29.08.2005., ponedjeljak
Hamlet & westie
 Ako se netko čudi i pita kakve veze ima danski kraljević sa West Highland White Terrierom (koji je na slici), uskoro će shvatiti da su oboje tema mog večerašnjeg posta. Neke druge poveznice između ova dva pojma ja ne poznajem, no ne isključujem mogućnosti da postoje. Protekli sam tjedan imala dosta posla i bila sam poprilično zauzeta, pa nisam imala puno vremena za blogove, pa ni Internet uopće, ali ću čim postam ovaj tekst to nastojati nadoknaditi. Dakle, nakon što sam cijeli tjedan poprilično se naradila, u subotu sam otišla na Brijune pogledati Hamleta, Kazališta Ulysses. Prijatelj mi je javio da je netko iz društva otkazao, pa su imali kartu viška...a ja sam objeručke prihvatila. Pa sam tako sjela u svog crnog zmaja i došla do Fažane, gdje sam se trebala naći sa ostalima. Naravno, ja ne bi bila ja da nešto ne zakompliciram, pa sam usput i krivo skrenula – protutnjala sam pored skretanja za Fažanu – no, na vrijeme sam uočila pogrešku i vratila se na pravi put, tako da nisam zakasnila na brod, koji je za Mali Brijun trebao krenuti u 19,30 sati, a ni ostatak društva nije me morao čekati previše jer su netom prije mene i oni stigli. Uglavnom, čim sam izašla iz auta, počela sam klafrati sa tri ostale cure, pa smo ubrzo bile pravi uigrani kvartet kvočaka (iako se prethodno poprilično vremena nismo vidjele), a kako je bilo jedinom (sirotom, hehehe) muškom u našem društvu...možete samo zamisliti, hehehe. Ne samo da nije došao do riječi, već je nakon nekog vremena odustao i od pokušaja da otvori usta, a u jednom momentu, dok smo brodom plovili ka Malom Brijunu, pomislio je čak da otpliva na neki mali školj pored kojeg smo prolazili, ne bi li bio što dalje od nas. No, kako je jedna od cura bila njegova sestra, a zna se da starija braća obožavaju (i, nadasve, slušaju) mlađe sestre, nije mu preostalo drugo nego da se pomiri sa sudbinom i trpi nas i dalje. Predstava je bila...pa, OK. Sam dolazak u tvrđavu je bilo zabavno promatrati. Ja sam bila na istom mjestu prije dvije godine pogledati Medeju, pa sam znala da se do mjesta gdje se predstava uprizorava, na tvrđavu, treba nahodati po kamenom puteljku i strmim stepenicama, tako da je moje društvo bilo upozoreno da obuća mora biti komotna i pogodna za hodanje. No, bilo je dama u finim toaletama, i štiklicama i natikačicama sa visokim petama...eee, njima baš nije bilo lako. Scenografija, kostimi i glazba su mi se dopali. Isto kao i sama, modernistička postava drame. No, nekako mi Navojec nije «sjeo» kao Hamlet, djelovao mi je nekako previše ulično. Nekako mi je «stršao» a da njegov glas, koji je mijenjao sve registre od graktanja do piskutanja, uopće ne spominjem. A Horacije (Senad Bašić) je po meni bio katastrofalan – užasna seljačka dikcija, izgled prodavača kokica na ecstasyju... Za Luciju Šerbedžiju koja je glumila Ofeliju – što reći, nego da žena izgleda jako dobro gola, onako sitnog i vitkog tijela, poput adolescentice iako je već prešla tridesetu...i ništa više od toga. Za razliku od njih, kraljica Gertruda Ksenije Ugrine mi se jako dopala, kao i epizodisti Rosencrantz i Guildenstern (Hrvoje Barišić i Ozren Grabarić), pogotovo ovaj posljednji, onako gay maniriran... Naravno, ja nisam uopće kompetentna za kazališnu kritiku. Ovo su samo osvrti jedne totalne amaterke, koja je tu i tamo pogledala poneko kazališne uprizorenje, pa i nekoliko Hamleta, do sada. No, zato sam i te kako kompetentna da se osvrnem na još jednu glupost našu svakidanju. Naime, nakon što je oko 1,30 sati predstava završila i puk gledalački bio istovaren u fažanskoj luci, velika većina je krenula u potragu za nekim mjestom gdje bi se moglo popiti neko piće, ili čak i nešto prigristi. Uzalud! Naime, nitko živ u Fažani nije toliko lud da nešto zaradi, o ne...sve je bilo zatvoreno, osim turističkog ureda čiji je djelatnik na upite radi li negdje još neki lokal, mogao samo odmahivati glavom. Pa smo se sjeli u kola i put pod kotače, pa u Pulu. Tamo smo otišli do «Pietas Juliae» i popili piće, ostali još sat vremena i vratili se u Rijeku. Kako smo se penjali po Ipsilonu, sijevanje u daljini je postalo sve intenzivnije, pa i bliže...da bi se na samom ulasku u grad sručilo nevrijeme...počela je padati kiša i to u ogromnim količinama, tako da sam se, na kraju, u onih pet metara od automobila do portuna uspjela smočiti do gole kože. A nije mi se dalo u zoru sjediti u autu i čekati da se nevrijeme smiri. Zato sam se danas tek oko 14 sati ustala. Kasnije sam spremila ručak za M.i R. Nakon ručka M.nas je pozvala na kavu u kvartovski kafić, a R.je nosio baciti smeće. Na kraju smo se dogovorili da ćemo idući tjedan zamijeniti uloge. M.je obećala skuhati ručak, ja sam se ponudila da plaćam kavu, a onda nas je R.pitao : «A ja?». M.i ja smo uglas odgovorile : «Ti ćeš nositi smeće!» Pa, sudeći po kiselom smješku, to ga nije baš oduševilo...doduše, mogao je proći i gore, jer M. nema perilicu za suđe. U kafiću su nam se kasnije pridružili i B.i A.,bračni par koji se vraćao sa šetnje. Sa njima je bio njihov sin i novi kućni ljubimac (imaju doma i bijelog perzijskog mačka) Boss (ili Đulijo, kako ga zove A-nina mama, na što se B.diže preostala kosa na glavi), prekrasan westić od 3 mjeseca. Nevjerojatno koliko topline, energije i veselja ima u toj maloj bijeloj dlakavoj mrvici od nepunog kilograma. Toliko je skakao i lajao tankim glasićem, a mi smo ga nemilosrdno gnjavili – grickao nam je prste svojim tankim mliječnim zubićima, brudao, režao,lizuckao – da je mali otišao kući i odnio psića, prije nego što su nas sve zajedno izbacili iz kafića. Baš bih si i ja nabavila nekog psića! No, kada bolje razmislim, ne bi to bilo dobro...nema me gotovo nikada kod kuće. Eto, još je jedan vikend iza nas. Sutra se ponovno radi. Ja, na sreću tek poslijepodne, tako da idem sada, prije spavanja malo čitati moje omiljene blogove... |
