Ukradeno iz bilježnice mog trinaestogodišnjaka

Misao o životu


Život je pun iznenađenja i zagonetki, život ponekad nije fer, a ponekad je super. Život je pun opasnosi, život ima uvijek neku pouku kad napravimo pogrešku.

Budi oprezan u životu i uživaj u njemu.

L., 6a

Puno zuji malo meda daje...

Sinoć sam ostala šokirana gledajući emisiju na eminentnom prvom programu nacionalne televizije. Tema interesantna, akcija "Index", iako inače ne gledam takve emisije, sinoć sam bila prisiljena jer su dječaci otišli na Thompsonov koncert na šibenskoj Poljani, pa sam ih iščekivala dok se vrate. Nisam ja baš pojmljivo sjela i pratila TV, više sam iz kupatila slušala dok sam punila perilicu. I čujem gospodina P... kako govori da je došlo do ozbiljnog poremećaja u našem društvu jer ljudi više ne reagiraju kad se nekog mlati u njihovoj blizini. Zadržim se na toj rečenici, prebacujući sebi, kako često govorim djeci, ako vide nekakvo nasilje da se maknu, da se ne mješaju. Time sam postala odgajivačica baš takvog društva. Prevrćem ja po toj misli, prebacujući sebi, kad me muž zazove da dođem nešto vidjeti. Za stolom (okruglim naravno) samo P... i rektor i gđa voditeljica, a ostalih gostiju nema. Pola publike također nedostaje. Kamerman je imao epileptični napad. Svi su skočili osim P... koji se žalio na indiferentnost hrvatskog naroda i koji ni prstom nije mrdnuo. Konstatirao je da se radi o epileptičnom napadu i nastavio koristiti svoje TV minute.
I što reći na to.
Jaki smo u teoriji, zar ne...
Primjetila sam i da gostima te emisije nije bilo drago kad se reklo da se treba akciju "Index" nastaviti otkrivanjem onih koji sada šetaju hrvatskom sa kupljenim diplomama. Pa zar će ta akcija uopće imati smisla ako se te i takve diplome ne ponište. Sve mi se čini da će kad se to jednom odradi (iako znam da neće) spasti knjiga hrvatskih biznismena na dva slova...

Sve ovo pišem, a u sebi se nadam da su roditelji liječnika moje obitelji bili siromašni...

Ono nešto ...

Sve promjene u mom životu odvijale su se ili u kasno proljeće ili u ranu jesen. Po energiji to je meni isto doba u godini. Ovaj prelazak iz dugog ljeta u hladni dio godine ovaj me put dočekao nespremnu. U misli mi svraćaju duge crne zime iz djevojačkog života kao da su sve ove godine pune topline i ljubavi isparile, nestale. Pribojavam se kolotečine. Povratka na osam sati rada u uredu, uobičajenog ritma, kuhanja popodne - za sutra i onog dosadnog ritma u kojem nisam živila već pune tri i pol godine. Plašim se kolotečine. Ali onda nisam imala blog, nisam imala vas.
Puno godina smjena godišnjih doba značila je samo premještanje ljetne i zimske odjeće u ormarima. Ove godine nešto se u meni promjenilo, oživilo...probudilo. Ne traži nikakve značajne promjene, samo bi plesalo, pisalo, glumilo, a to je i radilo protekle dvije godine, samo se valjda boji da ga ne pospremim tamo gdje je čučalo pustih petnaestak godina. Govorim mu da se ne boji, da mi je stalo da ostane živo, ali osjećam da živi u strahu od svakodnevnog.
Sad ja sama imam zadatak uliti mi sigurnost da će sve biti u redu.

