Dragi Dnevniče,
u prošlom tekstu sam se obraćala onima koji ne mogu razumjeti ili ne žele, sasvim svejedno. Dugo sam se tjerala da ti krenem pisati, a znaš da si ti moj smiraj u ovim danima i da si me spašavao kad nitko nije mogao razumjeti. Doduše, možda su i mogli, ali sam ih odbijala od sebe.
Ti si moj lijek koji jedini možeš razumjeti misli, ponašanje i sve ono što se trenutno odvija u mojoj glavi, a što ni sama ne shvaćam. Ti jedini znaš da to nisam ja, pa poznaješ me već dvadeset godina i znaš sve ono što sam i tko sam.
Vratila mi se. Opet!
Nisam je prepoznala i ne znam što je trigger.
Primijetila sam kada je već bilo kasno, greške sam napravila i skupo me koštaju.
Nikome od bližnjih nisam rekla što mi je, iako svi vide da nisam „svoja“. Vjerovatno misle kako je to sve zbog toga jer je baš danas ocu godišnjica smrti. Moguće!
Možda mi se vratilo podsvjesno sve ono što sam prolazila tog siječnja 2013-te ili onog siječnja 2017-te kada sam dotakla samo dno života i neko vrijeme živila u crnilu dok se uz Olijevu pomoć i svoju volju nisam vratila u život. Možda!
Možda još Markovu smrt nisam preboljela i njemu je sad brzo druga godišnjica, a ja još uvijek od sprovoda na groblju nisam bila.
Ne znam, je li to zbog toga što radim na najdosadnijem mjestu na svijetu (a neki bi ubili da su na mom mjestu) s pomalo zadrtim ljudima u još zadrtijoj sredini ili je zbog toga što mi se nikako ne poklapaju stvari onako kako bi trebale.
Nakon dugo vremena, pojavila se moja crna strana, ona koja uvijek u ovim trenutcima pobjeđuje i kojoj se ne mogu oduprijeti kada krene. U jednu ruku bolje možda da je ona nego ne daj Bože ona opasnija.
Pojavio se jedan čovk' nazvat ću ga Cartman. Zanimljiv i divan dečko, zafrkant, 'wannabe troller“. Sve u svemu interesantan. Zna spustit te na zemlju kad treba, šta je meni najvažnije, ali lik ima svojih problema.
I tu nastaje problem, jer upravo tada se pojavljuje i moj problem, gdje se taj demon s crnim mislima pojavljuje. Sa sobom u kompletu dovodi neugodu, iracionalnost, nervozu, napetost, depersonalizaciju odnosno sve ono što u biti ja nisam.
I što se događa?
Zeznula sam. Bila sam dosadna, naporna i nisam znala stati kada mi je to rekao - jasno. Gnjavila sam ga, toliko da je vjerovatno otišao. Realno i ja bih.
Tko sam ja da ga nakon samo mjesec dana nekog poznanstva, gdje sam s njim htjela graditi neku vrstu prijateljstva i biti mu potpora trpi još i mene bolesnu s tamo nekim napadima.
Dnevniče, ti znaš koliko sam ja sigurna u sebe i koliko se na kraju krajeva volim, a sada mi je taj demon donio nesigurnost, paniku i nervozu. Zamisli, meni?
Mnogi koji su imali problem s emocionalnom anskioznošću vjerovatno su bar jednom prošli te scene. Meni je prvi put, a ovako je borba izgledala.
Moram mu poslat poruku, jednu, pa drugu pa kilometarsku.
-Ne, neradi to. To nije dobro otjerat ćeš ga.
Neću, samo da ovo kažem.
-Ne moraš. Dosadna si.
Nisam, moram to poslati.
- Nemoj, sjebat ćeš.
Neću znam što radim.
- Ne znaš, kajat ćeš se. Molim te, nemoj.
Dok je ne pošaljem, je nemam mira, nervoza me hvata, kao kada narkomanu fali doza dopa. U životu tako nešto nisam doživjela.
Pošaljem, sjebem i onda lupam glavom u zid, a za pola toga i ne znam šta sam pisala. Jer nerazum, nervoza i strah nisu slušali razum. Onda ta trojka ponovno ide kontra razuma ispraviti stvari i još više zabrlja i s.ebe sve.
Bez obzira na njegova stalna upozorenja, glas razuma tu spodobu u meni nije mogao pobijediti.
Ne zna on da je došao u fazi kada sa mnom Dnevniče, ne vlada razum i kada taj razum ne mogu staviti na prvo mjesto da me vodi, a željela sam i trebala sam jer je njemu trebalo da budem razumna. Taj prokleti demon se pojavio kad je najmanje trebao.
I da ode, a mogao bi, ako već nije - shvatila bih ga.
Žao bi mi bilo, ali mu ne bih zamjerila, jer je kolateralna žrtva nečega čega ni sama nisam još nisam svjesna.
Nervoza je ta koja proždire moje tijelo i uništava ga iznutra i ostavlja samo vanjštinu. Dok je ta vanjština lijepa, unutra je trenutno trulež i crnina.
Ali proći će, sve prođe.
Post je objavljen 05.02.2021. u 23:46 sati.