Posljednjih dana gdje god se okrenuli, koje god novine uzeli u ruke, upalimo li TV ili radio – na sve strane govori se samo o jednome : o ptičjoj gripi. I ma koliko mediji i vlasti nijekale da se radi o neposrednoj prijetnji za ljude i da je to za sada isključivo bolest ptica, vrlo je malo potrebno da među ljudima nastane panika. Bombardiran sa hrpom informacija i poluinformacija, prosječan građanin doista ne zna što mu je i kako činiti ako doista dođe do pojave bolesti kod ljudi. Ni mnoštvo mojih kolega nije sasvim načisto treba li se cijepiti protiv «obične», humane gripe, nabaviti ili ne Tamiflu. Nažalost, ti isti mediji koji pomalo bombastično, iz sata u sat prikazuju tamanjenje peradi u Slavoniji, potpiruju i samu moguću pojavu panike u masi.
Jer, panika je jedna strašna zaraza; od nje uvijek kada se pojavi, strada više žrtava nego od same bolesti ili nesreće koja ju je izazvala. Kada se masa panično pokrene, prestaju sva pravila ponašanja, sve socijalne zakonitosti i na vlast dolazi jedino i isključivo nagon samoodržanja. Tada padaju sve konvencije, čovjek postaje životinja kojom rukovode instinkti. Humanost, širokogrudnost, žrtvovanje za dobrobit šire ili uže okoline, čovjekoljublje – sve to postaje, nažalost samo prazna fraza.
Čovjek obuzet panikom ne mari više za ništa i za nikoga – jedini mu je cilj preživjeti, a način kako do cilja doći uključuje sva moguća, opravdana ili ne, sredstva.
Jedini način na koji se društvo ili pojedinac može boriti protiv panike – jest, spriječiti njezin nastanak i suzbiti njezino širenje. A to je moguće jedino informiranošću i transparentnošću. Bilo kakvo sakrivanje informacija, u masi stvara dojam da je situacija kritična, tragična, pred gubitkom kontrole. Za sada, kako se čini, nivo i način informiranja javnosti je vrlo dobar, a kako ankete pokazuju, ljudi su poprilično mirni.
Tako sam ja sinoć bila na jednoj fešti koja se zbivala u jednom nedalekom selu, u konobi mojih prijatelja. Iako je povod bio rođendan 5-godišnje curice domaćina, malu su roditelji vrlo brzo špedili na spavanje, a fešta je uz finu klopu i još bolje vino, klapsku pjesmu (domaćin, suprug moje prijateljice je predsjednik lokalne limene glazbe i voditelj jedne muške klape) i veliko, šaroliko društvo, potrajala do ranih jutarnjih sati. No, nismo samo jeli, pili, pjevali, ponešto se i razgovaralo.
Između ostalog, i o nezbježnoj temi, ptičjoj gripi. Iako nas je bilo prisutno nekoliko liječnika, nismo puno pričali o samoj bolesti i njenom liječenju, bili smo puno konstruktivniji – zaključili smo da neće biti ništa od pandemije, da će sve to biti požar slame, nešto poput one stare poslovice «treslo se brdo, rodio se miš». Dakle, svi smo bili puni pozitivnih vibri. Jedan moj prijatelj je, ipak, inspiriran Boccacciovim «Dekameronom» (prije bih rekla onom starom britansko-talijanskom, ako se ne varam, soft-porno koprodukcijom snimljenom po Boccacciovoj kronici, a ne samim književnim dijelom) zaključio, da ako bolest ipak izbije, trebamo se povući u nečiji vikendicu negdje na selo, opskrbiti se hrpom dobre klope i cuge... i zabavljati se ludo do kraja.
Eto, ja znam što mi je činiti – kao što se renesansni čovjek bježeći od kuge povukao u toskansku provinciju i dane provodio u pijančevanju i bludničenju...ako izbije pandemija ptičje gripe, neće mi preostati drugo, ako želim poslušati savjet mog dragog prijatelja, nego otići u Istru – i činiti to isto!
Pa sada, skoro da bi čovjek i poželio takvo nešto, hehehehe. Šalim se, naravno...
Post je objavljen 23.10.2005. u 21:16 sati.