Marketing
Hamlet & westie
Ako se netko čudi i pita kakve veze ima danski kraljević sa West Highland White Terrierom (koji je na slici), uskoro će shvatiti da su oboje tema mog večerašnjeg posta. Neke druge poveznice između ova dva pojma ja ne poznajem, no ne isključujem mogućnosti da postoje.
Protekli sam tjedan imala dosta posla i bila sam poprilično zauzeta, pa nisam imala puno vremena za blogove, pa ni Internet uopće, ali ću čim postam ovaj tekst to nastojati nadoknaditi.
Dakle, nakon što sam cijeli tjedan poprilično se naradila, u subotu sam otišla na Brijune pogledati Hamleta, Kazališta Ulysses. Prijatelj mi je javio da je netko iz društva otkazao, pa su imali kartu viška...a ja sam objeručke prihvatila.
Pa sam tako sjela u svog crnog zmaja i došla do Fažane, gdje sam se trebala naći sa ostalima. Naravno, ja ne bi bila ja da nešto ne zakompliciram, pa sam usput i krivo skrenula – protutnjala sam pored skretanja za Fažanu – no, na vrijeme sam uočila pogrešku i vratila se na pravi put, tako da nisam zakasnila na brod, koji je za Mali Brijun trebao krenuti u 19,30 sati, a ni ostatak društva nije me morao čekati previše jer su netom prije mene i oni stigli.
Uglavnom, čim sam izašla iz auta, počela sam klafrati sa tri ostale cure, pa smo ubrzo bile pravi uigrani kvartet kvočaka (iako se prethodno poprilično vremena nismo vidjele), a kako je bilo jedinom (sirotom, hehehe) muškom u našem društvu...možete samo zamisliti, hehehe. Ne samo da nije došao do riječi, već je nakon nekog vremena odustao i od pokušaja da otvori usta, a u jednom momentu, dok smo brodom plovili ka Malom Brijunu, pomislio je čak da otpliva na neki mali školj pored kojeg smo prolazili, ne bi li bio što dalje od nas. No, kako je jedna od cura bila njegova sestra, a zna se da starija braća obožavaju (i, nadasve, slušaju) mlađe sestre, nije mu preostalo drugo nego da se pomiri sa sudbinom i trpi nas i dalje.
Predstava je bila...pa, OK. Sam dolazak u tvrđavu je bilo zabavno promatrati. Ja sam bila na istom mjestu prije dvije godine pogledati Medeju, pa sam znala da se do mjesta gdje se predstava uprizorava, na tvrđavu, treba nahodati po kamenom puteljku i strmim stepenicama, tako da je moje društvo bilo upozoreno da obuća mora biti komotna i pogodna za hodanje. No, bilo je dama u finim toaletama, i štiklicama i natikačicama sa visokim petama...eee, njima baš nije bilo lako.
Scenografija, kostimi i glazba su mi se dopali. Isto kao i sama, modernistička postava drame. No, nekako mi Navojec nije «sjeo» kao Hamlet, djelovao mi je nekako previše ulično. Nekako mi je «stršao» a da njegov glas, koji je mijenjao sve registre od graktanja do piskutanja, uopće ne spominjem. A Horacije (Senad Bašić) je po meni bio katastrofalan – užasna seljačka dikcija, izgled prodavača kokica na ecstasyju...
Za Luciju Šerbedžiju koja je glumila Ofeliju – što reći, nego da žena izgleda jako dobro gola, onako sitnog i vitkog tijela, poput adolescentice iako je već prešla tridesetu...i ništa više od toga.
Za razliku od njih, kraljica Gertruda Ksenije Ugrine mi se jako dopala, kao i epizodisti Rosencrantz i Guildenstern (Hrvoje Barišić i Ozren Grabarić), pogotovo ovaj posljednji, onako gay maniriran...
Naravno, ja nisam uopće kompetentna za kazališnu kritiku. Ovo su samo osvrti jedne totalne amaterke, koja je tu i tamo pogledala poneko kazališne uprizorenje, pa i nekoliko Hamleta, do sada.
No, zato sam i te kako kompetentna da se osvrnem na još jednu glupost našu svakidanju. Naime, nakon što je oko 1,30 sati predstava završila i puk gledalački bio istovaren u fažanskoj luci, velika većina je krenula u potragu za nekim mjestom gdje bi se moglo popiti neko piće, ili čak i nešto prigristi. Uzalud! Naime, nitko živ u Fažani nije toliko lud da nešto zaradi, o ne...sve je bilo zatvoreno, osim turističkog ureda čiji je djelatnik na upite radi li negdje još neki lokal, mogao samo odmahivati glavom.
Pa smo se sjeli u kola i put pod kotače, pa u Pulu. Tamo smo otišli do «Pietas Juliae» i popili piće, ostali još sat vremena i vratili se u Rijeku.
Kako smo se penjali po Ipsilonu, sijevanje u daljini je postalo sve intenzivnije, pa i bliže...da bi se na samom ulasku u grad sručilo nevrijeme...počela je padati kiša i to u ogromnim količinama, tako da sam se, na kraju, u onih pet metara od automobila do portuna uspjela smočiti do gole kože. A nije mi se dalo u zoru sjediti u autu i čekati da se nevrijeme smiri.
Zato sam se danas tek oko 14 sati ustala. Kasnije sam spremila ručak za M.i R. Nakon ručka M.nas je pozvala na kavu u kvartovski kafić, a R.je nosio baciti smeće. Na kraju smo se dogovorili da ćemo idući tjedan zamijeniti uloge. M.je obećala skuhati ručak, ja sam se ponudila da plaćam kavu, a onda nas je R.pitao : «A ja?». M.i ja smo uglas odgovorile : «Ti ćeš nositi smeće!» Pa, sudeći po kiselom smješku, to ga nije baš oduševilo...doduše, mogao je proći i gore, jer M. nema perilicu za suđe.
U kafiću su nam se kasnije pridružili i B.i A.,bračni par koji se vraćao sa šetnje. Sa njima je bio njihov sin i novi kućni ljubimac (imaju doma i bijelog perzijskog mačka) Boss (ili Đulijo, kako ga zove A-nina mama, na što se B.diže preostala kosa na glavi), prekrasan westić od 3 mjeseca. Nevjerojatno koliko topline, energije i veselja ima u toj maloj bijeloj dlakavoj mrvici od nepunog kilograma. Toliko je skakao i lajao tankim glasićem, a mi smo ga nemilosrdno gnjavili – grickao nam je prste svojim tankim mliječnim zubićima, brudao, režao,lizuckao – da je mali otišao kući i odnio psića, prije nego što su nas sve zajedno izbacili iz kafića.
Baš bih si i ja nabavila nekog psića! No, kada bolje razmislim, ne bi to bilo dobro...nema me gotovo nikada kod kuće.
Eto, još je jedan vikend iza nas. Sutra se ponovno radi. Ja, na sreću tek poslijepodne, tako da idem sada, prije spavanja malo čitati moje omiljene blogove...
Post je objavljen 29.08.2005. u 01:50 sati.