Ratni Čekić
petak, 12.11.2010.
Mark von Geizeg, Myrmidijinije kuće sunca
Uploaded with ImageShack.us
Prošlo je skoro 10 godina od događaja frontu gdje mi je osoba koji sam smartao ocem poginula. Govorim o Siru Eisenhaueru, vitezu koji me uzeo na staž u svoju kuću, koji mi je pružio ne toplinu doma nego toplinu srca i ljubavi. Jedina osoba kojoj je stalo do mene. Zbog te osobe sam proglašen Knight Pantherom te sam zbog te osobe bio spreman staviti na kocku svoj život da dam ostalim životima da dalje žive. Zbog toga me smatraju herojem onoga dana. Ali trunem ovdje u zatvoru Myrmidijinije kuće sunca, zatvora u kojem su zatvorenici kopali željezo za oružje koje se koristi u bitkama prtiv kaosa. Ali moram Vas ražalostiti nisam bio zatvorenik nego bio prvi časnik Sir Mortimeru, upravitelju zatvora.
Ustao sam u cik zore kao i svako drugo jutro i taj dan mi se činio kako će proteći kao i svaki drugi, obilaskom trupa i zatvora, vježbom, i kontrolom zatvorenika. Nakon što sam ustao i oprao malo lice na komodi s ogledalom i lavorom vode pozvao sam svog osbnog slugu da mi pomogne staviti moj oklop na mene. Dok je on stavljao vrlo teški metalni oklop na mene gledao sam kroz prozor svoje sobe i gledao kako preko brda sunce proviruje i počinje obasjavati moju sobu. Soba mi je bila prostrana otprilike 30 ft na 30 ft u grubo. Na sredini nalazio se veliki stol na kojem je moglo jesto maksimalno 12 osoba te postaviti još tolko hrane za iste. S jedne strane bio je moj krevet koji je bio tolko veliki da je samnom mogla spavati još jedna osoba ali nažalost ja nisam imao nikoga u svome životu da bi s njime djelio postelju. S druge strane stola nalazio se veliki kameni kamin pomoću kojega bi ugrijavao sobu ukoliko bi bilo prehladno.
Izašao sam napolje i otišao nalijevo u staje da provjerim svog destrijera i konja da im radim malo društva i da vidim kako su, dali im nešto fali. Destrijer je bio u svojoj top fromi ali je zahtjevao zraka i da malo protrči ( primjetio sam da je nemiran i da hoće van). Umirio sam ga te sam mu šapnuo da ćemo kasnije se istrčat oko zatvora. Nastavio sam te sam se popeo iznad glavnog ulaza u tvrđavu da provjerim vojnike dali im šta fali i da provjerim da li je bilo čudnih aktivnosti preko noći. Kako nije bilo nikakvih incidenata obavio sam promjenu smjene te sam nastavio obilazak.
Kako je vrijeme prolazilo u kasnije popodne moju rutinu prekinuo je dolazak jednog vojnika u ponom trku do mene s vješću da sam potreban na zidinama. Brzo sam prekinuo obilazak te sam se zaputio na najviše mjesto na tornju. Uočio sam konja s 2 jahača, muškarcem i ženom te kočijom iza njih koja je bila vidno sporija od njih. Iz kočije su letjele strijele prea šumi. Iz prva nisam bio siguran što se zbiva ali ubrzo sam primjetio da ih proganja 30-ak warg jahača kako ih pokušavaju sustić. Proglasio sam stanje pripravnosti za sve mogučnosti, poslao obavjest Sir Mortimeru, te rekao svojih 10 ljudi da bude spremno. Uz to sam zapovjedio da se napuni top i nacilja ward jahače. Muškarac na konju s ženom je došao na sam rub tvđave, makar sam ispalio hitac upozorenja nije ni usporio ( stvarno se činilo da su u problemima). Rekao je da je dio karavane koja prolazi ovim prostorom te da su ih goblini napali preko noći a sad i warg jahači te da trebaju pomoć. Naredio sam da spuste most i dignu vrata, da naciljaju warg jahače i ispale top. Začuo se veliki prasak i u slijedećem mementu sam vidio kako njihova kočija biva uništena od sliline udarca topovske kugle u blizini njih.
