Bez obzira što planirala, ma kakvu banalnu sitnicu, nekako mi se u posljednje vrijeme čini da me Usud namjerno povlači za nos…uvijek iznađe načina da mi pokvari planove, da me natjera da u hodu mijenjam odluke. OK, nije ni to loše, reći će netko, na taj način se održavam u formi, i priznajem, ponekad stvari ispadnu bolje nego što bi u prvobitnoj verziji, no pomalo je i frustrirajuće.
Došla sam već u godine kada osjećam potrebu za nekom stabilnošću, nekim konstantama u životu, i ma koliko voljela dinamiku i iznenađenja, ona nisu uvijek dobrodošla.
Kako je život mahom sazdan od sitnica, koje stavljene na hrpu su sve samo ne sitnica, takva povremena skretanja sa puta ne ugrožavaju moju egzistenciju niti me čine da se počinjem pitati o bitku…no, svejedno me poprilično unazade…i ražaloste.
Imala sam najbolju namjeru jučer učiniti prvim potpunom drukčijim i novim danom ostatka mog života. Ali, već od jutra nije krenulo kako sam ja zamislila.
Najprije sam se probudila nekako tupasta, bezvoljna…nije mi se izlazilo iz kreveta. Čak je i Silky, presretan što sam se vratila i što nije više sam, a i prežderan tijekom noći (jer sam do sitnih sati surfala Netom i čitala blogiće i pred zoru mu napunila zdjelicu friškom hranom iz Whiskas vrećice sa piletinom, patkom i povrćem), odlučio kunjati i dalje sa njuškom zaguranom pod moju pazuhu i nije uobičajeno jutarnje mijaukao tj.derao se kao da ga koljem.
Onda je zvala majka i rekla da nema smisla da ide po ovom vremenu čistiti i sređivati nonin grob, što znači da ne moram ni ići kupiti cvijeće, ali da bih joj mogla otići kupiti bocu plina, pa sam se ustala i obukla.
U međuvremenu se nebo potpuno zatamnilo, pa sam se nakon laganog ručka kod mame uputila u grad sa kišobranom u torbi (što ne činim gotovo nikada) ali bez sunčanih naočala. Trebam li uopće napominjati da se u desetak minuta koliko mi je trebalo do grada, skroz razvedrilo pa sam kroz cijelo Korzo škiljila dok nije sunce zašlo?
Nisam na kraju ni otišla na “Parni Valjak” u Opatiju, jer sam srela na Korzu kolegicu sa faksa koju nisam vidjela godinama, pa smo zasjele na kavu i trač do kasna.
Kada sam došla doma, napravila sam si večeru (pikantna pileća prsa sa porilukom u woku), koju sam također uspjela zeznuti jer sam stavila malčice previše chilli papričice.
Za kraj, napisala sam i poslala jedan mail čije sam slanje odgađala godinu dana…nije mi uopće laknulo koliko sam mislila. Odgovor ne očekujem…ne više.
Ni današnji dan nije puno drukčiji. Za početak, mislila sam otići do ribarnice, zaželjela sam se friške ribe. No, po ovom vremenu nema smisla, jedina riba koju se može uloviti su cipli iz Mrtvog kanala… koje poduzetni Cigići love i kombijima šalju u Zagreb na prodaju. Ne volim nikakve ribe iz mulja, ugore na primjer ne podnosim, a cipla ne bih jela ni da mi život ovisi. Bljakkk…cipal je plivajući štakor i lešinar u isti mah.
Pa sam lijepo ostala doma. Za popodne sam imala dogovor sa prijateljicom V.da usput šetajući njenu 21-mjesečnu curicu, odemo na mali shopping i na kavicu. Trebam li uopće napomenuti da je iza 15 sati krenulo grmjeti i padati kao ludo. Doduše, kada sam ju nazvala da zajedno malo tulimo o sudbini koja se urotila protiv našeg shoppinga, D., V-in suprug nas je pokušao prepredeno navući na tanki led (“…što, pa zašto ne idete, baš je krasan dan…a ako odete i bez kišobrana dati ću vam moje kartice da ih slobodno peglate…”), no mi smo dostojanstveno izignorirale ovu provokaciju.
Pa sam kasno popodne i večer provela čitajući “Nasladu” Elfriede Jelinek. Ovo nije prva autoričina knjiga koju čitam, čitala sam i “Pijanisticu”…no vjerojatno je zadnja. Nije mi nikako jasno zašto joj je dana Nobelova nagrada za književnost, osim najvjerojatnije da se nekome napakosti. Ne mogu pa ne mogu nikako probaviti njezin isforsirani kvazifeminističko angažirani stil i grezi riječnik.
Sada vani ponovno grmi i pljušti…još malo, pa ću u krpe.
Nikakvih planova više, rekla sam samoj sebi. Osim onoga da sutra ujutro kada se naspavam sjedam u auto i odlazim u Umag…
Post je objavljen 11.08.2005. u 23:36 sati.