Marketing
Moć medija
Nekada, sada već davno, smatralo se da je vrijeme koje je potrebno da neka vijest obiđe svijet, jednako vremenu potrebnom da to isto učini najbrže prometalo. Nekada su to bili karavani, galije, pa vlak, automobil, avion. Onda je otrikven telegraf, pa je to postalo sve brže...radio, televizija. Sada imamo Internet, pa se to vrijeme svelo na onih nekoliko sekundi potrebnih da se uploada informacija.
Zove mene danas moja frendica V. Između ostalog, priča mi da joj se javila njena frendica (a moja znanica) K., sva zabrinuta jer je na mom blogu pročitala da joj nije bilo dobro. Kasnije je mene zvala moja prijateljica K. (a inače V.-ina znanica) koja živi u Njemačkoj i pitala je kako je V.jer je i ona čitala moj blog.
Što me veseli, jer znam da moji prijatelji čitaju ono što pišem, no isto tako pokazuje da mi svi koji smo rastepeni po svijetu uzduž i poprijeko, koji imamo svoje živote i preokupacije i radi toga ne stignemo se družiti i komunicirati onoliko koliko bi htjeli, ipak i dalje brinemo jedni za druge i stalo nam je.
Iako bi ovdje neki zlobnici (nije potrebno da ih spominjem, prepoznati će se oni sami) sada komentirali kako sam narušila privatnost moje V. (da upotpunim bilten o njoj : dobro je, oporavlja se, usprkos tome što se njena curica, sretna što je mama napokon kući, nemilosrdno pentra po njoj!). No to nije tako, prvenstveno jer moja V.zna da ja nju i ostale moje prijatelje spominjem na blogu, i nema ništa protiv toga. Isto tako, ja sam dovoljno razumna i odgovorna osoba da znam gdje su mi granice – kako gornja, tako i donja – koje ne treba prijeći.
Ipak, jedno se pitanje nameće samo po sebi : što je privatno i povjerljivo? Koje su informacije te koje moramo zadržati samo za sebe, a koje možemo podijeliti sa okolinom i gdje je granica? Tko je postavlja i o čemu ovisi?
Naravno, ova pitanja si moramo svi postaviti ponekada u životu, ne samo oni čija je profesija, poput novinara, da svakodnevno prijenose i stvaraju vijesti.
Ja sam u svom poslu obavezna čuvati tajnima informacije o pacijentu. Što znači, da nikome ne smijem odavati konkretne informacije o konkretnom pacijentu (navedenom imenom i prezimenom) i njegovom stanju (osim drugih mojih kolega koji su direktno uključeni u proces liječenja tog istog pacijenta), osim na službeni zahtjev Suda. No, prikaz slučaja bez navođenja imena pacijenta moguć je i dozvoljen.
Kažu da je dobar trač poput soli u jelu – čini život zabavnijim, kao što sol čini hranu ukusnijom. No, i za njega treba imati mjeru. Tako npr.ja mogu B.reći kako sam vidjela da C.ima novu prekrasnu torbicu, ali ako sam C.vidjela sa ljubavnikom u kompromitirajućoj situaciji, možda takvo nešto ne bi trebalo reći B. Ili ipak da – na nama je svakom ponaosob da odlučimo....
Naravno, jedino i najbolje rješenje da ne postanemo žrtve trača iako (priznali mi to ili ne) svi volimo čuti neki dobar trač – o nekom drugom – jest da živimo na način da nas se nema zbog čega tračati. Što će reći, da ne činimo ništa što bi bilo ilegalno, društveno neprihvatljivo, da nemamo ružnih tajni iz prošlosti ni kostura u ormarima. Pa, da vidimo što će se onda o nama pričati? I da li će nam biti drago da se o nama baš ništa ne priča? Naravno, izmišljotine i laži se ne računaju – svaki bolesnik može izmisliti da sam se seksala sa destoricom crnaca na Korzu ispod ure jučer usred podneva, no takve priče nikada ne drže vodu. Jer, kao što jedna stara poslovica kaže : za dobrim konjem se prašina diže. A jedan moj, ne baš omiljeni kolega, koji je namjerno sablažnjavao okolinu svojim vrlo često neukusnim i odvratnim potezima, stalno je parafrazirao tu poslovicu i govorio: bitno je da se prašina diže, tko j*** konja!
Eto, moć je medija da stvara zvijezde, ali i da ih baca u tu, gore već toliko spominjanu prašinu.
Meni se nekako čini da bih, nakon što sam V.-i bila volonterski PR, mogla taj posao sasvim lijepo obavljati i pri tome se zabavljati.
Ako nikome drugome, onda bih mogla postati PR sebi.
Eto, nakon gotovo 10 mjeseci što se ovdje družimo, napokon je došlo i vrijeme da me i vidite. Naime, ovo na slici, to sam ja u dobi od 8 mjeseci. Već tada sam optimistički gledala u svijet, a tada sam se još i mnogočemu čudila, što se vidi po izrazu lica i otvorenim ustima. Danas me rijetko koja situacija ostavi otvorenih usta (ne,ne,ne...TO nije sada tema, hehehehehehe).
Po ležernom stavu koji sam zauzela u toj, još nježnoj dobi, moglo se pretpostaviti da ću i u daljnjem životu biti opuštena osoba koja zna uživati u životu, i bonkulović-bonvivan...što i jesam! Doduše, britkost mog jezika se nije mogla iz ove fotografije pretpostaviti, budući da se nisam isplazila...
A da sam prirodna plavuša...i to je očito! U svemu...
PS. Oni koji žele vidjeti kuhinju – strpljenja, doći će i to na red...čim kupim novi digitalac!
Post je objavljen 23.08.2005. u 22:48 sati.