Sunce opet izašlo :)

Cilo noć i cilo jutro plačen. Ka u pubertetu. A nije ni PMS. Nemam pojima šta je, ka da samu sebe više ne pripoznajen i ne razumin. Da me pitate šta mi je, ne bi znala reć. Stvarno ne znan. Plačen (npr) jer je Danijela Dvornik, kad se upisala u onu knjigu žalosti, poljubila papir. Jel to normalno? Zato plakat? Plačen jer mi je prekjjučer bilo predivno u kazalištu. Tako predivno da nisan tila otamo izać. Sidila bi u onin crvenin baršunastin stolicama, zauvik. Gledala one glumce kako manitaju po pozornici i gotovo. Zašto? Opet nemam pojima. Možda zato šta san jedan put bila "pametna" i svega se toga odrekla. Kaže moja mater da nikad nisam bila spremna na sud javnosti. Istina živa. Ni onda, ni sada. Lakše je bilo ostavit se svega, pustit ćaću da me zaposli u špediciji. Lipo ić 15 godina svaki dan na posal, pisat brojke (a iman disleksiju i permutacija je teška zabava, posebno kad iza toga tražiš grešku), rodit troje dice, bit dobra mater, dobra žena.
Nije ni u tome stvar.
Opet bi ja isto izabrala, ali me nešto strašno rastužilo.
Možda san se sitila razloga zašto san se svega ostavila? Možda. Da van moran reć, ne znan. To je kao u onom vicu "Mujo, sjeti se"
Sve je na svom mistu, sve je dobro, sve je u redu, a ja unutra vrištin, plačen, tučen glavon u zid.
Ko će znat?
Ja više neman volje borit se sa ovon ludon glavon.
Taman pomislin da je sve na mistu, a onda se sve ponovo izmiša.
Uvik san govorila da me ima viška.
Sad san sigurna u to.

DINO DVORNIK

post 255


Davne, 88, spuštala sam se jednom uskom uličicom od Poljane prema tada kultnom baru "ZERO" iz kojeg se čula glazba. Bila sam u društvu nekog kome sam ja bila važna, a on meni malo manje. Odjednom su se začuli ritmovi poznate pjesme...u pola rečenice moje pratnje, ja sam uzviknula "EVO GA!!!"...pratnja se uzbudila, preživila napad ljubomore, gledajući zbog koga sam tako uzbuđeno poskočila, a razlog moje radosti bio je početak pjesme "Ti si mi u mislima" Dina Dvornika.
Sjećam ga se kako kasni početak njegovog koncerta, a on popravlja fliper u "Vesla", ili kad je spavao na pokretnoj traci za prtljagu na aerodromu u Beogradu, davne 90-te, a samo par sati prije toga na koncertu na splavu "Tingl-tangl" na kojem sam se slučajno našla izgovara meni najdomoljubniju rečenicu iz onog vremena "Vi ste najlipši četnici koje san vidija u životu!".
Nema više ni Dina.
Čovjeka kojeg sam smatrala apsolutno najpozitivnijim likom na nebu hrvatskih zvijezda i zvjezdica.

... i baš mi je ža.

Umjetnici su čuđenje u svijetu i zato nedan

NIŠTA KONTRA DINA!

prosvitlilo me ....

1. ko puno radi, radi mu se o glavi

2. i bogati plaču

3. šta više radiš manje imaš

4. koji put se ne isplati radit

5. i ona od mog pokojnog ćaće:

ako je u radu spas, meni spasa nema

ukradeno...

Naučila si živit, tico lijepa
od svakoga ne primit ruku pomirenja
i počinješ razumit' prvi puta
da jedno smo na vani a drugo smo iznutra

Hodaj, nebo strpljive voli
hodaj,
možda se ipak sve u dobro pretvori

Jer tko će to izvagat
svaki puta
koje riči vratit',
a koje ćeš progucat

I straj te izgovorit nakon svega
da godinama živiš s nekim
koga ne znaš

Zasto nosiš oblak iza lipog lica
viruj, bit će sve u redu,
i za svako slovo
ti ne traži krivca
u sebi il' u meni
u svemu
jer slomit' će nas to