Eto me ponovno ovdje. Danas sam počela raditi...nakon dva sata posla imala sam osjećaj da nisam na godišnjem ni bila.
A ova hladnoća...ne mogu vjerovati da je netom prošla Vela gospa. Čini mi se kao da smo već zagazili u drugu polovicu listopada. Sinoć je bilo toliko hladno da sam se ozbiljno bavila mišlju da uključim grijanje. Moja nova (ljetna) pamučna dekica mi je bila premalo, tako da sam se pred jutro blago smrzavala, ali sam bila previše lijena da se ustanem i uzmem dodatni pokrivač.
Večeras (utorak) je u Areni u Puli bio koncert Joea Cockera. Imala sam najbolju namjeru otići (znam neke koji su išli...pa im poručujem, jer znam da me čitaju : beeeeeeeeeee!), no danas sam radila do kasna, a sutra radim već od 7 sati, pa nisam na kraju otišla. Sve za dobrobit pacijenata...jer bih sutra ujutro, da sam probdjela cijelu noć, bila opasna po život i zdravlje!
Kao što vidim, prethodni post na mom blogu je zaintrigirao javnost. Bilo je zanimljivih komentara, a neki su bili čak i vrlo zabavni, poput onog o teoriji zavjere, po kojem smo se ja i autor fotografije (i maila) dogovorili kako podići čitanost/gledanost i dospijeti na naslovnicu, do onih po kojima mi se dotični upucava.
Pa sada, da je taj gospodin umjesto jurišničko-bojovničko-osvetničkog, imao malo više marketinškog duha, pa mi ponudio ekskluzivu za objavljivanje njegovih fotografija u ovom mediju koji je poprilično čitan (ako counter ne laže, imala sam preko 60 000 posjeta), bila bi to neka sasvim druga priča, no...
A što se pak nekog «upucavanja» tiče...hvala lijepa, no ovaj način komunikacije ja ni u kojem slučaju ne bih protumačila na taj način. Naime, ja se puno više palim na komplimente i lijepe riječi nego na grmljavinu i zveckanje oružjem.
Kažu da čovjek uči dok je živ. Tako sam i ja iz svega nešto naučila.
Za početak to, da ako nisi zlonamjeran i nešto napišeš i prikažeš otvorena srca, bez želje da nekome naudiš, nije rečeno da će te takvim i okolina doživjeti. Dugo mi je i trebalo, što kažete?
Drugo što sam naučila, jest da nikada više neću prenositi neke sličice «made in Croatia», jer je naš autohtoni hrvatski jal toliko uzeo maha, da se od silne šume više pojedinačno drvo ne vidi. Radije ću prenijeti neke tuđe, poput velike većine ostalih blogera koji također preuzimaju sličice sa Interneta (među kojima su i mnogi od onih koji su moralizirali na temu...cccc, kako je ružno prenijeti nečiju tuđu sličicu, strašno, jao...) na primjer, tundre u Sibiru, brda u Wyomingu i slično. Pa će mi možda netko poslati jedan civilizirani, uljudbeni mail u kojem mi predlaže da napravim ispravke i objavim npr.ime autora i naziv fotografije, bez da pri tome ima potrebu da mi maše prstom ili stavlja nož na vrat...i replicira ostale scene iz filma «Znam što si radila prošlo ljeto».
No, nemojmo učiniti grešku i reći da je takav gap u komunikaciji problem relativno mlade kulture bloga i Interneta uopće u Hrvatskoj. Slična je situacija sa svime što se kod nas radi. Naši su proizvodi skuplji od uvoznih, rokovi narudžbi se baš i ne poštuju, servis i rezervni dijelovi su često neosigurani i neizvjesni. Dogovori se nekada poštuju, nekada i ne. I onda se još čudimo zašto ne kupujemo Hrvatsko, zašto se iz naše zemlje odlijevaju mozgovi i druga prirodna dobra...zašto naš turizam nema takvih financijskih efekata kao što bi trebao, na primjer.
Kada smo kod turizma, baš smo jučer sa prijateljima komentirali «pobunu» u Malom Lošinju. Naime, tamo su se stanari pobunili zbog buke koja im ne da spavati noću, pa je nekolicina kafića zatvorena. Standardna priča na temu kako činiti one stvari a da im ne uđe! Naime, svi vole brojiti euriće, a ruku na srce, u Malom Lošinju je desetak mjeseci godišnje takva tišina i mrtvilo, da im osim spavanja ništa drugo i ne preostaje, pa mogu komotno malo potrpiti ona dva mjeseca sezone! Ali jok, takav smo mi narod – svi bi imali rado i ovce i novce...a to baš i ne može!
Toliko od mene za danas. Moram u krpe, jer se sutra (odnosno, već danas!) dižem u 6,20 sati. Već sam se istuširala, još ću u krevetu pročitati koju stranicu iz romana «Zovem se Crvena» Orhana Pamuka.
O da, kao što pjesma kaže ...sunny days are over...barem što se moga ljeta tiče.
Post je objavljen 17.08.2005. u 00:15 sati.