23.08.2005., utorak
Moć medija
 Nekada, sada već davno, smatralo se da je vrijeme koje je potrebno da neka vijest obiđe svijet, jednako vremenu potrebnom da to isto učini najbrže prometalo. Nekada su to bili karavani, galije, pa vlak, automobil, avion. Onda je otrikven telegraf, pa je to postalo sve brže...radio, televizija. Sada imamo Internet, pa se to vrijeme svelo na onih nekoliko sekundi potrebnih da se uploada informacija. Zove mene danas moja frendica V. Između ostalog, priča mi da joj se javila njena frendica (a moja znanica) K., sva zabrinuta jer je na mom blogu pročitala da joj nije bilo dobro. Kasnije je mene zvala moja prijateljica K. (a inače V.-ina znanica) koja živi u Njemačkoj i pitala je kako je V.jer je i ona čitala moj blog. Što me veseli, jer znam da moji prijatelji čitaju ono što pišem, no isto tako pokazuje da mi svi koji smo rastepeni po svijetu uzduž i poprijeko, koji imamo svoje živote i preokupacije i radi toga ne stignemo se družiti i komunicirati onoliko koliko bi htjeli, ipak i dalje brinemo jedni za druge i stalo nam je. Iako bi ovdje neki zlobnici (nije potrebno da ih spominjem, prepoznati će se oni sami) sada komentirali kako sam narušila privatnost moje V. (da upotpunim bilten o njoj : dobro je, oporavlja se, usprkos tome što se njena curica, sretna što je mama napokon kući, nemilosrdno pentra po njoj!). No to nije tako, prvenstveno jer moja V.zna da ja nju i ostale moje prijatelje spominjem na blogu, i nema ništa protiv toga. Isto tako, ja sam dovoljno razumna i odgovorna osoba da znam gdje su mi granice – kako gornja, tako i donja – koje ne treba prijeći. Ipak, jedno se pitanje nameće samo po sebi : što je privatno i povjerljivo? Koje su informacije te koje moramo zadržati samo za sebe, a koje možemo podijeliti sa okolinom i gdje je granica? Tko je postavlja i o čemu ovisi? Naravno, ova pitanja si moramo svi postaviti ponekada u životu, ne samo oni čija je profesija, poput novinara, da svakodnevno prijenose i stvaraju vijesti. Ja sam u svom poslu obavezna čuvati tajnima informacije o pacijentu. Što znači, da nikome ne smijem odavati konkretne informacije o konkretnom pacijentu (navedenom imenom i prezimenom) i njegovom stanju (osim drugih mojih kolega koji su direktno uključeni u proces liječenja tog istog pacijenta), osim na službeni zahtjev Suda. No, prikaz slučaja bez navođenja imena pacijenta moguć je i dozvoljen. Kažu da je dobar trač poput soli u jelu – čini život zabavnijim, kao što sol čini hranu ukusnijom. No, i za njega treba imati mjeru. Tako npr.ja mogu B.reći kako sam vidjela da C.ima novu prekrasnu torbicu, ali ako sam C.vidjela sa ljubavnikom u kompromitirajućoj situaciji, možda takvo nešto ne bi trebalo reći B. Ili ipak da – na nama je svakom ponaosob da odlučimo.... Naravno, jedino i najbolje rješenje da ne postanemo žrtve trača iako (priznali mi to ili ne) svi volimo čuti neki dobar trač – o nekom drugom – jest da živimo na način da nas se nema zbog čega tračati. Što će reći, da ne činimo ništa što bi bilo ilegalno, društveno neprihvatljivo, da nemamo ružnih tajni iz prošlosti ni kostura u ormarima. Pa, da vidimo što će se onda o nama pričati? I da li će nam biti drago da se o nama baš ništa ne priča? Naravno, izmišljotine i laži se ne računaju – svaki bolesnik može izmisliti da sam se seksala sa destoricom crnaca na Korzu ispod ure jučer usred podneva, no takve priče nikada ne drže vodu. Jer, kao što jedna stara poslovica kaže : za dobrim konjem se prašina diže. A jedan moj, ne baš omiljeni kolega, koji je namjerno sablažnjavao okolinu svojim vrlo često neukusnim i odvratnim potezima, stalno je parafrazirao tu poslovicu i govorio: bitno je da se prašina diže, tko j*** konja! Eto, moć je medija da stvara zvijezde, ali i da ih baca u tu, gore već toliko spominjanu prašinu. Meni se nekako čini da bih, nakon što sam V.-i bila volonterski PR, mogla taj posao sasvim lijepo obavljati i pri tome se zabavljati. Ako nikome drugome, onda bih mogla postati PR sebi. Eto, nakon gotovo 10 mjeseci što se ovdje družimo, napokon je došlo i vrijeme da me i vidite. Naime, ovo na slici, to sam ja u dobi od 8 mjeseci. Već tada sam optimistički gledala u svijet, a tada sam se još i mnogočemu čudila, što se vidi po izrazu lica i otvorenim ustima. Danas me rijetko koja situacija ostavi otvorenih usta (ne,ne,ne...TO nije sada tema, hehehehehehe). Po ležernom stavu koji sam zauzela u toj, još nježnoj dobi, moglo se pretpostaviti da ću i u daljnjem životu biti opuštena osoba koja zna uživati u životu, i bonkulović-bonvivan...što i jesam! Doduše, britkost mog jezika se nije mogla iz ove fotografije pretpostaviti, budući da se nisam isplazila... A da sam prirodna plavuša...i to je očito! U svemu... PS. Oni koji žele vidjeti kuhinju – strpljenja, doći će i to na red...čim kupim novi digitalac! |
21.08.2005., nedjelja
Vježbica...
