Psycho Blondie
ponedjeljak, 08.02.2021.
Zavaravanje
Jutros je bilo dobro. Mislila si kako je gotovo, kako je završilo.
Rano si se počela veseliti, vidiš da ne možeš sama.
Zadala si zadatke koje trebaš ispuniti i veselila im se. U međuvremenu si, obzirom kako na poslu imaš previše vremena, tražila ljude s kojima se možeš poistovjetiti. Nekim tko ima simptome kao ti.
Pronašla si neke korisne savjete, neke nisi imala strpljenja čitati, a u pojedinim si otkrila novu dijagnozu.
Zašto si to radiš? Kad znaš da ti škodi i to upravo sad?
Ok, potražila si savjete. Smirili su te, a sad stani s tim.
Opet si se ispričala? Kome? Zašto? Nemaš se kome ispričavati za stanje za koje nisi kriva. Pusti i zaboravi. Neka se bavi svojim problemima, a kada ih riješi ako bude želio pronaći će te. Zna on da ti nisi loša, al' sad u ovom trenutku niste jedno za drugo. Shvaćaš?
Nije do tebe, ni do njega. Matrix vam se nije poklopio. Možda jednom hoće, sad ne. Ovo tvoje ponašanje je loše za njega i to razumiš ionako ste htjeli biti samo prijatelji i zafrkavati se, ti nisi u stanju za to. Ni danas kad si mislila da je dobro, ni sutra, a bogme ni prekosutra. Možda jednom kad se vratiš na staro i to samo možda.
Nisi ispunila zadatke i to razumim. Dajem ti fore od ponedjeljka kada ideš kod doktora. Tad ćeš znati što ti je, možda ti neće odmah znati u čemu je problem. Nisu ni psihijatri mađioničari, al hoćeš ma drugo, trećem ili četvrtom sastanku. Bitno je da ćeš saznati i da će ti se pomoći.
Za sad imaš mene, kad nikog drugog ne želiš. Bit ću tu, nemoj me zaboraviti. Vidiš da ti pomognem bar malo. Dođem ti kao onaj Misar koji ti je tako trebao da se smiri š kad si došla s posla.
Idemo skupa, korak po korak. Obećavam ti uskoro ćeš me zaboraviti i nećeš mi se vraćati. Veselimo se tom danu skupa.
Ne brini, tu sam. Bit' će sve u redu.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
Jel' gotovo?
Dođe tako jutro kada si dobro, odnosno kada se probudiš puna poleta i misliš dobro je, prošlo je.
Prošao je i taj magični broj dana/tjedana od prvog simptoma kojeg na vrime nisi primjetila.
Dobro je. Prošlo je.
Jel'?
-Jel' stvarno gotovo? - pitaš samu sebe.
Imaš još nervoze u sebi. Propitkuješ se da li je gotovo s epizodom? Možeš li se sad vratit u normalu? Jesi li opet ti - ti?
Odlučuješ u glavi kako je gotovo. Sto posto. Jutros si se nasmiješena probudila.
Ponediljak je. Zadaješ si male ciljeve na dnevnoj razini, samo kako bi potvrdila da je gotovo. Tako ćeš znati.
Pusti sutra, briga te za sutra. Preživi danas u miru i bez nervoze. Nervoza je još prisutna zbog straha da nije gotovo, da ćeš i danas nakon posla popodne preležati u krevetu.
Da, to je prvi cilj. Nema spavanja popodne. Imaš posla.
Ideš u šetnju - to voliš. Eto to je jedan cilj.
Drugi je napisati dio seminar, ajde šta je to tebi - pa ti voliš to.
E i da ručati. Moraš jesti. Samo dva zalogaja.
Eto za danas imas tri stvari. Samo to.
- A sutra, kako će biti sutra?
Šta te briga za sutra. Bit će kako će biti, još i bolje nego danas.
- Strah me da nije kraj.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
nedjelja, 07.02.2021.
Kako i zašto?
Kako se ispričat onima kojima si se zamjerila jučer, danas? Kojima ćeš se zamjeriti sutra?
Kako im objasniti da ti idu na živce i da ti stvaraju nervozu?
Kako to da na prijateljičino nisi sama, dobiješ nervozu u želucu i gađenje prema samoj sebi, a voliš je vise od života?
Kako od nekog tko može pričati 'sto na sat', od jednom ne mozes izgovoriti jednu rečenicu, a da ti pritom nervozu ne stvori?