Pogledao sam jedinicu koja upravlja topom i počeo sasipavati na njih psovke kako su nesposobni i da će me čut kad se vratim. Povikao sam sluzi da mi donese koplje, štit, mač i dovede mog opremljenog konja. Kako je vrijeme teklo tako sporo dok se most spuštao bio sam sve nervoziji i nervozniji da stranci nisu pomrli zbog nesposobnosti mojih vojnika. Na konju s štitom u jednoj ruci i kopljem u drugoj čekao sam samo da se most spusti dovoljno nisko da iskočim. Kada su se spustila dovoljno nisko reko sam si: "Nadam se da neću zakasniti" te sam povikao svojim ljudima da me slijede u boj, te sam u punom galopu krenuo prema wargovima. Muškarac s konja je ostavio ženu pred vratima koja je bila vidno ozlijeđena te se vratio prema svojim drugovima. Tu ženu sam jedva izbjegao dok sam galopirao iz utvrde. U daljini sam vidio da se pokušavaju obraniti protiv mahnitih wargova i njihovih jahača goblina. Uspjeli su srediti neke s efikasno plasiranim udarcima i hitcima iz strijela i kubura, ali jednostavno wargova i njihovih jahača bilo je previše. Najednom se pojavila jedna osoba iz šume, žena, na crnome konju, te je isto jurišala prema warg jahačima. Izvukla je svoj mač koji joj je bio kod pasa te je jednim pomakom ruke bacila neku magiju te je mač počeo svijetliti jarkom svijetlošću. Ja sam nastavio dalje prema unesrečenim ljudima ali ona je bila blize te je došla tamo dosta prije mene. Kako se bitka odvijala u jednom momentu žena na crnom konju podigla je ruku te se na mjestu gdje je bilo najviše warg jahača digao veliki vjetak koji ih je djelomično ošamutio ili pobacao po zemlji. Postali su dezorjentirani i uplašeni. Bio sam već nadomak njima ali izgleda da su se počeli povlačiti. Kada sam stigao do njih bitka je već bila gotova stigao sam samo jednoga probosti kopljem te sam ga ubio.
Kako su se warg jahači povukli pozdravio sam sve strance odjednom te mi je prišao lik na konju s štitom u rukama i kuburama oko pasa te mi se predstavio, Setsuna. Pozvao sam ih sve u tvrđavu da si mogu zavidati rane i odmoriti se od puta. Čim smo došli u tvrđavu Sir mortimer ih je pozvao u svoje odaje da razgovara s njima. Otpratio sam ih do Sir Mortimerove odaje te me Sir Mortimer zamolio da odem. Dok sam čekao vani prisluškivao sam te sam načuo da ih Sir mortimer pokušava nagovoriti da štite konvoj s ugljenom koji nam treba za proizvodnju oružja. Po završetku razgovora pozvao sam ih u svoje odaje na večeru. Ušli smo u moje odaje te sam ih posjeo za stol ponudio sam pičima i zakuskom dok smo čekali da ne dođe glavno jelo. Tamo sam ih sve upoznao: gospoda Schwarzwald, Setsuna Abdul Khalim, Ambroz, Cael'ul'Mair Eldendrake i Dimmur Theodoulos te gospodične Papaweer i Nel. Bili su mješavina elfova i ljudi te smo pričali kroz noć od kud su i kako su tu dosli. Također gospodin Schwarzwald mi je ponudio da idem s njima obavit posao koji im je dao Sir Mortimer. Rekao sam mu da ću ujutro razgovarati s da dobijem dopust na neko vrijeme. Po završetku večere rekao sam im da mogu dijeliti sobe s slugama u nastambi preko ili spavati u štali. Po njihovom odlasku slugi sam rekao da ih malo prati za svaki slučaj da ujutro znam što su radili.
