Ketering, ta divna hrvatska riječ. Naročito je aktualna sad u prosincu kad svatko tko iole drži do sebe organizira domjenak-dva-tri.
Mama od jedne djevojčice koja ide s mojim djetetom u vrtić radi u keteringu. Plaća joj je 2000 kuna, a radno vrijeme nema. Radi 'po potrebi', što znači da, ako treba, ostaje i 12 sati.
Maloprije sam prošla pokraj HNK (išla sam u banku obaviti uobičajenu mjesečnu transakciju - najprije na bankomatu dignem lovu s kreditne kartice, pa odem u banku i uplatim na tekući da izađem iz nedozvoljenog minusa), i vidjela crne i tamnoplave makine (Mercedes, Opel...) parkirane tamo blizu mjesta na kojem je onaj glasoviti tip pogazio maćuhice (sjećate se, zar ne?). Bočno od HNK nekoliko vozila keteringa. "Opa, domjenak je u toku", pomislim ja. Ispred Zdenca života iz grmlja izlijeće prosjak, starac koji inače prosi ispred Kavkaza. Nemam mu što dati, sve sam uplatila na račun, ostalo mi je za Zvečevo čokoladicu na akciji i već sam pola pojela. Na brzinu razmišljam bih li mu dala malo čokolade, a opet si mislim možda bi se čovjek uvrijedio, pa prolazim pokraj njega i ne dajem mu ništa.
Sad me malo grize savjest, ali ostaje mi nada da će mu dečki iz keteringa dati nešto ostanjaka.