Zašto se ne mozes pokrenuti i izaći iz kuće, a imas snage stvarati filmove u glavi životopisnije od Marvelovih?
Zašto ne možeš tim ljudima koji brinu za tebe, koji te uporno zovu i šalju ti poruke, udostojit se i odgovoriti im?
Njima ne možeš, a možeš izgnjaviti s porukama onoga tko te ne poznaje i kome bas i nije stalo? Toj osobi pokušavaš objasniti što ti je i zasto si takva, a njega boli briga s tobom. Realno, ni tebi nije bas stalo, al se svejedno pravdaš jer si se na njemu i iskalila. To možeš? Zašto te to prividno smiri? Demon te tjera, shvaćam. Al' shvati, njega nije briga za tvojom glavom, a ni tobom. Nećeš ga više ni viditi. Ne pravdaj se. Nikome.
Koliko puta te trebam pitati ”jel' te sramota" i svaki puta odgovoriš da je?
Zašto onda ne shvaćaš?
Kako je moguće da ti koja se razumiš u toliko toga, koja s jedne strane može voditi intelektualne razgovore s doktorima znanosti, a s druge s djecom biti najbolji prijatelj ne shvaćaš da sebi štetiš?
Kako to da si njoj, kada ti je rekla svoj problem, preporučila što da radi i kome da se obrati, a sebi ne možeš pomoći?
Dobro, možeš si pomoći, a kako ne mozes prepoznati?
Ne, nisu ti on, ona ili ono krivi. Nema tu krivca.
Na kraju krajeva, nisi ni ti kriva.
Zašto bi ti bila kriva zbog stvari koji neki ljudi ne prolaze ni s pedeset godina. Nisi ti kriva za to.
Nisi ti kriva što si zakopala negativne stvari negdi duboko u sebi i vise ih se ne sjećaš.
Ti si ih zaboravila, ali one tebe nisu i samo jedna stvar, jedan triger ih vrati da te dovode jednom u par godina u ovakvo stanje.
Smiješno je, kako svi, znaju koliko si ti jaka osoba i da se ne ustručavaš i ne bojiš ničega i nikoga. Ali ne znaju da te nekad s vremena na vrijeme (zapamti: ne često) i ovakvo stanje.
Proći će, uvijek prođe.
Onima, kojima je stalo do tebe i koji te poznaju ne trebaš se opravdavati, a onima koji ne razumiju i koji nemaju volje i želje za tebe ne trebaš se pravdati ni ispričavati.
Takvi nisu vrijedni ni tvojih dobrih strana kojih imas vjerovatno i vise nego ih oni imaju.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
petak, 05.02.2021.
Još jedan put ka' dole
Dragi Dnevniče,
u prošlom tekstu sam se obraćala onima koji ne mogu razumjeti ili ne žele, sasvim svejedno. Dugo sam se tjerala da ti krenem pisati, a znaš da si ti moj smiraj u ovim danima i da si me spašavao kad nitko nije mogao razumjeti. Doduše, možda su i mogli, ali sam ih odbijala od sebe.
Ti si moj lijek koji jedini možeš razumjeti misli, ponašanje i sve ono što se trenutno odvija u mojoj glavi, a što ni sama ne shvaćam. Ti jedini znaš da to nisam ja, pa poznaješ me već dvadeset godina i znaš sve ono što sam i tko sam.
Vratila mi se. Opet!
Nisam je prepoznala i ne znam što je trigger.
Primijetila sam kada je već bilo kasno, greške sam napravila i skupo me koštaju.
Nikome od bližnjih nisam rekla što mi je, iako svi vide da nisam „svoja“. Vjerovatno misle kako je to sve zbog toga jer je baš danas ocu godišnjica smrti. Moguće!
Možda mi se vratilo podsvjesno sve ono što sam prolazila tog siječnja 2013-te ili onog siječnja 2017-te kada sam dotakla samo dno života i neko vrijeme živila u crnilu dok se uz Olijevu pomoć i svoju volju nisam vratila u život. Možda!
Možda još Markovu smrt nisam preboljela i njemu je sad brzo druga godišnjica, a ja još uvijek od sprovoda na groblju nisam bila.
Ne znam, je li to zbog toga što radim na najdosadnijem mjestu na svijetu (a neki bi ubili da su na mom mjestu) s pomalo zadrtim ljudima u još zadrtijoj sredini ili je zbog toga što mi se nikako ne poklapaju stvari onako kako bi trebale.
