Propaganda

utorak, 30.11.2004.

Radost i tuga su neodvojive; dolaze zajedno, a kad jedna sama sjedi uz tebe, sjeti se da je druga zaspala na tvom krevetu.
Kahlil Gibran
- 09:26 - Komentari (1) - #

petak, 26.11.2004.

Extreme Makeover

Neki sam dan na slovenskom A kanalu (to je neka televizija koju ponekad gledam preko kabelske) imala priliku vidjeti jedan zadivljujući uradak američke tv industrije. I još nekih industrija.
Dakle, izaberu neku žensku i nekog frajera koji su kao jako nesretni jer ne izgledaju kao barbika i ken i onda im poklone basnoslovno skupo prekrajanje njihovih tijela. U Hollywoodu, naravno.
Prvo su nam prikazali gospođu koja izgleda sasvim normalno i uopće nije nezadovoljna svojim životom, ali ju hvata jeza od pomisli da mora ići na godišnjicu mature, a izgleda ružno. Nju u biti ne muči njena ružnoća kao takva, nego su je njeni šulkolege zlostavljali zbog klempavih ušiju, velikog nosa i malih cica (recimo gađali su je hranom i slične gadosti), pa im želi pokazati kako i ona može biti lijepa.
Drugi je sretnik jedan čovjek koji radi u vojsci, ima familiju, zgodnu ženu i slatku dječicu, ali je nesretan je njegov izgled utječe na njegovu nekonkurentnost na tržištu, pa se jadan takav ružan ne usudi ići na razgovore za posao.
I tako su to dvoje ljudi u limuzini otpeljali u Hollywood, gdje su ih upoznali sa do boli antipatičnim estetskim kirurgom koji će ih malo isfazonirat.
Najprije su im izbijelili zube. OK, nemam ništa protiv toga, ovi su fakat sretnici jer u Americi navodno samo da zubaru veliš bok moraš imat pozamašnu svotu dolara u džepu.
Nu, onda je krenula mesarija.
Svaki je kanditat u toku jedne narkoze totalno prekrojen. Tipu su podizali obrve, uguravali neke umetke tamo i u bradu, rezali nos, ma rezali sve što se ne uklapa u standard.
Ženi su osim rezanja lica, nosa, ušiju, povećali cice i odrezali kvadrat kože s trbuha i smanjili isti.
Ljudi moji, kad se to dvoje sretnika probudilo iz narkoze, meni je bilo slabo. Ljudi su bili načisto izrezuckani, mogu si samo zamislit kako to boli.
Onda je ženska rekla da je jako hepi. Frajer je također kroz debele naslage zavoja, gaza i sukrvice pokušao izjaviti za gledatelje kako je jako hepi.
Kad su malo došli k sebi, natjeralo ih na vježbanje da budu fit. Onda je uslijedila kupnja obleke sa stilistom ofkors, pa friziranje i šminkanje.
Kad su došli doma, rođene su ih majke jedva prepoznale, ali su svi bili oduševljeni i hepi.
Cijela je metamorfoza trajala šest tjedana.
Nenagradno pitanje: Je li se tim ljudima stvarno promijenio život na bolje?
Meni se čini da bi jedan dobar psihijatar puno bolje riješio njihove probleme, ali onda ne bi bilo spektakla, ne bi bilo mesarije i ne bi se obrnula tolika lova. A i mjesto radnje bilo bi jako jako daleko od Amerike.
- 10:38 - Komentari (3) - #

četvrtak, 25.11.2004.

Zar je već gotovo?

Ipak je. Radni dan je gotov. Ne bi ga se posramio ni najradoholičarskiji menadžer.
A sutra je petak, razlog više za veselje. Idem sad malo odlijepiti oči od monitora.
- 21:14 - Komentari (0) - #

Nastavak slijedi

Je, još sam na poslu. Pakiram se doma. Sa sobom nosim par megabajta posla, čisto da mi ne bude dosadno u slobodno vrijeme. Prekovremeni se ionako ne plaćaju, pa bolje da ih odradim u toplini doma svog. Kome uopće treba privatni život?
- 17:27 - Komentari (2) - #

