Ratni Čekić
petak, 12.11.2010.
Mark von Geizeg, dolazak na svijet
Jednog ljeta gospodnjeg davne 2480. godine u gradu Carroburgu u premičkoj obitelji von Geizega rođen sam ja, Mark, kao 3. i najmlađi sin Edgara i Karoline. Odgojen sam u surovoj obitelji koja nije imala previše obzira prema men i nije mi pokazivala previše ljubavi. Od malih nogu sam naučen da svoj naslov moram zaslužiti i to tako da postanem vitezom te se pokažem u borbi kao što je svaki muški član obitelji von Geizega morao. Ukoliko nebih postao vitezom obitelj bi me se odrekla kao potomka. Još se sječam okrutnog oca koji nije imao ni malo obazrivosti da mi se obrati ili bar da priča samnom. Viđali smo se samo tokom jela gdje nebi pogledao niti mene niti moju braću. Majka nam je bila još hladnija, stalno bi nas kažnjavala za svakakve stvari, nije nam dala da se igramo nego smo morali raditi po kući, učiti i trenirati. Jedva sam čekao 10. godinu jer sam znao da ću tada napokon napustiti ovu hladnu kuču ali ne zbog hladnih zidova nego zbog hladnih srca mojih roditelja.
Nakon navršene 10. godine poslan sam na obuku za viteza kako bih mogao nastaviti nastavio liniju von Geiziga. Znao sam da od sad nadalje možda neću više nikad vidjet niti oca niti majku ali nisu mi nedostajali jer sam znao da ni ja njima ne nedostajem. Trening za viteza je bio mukotrpan i dug, trebalo je dostić maximum fizičke spremnosti i spretnosti kako bi mogli napredovati, to jest dobiti čast pravim vitezovima biti štitonoša. Ustajao sam svako jutro u cik zore kao bi započeo s treningom ( trčanje, sklekovi, dizanje kamema, trbušnjaci, borbe s motkom, hrvanje, akrobacije) a odmah poslije ručka išli smo profesorima koji bi nas učili jezicima, povijesti, filozofiji, matematici i bontonu.
Nakon mukortpne 3 godine treninga proglašen sam štitonošom te sam dodjeljen Sir Gregoru Eisenhaueru, vitezu koji je provodio dosta vremena na fronti u bitkama protiv "Kaosa" (meni je u to vrijeme ta riječ bila nepoznata ali s vremenom sam saznao što i tko su oni). Sir Eisenhauer bio je pristojan gospodin koji je živio s ženom u kući koja je bila slična kući u kojoj sam živio s roditeljima pa mi je bilo dosta tjeskobno živjeti tamo u početku. Ali s vremenom kako sam služio Sira Eisenhauera tako me sve više i više smatrao svojim sinom ( na žalost nije imao niti jednog potomka), te mi je ta tjeskoba s vremenom nestala. Sir Eisenhauer naučio me svemu što je znao, borbi s velikim mačevima, oblačenju oklopa, kako se brinuti za konja, kako se ponašati s zivotinjama, kako preživjeti u divljini. S vremenom počeo sam ga smatrati kao oca. Uskoro došlo je do događaja koji su mi promjenili život.
Uploaded with ImageShack.us
Nakon provedenih 3 godine s Sirom Eisenhauerom i njegovom ženom došlo je pismo kojim se Sir Eisenhauer poziva na bojišnicu u borbi protiv Kaosa. On se kao hrabar i dostojan čovjek odazvao ali nije me htio voditi na bojište. Ja sam ga preklinjao da idem s njim, da mu neću biti na putu i da ču čekati u šatoru. Kada je vidio žar u mojim očima kada sam ga preklinjao smilovao se i poveo me. Mogu reći da kada sam prvi puta došsao na bojište skoro sam povračao. Krv posvuda, raskomadana tijela, miris spaljenog mesa jesnostavno su bili previše za mene kao 16. dječaka ali sam znao da moram ostati pribran i da se na ovo moram priviknuti. Sir Eisenhauer služio je pod zapovjedništvom Duka Emila von Kotzebluea. Govorkalo se među trupama da je on samo tamo statut koji se mora slušati, koji nije mario za svoje jedinice, pogotovo za njihove živote. Duke nije znao kako pravilno rasporediti jedinice tako da je dolazilo do pomutnje, probijanja među redovima, prekomjerenog povlačenja.