Nakon dugo vremena, pojavila se moja crna strana, ona koja uvijek u ovim trenutcima pobjeđuje i kojoj se ne mogu oduprijeti kada krene. U jednu ruku bolje možda da je ona nego ne daj Bože ona opasnija.
Pojavio se jedan čovk' nazvat ću ga Cartman. Zanimljiv i divan dečko, zafrkant, 'wannabe troller“. Sve u svemu interesantan. Zna spustit te na zemlju kad treba, šta je meni najvažnije, ali lik ima svojih problema.
I tu nastaje problem, jer upravo tada se pojavljuje i moj problem, gdje se taj demon s crnim mislima pojavljuje. Sa sobom u kompletu dovodi neugodu, iracionalnost, nervozu, napetost, depersonalizaciju odnosno sve ono što u biti ja nisam.
I što se događa?
Zeznula sam. Bila sam dosadna, naporna i nisam znala stati kada mi je to rekao - jasno. Gnjavila sam ga, toliko da je vjerovatno otišao. Realno i ja bih.
Tko sam ja da ga nakon samo mjesec dana nekog poznanstva, gdje sam s njim htjela graditi neku vrstu prijateljstva i biti mu potpora trpi još i mene bolesnu s tamo nekim napadima.
Dnevniče, ti znaš koliko sam ja sigurna u sebe i koliko se na kraju krajeva volim, a sada mi je taj demon donio nesigurnost, paniku i nervozu. Zamisli, meni?
Mnogi koji su imali problem s emocionalnom anskioznošću vjerovatno su bar jednom prošli te scene. Meni je prvi put, a ovako je borba izgledala.
Moram mu poslat poruku, jednu, pa drugu pa kilometarsku.
-Ne, neradi to. To nije dobro otjerat ćeš ga.
Neću, samo da ovo kažem.
-Ne moraš. Dosadna si.
Nisam, moram to poslati.
- Nemoj, sjebat ćeš.
Neću znam što radim.
- Ne znaš, kajat ćeš se. Molim te, nemoj.
Dok je ne pošaljem, je nemam mira, nervoza me hvata, kao kada narkomanu fali doza dopa. U životu tako nešto nisam doživjela.
Pošaljem, sjebem i onda lupam glavom u zid, a za pola toga i ne znam šta sam pisala. Jer nerazum, nervoza i strah nisu slušali razum. Onda ta trojka ponovno ide kontra razuma ispraviti stvari i još više zabrlja i s.ebe sve.
Bez obzira na njegova stalna upozorenja, glas razuma tu spodobu u meni nije mogao pobijediti.
Ne zna on da je došao u fazi kada sa mnom Dnevniče, ne vlada razum i kada taj razum ne mogu staviti na prvo mjesto da me vodi, a željela sam i trebala sam jer je njemu trebalo da budem razumna. Taj prokleti demon se pojavio kad je najmanje trebao.
I da ode, a mogao bi, ako već nije - shvatila bih ga.
Žao bi mi bilo, ali mu ne bih zamjerila, jer je kolateralna žrtva nečega čega ni sama nisam još nisam svjesna.
Nervoza je ta koja proždire moje tijelo i uništava ga iznutra i ostavlja samo vanjštinu. Dok je ta vanjština lijepa, unutra je trenutno trulež i crnina.
Ali proći će, sve prođe.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
Moja bolest nije sramota!
Hej Psycho,
kako si? Kako dobro izgledaš! Nikad bolje! Cvitaš!
-Da da, je sve je super, nikad bolje. 
Uvik nasmijana i vesela. Nikad se nećeš prominit.
-A šta da ti kažen, znaš mene. 
Aj vidimo se i nastavi tako.
-Hvala i 'oću, 'oću.
E pa drago moje zabadalo nisam dobro i nije sve super. Ne, ne izgledam dobro i ne osjećam se dobro. To što pred tobom i ostalima imam osmijeh od uha to je najveća laž – ikad.
Hoćeš da ti kažem kako sam? Jesi sigurna/an da želiš znati? Imaš li volje za slušati što mi je? Hoćeš li znati shvatiti ili ćeš se podrugljivo nasmijati i prozvati me ludom? Blesavom? Nenormalnom? Hoćeš li upirati prstom u mene i rugati mi se jer, eto moja glava nije dobra?
