Marketing
Moja bolest nije sramota!
Hej Psycho,
kako si? Kako dobro izgledaš! Nikad bolje! Cvitaš!
-Da da, je sve je super, nikad bolje. 
Uvik nasmijana i vesela. Nikad se nećeš prominit.
-A šta da ti kažen, znaš mene. 
Aj vidimo se i nastavi tako.
-Hvala i 'oću, 'oću.
E pa drago moje zabadalo nisam dobro i nije sve super. Ne, ne izgledam dobro i ne osjećam se dobro. To što pred tobom i ostalima imam osmijeh od uha to je najveća laž – ikad.
Hoćeš da ti kažem kako sam? Jesi sigurna/an da želiš znati? Imaš li volje za slušati što mi je? Hoćeš li znati shvatiti ili ćeš se podrugljivo nasmijati i prozvati me ludom? Blesavom? Nenormalnom? Hoćeš li upirati prstom u mene i rugati mi se jer, eto moja glava nije dobra?
Hoćeš i ti kazati, šta glumiš - trgni se? Zdrava si, imaš posao, nemaš obveze. Lako tebi! Odnosno, ni brige ni pameti. Ili još bolje ne znaš ti kako je meni, tebi nije ništa ti umišljaš. Šetaj, proći će! Corona je svima nam je tako.
E pa sad ću ti kazati, kako se uništava život osobi koja je uvijek u tvojim očima nasmijana i vesela.
Po naravi ona je takva, vesela, znatiželjna, puna razumijevanja, strpljiva te s manama kao i ti. Obožava biti u društvu i upoznavati nove ljude, mjesta te učiti o novim stvarima. Zafrkancija joj je sve, a smijeh najdraža osobina kod nje i drugih.
Znaš, ti možda imaš problem sa išijasom, gastritisom, dijabetesom te zbog toga redovito posjećuješ doktore jer želiš da ti bol što prije prođe. Uz to, želiš je se riješiti kako se ne bi više pojavljivala. Tebe nije sramota pričati o tome. Dapače! Ti baš voliš pričati od tome jer tako možeš držati monologe na kavi i to takve da te se čuje na drugoj strani lokala.
Ja ne smijem! Ne smijem kazati da imam problem s kemijom u mozgu, jer će me se prozvati ludom.s Ali gle čuda, ja nisam luda već imam problem isti kao i ti sa svojim išijasom i želim ga liječiti. Samo što ti znaš kada tvoj problem počinje, a ja to ne znam.
To je jedina razlika između tebe i mene. Ti znaš da tvoja bol kreće onaj trenutak kada napraviš krivi pokret ili digneš nešto teško, a ja tek saznam kada napravim neku nepopravljivu glupost uglavnom prema ljudima koji su mi dragi, a koji ne znaju što mi je. Kada se zatvorim u sobu, izbjegavam sve drage osobe i ne odgovaram im na pozive/poruke, a o tome koliko mi treba da se spremim da me ti vidiš nasmijanu i sređenu ne želim nit pisati.
Znaš li koliko sam vapila prije par godina da mi treba pomoć, a nitko me nije shvaćao ozbiljno? Znaš li da su me moji „najbliži“ uvjeravali kako meni nije ništa, kako glumim i da sam lijena? Znaš li da su mi neke tadašnje prijateljice tješile „šta se buniš radiš u klimatiziranom“? Tako je vrijeme prolazilo, a ja sam tonula sve dublje i dublje.
Sve do jednog siječnja 2017. godine, kada je „vrag odnio šalu“ i tad sam izgubila deset kilograma u tjedan dana.
To je bio trenutak koji je bio presudan, kada sam shvatila da mi ti niti itko drugi neće pomoći ako si ne pomognem sama i tada sam prvi put posjetila tog tvog zloglasnog PSIHIJATRA koji mi je pomogao, isto kao tebi fizijatar.
Borba je trajala dugo vremena, a uz njegovu pomoć i snagom svoje volje sam se izvukla, ne uz tvoj pomoć dragi/a dušebrižnice, jer tvoja pomoć bi samo stavila stigmu na moje ime.
Društvo ne prihvaća našu bolest kao takvu, a velika većina ima problem upravo s nekom vrstom emocionalne, duševne, psihičke i slične bolesti, jer što će selo kazati ako te neko vidi da izlaziš iz psihijatrijske ambulante.
Kog' briga za selom, ja želim biti ponovno JA! Sarkastična, vesela, sretna i zdrava!
Post je objavljen 05.02.2021. u 21:42 sati.