 Dakle, vježbam malo da bih ubuduće mogla postaviti svoje slikice... da vidimo kako je uspjelo ovo ! Naime, danas ujutro sam si kupile nove sunčane naočale (kod mog frenda iz osnovne škole koji je optičar), isti ovakav Givenchyjev ovogodišnji model samo u crnoj boji...sniženo, vrlo razumna cijena, pa sam bez grižnje savjesti popeglala moju revolving karticu... Popdne sam bila kod V.,koja se osjeća dobro. Zahvat (laparoskopski) je protekao u redu, nije bila potrebna resekcija jajovoda već samo odvajanje priraslica u koje se plod ukopao, tako da ne bi trebalo biti problema za daljnje trudnoće. Hvala Bogu! Jako se razveselila buketu od žutih ljiljana i ruža, sa ubačenim sušenim suncokretima, koji sam joj donijela. Poslije sam mami išla napraviti špežu, što će reći da sam skitala po trgovačkim centrima...i na moje veliko iznenađenje, u Getrou našla lijepi vrlo svijetlo zeleni ceker od morske trave sa okruglim drvenim ručkama - za samo 49,99 kuna! No, zato je paketić matovilca u Plodinama, 100 grama, naravno uvoz iz Italije (jer smo mi valjda preglupi za uzgojit matovilac, ubrati ga, očistiti i zapakirati, ovdje u Hrvatskoj), koštao 20 kuna. Ipak,u prilog tome da nije baš sve tako crno govori i činjenica da sam našla u Billi prekrasne svježe shiitake gljive, naš proizvod, iz Dubrave, po cijeni od oko 14 kuna za 100 grama, što je 5-6 lijepih, zdravih gljiva srednje veličine. Cijena im je tek nešto malo veća od cijene šampinjona. Navečer je počelo grmjeti i sijevati...no nevera nas je prošla. Sada samo puše i malo je zahladilo... Dosta vježbice, da vidim kako je ovo ispalo... Update : baš sam zadovoljna. Učim, učim... |
19.08.2005., petak
Extrauterina & kulen
Sinoć me nazvala moja prijateljica V.iz bolnice. Zadržali su je odjelu zbog sumnje na izvanmaterničnu trudnoću. Menzes joj je izostao, bila je kod ginekologa prošli tjedan, izvadila beta HCG (“hormon trudnoće” ili beta horionski gonadotropin, onaj isti kojeg se testovima tipa Clear Blue dokazuje u urinu u raznim testovima trudnoće), koji je bio visok. Jučer je ponovila test, no nivo hormona u krvi se smanjio, a u maternici se ništa nije vidjelo iako je maternica povećana. No zato se “nešto” vidjelo u desnom jajovodu. Tijekom dana su joj počeli bolovi, pa su je nagovorili da ostane u bolnici, tim više što je sama kod kuće sa 21-mjesečnom curicom, muž je prije neki dan ponovno otišao na brod. Pa je malu ostavila kod svekrve i otišla na Ginekologiju.Dugo smo pričale sinoć. Hrabra je moja V. Pametna je žena, i iako joj nije lako, ne gubi glavu .Premda je planirala i veselila se drugoj bebi, ne očajava. Ako se ujutro pokaže da je maternica i dalje prazna, a dokaže se da je pozitivna trudnoća (pozitivno žuto tijelo), znači da se sigurno radi o izvanmaterničnoj trudnoći i onda će joj se operacijski odstraniti dio jajovoda u kojem se na krivom mjestu razvija trudnoća. Ako kasnije ne bude mogla ponovno zatrudnjeti, odlučila je, ići će na oplodnju “in vitro” i transfer oplođenog jajašca u maternicu. Ipak, postojala je još mala šansa da se sve samo razriješi. Držala sam joj fige cijelu noć. No, nisu pomogle..zvala me oko podneva da će ipak biti operirana. Kasno popodne sam nazvala na Intenzivnu. Dobro je, operacija je prošla dobro, odmara se. Pozdravila sam je i poslala pusu, sestra sa kojom sam razgovarala će joj prenijeti. Posjetiti ću je sutra kada je vrate na odjel. Moram prije toga otići do grada, naći neku slatku malu stvarčicu i odnijeti joj je da je malo razveselim… Poslije posla, nakon što sam se malo odmorila, otišla sam kod mame. Napravila je punjene paprike, za kojima ja baš nisam luda, ali ih ona obožava. Kako nisam bila cijeli tjedan kod nje, da nisam došla bila bi se strahovito razljutila. A nisam ni bila baš gladna, jer smo jutros marendali. Naime, jedna medicinska sestra koja radi kod nas, Slavonka, dovela mi je sinovljevu djevojku da joj stavim piercing na pupak. Naravno da joj nisam ništa htjela naplatiti, još sam i buduću “svekrivu” (koja ima svega par godina više od mene) nagovarala da bi ga i njoj mogla staviti. Žena, bez pretjerivanja, ima bolju figuru od male; sitna, vitka…ali ogromna izjelica, gurmanka i jako dobra kuharica (probala sam neke njene specijalitete). Eto, nema pravde na svijetu…ja nakon svake dobre klope (koja kod mene nije baš rijetkost), moram par dana samo na juhu i čaj, da se koliko-toliko zadržim na istoj kilaži. Pa mi je naša Slavonka danas donijela cijeli kulen! Odmah sam poslala asistenta po kruh i na marendi uhvatila nož u ruke, pozvala sve suradnike u moj office…pa je kulen planuo gotovo do kraja. Bio je izvanredan, malo ljući, taman suh koliko treba. Jedino nezgodno je što smo ga zalijevali vodom i sokom. Naša glavna sestra je predložila da otvorimo bocu vina, no imala sam još posla nakon marende, a ja kada radim i vozim, ne pijem. Usprkos urbanim legendama koje sve kirurge trpaju u isti koš sa pijandurama…eto! Sada sam žednaaaa…i jedva dišem! Kod mame sam morala krknuti dvije paprike, pa sam kući otišla otkopčanog dugmeta na hlačama i otpuštenog patenta. A maloprije sam za potaknuti probavu popila jednu bisku. I stvarno sam je potakla – produkti probave kulena su se već eliminirali, a ja se osjećam poput sirotog Kojota iz crtića kome netko zabije štapin dinamita u guzu i onda ga potpali… Peeeečeeeee!!!! |
17.08.2005., srijeda
Nemo propheta in patria
Eto me ponovno ovdje. Danas sam počela raditi...nakon dva sata posla imala sam osjećaj da nisam na godišnjem ni bila.A ova hladnoća...ne mogu vjerovati da je netom prošla Vela gospa. Čini mi se kao da smo već zagazili u drugu polovicu listopada. Sinoć je bilo toliko hladno da sam se ozbiljno bavila mišlju da uključim grijanje. Moja nova (ljetna) pamučna dekica mi je bila premalo, tako da sam se pred jutro blago smrzavala, ali sam bila previše lijena da se ustanem i uzmem dodatni pokrivač. Večeras (utorak) je u Areni u Puli bio koncert Joea Cockera. Imala sam najbolju namjeru otići (znam neke koji su išli...pa im poručujem, jer znam da me čitaju : beeeeeeeeeee!), no danas sam radila do kasna, a sutra radim već od 7 sati, pa nisam na kraju otišla. Sve za dobrobit pacijenata...jer bih sutra ujutro, da sam probdjela cijelu noć, bila opasna po život i zdravlje! Kao što vidim, prethodni post na mom blogu je zaintrigirao javnost. Bilo je zanimljivih komentara, a neki su bili čak i vrlo zabavni, poput onog o teoriji zavjere, po kojem smo se ja i autor fotografije (i maila) dogovorili kako podići čitanost/gledanost i dospijeti na naslovnicu, do onih po kojima mi se dotični upucava. Pa sada, da je taj gospodin umjesto jurišničko-bojovničko-osvetničkog, imao malo više marketinškog duha, pa mi ponudio ekskluzivu za objavljivanje njegovih fotografija u ovom mediju koji je poprilično čitan (ako counter ne laže, imala sam preko 60 000 posjeta), bila bi to neka sasvim druga priča, no... A što se pak nekog «upucavanja» tiče...hvala lijepa, no ovaj način komunikacije ja ni u kojem slučaju ne bih protumačila na taj način. Naime, ja se puno više palim na komplimente i lijepe riječi nego na grmljavinu i zveckanje oružjem. Kažu