Samopouzdanje

Jutros sam nakon dugo vremena ustala neopterećena financijskim problemima. Mislim, nije da sam se domogla love, a ne, imam je manje nego ikad. Ali, jednostavno me to prestalo opterećivati. Ni sama ne znam kako, ali eto dogodilo se.
xxx
Nekako mi je napokon došlo iz guzice u glavu da sam sretna bez obzira na količinu perja u džepovima. Da moje unutrašnje zadovoljstvo, ruku na srce, o tome nikad niti nije ovisilo. Nikad se nisam furala na ambalažu, radila sam na sadržaju.
Onda sam jednog dana ustanovila da na ovome svijetu sadržaj gubi bitku s ambalažom. Sve je u imidžu. I to ne u imidžu na pozitivan način, kako sam ga ja uvijek doživljavala (imidž = ukupni zbroj psihofizičko-duhovnih sastavnica), nego nekom primitivno-površno-seljačkom poimanju imidža kao onog što se može vidjeti promatrajući nekoga krajičkom oka 0,0005 sekundi. Rastužila me spoznaja da je globalno ubrzanje i opovršivanje počelo raditi protiv mene. Da nikoga zapravo nikada neće zanimati tko sam ja, nego nosim li odjeću s potpisom, i to čijim potpisom, doimam li se poput barbike/kena s tvorničke trake (što je apsolutni plus) ili poput nekoga tko nije uspio, želio, namjeravao postati barbika/ken (što je apsolutni minus).
Gušilo me to neko vrijeme i svakog mi dana rušilo samopouzdanje. Jer, kad se uspjeh počne mjeriti tom mjerom, najuspješnijima postaju najisprazniji, najnemoralniji, najdebelokožniji. Sponzorušu koja je odjevena u odjeću vrijednu dvogodišnje plaće sveučilišnog profesora prosječni će suvremenik smatrati uspješnijom od tog profesora. Ona će sama sebe smatrati uspješnijom. Novine je stavljaju na naslovnice, pišu o njoj, nitko ne razmišlja o činjenici da se način na koji se domogla te robe zove prostitucija. Da je i ona sama roba koja se dobro prodaje. Žao mi je takvih djevojaka. Jer tržište neprestano raste, a roba koju one nude svakim je danom sve nekonkurentnija. Sve se više udaljavaju od stvarnog života, a on ih kad-tad dočeka iza ugla. Ne bih im željela biti u koži.
xxx
I tako sam se jutros probudila nevjerojatno dobre volje. Zdrava sam. Imam obje ruke, obje noge, oba bubrega, imam oči, uši, zube. Imam ljude koji me vole i koje ja volim. Imam veliko ogledalo u kojem promatram svoj odraz bez gađenja i straha. Maknula sam povez s očiju i nakon dugo vremena uspjela promotriti svoj životni kapital u njegovom punom sjaju!

- 09:45 - Komentari (2) - #

srijeda, 24.11.2004.

Živjeli Zlikavci!

Već mi se dugo nije dogodilo da jedva čekam neku HRT-ovu emisiju, pa da onda budem tužna što je tako brzo završila. Zlikavci me nasmiju do suza, na deset minuta zaboravim gdje sam, što me muči, kolika mi je plaća, koliko mi je godina i sve ono što mi danas mora biti važno jer sam tu gdje jesam ("tu smo gdje smo, rođo", rekla bi moja najbolja frendica ne štedeći na sarkazmu).
Vjerujem da me kuže generacije koje su isto tako svojedobno čekale Zločestu djecu.
- 11:22 - Komentari (1) - #

Arhiv sjećanja - da ili ne?

Nikad nisam znala pisati dnevnik. Misli mi obično toliko brzaju da ih ne stignem zagrabiti olovkom i zarobiti u bilježnicu. Možda je to samo stvar nediscipline, ne znam.
Ponekad mi je žao što ne stvaram neki arhiv sjećanja kojima se mogu vratiti nakon velikog vremenskog razdoblja, a nekad mi to uopće ne fali jer, mislim si, ionako će ono što je doista vrijedno pamćenja zauvijek ostati u mom sjećanju. Osim, naravno, ako me ne strefi amnezija. Ali, onda će mi vjerojatno isto tako biti svejedno.
Danas je divan dan. Sunčan. Neuobičajen za ovo doba godine. To bi doista vrijedilo zabilježiti i sačuvati negdje na nekoj polici moje virtualne arhive, pa ga izvaditi u neko tmurno kišno i depresivno poslijepodne.
- 10:39 - Komentari (0) - #

četvrtak, 18.11.2004.

