27.10.2005., četvrtak
Ja, godinu dana poslije...
Eto, i meni je došao taj dan – prošlo je godinu dana od kada sam napisala svoj prvi post! Na Blogu.hr sam bila prisutna već nekoliko mjeseci ranije, i od kada je pokrenut, redovito sam čitala blogove nekih autora koji su i danas moji omiljeni blogeri, a i nekih koji su nas u međuvremenu napustili. I onda mi je jednog kišnog jesenjeg dana, tek tako, iz oblačna neba pa u rebra sinula ideja : idem i ja otvoriti svoj blog. Ime «Riječanka&svijet» mi je gotovo istog trena palo na pamet...i tako sam rođena ja-blogerica! Kako se obično prigodno kaže na ovakvim mjestima...sve je ostalo povijest!Neću vas sada ovdje zamarati nekim dosadnim statistikama, tipa koliko sam postova napisala, koliko imam komentara, gdje sam na raznim listama, koliko sam imala posjetilaca – te je podatke vrlo lako pročitati. Ja ću vam radije napisati nešto o sebi. Jer, ionako sam primjetila, da mnogi ovdje izgleda ne komentiraju ono što napišem, već mene samu, moj način života, moje stavove, naravno oboje sve to raznoraznim predrasudama i daju svoju vlastitu interpretaciju koja je daleko, vrlo daleko od realnosti, premda me, oni «najhrabriji» i «najkreativniji» - uopće ne poznaju niti su u stanju prepoznati, ni izbliza! Godišnjice uvijek evociraju neka sjećanja – npr.godišnjica mature nas uvijek vrati u školske dane, sjećamo se uglavnom onoga lijepog, dok ružnije stvari i događaje spremno zaboravljamo,a redovito rezimiramo što smo u proteklom razdoblju postigli. Pa, da vidimo što sam ja napravila u ovih proteklih godinu dana... U doba kada sam napisala prvi post, bila sam na godišnjem odmoru, jesen je dobrano zahvatila grad, a ja sam bila netom izašla iz dugogodišnje veze. Osjećala sam se poprilično besciljno i usamljeno, učila kako ponovno egzistirati kao jedinka a ne dio para. Bilo mi je pomalo dosadno, nedostajalo mi je puno sitnih stvari iz prošlosti, pa mi je pisanje bloga tih prvih dana predstavljalo slamčicu spasa. Tih za mene pionirskih dana, učila sam kako downloadati sličice, kako ih prilagoditi na veličinu koja je potrebna da se objave na blogu, kako promijeniti postavke... Malo-pomalo, u tih nekoliko prvih tjedana sam se «udomaćila» na blogu i pisala sve više – blog mi je postao bitna stavka u mojoj komunikaciji sa okolinom. Ne, naravno, nisam se isključila iz real lifea i preselila u virtualne širine Interneta, ali sam shvatila da mogu pisati o mnogočemu što me intrigira i zanima, a da se ono što napišem čita, i što je najbitnije, da se komentira. Jer, koliko god se mi kleli da pišemo samo za sebe i da ostali nisu bitni – to jednostavno nije točno! Jasno da ono što napišem, predstavlja, ovdje na blogu, ono u što vjerujem i za što se zalažem, i svakako da je točno da pišem ono što ja želim, no postove ja ne doživljavam isključivo kao monolog, solilokvij, već su oni ponekad i bačena rukavica i poziv na razmjenu mišljenja, na komunikaciju. A komunikacija je esencijalna u životu. Svi mi koji pišemo, to činimo da bi bili čitani. Jer, tko ne želi da se njegov dnevnik (a to je izvorno značenje termina weblog, blog) čita, piše ga u malu, tvrdo ukoričenu knjižicu koja na sebi ima mali lokot, brižno ga svaki puta zaključa i skriva ispod jastuka, u najdublju ladicu ili u skrovište ispod podnih dasaka. Naravno, laska kada se dobiju komentari – kada su oni afirmativni i pozitivni prema autoru, to je dodatni bonus. Kada su kritizerski ili polemički – to može biti čak i dobrodošao, dodatni stimulus. No, ono što je mene posebno nerviralo u tim mojim ranim blogerskim danima bili su anonimni, zlobni i neukusni komentari koji se nisu uopće odnosili na temu posta, već su bili krcati mržnje, mržnje radi. Dugo vremena mi je trebalo, a i mnogo savjeta i podrške nekih dragih ljudi ovdje na blogu, da shvatim da sa takvim najčešće anonimnim «komentatorima», koji su, futilni kakvi jesu i bez kreda i kredibiliteta sami sebi svrha, ne treba ulaziti u bilo kakve polemike i da ih najviše smeta i najuspješnjuje odstranjuje potpuno ignoriranje. Jest da i dan danas ponekada ne mogu odoljeti da nekoga ne smjestim tamo gdje pripada...ali to je moja privilegija, jer ovaj