da čovjek uči dok je živ. Tako sam i ja iz svega nešto naučila. Za početak to, da ako nisi zlonamjeran i nešto napišeš i prikažeš otvorena srca, bez želje da nekome naudiš, nije rečeno da će te takvim i okolina doživjeti. Dugo mi je i trebalo, što kažete? Drugo što sam naučila, jest da nikada više neću prenositi neke sličice «made in Croatia», jer je naš autohtoni hrvatski jal toliko uzeo maha, da se od silne šume više pojedinačno drvo ne vidi. Radije ću prenijeti neke tuđe, poput velike većine ostalih blogera koji također preuzimaju sličice sa Interneta (među kojima su i mnogi od onih koji su moralizirali na temu...cccc, kako je ružno prenijeti nečiju tuđu sličicu, strašno, jao...) na primjer, tundre u Sibiru, brda u Wyomingu i slično. Pa će mi možda netko poslati jedan civilizirani, uljudbeni mail u kojem mi predlaže da napravim ispravke i objavim npr.ime autora i naziv fotografije, bez da pri tome ima potrebu da mi maše prstom ili stavlja nož na vrat...i replicira ostale scene iz filma «Znam što si radila prošlo ljeto». No, nemojmo učiniti grešku i reći da je takav gap u komunikaciji problem relativno mlade kulture bloga i Interneta uopće u Hrvatskoj. Slična je situacija sa svime što se kod nas radi. Naši su proizvodi skuplji od uvoznih, rokovi narudžbi se baš i ne poštuju, servis i rezervni dijelovi su često neosigurani i neizvjesni. Dogovori se nekada poštuju, nekada i ne. I onda se još čudimo zašto ne kupujemo Hrvatsko, zašto se iz naše zemlje odlijevaju mozgovi i druga prirodna dobra...zašto naš turizam nema takvih financijskih efekata kao što bi trebao, na primjer. Kada smo kod turizma, baš smo jučer sa prijateljima komentirali «pobunu» u Malom Lošinju. Naime, tamo su se stanari pobunili zbog buke koja im ne da spavati noću, pa je nekolicina kafića zatvorena. Standardna priča na temu kako činiti one stvari a da im ne uđe! Naime, svi vole brojiti euriće, a ruku na srce, u Malom Lošinju je desetak mjeseci godišnje takva tišina i mrtvilo, da im osim spavanja ništa drugo i ne preostaje, pa mogu komotno malo potrpiti ona dva mjeseca sezone! Ali jok, takav smo mi narod – svi bi imali rado i ovce i novce...a to baš i ne može! Toliko od mene za danas. Moram u krpe, jer se sutra (odnosno, već danas!) dižem u 6,20 sati. Već sam se istuširala, još ću u krevetu pročitati koju stranicu iz romana «Zovem se Crvena» Orhana Pamuka. O da, kao što pjesma kaže ...sunny days are over...barem što se moga ljeta tiče. |
13.08.2005., subota
Priča o jednoj lijepoj fotografiji...
Večeras kada sam se ulogirala na Internet, pogledala sam, kao i inače svoju poštu.Na adresi rijecanka_i_svijet@yahoo.com našla sam na novu poruku koju prenosim ovdje, a poslana je sa adrese senj_7@net.hr Štovana, Pošto ste na svom blogu od 9.kolovoza 2005. upotrijebili moju sliku s portala index.hr pod hr foto-amadeus III rijeka-učka, a vidljivo je da se radi o osobi koja zna što su autorska prava, u roku od 5 dana objavit ćete na svom blogu ispriku i ostaviti taj post mjesec dana na blogu, u protivnom slijediti će tužba. Amadeus III Prilozi : dokazi p.s. Znam tko ste i gdje radite pa će tužba biti lako realizirana, ali nadam se da će sve proći isprikom. Na što sam ja odgovorila mailom, koji također prenosim ovdje : Dragi gospodine, «inkrimirana» fotografija je downloadana sa Google Free Images, gdje je prethodno nađena pod subjectom «Učka»... nigdje pri tome nije stajao potpis autora ni naznaka da je zaštićena autorskim pravima. Ako ste odlučili krenuti u «lov na vještice», namjerili ste se na krivu osobu... Naravno da ću objaviti sve ovo na blogu... Ja sam, možda za razliku od vas, vrlo svjesna da je svako objavljivanje bilo kojeg podatka na Internetu podložno javnosti i mogućim (zlo)uporabama. Pozdrav, Riječanka. Kasnije sam ponovno pogledala slikicu, koja je doista prekrasna, i na kojoj autoru čestitam. Ispod navedene slike je oznaka 2005_3919435_O.jpg 1280x960 pixels – 173 k, te izvor (www.index.hr/hrfoto/). Kliknula sam na sliku gdje stoji da je autor amadeus III iz Rijeke, a slika se zove «Kvarner i Učka u predvečerje» a snimljena je Olympusom C-760 UZ. Stoga se, naravno, ispričavam autoru Amadeusu III, index.hr-u i Olympusu što nisam tražila njihovu dozvolu za objavljivanje. Isto tako, ispričavam se Parku prirode Učka čija je fotografija, u krajnjoj liniji, vjerojatno i snimljena bez njihove dozvole. No, sada dolazim do nečeg drugog. Jedna me stvar u cijeloj ovoj priči vrlo «zasvrbila». Ne ulazim u pismenost autora maila, koja je sama po sebi vrlo rječita, već u činjenicu da je nepoznati gospodin napravio dvije stvari za koje bi se on meni trebao ispričati. Prvo – napisao je «vidljivo je da se radi o osobi koja zna što su autorska prava». Po čemu, moliti ću lijepo je to vidljivo? No, shvatila sam što je autor imao na umu, po drugom – «znam tko ste i gdje radite». Zvuči li to i vama kao što zvuči meni, na prijetnju i ucjenu te eventualno moguće iznuđivanje, jer se naravno zna tko sam i što radim, pa bi se moglo tu štogod ušićariti? Naravno, možda sam u krivu i loše procjenjujem i izvodim pogrešne zaključke, no ... U ovom svijetu u kojem živimo više me ništa ne čudi, ali me ovo ovdje ljuti. Naime, i ja kao i većina blogera, mnoštvo fotografija koje objavljujem na svom blogu (koji nije komercijalan, da ne bi bilo zabune...naime, na samim blogovima nema reklama. Naslovnica i stranica za komentare su druga priča) «skidam» sa Googlea (kojem se ispričavam za navođenje izvora). Iako nisam IT profesionalac, znam da postoji mogućnost da se objavljeni materijal zaštiti mehanizmima koji sprječavaju download. Isto tako znam, da ne postoji pravno dobro definiran termin autorskih prava na Internetu, koji je po mnogočemu u pitanju jurisdikcije «siva zona». Svakodnevno smo svjedoci raznih zlouporaba Interneta, od dječje pornografije nadalje, do piratstva glazbe i filmova. No, Internet je slobodan medij, a ograničavanje sloboda u bilo kojem pogledu nije nikada donijelo ništa dobroga. Znam nekoliko ljudi koji su objavili na netu svoje slobodnije (da upotrijebim eufemistički izraz) fotke, pa su kasnije zažalili kada su se vidjeli tamo gdje nisu očekivali. Tko vam je kriv, rečeno im je iz nekih mjerodavnih mjesta, jedini način da nešto ostane privatno i zaštićeno jest da se ne objavi na netu. Ja nisam pravnik, stoga molim da mi se oprosti eventualna neupućenost i neznanje, i pokoja pogreška koja je u potpunosti nenamjerna. Ali, isto tako, nisam ni budala. Pitam se samo, po tko zna koji puta, kuda ide ovaj svijet... Za ovu objavljenu fotografiju danas očekujem najmanje da me pozove na kućni broj telefona (koji je tajan, no ionako kažu da se danas sve o svima znade...) sexy muški glas iz Olympusa, te da mi predloži način kako da se ispričam. Naravno da ću pristati na pregovore! Mmmmm...jedva čekam... Update 13.kolovoza u 14,22 : Dobila sam danas novi mail od Amadeusa III : Poštovana, Sve je u redu, ne lovim vještice, ne prijetim, isprika je u redu, pa i to objavite.Pozdrav. Jesam. Od Olympusa i dalje ništa ...šmrccc... |
11.08.2005., četvrtak
Pokušaj novog početka poremećen kišom...
