Dugo me nije bilo. Imala sam puno posla, bavila sam se kojekakvim djelatnostima, glumila sam uzornu djelatnicu/ženu/majku/kućanicu/kćer i plivala niz struju. Zapostavljala sam svoj blogovski izričaj.
Danas sam pukla. Želim pisati ono što doista mislim. Želim se malo istresti nad ovom jadnom tipkovnicom. Želim izbaciti iz sebe ponešto.
Aktualna društevnopolitička situacija u biti me uopće ne zanima, činjenica je da će uvijek biti problema, uvijek će biti budala koje će biti gromoglasne i pametnih ljudi koji će šutjeti ili ih pak nitko neće htjeti slušati.
Ja sam zarobljena u svojem kafkijanskom poslovnom svijetu. Nudi mi se novi posao i ne znam što da radim, što da mislim. Toliko sam se navikla na besmisao svoje radne svakodnevice da se bojim izaći u pravi svijet gdje se radi i misli normalno. Bojim se ući u novi mladi tim normalnih ljudi koji grade novi prespektivan posao. Volim raditi, volim kad se moj rad vidi i kad ostvarujem rezultate, ali se bojim nesigurnosti i vjetrometine. Previše gladnih usta ovisi o mojoj plaći da bih se usudila riskirati, a s druge strane veća je vjerojatnost da ćemo svi zajedno bolje živjeti prihvatim li novi posao.
Što da radim, da prihvatim novi posao u mladom timu ili da ostanem u svojoj sigurnoj žabokrečini?