Dva dana je bila kiša, nije se moglo kupati i sunčati...pa sam dane iskoristila za spavanje, čitanje. I razmišljanje.
U četvrtak se navečer malo razvedrilo pa je u Umagu, nakon početnog pljuska koji je prijetio da će je pokvariti, ipak održana tradicionalna «Fešta od pomidora».
Naime, u umaškoj okolici se naveliko posljednjih 30-ak godina uzgaja rajčica, koju otkupljuje i prerađuje tamošnja Podravkina tvornica, pa se krajem srpnja i početkom kolovoza mogu vidjeti usred grada kolone traktora kojima se rajčica dovozi na otkup. A nerijetko, kažu oni koji su vidjeli (ja,naime nisam), mogu se vidjeti i rajčice kako plutaju morem, jer je netko zabunom kod pranja otvorio ventil kojim se voda iz tvornice, inače smještene uz samu obalu (nekada je bila to tvornica ribljih konzervi),otpušta u more, te kako ih radnici iz čamaca mrežama «hvataju»...
Na kraju kampanje rajčice je fešta na trgu, uz obavezni nastup limene glazbe i mažoretkinja, a u velikim se kotlovima priprema pašta sa pomidorima, koja se zatim prodaje u dobrotvorne svrhe. Ne znam što je bilo tema ove godine, no znam da se prethodnih skupljao novac za nabavku mamografa, opreme za Dom zdravlja u Umagu, Dom Umirovljenika u Novigradu, te novac za djelovanje umaške podružnice Zaklade Sv.Vinka Paulskog.
Večeras (petak navečer) sam bila u Grožnjanu, malom srednjevjekovnom gradu dvadesetak kilometara od Umaga, posljednjih godina utočištu umjetnika, glazbenika, slikara, kipara iz cijelog svijeta.
Ovog se ljeta održava na trgu pretvorenom u pozornicu manifestacija pod nazivom «Jazz is back». Večeras je nastupila skupina od desetak mladih glazbenika, studenata zagrebačke Glazbene akademije, a na programu je bila njihova obrada jazz klasika i evergeena poput «Girl from Ipanema», «Misty» i još mnogih drugih... Bili su baš slatki.
U publici je bilo dosta poznatih faca, uglavnom iz Zagreba sa legendarnim BP na čelu, a jezik koji je prevladavao bio je engleski.
Atmosfera je bila cool, opuštena...a meni je u opuštaju pripomoglo, priznajem, i točeno hladno pivo, koje mi je danas baš lagano klizilo niz grlo...a kako je moj prijatelj vozio, nisam morala brinuti baš o ničemu.
Valjda mi je zato i bila toliko smješna činjenica da nam je auto bio parkiran pored groblja i da je odzvonjavalo ponoć baš kada smo išli prema autu.
No, ništa se nije desilo...nikakvih stravičnih zvukova otvaranja grobnica, mrtvaci se nisu ustajali iz grobova...baš ništa!
Jedino, kada sam došla kući, sama...tišina je nekako nalegla na mene...i pojavila se neka tuga, neobjašnjiva.
Pomalo, ljetu se bliži kraj...osjećam to.
Tišina...i samoća.
Usprkos pivi, kombinacija koja pada na želudac poput kamena...
Možda ipak dolazi vrijeme za blues?
Post je objavljen 06.08.2005. u 01:34 sati.