Ovu ću godinu pamtiti po svojem životnom saltu mortale. I to ne samo jednom nego više njih jer kad jednom skočiš uvis i započneš akrobaciju, vrtiš se i koprcaš u zraku poput ribe na suhom sve dok se ne strovališ ili u zaštitnu cirkusku mrežu (ako imaš sreće) ili tresneš o cirkuski pod.



Prvi sam otkaz dala na poslu koji sam unatoč svim nedaćama radila godinama, savjesno, temeljito i predano, na kojem nakon prvih godina mukotrpnog dokazivanja nisam dopustila ni najmanju naznaku srozavanja kvalitete, na kojem sam bila kao doma i gdje sam imala gomilu prijateljski nastrojenih suradnika koji su me poštovali što zbog karaktera, što zbog profesionalnosti u radu, što zbog moje prijateljske nastrojenosti spram njih. Naravno da je tamo bilo i nepotizma, gluposti, neznanja, nekompetentnosti, čudnovatih napredovanja, spletki i koječega, ali ja sam gledala svoja posla i povremeno razmišljala o tome kako je negdje drugdje vjerojatno bolje.
U takvim razmišljanjima učinila sam nešto što bi vjerojatno učinio svatko da se kojim slučajem u to vrijeme našao na mojem mjestu. Nakon spoznaje da za mene ne postoji način napredovanja ili bilo kakvog pomaka s mjesta na kojem sam bila zacementirana (kasnije ću gorko spoznati da je to zapravo bila blagodat s obzirom na vrijeme i mjesto radnje, no neke stvari čovjek jednostavno mora osjetiti na vlastoj koži da bi ih posve posvijestio i spoznao), javljam se na natječaj za slično radno mjesto u još uglednijoj firmi. Na natječaj se javilo više stotina kandidata. Firma pršti profesionalnim ugledom, pozicija je cijelu stepenicu viša od trenutačne (uz realnu mogućnost penjanja), plaća gotovo dvostruko viša, ostale pogodnosti i beneficije da i ne spominjem, i ja zaključujem da je, nakon nekoliko krugova kojekakvih testiranja, razgovora, nagovaranja i vabljenja, došlo mojih pet minuta, da je ovo The Ponuda, ona koju ne možeš odbiti, i da mi je od sada pa nadalje nebo jedina granica. I da ću sada napokon moći riješiti stambeno pitanje svoje obitelji.
Krivo. No, tada to nisam znala. Ponijelo me to što me netko želio, i to ne bilo tko, odabrao me između nekoliko stotina meni ravnih, ovo je mjesto čekalo samo mene, mene se nagovaralo, mene se vabilo, mene se trebalo. Bila je to simfonija za moj ego. Sada, gotovo godinu dana kasnije, kad se svako malo trgnem iz noćne more i u svekolikoj nesanici neki zločesti glasić krene s predbacivanjima kako sam bila glupa, pohlepna, nepromišljena, nagla, neskromna i još štošta, shvaćam da sam zapravo, ni sama to tada ne shvaćajući, bila dozlaboga ohola i stoga savršena meta za manipulacije najniže vrste.
Prvi put u životu išla sam za novcem i već nakon nekoliko tjedana, kad se karneval počeo bližiti kraju, a maske padale jedna po jedna, shvatila kako sam se gadno prešla dobrovoljnim pristajanjem na ulogu Fašnika.



