U vrijeme mojeg odrastanja stalno su govorili da nije važno što se nosi, nego TKO i KAKO nosi to što nosi. I tako je, s vremenom, to postalo i dio mojeg bejzika. Prošlo je u međuvremenu dosta godina i sada primjećujem da taj je moj programčić sve nekompatibilniji sa suvremenim svijetom.
Danas je bitno ŠTO se nosi. Nikoga nije briga tko i kako to nosi. Okej, možda još postoji šačica ljudi kojima je i dalje bitno ovo drugo i koji su mi kompatibilni. Međutim, problem je u tome što su se raspršili po svijetu, ovom običnom i onom virtualnom, pa ih je sve teže naći.

Svaka žena ima svoje mišljenje o profesiji kućanice. Čak i ako ga nikad nije javno izrekla, ona ga stopostotno ima. Žene svoje stav o tome grade cijeli svoj život i nije neobično da ga promijene nakon nekoliko godina.
Neke žene, one koje su inače jako zaposlene i u vlastitoj se kući često osjećaju kao prolaznice, zapravo vrlo romantično doživljavaju položaj kućanica. Kako bi bilo divno imati cijeli dan, mnogo takvih dana u nizu, za obaviti sve što inače znate da morate, često i žarko želite, ali nemate vremena! Sve mi imamo manje-više dorađen plan postupanja u takvoj situaciji, i često na nekom dosadnom poslovnom sastanku maštamo o tome kako bi bilo da postanemo kućanice koje ne trebaju svako jutro juriti na posao i da usput imamo dovoljno novca za nekakav pristojan život.
Prvi bismo dan uvele više reda u svoj dom. Cijeli bismo dan opušteno i radosno prekapale po razbacanim stvarima i polako ih stavljale na mjesto, organizirale, uživale. Drugi bismo dan krenule u temeljitiju reorganizaciju. Pospremile bismo sve što nam je ostalo od prvog dana, unijele bismo još nekoliko sitnih promjena, kupile nove čaše, šačice za kavu, nabavile koji cvijet.
Treći bismo dan temeljito očistile cijeli stan. Usput bismo malo porazmjestile namještaj, malo bismo osvježile prostor.
Četvrti bismo dan u svom reorganiziranom stanu cijeli dan kuhale najfinija i najkompliciranija jela bez žurbe i nervoze.
Peti dan na tapeti bi bilo rublje. Prljavo bismo oprale, izgužvano ispeglale, ispraznile bismo ormare i napravile reda.
Šesti bismo dan uživale u svom savršeno čistom i urednom stanu. Nakon što bismo obavile jutarnje pospremanje, ušle bismo u kupaonicu i priuštile si jednu duuuugu, opuštajuću kupku. Nakon toga bismo se uredile i izašle u grad.
Lutale bismo gradom i nadale se da ćemo naletjeti na neko poznato lice. Međutim, sve naše prijateljice su na radnom mjestu, ili imaju malu djecu i ne mogu se maknuti iz kuće.
Polako bi nas hvatao osjećaj usamljenosti. Vratile bismo se u svoju savršenu kuću i počele razmišljati što nam je. Shvatile bismo da nam nedostaju ljudi. Onda bismo počele razmišljati o tome kako je lijepo biti zaposlena žena, biti financijski neovisna, a ne za svaku kunu ovisiti o drugima.
Sedmi dan bismo već zaokruživale zanimljive oglase u novinama i razmišljale na koji bismo se natječaj mogle javiti i zaposliti se.
Dakle, moj je zaključak da svaka žena može biti kućanica šest dana. Nakon toga se opet dijelimo na one koje jesu kućanice, ali listaju novine tražeći oglas za posao i na one koje rade i na nekom poslovnom sastanku maštaju o tome kako bilo lijepo da su kućanice.