Dođe tako jutro kada si dobro, odnosno kada se probudiš puna poleta i misliš dobro je, prošlo je.
Prošao je i taj magični broj dana/tjedana od prvog simptoma kojeg na vrime nisi primjetila.
Dobro je. Prošlo je.
Jel'?
-Jel' stvarno gotovo? - pitaš samu sebe.
Imaš još nervoze u sebi. Propitkuješ se da li je gotovo s epizodom? Možeš li se sad vratit u normalu? Jesi li opet ti - ti?
Odlučuješ u glavi kako je gotovo. Sto posto. Jutros si se nasmiješena probudila.
Ponediljak je. Zadaješ si male ciljeve na dnevnoj razini, samo kako bi potvrdila da je gotovo. Tako ćeš znati.
Pusti sutra, briga te za sutra. Preživi danas u miru i bez nervoze. Nervoza je još prisutna zbog straha da nije gotovo, da ćeš i danas nakon posla popodne preležati u krevetu.
Da, to je prvi cilj. Nema spavanja popodne. Imaš posla.
Ideš u šetnju - to voliš. Eto to je jedan cilj.
Drugi je napisati dio seminar, ajde šta je to tebi - pa ti voliš to.
E i da ručati. Moraš jesti. Samo dva zalogaja.
Eto za danas imas tri stvari. Samo to.
- A sutra, kako će biti sutra?
Šta te briga za sutra. Bit će kako će biti, još i bolje nego danas.
- Strah me da nije kraj.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
< | veljača, 2021 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pozdrav svima,
moje ime je Blondie Psycho i patim od depresije i anksioznosti. Znam, znam nisam jedina bla bla... ali ja se stvarno jako želim izvući iz tog stanja, ne želim biti rob tableta čitav život. Želim staru sebe, ali i svojim iskustvom možda pomoći nekome tko nije svjestan da ima taj isti problem da se na vrijeme prepozna i potraži pomoć.
Rečeno mi je da vodim dnevnik, da opisujem ono kako se osjećam. Upravo sad se nalazim u depresivnoj fazi, nesanica me drži, nervoza me uništava, ne samo mene već i moj privatni život.
Moja sreća je u tome, što ja imam blaži oblik te bolesti i u većini slučajeva znam prepoznati svoje simptome kada krenu i ne libim se tražiti pomoć, je da odugovlačim, ali je i potražim, jer da nisam tko zna kao bi završila.
Voljela bih, ukoliko mi koncentracija dopusti, pokušati skinuti stigmu s ljudi koji imaju bilo kakvih psihičkih problema, pogotovo onih s s depresijom.
Želim da se prestane ljude koji posjećuju psihijatra ili psihologa nazivati "ludima". Mi nismo ludi, nama je samo kemija u mozgu malo podivljala, a malograđanštinu zakopajte u zemlju, po mogućnosti rupa neka bude duboka 2-3 metra.
Teška je to i zeznuta bolest o kojoj bi svatko trebao znati, jer svi mi u svojoj blizini imamo nekoga tko se bori s njom, a da nismo svjesni toga.