Nadnica za jad

Hvala na dobrodošlici!
Nego, zašto se moj blog zove Tražim bolji posao. Mislim, nije moj posao loš, dapače počesto je fenomenalan. U biti je zapravo sasvim OK. Ali, plaća je ono što me tišti.
Kad mi sjedne nadnica na tekući, ne znam bih li se smijala, plakala, pobjegla u planinu čuvati ovce ili zatražila prijevremenu mirovinu. Za ovo zadnje sam premlada (ajde da sam bar za nešto još premlada, he he he), za ovo predzadnje nemam kvalifikacije (bojim se da nitko ne želi zaposliti pastiricu s diplomom Filozofskog fakulteta). Onda biram najprije pod 1. smijanje, a par minuta nakon toga krenem na točku 2. plakanje, koje se duboko u duši protegne do sljedeće plaće. Prvih par dana grozničavo kombiniram (a la Nik Praskaton) i razbijam glavu donoseći odluku koji ću dug najprije podmiriti onim što mi je sjelo na račun. Hoće li to biti račun za vrtić, razlika za plin ili rata za struju? Telefon bi svakako trebalo platiti jer me izluđuju oni pozivi Tmobileove sekretarice da će mi, jelte, iskopčati telefon. Jeste li doživjeli takvo što? Mene hvata jeza kad mi se to dogodi.
Onda najprije platim vrtić. Zatim telefon. Pa plin. Pa struju i vodu. Pričuvu ponekad preskočim kad djeci moram kupiti cipele. Kad poplaćam sve daće, već sam debelo u nedozvoljenom minusu, pa vadim gotovinu na bankomatu s kreditne kartice. Uz pripadajuću naknadu za tu uslugu, jasno. Nekako uplivam u granice dozvoljenog minusa i čekam sljedeću plaću. I uglavnom se priča vrti u krug.
Društveni mi se život svodi na razne internetske forume, a sad se eto obogatio i bloganjem. Fenomenalno, naročito kad je jeftinija tarifa. Ne moram plaćati kave, ne moram se pristojno odjenuti, mogu sjediti pred računalom u podrapanim hlačama i ofucanoj vesti i, ako baš poželim, ostaviti dojam uspješne mlade menadžerice u usponu. A sve to bez prevelikih ulaganja u vlastitu tjelesnu infrastrukturu.


- 13:28 - Komentari (3) - #

Danas kada postajem blogerica

Skribomanija je u modi, pa zašto ne slijediti trendove? Doduše, već mi se jedan zapis izgubio u bespućima internetske zbiljnosti dok sam prčkala po gumbićima s lijeve strane. Prva lekcija naučena.

- 11:14 - Komentari (1) - #

Sljedeći mjesec >>

Studeni 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Veljača 2007 (1)
Prosinac 2005 (1)
Kolovoz 2005 (2)
Svibanj 2005 (5)
Travanj 2005 (3)
Ožujak 2005 (8)
Siječanj 2005 (3)
Prosinac 2004 (14)
Studeni 2004 (9)

O meni
Napola tu, napola tamo, u vječitoj potrazi za smislom i istinom. Mnogo pitanja, malo odgovora.
Propaganda
Propaganda je dio marketinga, te predstavlja oblik komunikacije kojom se prenosi informacija putem medija. Neki oblici propagande nas informiraju, nagovaraju ili zabavljaju, neki drugi su dosadni čak i uvrjedljivi. Ona prožima naše živote da bi privukla pažnju različite publike.

Pojedinci i organizacije primjenjuju je radi promicanja proizvoda, usluga, ideja, predodžbi, spornih pitanja, ljudi, i općenito svega što oglašivač želi objaviti i podupirati. Koristi se da bi organizacije potaknule potražnju, ublažili utjecaj konkurentske propagande, potaknuli prodajno osoblje da bude učinkovitije, povećali namjenu proizvoda, podsjetili i uvjerili kupce o proizvodu. Zbog toga što je jako fleksibilna, propaganda nudi mogućnost dosezanja ekstremno velike ciljane skupine ili usmjerena na mali precizno određen segment populacije.

(Wikipedia)
A. B. Šimić: Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!