Na poslu smo imali predbožićni domjenak. Upucavao mi se tip od svojih 6 banki. Hvalio se na sva usta, unosio mi se u facu (bljak, to mrzim pa da je i sam Apolon!), pravio se frajer. A ja sam gledala kako ću šmugnut i razmišljala o tome kako mi je sve to glupo i kako bih radije bila doma. Morala sam biti na domjenku po sili dužnosti. OK, bilo je jela i pića, bilo je i veselih dobro raspoloženih ljudi, ali meni je bilo bezveze.
Kad se samo sjetim koliko me puta starci nisu pustili navečer van, a meni se išlo i bila sam nesretna kao da će se cijeli svijet srušiti što sam ostala doma. Da mi je netko rekao da ću jednog dana željeti biti doma radije nego vani, ne bih mu vjerovala. A eto i to se dogodilo. Čovjek se mijenja do neprepoznatljivosti. Sva sreća! Kad sam se napokon uspjela iskobeljati s domjenka i doći doma, djeca su već spavala. Podragala sam ih po anđeoskim glavicama i poljubila ih. Došlo mi je da zaplačem od sreće. |
Studeni 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Veljača 2007 (1)
Prosinac 2005 (1)
Kolovoz 2005 (2)
Svibanj 2005 (5)
Travanj 2005 (3)
Ožujak 2005 (8)
Siječanj 2005 (3)
Prosinac 2004 (14)
Studeni 2004 (9)