Prošla su 2 dana od kad su stranci došli u tvrđavu. Sir Mortimer mi je dao dopust da idem s njima štititi karavanu Karla koji je bio glavni kada je došlo pitanje ugljena za proizvodnju oružja. Stranci su 2 dana zavidali rane, neki od njih su se malo zabavljali s služavkama dok opet ženski dio njihove "ekipe" je lagano dangubio u čiščenju konja ili šetnjom po tvrđavi. Nakon 2 dana tog odmora Abroz, Cael, Nel, Schwarzwald, Karlo i ja krenuli smo do šume gdje smo radili uglen. To je bilo mjesto otprilike 2 i pol do 3 sata hoda od tvrđave. Kada smo došli do mjesta sišao sam s konja te smo krenuli na posao dok su Nel i Cael držali stražu. Cael se viknuo: "Napadnuti smo!!" Okrenuo sam se i pozvao konja na kojem su mi bili štiti i mač. Ambroz se brzo sakrio iza prvog drva makar mu to nije pomoglo odmah je pogođen jednom strijelom. Nel je uočila od kud dolaze te je ponovila zamah rukom koji mi je otprije bio poznat. Ubrzo nakon toga digao se snazan vjetar među goblinima doduše nije bio tako snažan kao prije ali goblini su se uspaničarili te počeli bježati. Cael i Nel su krenuli za njima dok smo Ambroz i ja s Schwarzwaldom te smo nastavili posao zašto smo došli. Nakon par sati Cael i Nel su se vratili s dobrim vjestima. Dobra vjest je bila da su našli gdje se nalazi goblinski kamp. S radošću smo se vratili u tvrđavu gdje možemo semo dočekati novi dan i nove događaje. Ovaj susret s strancima dao mi je mogučnost da se vratim u borbu s nekim te da odem iz ovog zatvora koji me tolko trači s svojom dosadnošču, nesposobnošću i monotonošću.
Mark von Geizeg, dolazak na svijet
Jednog ljeta gospodnjeg davne 2480. godine u gradu Carroburgu u premičkoj obitelji von Geizega rođen sam ja, Mark, kao 3. i najmlađi sin Edgara i Karoline. Odgojen sam u surovoj obitelji koja nije imala previše obzira prema men i nije mi pokazivala previše ljubavi. Od malih nogu sam naučen da svoj naslov moram zaslužiti i to tako da postanem vitezom te se pokažem u borbi kao što je svaki muški član obitelji von Geizega morao. Ukoliko nebih postao vitezom obitelj bi me se odrekla kao potomka. Još se sječam okrutnog oca koji nije imao ni malo obazrivosti da mi se obrati ili bar da priča samnom. Viđali smo se samo tokom jela gdje nebi pogledao niti mene niti moju braću. Majka nam je bila još hladnija, stalno bi nas kažnjavala za svakakve stvari, nije nam dala da se igramo nego smo morali raditi po kući, učiti i trenirati. Jedva sam čekao 10. godinu jer sam znao da ću tada napokon napustiti ovu hladnu kuču ali ne zbog hladnih zidova nego zbog hladnih srca mojih roditelja.
Nakon navršene 10. godine poslan sam na obuku za viteza kako bih mogao nastaviti nastavio liniju von Geiziga. Znao sam da od sad nadalje možda neću više nikad vidjet niti oca niti majku ali nisu mi nedostajali jer sam znao da ni ja njima ne nedostajem. Trening za viteza je bio mukotrpan i dug, trebalo je dostić maximum fizičke spremnosti i spretnosti kako bi mogli napredovati, to jest dobiti čast pravim vitezovima biti štitonoša. Ustajao sam svako jutro u cik zore kao bi započeo s treningom ( trčanje, sklekovi, dizanje kamema, trbušnjaci, borbe s motkom, hrvanje, akrobacije) a odmah poslije ručka išli smo profesorima koji bi nas učili jezicima, povijesti, filozofiji, matematici i bontonu.