Bez obzira što planirala, ma kakvu banalnu sitnicu, nekako mi se u posljednje vrijeme čini da me Usud namjerno povlači za nos…uvijek iznađe načina da mi pokvari planove, da me natjera da u hodu mijenjam odluke. OK, nije ni to loše, reći će netko, na taj način se održavam u formi, i priznajem, ponekad stvari ispadnu bolje nego što bi u prvobitnoj verziji, no pomalo je i frustrirajuće. Došla sam već u godine kada osjećam potrebu za nekom stabilnošću, nekim konstantama u životu, i ma koliko voljela dinamiku i iznenađenja, ona nisu uvijek dobrodošla. Kako je život mahom sazdan od sitnica, koje stavljene na hrpu su sve samo ne sitnica, takva povremena skretanja sa puta ne ugrožavaju moju egzistenciju niti me čine da se počinjem pitati o bitku…no, svejedno me poprilično unazade…i ražaloste. Imala sam najbolju namjeru jučer učiniti prvim potpunom drukčijim i novim danom ostatka mog života. Ali, već od jutra nije krenulo kako sam ja zamislila. Najprije sam se probudila nekako tupasta, bezvoljna…nije mi se izlazilo iz kreveta. Čak je i Silky, presretan što sam se vratila i što nije više sam, a i prežderan tijekom noći (jer sam do sitnih sati surfala Netom i čitala blogiće i pred zoru mu napunila zdjelicu friškom hranom iz Whiskas vrećice sa piletinom, patkom i povrćem), odlučio kunjati i dalje sa njuškom zaguranom pod moju pazuhu i nije uobičajeno jutarnje mijaukao tj.derao se kao da ga koljem. Onda je zvala majka i rekla da nema smisla da ide po ovom vremenu čistiti i sređivati nonin grob, što znači da ne moram ni ići kupiti cvijeće, ali da bih joj mogla otići kupiti bocu plina, pa sam se ustala i obukla. U međuvremenu se nebo potpuno zatamnilo, pa sam se nakon laganog ručka kod mame uputila u grad sa kišobranom u torbi (što ne činim gotovo nikada) ali bez sunčanih naočala. Trebam li uopće napominjati da se u desetak minuta koliko mi je trebalo do grada, skroz razvedrilo pa sam kroz cijelo Korzo škiljila dok nije sunce zašlo? Nisam na kraju ni otišla na “Parni Valjak” u Opatiju, jer sam srela na Korzu kolegicu sa faksa koju nisam vidjela godinama, pa smo zasjele na kavu i trač do kasna. Kada sam došla doma, napravila sam si večeru (pikantna pileća prsa sa porilukom u woku), koju sam također uspjela zeznuti jer sam stavila malčice previše chilli papričice. Za kraj, napisala sam i poslala jedan mail čije sam slanje odgađala godinu dana…nije mi uopće laknulo koliko sam mislila. Odgovor ne očekujem…ne više. Ni današnji dan nije puno drukčiji. Za početak, mislila sam otići do ribarnice, zaželjela sam se friške ribe. No, po ovom vremenu nema smisla, jedina riba koju se može uloviti su cipli iz Mrtvog kanala… koje poduzetni Cigići love i kombijima šalju u Zagreb na prodaju. Ne volim nikakve ribe iz mulja, ugore na primjer ne podnosim, a cipla ne bih jela ni da mi život ovisi. Bljakkk…cipal je plivajući štakor i lešinar u isti mah. Pa sam lijepo ostala doma. Za popodne sam imala dogovor sa prijateljicom V.da usput šetajući njenu 21-mjesečnu curicu, odemo na mali shopping i na kavicu. Trebam li uopće napomenuti da je iza 15 sati krenulo grmjeti i padati kao ludo. Doduše, kada sam ju nazvala da zajedno malo tulimo o sudbini koja se urotila protiv našeg shoppinga, D., V-in suprug nas je pokušao prepredeno navući na tanki led (“…što, pa zašto ne idete, baš je krasan dan…a ako odete i bez kišobrana dati ću vam moje kartice da ih slobodno peglate…”), no mi smo dostojanstveno izignorirale ovu provokaciju. Pa sam kasno popodne i večer provela čitajući “Nasladu” Elfriede Jelinek. Ovo nije prva autoričina knjiga koju čitam, čitala sam i “Pijanisticu”…no vjerojatno je zadnja. Nije mi nikako jasno zašto joj je dana Nobelova nagrada za književnost, osim najvjerojatnije da se nekome napakosti. Ne mogu pa ne mogu nikako probaviti njezin isforsirani kvazifeminističko angažirani stil i grezi riječnik. Sada vani ponovno grmi i pljušti…još malo, pa ću u krpe. Nikakvih planova više, rekla sam samoj sebi. Osim onoga da sutra ujutro kada se naspavam sjedam u auto i odlazim u Umag… |
09.08.2005., utorak
Kraj...još jedan...