blog je ipak – moj! Vrijeme je prolazilo, teme su se izmjenjivale – bilo je dana kada su mi politički događaji, nesreće, skandali predstavljali neiscrpnu inspiraciju za neke ljute, polemičke blogove, poput onih čija je tema bila stanje u hrvatskom zdravstvu, pravo žene na izbor roditi ili prekinuti trudnoću, transplantacija organa, uloga Crkve u društvu... a bilo je i nekih privatnih momenata sreće, tuge, sjete koji su me potakle na neke mirnije, intimističke postove. Uglavnom, dugo sam bila poprilično povučena i introvertirana, polako sam liječila rane i lijepila krhotine svog razbijenog srca, iako mi život nije bio nimalo loš – imam prekrasan posao na kojem sam uspješna i koji me ispunjava, zdrava sam i moji najdraži su relativno dobro, materijalno sam zbrinuta. No, u to doba su mi nedostajala uzbuđenja, emocije, nedostajala mi je ljubav. Pa sam to u dobroj mjeri kompenzirala čitanjem, pisanjem, surfanjem po Internetu. Pisala sam i o svojim prijateljima, koji su većinom moji vjerni čitaoci, no moje omiljene neiscrpne teme su svakako stereotipi «chick-lita» : muškarci i sve oko njih, shopping i fina papica&kapljica. Stiglo je ljeto, ja sam bila okupirana kuhinjom i ne-ljetovanjem. U međuvremenu, stvari su nekako legle na svoje mjesto i meni se život poprilično promijenio – nestalo je sjete, podigle su se neke koprene – sada ponovno živim punim plućima, izlazim, zabavljam se... No, blog je tu i dalje, postao je dio mene...Ima dana kada pišem mnogo, ima dana kada manje, no poriv da pišem, da vam neke svoje tajne govorim na glas, kako kaže Gibonni, ostaje. Nekako, blog mi je ušao u sistem – ne mogu započeti dan bez da, uz kavu, ne pročitam što se piše. Jer, nekako sam se vezala za nekolicinu ljudi, koje nisam nikada upoznala u živo, najvjerojatnije ni neću, no bliski su mi i ne mogu da ih ne čitam. Velika većina njih čita i mene redovito. S druge strane, ima dosta njih koje ne volim, a poneke ne podnosim. Takve ili ne čitam, ili pak pročitam i svaki se puta fasciniram kako je količina ljudske gluposti, primitivnosti, uskogrudnosti i svega što ide uz to – mržnje prema drugome i drugačijem, od nacionalne i političke netrpeljivosti, homofobije, rasizma, ksenofobije,do isključivosti, netolerancije, ne poznavanja civilizirane rasprave i dijaloga i nepriznavanja sugovornikovog mišljenja... bezgranična i u stalnoj ekspanziji. Naravno, da i mene ne voli poprilična hrpa ljudi. Koja se to ne ustručava reći i napisati – slobodno im bilo, oni sami biraju način na koji će to neslaganje izraziti. Pa sada, ako je to nisko i primitivno bacanje blatom i ostalim ljudskim ili životinjskim ekskrementima – to govori sve upravo o njima. Ja sam obično prelijena da one blogove koje ne volim i sa kojima se ne slažem, komentiram. U ranijim blogovskim danima sam bila sklonija debatama, okršajima i fightovima i nekako sam, sada mi se čini prilično naivno, pokušala one za koje sam vjerovala da su u zabludi, argumentirano izvesti na pravi put. Od toga sam odavno odustala – sada najčešće samo odmahnem rukom, nasmijem se i pomaknem kursor na onaj mali bijeli iksić na crvenoj podlozi u gornjem desnom kutu ekrana...i kliknem. Je, imate pravo, to je ponekad bijeg, hod linijom manjeg otpora, ali i Don Quijote se nije borio baš sa svakom vjetrenjačom na koju je naišao. No, to je život – da je drukčije ne bi valjalo. Jer, ako se netko baš svima sviđa, očito je da nešto nije sasvim u redu s njime – nema svoju osobnost, neku čvrstu i nepromijenljivu konstantu koja ga čini onim što je i tko je i koja mora neminovno doći prije ili kasnije u koliziju sa svojom suprotnošću. I tako... i ova retrospektiva je pomalo došla do svoga kraja. Tu smo, i ja i vi...do kada? Ah, tko to zna. Kao i u ljubavi, da citiram Parni Valjak : pusti nek'traje, sve dok traje, dobro je... Znajući sebe, ova naša ljubav će potrajati dugo – ja ne mogu prešutjeti kada osjetim poriv i potrebu nešto reći/napisati. I ne bojim se napisati ( i potpisati) ono što mislim. Stoga, pušem u svijećicu na torti, i idem dalje...do novog posta, do novog blogorođendana. Voli vas vaša Riječanka |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com