Nakon 2 mjeseca mukotrpnih bitki meni se bližio 17. rođendan Kaos je napravio jedan veliki prodor te je uspio probiti se do naših šatora. Sir Eisenhauer je izašao iz šatora te e pokušao smiriti trupe koji su panično trčali prema nazad. Najednom na njega je nasrnuo veliki kaosov vitez ali ga je Sir Eisenhauer probio svojim velikim mačem. Ali nažalost stvorenje je palo na njega te smrskalo njegovo tijelo koje je bilo nezaštičeno kako se brzo izašao iz šatora nije niti oklop stavio. Svojim poslijednjim riječima rekao mi je da sam mu bio popud sina te me me trebao proglasiti knightom njegovor reda, to jest knight pantherom za moj 17. rođendan. Svojim poslijednjim snagama dao mi je svoj mač. Kako smo obranili likije taj dan od kaosa pošteno sam ga pokopao u njegovoj najboljoj odjeći te sam ga prekrio kamenjem i njegov mač sam zabio iznad glave. Duke Emil von Kotzeblue me pozvao po završetku dana te me proglasio Knight Pantherom kao posljednju želju Sira Eisenhauera. Preuzeo sam zapovjedništvo nad Eisenhauerovom jedinicom te sam dobio sve njegove osobne stvari među njima oklop, štit, mač, lance, konja s oklopom i šator.
Nakon godina loših bitaka s naše strane i lošeg vođenja vojske od strane Duka Emila von Kotzebluea došlo je do momenta gdje vise nije bilo mjesta za povući se više nazad jer iza nas su bila djeca, starci i žene. Pokušavao sam nagovoriti Duka Emila von Kotzebluea da se ne povlači te da uzmem satniju konjice i da s boka oslabim protivnikove linije ali Duke se previše preplašio da bi racionalno razmišljao te je pomahnitalo vikao: POVLAČENJE!!!!! Ali ja sam ošamario duka kako bi ga pribrao te sam zapovjedio da niko ne odlazi da će ovo biti mjesto gdje ćemo obraniti ili umrijeti braneći gdje će dizati sponemike na uspomenu na naše herojstvo. Ljudi su u mene gledali kao da sam ima dao razlog da nastave se boriti kako njihova porodica nebi nastradala, kako bi pokazali da i kaos može biti srušen. Ljudi su se okrenuli te složno u jednoj liniji čvrsto odupirali napadima kaosa sve dok nisam s konjičkom satnijom s brda se stromvalio među redove kaosa koji su nas prekasno primjetili da bi napravili nešto da nas zaustave s boka.
Uploaded with ImageShack.us
Taj dan svi su slavili, moju hrabrost, hrabrost vojnika, hrabrost ljudi, jedino je Duke bio ponižen jer nije bio postupao kako priliči njegovom položaju a i zato što je pred svima dobio šamar što je za tako uglednu osobu uvreda. Duke nije mogao ništa napraviti da me izbaci iz vojske, bojao se između ostalog da ne okrenem ljude protiv njega te je tražio premještaj u zatvor "Myrmidijina kuca sunca" gdje bi nebi mogao ljude uzdizat u pobunu. Makar svi koji su tog dana bili tamo vojnici, ostali časnici i premići, starci, djeca i žene obližnjeg sela znaju da sam ja heroj tog dana, da sam ja spasio to selo i da znaju kakvu je nepravdu Duke napravio, ja mu ne zamjeram za svoje ponašanje jer sam htio se maknut od onog mjesta na neko vrijeme kako bi žalostio svog "oca", Sira Eisenhauera koji je tamo život ostavio.