Naime, dospjela sam u ralje psihopata. Moj se položaj u toj predivnoj firmi sveo na miša koji ošamućen tetura dok ga mačak tu i tamo klepne šapom čisto da se malo poigra prije negoli što će mu zadati fatalni ugriz.
Da se razumijemo, nisam ja neka razmažena šmizla - radim od studentskih dana, imala sam kojekakve suradnike i radna okružja, ali uglavnom su svi sukobi bili otvoreni te su se tako otvoreno i rješavali. Od gazdarice kafića u kojem sam radila kao studentica i koja me u trenucima histerije gađala pepeljarom u glavu, do šefice u uglednoj firmi koja je pred svima vikala na mene (i ne samo mene, vikala je na sve ovisno o tome na koga je taj dan imala pik) da sam đubre jer joj se nisam sviđala. No, takve situacije nisu mi bile toliko stresne jer se sve događalo na otvorenom bojnom polju i uključivale su zdravoseljački otvoreni sukob kojim su se stvari rješavale i išlo se dalje jer je posao bio najvažniji.
Ali ovdje je sve bilo drukčije. Radilo se u potpunoj tišini (iako nismo radili u nuklearnom laboratoriju) u kojoj se čulo kako dišemo, a to je uz kruljenje naših želuca bilo jedina zvučna podloga jer nije bilo ni tihe glazbe iz radija, ni buke s ulice, ni žamora, ničega. Apsolutna tišina. Rijetki razgovori svodili su se na samohvalu i pljuvanje po svima ostalima jer nitko nije bio toliko pametan ni sposoban kao ekipa u koju sam upala. Svi su se bojali direktora koji se svaku večer opijao i prijepodne dolazio mamuran i bijesan na posao (na kojem je isto tako rado potegnuo iz boce), da bi u radni mod ušao oko 15, kad smo se mi koji smo radili od 7.30 već veselili povratku kući, i onda inzistirao na ostajanju barem do 18 sati. Sve bi to čovjek izdurao da se našao u nekom normalnom ljudskom okružju, međutim na pola metra do psihopata teško je izdržati i najbolju zabavu, a kamoli ovu torturu.
Psiohopat je živio s roditeljima, u životu nije imao apsolutno nikakvih obaveza osim posla na kojem je morao biti alfa i omega, bog i batina. S obzirom na nevjerojatne manipulatorske sposobnosti vrtio je direktora pijanca i šefa izjelicu oko malog prsta, a zapravo su ga se i oni bojali kao i svi mi ostali.
Hladan pogled bez trunke emocija, težnja ka svekolikom savršenstvu unatoč činjenici da ne zna razmišljati na normalan način i da se, primjerice, ne pere po mjesec dana, da ni nakon višemjesečnog pokušavanja u njemu nisam uspjela naći ni naznake ijedne humane crte. Ljudsko govno par exellence**.
Pola metra od mene, zadubljen u posao (kasnije se ispostavilo da mu je pravi posao špijunaža ostalih kolega i pisanje iscrpnih izvješća i opservacija o njihovom liku i djelu bez ikakve realne podloge jer ni sa kime nije razmijenio više od pet riječi na dan, no na temelju tih pet riječi svakodnevno su nastajale plahte tekstova u kojima on detaljno i iscrpno opisuje naše unutrašnje i vanjske karakteristike s naglaskom na našu nesposobnost i neprofesionalnost kako bi se pred šefovima i ostatkom svijeta prikazao pametnijim, sposobnijim i boljim radnikom). Umjetnost njegovog mobbinga spram nas (a osobito mene kao nove) temeljila se na perfidnom sarkazmu, izrugivanju, izmišljanju naših pogrešaka (ako ih nije bilo, on bi ih nam sam ubacivao u gotova izvješća), ali i nehigijeni - molim lijepo, možete se vi sad smijati, ali probajte vi desetak sati dnevno provesti pokraj osobe koja se ne želi prati, koja smrdi na kilometre, a ujedno mrzi svježi zrak i ne da nam ni na pet minuta otvoriti prozor, pa si ne možemo pomoći ni na taj primitivni način.
Elem, pojavili su se tipični simptomi mobbinga - nesanica, osjećaj nemoći i srama, grizodušje, plakanje u wc-u, osjećaj apsolutne bezvrijednosti mene kao ljudskog bića, depresija koja je jačala do stupnja na kojem se ozbiljno promišlja o suicidu kao jedinom rješenju. Razgovor s nadređenima bio je pravi fijasko - oni su stali na njegovu stranu "jer on tu radi već godinama i u njega imaju povjerenja", a zapravo mi se čini da su se bojali da će i njihovi nadređeni početi dobivati izvješća sličnog sadržaja o njima ako bilo što poduzmu i pokvare mu zabavu.
Znala sam da moj psihopat, kao jedno apsolutno proračunato i bezosjećajnio biće, računa s gospodarskom krizom i vjeruje da se neću usuditi dati otkaz i da će njegov bal vampira trajati koliko mu se god bude htjelo.
E, pa tu se zeznuo.