…ovaj puta mog “ljetovanja”, ako se moj boravak u Umagu može nazvati ljetovanjem, obzirom na to da je posljednje 3-4 noći temperatura redovito bila oko 16-17 stupnjeva Celzija i da mi je tanka pamučna dekica na krevetu bila gotovo pa premalo. O vrućim, sparnim noćima, te o bilo kakvom obliku noćnog znojenja i nesanice zbog vrućine nije bilo ni govora. Krenula sam rano poslijepodne nakon što sam malo pospremila kuću (vratiti ću se najvjerojatnije za vikend, a u rujnu tamo odlazi mama). Na cesti nije bilo gužve, pa sam za manje od sat i pol stigla kući. Radovi na cesti kod Istarskih toplica nisu mrdnuli ni za pedalj od kada sam prije mjesec dana prolazila. Naime, prošli puta, prije 2 tjedna u Umag sam išla preko Ipsilona. Kada sam otvorila vrata stana – dočekao me totalni kažin! Silky je digao cijeli stan u zrak – razbacao jastuke u dnevnoj sobi, izgužvao pokrivač na kauču, pobacao na pod posteljinu sa kreveta u spavaćoj sobi. A u kupaonici, koja je bazdila poput septičke jame bilo je posvugdje na podu oko centimetar porazbacanog pijeska iz njegove kutije. Moja mama ga je dolazila redovito hraniti, ali to da bi mu posebnom lopaticom izvadila govanca iz kutije i bacila ih u WC školjku – ti ga voia, rekli bi Fijumani! Ili, u prijevodu : pazi da ne bi! Isti slučaj je bio sa cvijećem – zalijevala je moje viseće pelargonije, koje su stvarno krasne i bujne ove godine, no nije potrgala osušene cvijetove! No, što se može…nije to ništa novoga. Naravno, kada sam ja “dežurna” za obavljanje sličnih poslova kod nje, ne daj Bože da što nije napravljeno savršeno! A da ne spominjem činjenicu da sam sada opet i ponovno veliki njezin dužnik i da će mi barem do Božića spominjati kako mi je veliku uslugu napravila…grrrrr… I tako sam ja (figurativno, jer je ipak još uvijek poprilično toplo) zavrnula rukave i nakon što sam par trenutaka mahnito razmišljala odakle početi, krenula čistiti i spremati. Evo, sada nakon nekoliko sati neprestanog čistačkog šljakeraja, napravila sam si nesicu i napokon sjela za komp. I zapalila moju prvu riječku cigaretu danas. Eto, opet pušim…nije da sam na to ponosna, no što je tu je… Očistila sam kupaonicu, usisala cijeli stan, spremila sve što je Silky razbacao…usput sam ga i malo pomazila, siroče malo, bio je sam dva tjedna! No, neće pa neće putovati i drugog rješenja nema. Draga moja V., nemaš pojma kako ti zavidim što tvoju Kiku bez problema vodiš sa sobom na svaki vikend i ljetovanje u Žbandaj! Ovaj moj divljak, usprkos luksuznoj (i skupoj, kao sam vrag!) transportnoj kutiji za mačke, kad god sam ga negdje htjela voziti, dere se kao lud, grebe cijelo vrijeme, povraća, a u tom jednom pokušaju da ga odvedem na vikend u Umag, prije nekoliko godina, cijelu večer i pola noći sam provela tražeći ga, uz svesrdnu pomoć susjeda, jer je pobjegao čim smo stigli. O tome da nije htio koristiti svoj mačji WC, da nije htio jesti i da je sve vrijeme mijaukao i zavijao… ne želim ni razmišljati. Vrhunac je pak bio kada mi je, skočivši mi iznenada u krilo, glavom udario u usta te slomio jedinicu gore desno, pa sam skoro pa plačući isti dan odjurila mojoj M., koja mi je otkrhnuti zub doista majstorski nadogradila da sam sada, kada sam pisala ovo, morala prstom dobro opipati jer nisam više bila sigurna da li je to jedinica gore desno ili lijevo… Sutra mi je dan već bukiran…moram majci pomoći očistiti nonin grob, i kupiti cvijeće jer je za koji dan nonin rođendan. Popodne idem malo prošetati po Korzu, nisam već dugo. A navečer, nadam se otići u Opatiju, na Ljetnu pozornicu, pogledati (i poslušati, as well) Parni valjak – unplugged… Još koji dan, pa je i mome godišnjem došao kraj. Ah, sve sam kraj do kraja…a što je sa počecima, pitam se? |
07.08.2005., nedjelja
Kraj
Sjedila je za stolom, lica naslonjenog na ruke, gledajući negdje u daljinu, kroz zid i pitala se : «Kada je ljubav umrla?»Nasmijala se tiho, samoj sebi..ah, kako ova rečenica patetično zvuči. A nije joj namjera biti patetičnom. Ni plakati. Vidi, stvarno, pomislila je...pa ja više ne plačem! Stvarno, rekla je sada glasno sama sebi, kada mi je postalo jasno da između mene i njega nema više...čega? Osjećaja topline, pripadnosti, zajedništva...no, da li je to uopće bila ljubav, ili samo želja za ljubavlju, privid, prvenstveno njezin, da voli i da je voljena? Da li je to bilo onoga dana kada ga je zatekla kako zamišljeno, sam sebi govori u bradu : « Što meni ovo treba?» nakon neuspjelog novogodišnjeg ručka kod njezine mame. Ili je to bilo kasnije, kada je bez riječi uzeo ključeve svoga stana i spremio ih, njezine ključeve njegovog stana... Ili još ranije, mnogo ranije, kada ju je sinu predstavio kao «tetu koja čuva povremeno tatin stan», kada se sramio jer mu je pred malim izletjelo i nazvao je srcem? Zapalila je još jednu cigaretu i otpila gutljaj kave. Prošlo je više od godinu dana kada su posljednji puta bili zajedno, kada su posljednji puta proveli nekoliko dana skupa. Čak nisu ni posljednju noć pred rastanak vodili ljubav. Predosjećala je kraj. Kada su se poslije čuli telefonom, prije njegovog godišnjeg sa sinom, sve je djelovalo u redu. Nakon povratka sa ljetovanja, kada ga je pitala kada će se naći, počeo se žaliti na umor, preopterećenost poslom. Iako je i prije o tome govorio, ovaj puta je osjetila da nešto nije u redu, znala da dolazi kraj. Čuli su se sve rijeđe...dok ona jednog dana nije nazvala i bez okolišanja pitala ga ima li drugu. Ne, bio je dosljedan u poricanju, no na kraju, kada ga je pitala što je s njima i je li ovo kraj, rekao je : «Ja želim ženu koja će biti stalno sa mnom». Shvatila je da su to riječi koje znače «gotovo je». Danima je plakala. Napisala mu je i par mailova, pokušala mu objasniti svoje razloge, reći mu da ga voli i da ne shvaća zašto se promijenio, on koji joj je napisao i rekao toliko lijepih nježnih riječi, on koji je govorio o ljubavi, koji ju je kovao u zvijezde, koji joj je davao osjećaj da leti, kojeg je nakon toliko godina lutanja osjećala poput doma... Nije shvaćala zašto je odjednom, nakon toliko vremena i toliko riječi, iznenada njemu ponestalo hrabrosti reći joj u lice : ne želim te više, kraj je, gotovo je. Tražila je od njega da joj to kaže, da joj kaže ne želim te više čuti ni vidjeti...trebalo joj je to. No, on je to odbijao...tvrdio je da ona umišlja, da je on samo umoran, da mu je svega dosta, da su prijatelji i dalje, da će se i dalje viđati, onako prijateljski. Prijatelji... A ona, ona koja