Nakon mukortpne 3 godine treninga proglašen sam štitonošom te sam dodjeljen Sir Gregoru Eisenhaueru, vitezu koji je provodio dosta vremena na fronti u bitkama protiv "Kaosa" (meni je u to vrijeme ta riječ bila nepoznata ali s vremenom sam saznao što i tko su oni). Sir Eisenhauer bio je pristojan gospodin koji je živio s ženom u kući koja je bila slična kući u kojoj sam živio s roditeljima pa mi je bilo dosta tjeskobno živjeti tamo u početku. Ali s vremenom kako sam služio Sira Eisenhauera tako me sve više i više smatrao svojim sinom ( na žalost nije imao niti jednog potomka), te mi je ta tjeskoba s vremenom nestala. Sir Eisenhauer naučio me svemu što je znao, borbi s velikim mačevima, oblačenju oklopa, kako se brinuti za konja, kako se ponašati s zivotinjama, kako preživjeti u divljini. S vremenom počeo sam ga smatrati kao oca. Uskoro došlo je do događaja koji su mi promjenili život.
Uploaded with ImageShack.us
Nakon provedenih 3 godine s Sirom Eisenhauerom i njegovom ženom došlo je pismo kojim se Sir Eisenhauer poziva na bojišnicu u borbi protiv Kaosa. On se kao hrabar i dostojan čovjek odazvao ali nije me htio voditi na bojište. Ja sam ga preklinjao da idem s njim, da mu neću biti na putu i da ču čekati u šatoru. Kada je vidio žar u mojim očima kada sam ga preklinjao smilovao se i poveo me. Mogu reći da kada sam prvi puta došsao na bojište skoro sam povračao. Krv posvuda, raskomadana tijela, miris spaljenog mesa jesnostavno su bili previše za mene kao 16. dječaka ali sam znao da moram ostati pribran i da se na ovo moram priviknuti. Sir Eisenhauer služio je pod zapovjedništvom Duka Emila von Kotzebluea. Govorkalo se među trupama da je on samo tamo statut koji se mora slušati, koji nije mario za svoje jedinice, pogotovo za njihove živote. Duke nije znao kako pravilno rasporediti jedinice tako da je dolazilo do pomutnje, probijanja među redovima, prekomjerenog povlačenja.
Nakon 2 mjeseca mukotrpnih bitki meni se bližio 17. rođendan Kaos je napravio jedan veliki prodor te je uspio probiti se do naših šatora. Sir Eisenhauer je izašao iz šatora te e pokušao smiriti trupe koji su panično trčali prema nazad. Najednom na njega je nasrnuo veliki kaosov vitez ali ga je Sir Eisenhauer probio svojim velikim mačem. Ali nažalost stvorenje je palo na njega te smrskalo njegovo tijelo koje je bilo nezaštičeno kako se brzo izašao iz šatora nije niti oklop stavio. Svojim poslijednjim riječima rekao mi je da sam mu bio popud sina te me me trebao proglasiti knightom njegovor reda, to jest knight pantherom za moj 17. rođendan. Svojim poslijednjim snagama dao mi je svoj mač. Kako smo obranili likije taj dan od kaosa pošteno sam ga pokopao u njegovoj najboljoj odjeći te sam ga prekrio kamenjem i njegov mač sam zabio iznad glave. Duke Emil von Kotzeblue me pozvao po završetku dana te me proglasio Knight Pantherom kao posljednju želju Sira Eisenhauera. Preuzeo sam zapovjedništvo nad Eisenhauerovom jedinicom te sam dobio sve njegove osobne stvari među njima oklop, štit, mač, lance, konja s oklopom i šator.