Znala sam da moje zdravlje nema cijene i jednog dana, kad je on krenuo pisati jedno od svojih lažnih svjedočanstava, meni se smračilo pred očima, a kad mi se malo razbistrilo mirno sam otvorila novi word dokument i sastavila svoj otkaz, isprintala ga, potpisala i predala nadležnima. Opći šok i nevjerica.
Nisam se trudila nikome objašnjavati razloge svojeg trganja okova, jednostavno sam se sa svima pozdravila i otišla. Nisam se brinula što će biti dalje.
Računala sam s prijateljima i poznanicima koji su mi dugovali ogromne usluge (rodbine na vodećim pozicijama nemam, a i da imam ne vjerujem da bih si dopustila sudioništvo u nepotizmu) i vjerovala sam da bez posla neću biti ni dva tjedna. Naime, dok sam bila uredno zaposlena na svojim radnim mjestima, uvijek sam u svoje slobodno vrijeme bila angažirana na raznim honorarnim poslovima iz usluge, često i bez naknade radila za prijatelje*** kojima je trebala pomoć. Nije bio isključen ni povratak u staru firmu, gdje sam ostavila najbolje godine svojeg života i gdje me nitko nije uspio zamijeniti sve ovo vrijeme. Progutati vlastito govno i vratiti se - ne dao Bog većeg zla.



Prvi hladni tuš stigao je od prijateljice koja mi je najviše dugovala i kojoj sam radila brojne usluge, davala besplatne savjete i pomagala joj kad joj je god to trebalo. Tako sam ja, naime, u svojoj naivnosti shvaćala pojam prijateljstva. Nazvala sam je i ispričala joj što se dogodilo te je zamolila da mi da dio nekog honorarnog posla (znala sam da joj je to tada radila osoba koja se u tome baš i nije snašla i koja je uz to radila još dva posla te jednostavno nije sve stizala) kako bih imala barem za kruh u prvo vrijeme dok se ne snađem. Ona je meni mrtva hladna odgovorila da ona nema "rezona" (da, upravo je tu riječ upotrijebila) ljudima otimati kruh iz usta zbog mojih glupih poteza. Završio je razgovor. Završilo je prijateljstvo. Više me ne treba.

Pokušavam u bivšoj firmi. Naručujem se na razgovor k šefici, investiram u najfiniju bombonijeru (danas mi je njena cijena suluda, no tada se moglo, imalo se) i dobivam obećanje da će pitati direktora jer ona bez njega ne može ništa. Gleda me hladno i s određenom dosadom, a ja se osjećam kao lik iz prijeratne socijalno angažirane proze, kao Fanika Canjegova koja od dobrotvorke barunice Castelli-Glembay pokušava izmoliti jednu singericu. Ona umjesto lepeze maše najnovijim iPhoneom, vremena su se promijenila, ali situacija je ista - čak je i ambijent isti - stilski namještaj, bogato ukrašena soba za goste, ona u svilenom kostimiću sjedi u secesijskoj fotelji (pitam se zna li što je to secesija i je li je uopće briga. Zapravo ne želim znati odgovor).

Poruka je jasna. Nitko me neće, nitko me ne treba, u samo nekoliko mjeseci strmoglavila sam se s najviše visine i u svojem saltu mortale tresnula o pod cirkuske arene. U tom padu sam se ponadala da je netko bio pametniji od mene i za svaki slučaj razapeo neku mrežu, no pokazalo se da su moje akrobacije bile potpuno neosigurane. Sam pao, sam se ubio.

Ostajem na cesti. Bez posla, bez prijatelja, bez utjecajnih rođaka. Preostaje mi javljanje na natječaje. O tome u sljedećem nastavku...

---

*Salto mortale (saltomortale), 1. skok pri kojem se tijelo prevrće u uzduhu; tzv. smrtni skok; 2. prenes. a) riskantan, očajnički korak; b) sudbonosan preokret, politički zaokret u potpuno suprotnom pravcu; c) neočekivan, neuobičajen pothvat (Izvor: Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.)

**Par exellence franc. osobito, naročito, izvanredno, u prvom redu, izvrsno, odlično, u pravom smislu riječi, pravo, pravcato, prvorazredno, bez premca

***Kasnije se ispostavilo da su ta prijateljstva bila jednosmjerne prirode - dok su im trebale moje usluge, bili smo si dobri, a u trenutku kad je meni trebala usluga (primjerice, da me honorarno angažiraju na mojim starim projektima za neku siću, taman da preživim dok ne nađem pravi posao), odjednom su se distancirali i zaboravili sve moje usluge. Lekcija naučena: Učin' dobro, izid' govno.