je smatrala sebe pronicljivom i pametnom, koja se znala snaći u svakoj situaciji, koja je i na poslu i privatno bila oduvijek smatrana izrazito snalažljivom i sposobnom osobom, osobom koja je u svakoj, ma kako zamršenoj situaciji zadržavala hladnu glavu i uvijek nalazila uspješan ishod...ona je poput mačke zaslijepljenje automobilskim svjetlima, ostala ukočena i hipnotizirana nasred ceste. Najprije je samoj sebi predbacivala zašto je tako olako prelazila preko znakova upozorenja, zašto si je dozvolila da je sve skupa iznenadi. Jer, kada bi si odvrtjela film, shvaćala bi da je tih sitnih znakića bilo...najprije joj je prestao govoriti da je voli. OK, mislila je, već smo dosta dugo zajedno, s vremenom se ulazi u rutinu. A onda bi Advocatus Diaboli rekao : «Više ti ne govori ni srce, ni dušo»..a Advocatus Dei bi uzvratio : «Ali, zove me mačak, to je njegova omiljena tepalica!». S vremenom je bio i sve nezainteresiraniji za seks. No, sve je to ona zanemarivala...jer je njena ljubav bila svakim danom sve veća i nije uopće pomišljala na kraj. Kasnije je krivila sebe...možda ga nisam dovoljno voljela, možda sam trebala zbog njega zanemariti posao i karijeru. A opet, znala je da je on bio tako ponosan na njezin uspjeh... U trenucima lucidnosti, osjećala je da nije učinila ništa lošeg što bi ubilo ljubav. Prihvatila je njegovog sina iz prvog braka, poticala ga da mu se posvećuje i hrabro pristala na to da na ljetovanje njihove prve godine ode sa sinom umjesto sa njom. A zatim i druge...iako je slutila da u njegovom srcu neće nikada biti ravnopravna sa sinom, bez obzira na svu ljubav koju je davala. I nakon prekida, kada je obrisala suze, jednostavno je prestala živjeti...i dalje se nadala da će on jednog dana opet pokucati na njena vrata, da će se jednostavno pojaviti i da će film, kao da samo bio zaustavljen dok gledatelj natoči čašu vode, nastaviti se dalje... Ma ne, znala je da je kraj...jednostavno si to nije htjela priznati. Ne dok se ponovno ne vide. Nije mogla vjerovati da je netko može jednostavno otpiliti preko telefona. To se ne dešava u real lifeu, to se zbiva samo u jeftinim ljubićima! I dalje su se čuli telefonom, često, razgovarali o svemu i svačemu, davali si uzajamno savjete. Jednog proljetnog dana trebala je poslom otići u njegov grad. Nazvala ga je i u šali pitala da li je prima za podstanara. Može, rekao je, ali samo bez seksa! Tu je rečenicu doživjela kao udarac šakom posred lica. Naljutila se jako, svašta mu izgovorila, a on se pokušao izvući : «Ma daj, pa zar se čovjek s tobom više ne može ni šaliti?». Progutala je ponos, došla kod njega. Doista, spavali su zajedno u krevetu, bez dodira, kao dva slučajna stranca u konačištu. On nije posegnuo za njom, a ona je gutajući suze i ležeći budna pored njega, čvrsto stisnutih usana jedva uspjela zatomiti krik njenog povrijeđenog ponosa i ranjene duše. I onda joj je on ispričao priču o ženi koju je u doba kada je njoj govorio o neizmjernom umoru i silnom poslu, pokušao osvojiti, ženi koja je živjela u njegovom gradu, njemu na dohvat ruke, samoj poput njega u stranom svijetu. No, kako život nekada plagira romane, i to one loše...ova ga nije htjela. Štoviše, ostala je trudna sa drugim čovjekom, koji pak nju nije htio... Da li je tada umrla posljednja iskrica Nade? Da li su je ubile riječi, ružne riječi koje je on izgovorio o ženi koja ga nije htjela? Zapalila je još jednu cigaretu...previše pušim ovih dana, pomislila je. Sjećanja su dalje navirala... Ah, kako sam tada bila samoj sebi odvratna, ali to je bilo jače od mene...rekla mu je da joj je neopisivo drago što ga je stigla karmička kazna, da ima Boga koji ga je upravo kaznio, da vjeruje napokon u neku iracionalnu, nebesku pravdu...i još puno toga. On je samo kimao glavom, rekao je...izgleda da si u pravu. O, Bože, tada ga je doista mrzila...još više od svega je mrzila samu sebe. Jer je izgubila kontrolu. A još više jer se, sebi usprkos i dalje nadala. Čemu? Nikada nije vjerovala u ponovne početke, u dovoljno čvrsta ljepila koja bi mogla ponovno slijepiti krhotine nečega, u reanimaciju umrle ljubavi. Ostatak svog boravka u njegovom gradu bacila se na posao, u kojem je, naravno, bila očekivano uspješna. S njime se prijateljski pozdravila, nastavila održavati prijateljsku komunikaciju. Prošlo je nekoliko mjeseci...povremeno bi se čuli. Povremeno bi joj srce zaigralo kada bi na displayu telefona vidjela njegov broj, no nije se više zavaravala. Ponekad bi ga, napola u šali, pitala kada će navratiti do nje...on bi uvijek izbjegao odgovor. Ona ne bi inzistirala. Znala je da je gotovo. No, nije mogla krenuti dalje. Muškarce oko sebe nije uopće zapažala. Kada bi joj se netko pokušao približiti, pristojno bi se izvukla. Nije nikako mogla sebe zamisliti sa nekim drugim. Osjećala je mučninu, gađenje...sve se više osamljivala, okružena nekolicinom svojih starih prijatelja, knjigama, filmovima. Izlazila bi, nastojala se zabavljati...kući se uvijek vraćala sama. A onda, prije nekoliko dana, On joj je poslao dva neobična SMS-a u kojoj joj želi ugodan i uspješan vikend...neuobičajeno za njega, nikada nije tako naglašavao riječ «vikend». Nazvala ga je za pojašnjenje...nije bio kući. Cijeli vikend. I onda je napokon shvatila da je slobodna, da je kraj svih krajeva napokon došao. Jasno joj je bilo da je otišao na vikend, naravno ne sam...i da je želio da to njoj bude jasno. Naravno, mogao joj je to reći i na drugi način...našao sam neku, nekog novog... ali nije. A cijelo vrijeme je, sada joj je to postalo jasno, čekala njegovo odrješenje, njegovu zadnju klapu prije nego zavjesa padne...samo to, ništa drugo. Tada bi sve imalo nekako više smisla. No, dobro...neke stvari nikada u životu ne možemo promijeniti, ma koliko to željeli. Scenarij naših života ne pišemo sami, ma koliko u to vjerovali. Osjećala se čudno...bila je mirna, nekako poluodsutna, gotovo tupa. Neobično, pomislila je, nikada nisam mislila da ću se u ovom trenu baš ovako osjećati. Uvijek mi se činilo da ću biti slomljena od plača, presušenih suza, tužna... Zagasila je cigaretu, popila još gutljaj ledenog čaja i otišla oprati zube. Kada je legla u krevet, još je neko vrijeme gledala u strop i razmišljala...a onda je polako utonula u san. O, Bože...mogu li ja još jednom sve ponovno, iz početka? Ili je već prekasno za mene?...bila joj je posljednja misao prije nego što je otplovila na krilu Morpheusa.... |
06.08.2005., subota
Vrijeme je za jazz...