Nakon godina loših bitaka s naše strane i lošeg vođenja vojske od strane Duka Emila von Kotzebluea došlo je do momenta gdje vise nije bilo mjesta za povući se više nazad jer iza nas su bila djeca, starci i žene. Pokušavao sam nagovoriti Duka Emila von Kotzebluea da se ne povlači te da uzmem satniju konjice i da s boka oslabim protivnikove linije ali Duke se previše preplašio da bi racionalno razmišljao te je pomahnitalo vikao: POVLAČENJE!!!!! Ali ja sam ošamario duka kako bi ga pribrao te sam zapovjedio da niko ne odlazi da će ovo biti mjesto gdje ćemo obraniti ili umrijeti braneći gdje će dizati sponemike na uspomenu na naše herojstvo. Ljudi su u mene gledali kao da sam ima dao razlog da nastave se boriti kako njihova porodica nebi nastradala, kako bi pokazali da i kaos može biti srušen. Ljudi su se okrenuli te složno u jednoj liniji čvrsto odupirali napadima kaosa sve dok nisam s konjičkom satnijom s brda se stromvalio među redove kaosa koji su nas prekasno primjetili da bi napravili nešto da nas zaustave s boka.
Uploaded with ImageShack.us
Taj dan svi su slavili, moju hrabrost, hrabrost vojnika, hrabrost ljudi, jedino je Duke bio ponižen jer nije bio postupao kako priliči njegovom položaju a i zato što je pred svima dobio šamar što je za tako uglednu osobu uvreda. Duke nije mogao ništa napraviti da me izbaci iz vojske, bojao se između ostalog da ne okrenem ljude protiv njega te je tražio premještaj u zatvor "Myrmidijina kuca sunca" gdje bi nebi mogao ljude uzdizat u pobunu. Makar svi koji su tog dana bili tamo vojnici, ostali časnici i premići, starci, djeca i žene obližnjeg sela znaju da sam ja heroj tog dana, da sam ja spasio to selo i da znaju kakvu je nepravdu Duke napravio, ja mu ne zamjeram za svoje ponašanje jer sam htio se maknut od onog mjesta na neko vrijeme kako bi žalostio svog "oca", Sira Eisenhauera koji je tamo život ostavio.
srijeda, 10.11.2010.
sudba zlima
mojih osam svjetovnih dobara u borbi sa zlima.
avandorov štit
mnogo puta me spasio od zuba neprijateljevog. Izdržljiv poput njegovog vlasnika i toliko isto nesebičan , neće poleknut pred zlima sve dok nije pobjeda na našoj strani. u mom posjedu ostao kao znak dobrote jednog istinskog viteza avandora
Uploaded with ImageShack.us
Dugi mać kupljen u Zandenburgu podno medvjeđeg. napravio ga dobar blacksmith jer još do sada nije na njemu traga borbi ostalo a sami bogovi znaju da je borbe itekako vidio. (zove se al-»Dlh)
Uploaded with ImageShack.us
zweihander
dvorućan mać koji sam dobio kao poklon za iznimna djela na medvjeđoj planini od grofa Tomislava samog
mać je bio u njegovoj familiji generacijama i posjeduje neka magiska svojstva , koja to ? nemam pojma
no divno kosi ljude-zvijeri svojom oštricom i superiornom snagom. ( al-ĽYmn mu je ime)
Uploaded with ImageShack.us
Dugi luk
napravljen od najboljeg zandenburgškog drva ubranog podno medvjeđe planine umakanog u smolu crnogorice te tako lakiranog i očvrsnutog. na 50 jardi zvijeri padaju od njezinog uboda ( R)mh mu je ime )
Uploaded with ImageShack.us
4 kubure
jedna odlične patuljačke izrade a ostali ljudske.
kugle koje ispaljuju ubijau munjevito no domet ovim kuburama je nedostatak koji nadomještaju svojom silovitošću
Uploaded with ImageShack.us
ovo su moji alati , saveznici , prijatelji protiv sveg zlog na ovom prljavom svijetu..