Hoćeš i ti kazati, šta glumiš - trgni se? Zdrava si, imaš posao, nemaš obveze. Lako tebi! Odnosno, ni brige ni pameti. Ili još bolje ne znaš ti kako je meni, tebi nije ništa ti umišljaš. Šetaj, proći će! Corona je svima nam je tako.
E pa sad ću ti kazati, kako se uništava život osobi koja je uvijek u tvojim očima nasmijana i vesela.
Po naravi ona je takva, vesela, znatiželjna, puna razumijevanja, strpljiva te s manama kao i ti. Obožava biti u društvu i upoznavati nove ljude, mjesta te učiti o novim stvarima. Zafrkancija joj je sve, a smijeh najdraža osobina kod nje i drugih.
Znaš, ti možda imaš problem sa išijasom, gastritisom, dijabetesom te zbog toga redovito posjećuješ doktore jer želiš da ti bol što prije prođe. Uz to, želiš je se riješiti kako se ne bi više pojavljivala. Tebe nije sramota pričati o tome. Dapače! Ti baš voliš pričati od tome jer tako možeš držati monologe na kavi i to takve da te se čuje na drugoj strani lokala.
Ja ne smijem! Ne smijem kazati da imam problem s kemijom u mozgu, jer će me se prozvati ludom.s Ali gle čuda, ja nisam luda već imam problem isti kao i ti sa svojim išijasom i želim ga liječiti. Samo što ti znaš kada tvoj problem počinje, a ja to ne znam.
To je jedina razlika između tebe i mene. Ti znaš da tvoja bol kreće onaj trenutak kada napraviš krivi pokret ili digneš nešto teško, a ja tek saznam kada napravim neku nepopravljivu glupost uglavnom prema ljudima koji su mi dragi, a koji ne znaju što mi je. Kada se zatvorim u sobu, izbjegavam sve drage osobe i ne odgovaram im na pozive/poruke, a o tome koliko mi treba da se spremim da me ti vidiš nasmijanu i sređenu ne želim nit pisati.
Znaš li koliko sam vapila prije par godina da mi treba pomoć, a nitko me nije shvaćao ozbiljno? Znaš li da su me moji „najbliži“ uvjeravali kako meni nije ništa, kako glumim i da sam lijena? Znaš li da su mi neke tadašnje prijateljice tješile „šta se buniš radiš u klimatiziranom“? Tako je vrijeme prolazilo, a ja sam tonula sve dublje i dublje.
Sve do jednog siječnja 2017. godine, kada je „vrag odnio šalu“ i tad sam izgubila deset kilograma u tjedan dana.
To je bio trenutak koji je bio presudan, kada sam shvatila da mi ti niti itko drugi neće pomoći ako si ne pomognem sama i tada sam prvi put posjetila tog tvog zloglasnog PSIHIJATRA koji mi je pomogao, isto kao tebi fizijatar.
Borba je trajala dugo vremena, a uz njegovu pomoć i snagom svoje volje sam se izvukla, ne uz tvoj pomoć dragi/a dušebrižnice, jer tvoja pomoć bi samo stavila stigmu na moje ime.
Društvo ne prihvaća našu bolest kao takvu, a velika većina ima problem upravo s nekom vrstom emocionalne, duševne, psihičke i slične bolesti, jer što će selo kazati ako te neko vidi da izlaziš iz psihijatrijske ambulante.
Kog' briga za selom, ja želim biti ponovno JA! Sarkastična, vesela, sretna i zdrava!
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
ponedjeljak, 20.04.2020.
Samo još jedna noć u nizu
Hej Dnevniče,
imam pitanje za tebe. Jesi li ikada vidio osobu u depresiji? Ne, ne mislim na onu osobu koja je tuzna i potištena već bas u pravoj depresiji, bolesti?
Znas li kakve se misli i vrte tad po glavi? Znas li da prvo sve kreće, bar kod mene od pretjeranog veselja, elana, energije? Ali, ne onog zdravog veselja, nego nekakvog koje ti ja ne znam opisati.
U tom trenutku kada sam pretjerano sretna i vesela, zadovoljna odjednom u gluho doba noći krene panika i nervoza "ovo neće dugo potrajati, opet ću biti tuzna i s.bana, sve ću upropastiti" uglavnom tako i bude - ne uvijek.
Krenes se pitati zasto, pa kako, pa kad bi, pa ti nepovezane misli lete po glavi, pa ti pomre pola obitelji, pa plačes i kad se vidis u ogledalu onda se zgadis sam sebi i govoris si tuko, odvratna si, vidi na sta si, sta si to radis, tko će te takvu, za nista si. Zasto si ti potrebna ovom svijetu. Grozna si, smotana si, za k.urac si.