Dva dana je bila kiša, nije se moglo kupati i sunčati...pa sam dane iskoristila za spavanje, čitanje. I razmišljanje.U četvrtak se navečer malo razvedrilo pa je u Umagu, nakon početnog pljuska koji je prijetio da će je pokvariti, ipak održana tradicionalna «Fešta od pomidora». Naime, u umaškoj okolici se naveliko posljednjih 30-ak godina uzgaja rajčica, koju otkupljuje i prerađuje tamošnja Podravkina tvornica, pa se krajem srpnja i početkom kolovoza mogu vidjeti usred grada kolone traktora kojima se rajčica dovozi na otkup. A nerijetko, kažu oni koji su vidjeli (ja,naime nisam), mogu se vidjeti i rajčice kako plutaju morem, jer je netko zabunom kod pranja otvorio ventil kojim se voda iz tvornice, inače smještene uz samu obalu (nekada je bila to tvornica ribljih konzervi),otpušta u more, te kako ih radnici iz čamaca mrežama «hvataju»... Na kraju kampanje rajčice je fešta na trgu, uz obavezni nastup limene glazbe i mažoretkinja, a u velikim se kotlovima priprema pašta sa pomidorima, koja se zatim prodaje u dobrotvorne svrhe. Ne znam što je bilo tema ove godine, no znam da se prethodnih skupljao novac za nabavku mamografa, opreme za Dom zdravlja u Umagu, Dom Umirovljenika u Novigradu, te novac za djelovanje umaške podružnice Zaklade Sv.Vinka Paulskog. Večeras (petak navečer) sam bila u Grožnjanu, malom srednjevjekovnom gradu dvadesetak kilometara od Umaga, posljednjih godina utočištu umjetnika, glazbenika, slikara, kipara iz cijelog svijeta. Ovog se ljeta održava na trgu pretvorenom u pozornicu manifestacija pod nazivom «Jazz is back». Večeras je nastupila skupina od desetak mladih glazbenika, studenata zagrebačke Glazbene akademije, a na programu je bila njihova obrada jazz klasika i evergeena poput «Girl from Ipanema», «Misty» i još mnogih drugih... Bili su baš slatki. U publici je bilo dosta poznatih faca, uglavnom iz Zagreba sa legendarnim BP na čelu, a jezik koji je prevladavao bio je engleski. Atmosfera je bila cool, opuštena...a meni je u opuštaju pripomoglo, priznajem, i točeno hladno pivo, koje mi je danas baš lagano klizilo niz grlo...a kako je moj prijatelj vozio, nisam morala brinuti baš o ničemu. Valjda mi je zato i bila toliko smješna činjenica da nam je auto bio parkiran pored groblja i da je odzvonjavalo ponoć baš kada smo išli prema autu. No, ništa se nije desilo...nikakvih stravičnih zvukova otvaranja grobnica, mrtvaci se nisu ustajali iz grobova...baš ništa! Jedino, kada sam došla kući, sama...tišina je nekako nalegla na mene...i pojavila se neka tuga, neobjašnjiva. Pomalo, ljetu se bliži kraj...osjećam to. Tišina...i samoća. Usprkos pivi, kombinacija koja pada na želudac poput kamena... Možda ipak dolazi vrijeme za blues? |
02.08.2005., utorak
Antičke noći
Ovaj je post trebao biti objavljen sinoć, ali, avaj...no, dobro, što je tu je...I dalje sam u Umagu. Kako se majka vratila u Rijeku, ne moram brinuti tko će hraniti Silkyja i zalijevati cvijeće, pa mogu moj boravak ovdje produljiti za još nekoliko dana. ATP je (napokon) završio, šarolika svita koja ga je okruživala se danas pomalo otputila put Zagreba, a mjesto je preplavio novi val turista, u novim šarenim bermudama koji izlažu svoja još blijedoružičasta tijela suncu po okolnim plažama. Ja se svako jutro već oko 8,30 zaputim na plažu, oko 11 sam već kući, u hladu balkona čitam (eto, prijatelju TV kritičar, ma koliko se trudila, ne mogu pa ne mogu biti kao Pokošena Vlatka, hehehe). Ovaj puta je to «Zločin u samostanu» Feđe Šehovića. Kada popodne jače udari sunce, uvlačim se u kuću i upalim klimu...znam da na taj način nikada neću biti baš preplanula, no nije me briga. U subotu nakon polufinalnog meča, zalomila sam do sitnih jutranjih sati. Ja i moje omanje društvance smo se uglavili u Freixenetov šampanjac-bar koji se nalazio odmah ispod stadiona, preko puta Press-bara, pa smo cijelo veče udarali po pjenušcu, koji je bio po prilično pristupačnim cijenama obzirom na event (70 kuna boca od 7 dcl, 25 kuna mala bočica od 2 dcl). Odmah ispred je svirao Ricardo Luque sa pratećim bendom, a prošetavala se gomila prolaznika, kojima je očito cilj bio biti viđen. Između ostalih, tu je bio pola redovnih šminkera-prošetača sa Korza, među njima i jedan, avaj,moj kolega koji se uporno pravio da me ne pozna. Poznajem ga dobro, još jedan od wanabe faca, sa manom da je škrt kao škrta zemlja. U desetak godina koliko ga poznajem nije nikada nikome platio kavu, dok ih je popio na stotine besplatnih...pa ga nitko više nigdje ne zove da se pridruži za stolom. Posljednjih mjeseci je u Zagrebu na subspecki, pa su svi odahnuli...sada se prikazao ovdje sa djevojkom, što je moja frendica komentirala : «Ziher joj nije ni piće platio, sigurno je ona morala platiti njemu, a i pola iznosa za benzin!» U nedjelju sam na finalu navijala za Moyu, koji je, naravno, izgubio... Danas navečer sam se našla sa društvom u pizzeriji «Kažun», kod mog starog prijatelja Janka, na tagliatellama sa kozicama i crnim tartufom. Poslije smo napravili đir po gradu, gdje se na glavnom trgu ispred crkve zbivaju od 01.do 04.kolovoza «Noći Antike» u organizaciji Gradskog Muzeja Umaga. Kako su prošle godine, upravo za vrijeme restauracije trga pored crkve nađene iskopine antičkog mlina za masline te nekoliko grobova, u Muzeju su došli na ideju da to iskoriste, pa su turistima odlučili uprizoriti detalje iz života u tom dobu. Na trgu su podgli štandove sa hranom iz rimskog doba (okruglice sa smokvama i rogačem servirane na listu loze i smokve, pašteta od maslina, začinjeni domaći kruh) koje mladići i djevojke obučeni u nešto nalik na togu sa vijencima na glavama spletenim od lišća loze i lovora besplatno nude na degustaciju turistima, baš kao i lokalna vina. Isto tako, na štandovima je prikazana izrada antičkog nakita te replike nađenog nakita u grobovima koje se mogu kupiti. Također, neki drugi muzeji iz Hrvatske su izložili na svojim štandovima replike antičkih nalaza iz svojih krajeva (primjetila sam štand Gradskog muzeja iz Siska, ali i iz drugih gradova). Na sredini trga, osvijetljenog bakljama, skupina djevojaka obučena u replike antikne odjeće pleše uz glazbu iz tog razdoblja. Ugođaj je pravi Mediteranski, opušten, pa kako su preostale još tri takve noći – dođite i uživajte i vi! Tko zna, možda se sretnemo.... |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com