Hej Dnevniče,
imam pitanje za tebe. Jesi li ikada vidio osobu u depresiji? Ne, ne mislim na onu osobu koja je tuzna i potištena već bas u pravoj depresiji, bolesti?
Znas li kakve se misli i vrte tad po glavi? Znas li da prvo sve kreće, bar kod mene od pretjeranog veselja, elana, energije? Ali, ne onog zdravog veselja, nego nekakvog koje ti ja ne znam opisati.
U tom trenutku kada sam pretjerano sretna i vesela, zadovoljna odjednom u gluho doba noći krene panika i nervoza "ovo neće dugo potrajati, opet ću biti tuzna i s.bana, sve ću upropastiti" uglavnom tako i bude - ne uvijek.
Krenes se pitati zasto, pa kako, pa kad bi, pa ti nepovezane misli lete po glavi, pa ti pomre pola obitelji, pa plačes i kad se vidis u ogledalu onda se zgadis sam sebi i govoris si tuko, odvratna si, vidi na sta si, sta si to radis, tko će te takvu, za nista si. Zasto si ti potrebna ovom svijetu. Grozna si, smotana si, za k.urac si.
Onda plačeš u tri sata po noći, valjas se po podu kupaonice i razmisljas kako bi bilo da te nema? Svijetu nebi falila, ali ti proradi kliker, da u sobi pokraj te kupaonice mirnim snom spava osoba koja te rodila i koja te jedina bezuvjetno voli, pa čak i onda kad ti sebe ne volis i kada ne pricas s njom iako ti ona pokusava pomoći, a zna da ne moze. Ne mozes to učiniti osobi koja kraj tebe sjedi onda kada si u tupilu i puno te ne pita, jer zna ako te i pita da ćes ili burno reagirati ili prešutiti.
Ne, ne možes joj to učiniti, kao sto ne mozes to napraviti ni ljudima koji te vole, a znas da ih ima iako to ne želis samoj priznati, jer ih mičes od sebe. Godinama si ih micala jer nisi znala sto ti je, a kada bi ti oni davali savjet ti bi se s njima samo posvađala ili ih izignorirala - makla bi se od njih jer sta oni tebi imaju pametovati.
Nakon sta s nekom snagom, koju ni ne znas da imas, shvatis da se strašiš uopće pomisli da bi si mogla nesto uraditi, popijes tabletu za spavanje samo da sat, dva odspavaš, jer ujutro trebas na posao. Već imas u glavi izliku za podočnjake, pun mjesec je. Ne možes spavati kada, je pun mjesec.
Zaspeš u tupilu.
Sutra je novi dan.
P.S. Hvala vam svima na komentarima podrske, ovo je moje iskustvo. Naravno da nije svima jednako. :)
Oznake: depresija, depresija i svašta nešta, depresija iskustva, noć, samoća, Pomoć, zdrav život, Bolesti i poremećaji
Dragi dnevniče,
nisam ti pisala od svoje dvanaeste godine kada sam ti objašnjavala kako sam dobila pet iz povijesti, kako mi je mama sav nered u sobi izbacila nasred iste te kako me brat opet živcira. S kojom ti se sada temom vraćam? Ne znam, al' preporučili su mi da ti se obratim, jer ti najbolje znaš kako pomoći.
Znaš, meni je pomoć trenutno jako potrebna, doduše potrebna mi je već duže vrijeme ali nekako sam lijena za sebe. Mislim, nisam lijena već nemoćna, dobro i lijena sam ponekad. Uostalom, tko nije ponekad?
Dnevniče, trebam ti priznati ja ti imam ono što ti se zove depresija i uz tu me prati i anksioznost. Hej, možeš li zamisliti da je od svih baš ja imam? Znam, iznenadio si se i ja sam. Tko bi rekao kako ću baš od svih ljudi na svijetu JA, puna života, želja i ciljeva upasti u taj vrtlog bescilja i beznađa, ali OK nisam ni prva ni zadnja, to ti je sad prva bolest današnjice kod žena. Tako zbore pametni i školovani doktori. Isto tako, istraživanja kažu da se najčešće pojavljuje kod osoba u dvadestim godinama. Ok, ne trebaš me ispravljati, pa tek sam zagazila u tridesetu.
Već godinama ti se ja borim s tim, prvo mi je trebalo par godina da shvatim što mi se događa, zašto nemam volje za ničim, zašto me nista ne veseli te zašto sam se iz ekstroverta pretvorila u introverta. Sjećaš se kako sam uvijek htjela proputovati svijet, odseliti iz ove moje male sredine, napraviti nešto veliko? E pa dragi moj, ništa od toga se JOŠ nije dogodilo. Zašto naglašavam JOŠ? Zato što ću se dragi moj Dnevniče, uz tvoju i naravno stručnu pomoć izvući.
Dosta je bilo plakanja, vraćanja u prošlost, razdražljivosti, nervoze, panike. Dosta je toga da s nikim ne mogu izgraditi noramlna odnos, već svaki uništim zbog to neprijatelja. Ne može se tako više živjeti. Rekli su mi da moram zavoljeti ponovno sebe, a tu ćeš mi ti pomoći.
Za kraj, dragi moj Dnevniče, obećavam kako ću ti pisati svaki put kad osjetim da sam loše, a možda i češće.
Oznake: depresija, depresija iskustva, depresija i svašta nešta, anksioza, anksioznost, dno dna, Blondie, psycho, priznamje, Pomoć, olakšanje, olakšaj si
travanj, 2020 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pozdrav svima,
moje ime je Blondie Psycho i patim od depresije i anksioznosti. Znam, znam nisam jedina bla bla... ali ja se stvarno jako želim izvući iz tog stanja, ne želim biti rob tableta čitav život. Želim staru sebe, ali i svojim iskustvom možda pomoći nekome tko nije svjestan da ima taj isti problem da se na vrijeme prepozna i potraži pomoć.
Rečeno mi je da vodim dnevnik, da opisujem ono kako se osjećam. Upravo sad se nalazim u depresivnoj fazi, nesanica me drži, nervoza me uništava, ne samo mene već i moj privatni život.
Moja sreća je u tome, što ja imam blaži oblik te bolesti i u većini slučajeva znam prepoznati svoje simptome kada krenu i ne libim se tražiti pomoć, je da odugovlačim, ali je i potražim, jer da nisam tko zna kao bi završila.
Voljela bih, ukoliko mi koncentracija dopusti, pokušati skinuti stigmu s ljudi koji imaju bilo kakvih psihičkih problema, pogotovo onih s s depresijom.
Želim da se prestane ljude koji posjećuju psihijatra ili psihologa nazivati "ludima". Mi nismo ludi, nama je samo kemija u mozgu malo podivljala, a malograđanštinu zakopajte u zemlju, po mogućnosti rupa neka bude duboka 2-3 metra.
Teška je to i zeznuta bolest o kojoj bi svatko trebao znati, jer svi mi u svojoj blizini imamo nekoga tko se bori s njom, a da nismo svjesni toga.