Onda plačeš u tri sata po noći, valjas se po podu kupaonice i razmisljas kako bi bilo da te nema? Svijetu nebi falila, ali ti proradi kliker, da u sobi pokraj te kupaonice mirnim snom spava osoba koja te rodila i koja te jedina bezuvjetno voli, pa čak i onda kad ti sebe ne volis i kada ne pricas s njom iako ti ona pokusava pomoći, a zna da ne moze. Ne mozes to učiniti osobi koja kraj tebe sjedi onda kada si u tupilu i puno te ne pita, jer zna ako te i pita da ćes ili burno reagirati ili prešutiti.
Ne, ne možes joj to učiniti, kao sto ne mozes to napraviti ni ljudima koji te vole, a znas da ih ima iako to ne želis samoj priznati, jer ih mičes od sebe. Godinama si ih micala jer nisi znala sto ti je, a kada bi ti oni davali savjet ti bi se s njima samo posvađala ili ih izignorirala - makla bi se od njih jer sta oni tebi imaju pametovati.
Nakon sta s nekom snagom, koju ni ne znas da imas, shvatis da se strašiš uopće pomisli da bi si mogla nesto uraditi, popijes tabletu za spavanje samo da sat, dva odspavaš, jer ujutro trebas na posao. Već imas u glavi izliku za podočnjake, pun mjesec je. Ne možes spavati kada, je pun mjesec.
Zaspeš u tupilu.
Sutra je novi dan.
P.S. Hvala vam svima na komentarima podrske, ovo je moje iskustvo. Naravno da nije svima jednako. :)
Oznake: depresija, depresija i svašta nešta, depresija iskustva, noć, samoća, Pomoć, zdrav život, Bolesti i poremećaji
subota, 18.04.2020.
Priznanje dragom Dnevniku
Dragi dnevniče,
nisam ti pisala od svoje dvanaeste godine kada sam ti objašnjavala kako sam dobila pet iz povijesti, kako mi je mama sav nered u sobi izbacila nasred iste te kako me brat opet živcira. S kojom ti se sada temom vraćam? Ne znam, al' preporučili su mi da ti se obratim, jer ti najbolje znaš kako pomoći.
Znaš, meni je pomoć trenutno jako potrebna, doduše potrebna mi je već duže vrijeme ali nekako sam lijena za sebe. Mislim, nisam lijena već nemoćna, dobro i lijena sam ponekad. Uostalom, tko nije ponekad? 
Dnevniče, trebam ti priznati ja ti imam ono što ti se zove depresija i uz tu me prati i anksioznost. Hej, možeš li zamisliti da je od svih baš ja imam? Znam, iznenadio si se i ja sam. Tko bi rekao kako ću baš od svih ljudi na svijetu JA, puna života, želja i ciljeva upasti u taj vrtlog bescilja i beznađa, ali OK nisam ni prva ni zadnja, to ti je sad prva bolest današnjice kod žena. Tako zbore pametni i školovani doktori. Isto tako, istraživanja kažu da se najčešće pojavljuje kod osoba u dvadestim godinama. Ok, ne trebaš me ispravljati, pa tek sam zagazila u tridesetu.
Već godinama ti se ja borim s tim, prvo mi je trebalo par godina da shvatim što mi se događa, zašto nemam volje za ničim, zašto me nista ne veseli te zašto sam se iz ekstroverta pretvorila u introverta. Sjećaš se kako sam uvijek htjela proputovati svijet, odseliti iz ove moje male sredine, napraviti nešto veliko? E pa dragi moj, ništa od toga se JOŠ nije dogodilo. Zašto naglašavam JOŠ? Zato što ću se dragi moj Dnevniče, uz tvoju i naravno stručnu pomoć izvući.
Dosta je bilo plakanja, vraćanja u prošlost, razdražljivosti, nervoze, panike. Dosta je toga da s nikim ne mogu izgraditi noramlna odnos, već svaki uništim zbog to neprijatelja. Ne može se tako više živjeti. Rekli su mi da moram zavoljeti ponovno sebe, a tu ćeš mi ti pomoći.
Za kraj, dragi moj Dnevniče, obećavam kako ću ti pisati svaki put kad osjetim da sam loše, a možda i češće. 
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
