju kombinaciju ovih jela koje je rado kuhala moja pokojna teta purgerica-švabica, tj.i jedno i drugo, obzirom da je rođena u Njemačkoj, gdje je i odrasla, a udala se za mog strica u Zagreb). Dakle, nasjeckala sam luk, manji poriluk i češnjak te ih prepržila na ulju. Na to sam dodala sitno nasjeckane mrkvice, tanke okrugle mahunice (talijani ih zovu tegolini), tikvice, dvije manje rajčice koje sam ogulila te odstranila sjemenke, šampinjone i namočene sušene vrganje. Kada je povrće bilo već polugotovo, dodala sam sitno nasjeckane krumpire i kuhala oko dva sata, tako da se krumpir većim dijelom raspao i zagustio juhu. Začinila sam solju, paprom, dodala malo kopra, mrvljenog estragona kojeg sam prethodno protrljala među dlanovima, mljevene slatke crvene paprike, te malo mljevenih cayennskih papričica. Na kraju kada sam već skinula s vatre, dodala sam cijelu veliku teglicu milerama. Bilo je jako fino, vjerujte mi... Uz to smo popili bocu zinfandela, a poslije sam napravila i palačinke, koje smo samo malo prelili sa čokoladnim preljevom. Naime, i moji prijatelji (ako ne računam R.koji je svežder i jede apsolutno sve i svašta, u najnemogućijim kombinacijama), baš kao i ja, najviše vole jesti palačinke nenadjevene, možda samo malo prelivene čokoladom za dekoraciju («slatki grijeh») ili šećerom u prahu... Eto, napokon gotovo! Bravo onima koji su ovaj maratonski post pročitali do kraja! Za kraj, neću ništa komentirati...prepuštam komentare vama koji ovo čitate. Ono što sam mislila, to sam i napisala. A naslov posta znači : odijelo (habit) ne čini fratra, baš kao ni novac gospodu. A sada idem pomalo u krpe... |
| < | rujan, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com