NEKE RATNE DILEME
Htio sam reći par riječi o nekim problemima, o nekim dilemama vezanim za suvremeno ratovanje potaknut prije svega našim balkanskim ratovima od 1991. do 1999. Ja naravno nemam pretenzija davati neku teoriji ratovanja, ali bih htio jasno svoje mišljenje razgraničiti od mišljenja admirala Mamule koji je primjer jednog vojnog časnika koji je zahvaljujući lukavstvu, dodvoravanjem, spletkama i intrigama na koncu unaprijeđen u admirala flote, ministra odbrane, a bez teoretske i praktične, a onda konačno i ljudske osnove za tako visoke funkcije u institucijama bivše države.
U zadnjem intervjuu kojeg je dao televiziji Crne Gore on je tobože pripremao armiju na državni udar kako bi spriječio krvoproliće, ali se istom nekoliko godina prije raspada zemlje povukao sa svih vojnih funkcija, predlažući dakako da netko drugi izvrši vojni udar prema njegovim nacrtima, a on će to sve lijepo promatrati iz sigurne udaljenosti. Da čovjek pukne od smijeha! Onda nije čudno da je doživio 101 godinu života i to u Tivtu, jer je Beograd tobože „ogroman grad“ koji nije za vojnog penzionera kojem je potreban sređen, miran udoban i lagodan život.
Ja bih htio naravno sebe razgraničiti od Mamule i njemu sličnih u institucijama armije i jugoslavenske partije za koje se slobodno može reći, da su najviše odgovorni za najnovije balkansko krvoproliće zahvaljujući prije svega svojoj nesposobnosti u rukovođenu državom gdje se sav vojni talent iscrpljivao namicanjem vikendica, kuća, stanova i zemlje. Pored toga da je zaslugama tih ljudi opljačkana čitava NBJ iz koje je opljačkano zlato i devize dospjelo na devizne račune i sefove naših ljudi u inozemnim bankama. Zato se postavlja pitanje koliki su njihovi devizni i zlatni polozi na tajnim računima u stranim bankama i državama. Sada, što se tiče Mamule i tog intervjua, on je izrazio mišljenje, da smo mi u Jugoslaviji mogli proizvesti nuklearno naoružanje, a što ćemo ga proizvoditi kad ga svatko prodaje i to po povoljnoj cijeni. Pored toga da je za tako nešto potrebno imati uvjete za testiranje nuklearnog oružja, a mi smo previše mala zemlja bili za tako nešto, ali smo zato imali nuklearnu elektranu Krško koja je mogla poslužiti u vojne svrhe što je Mamula i dokazao obilazeći elektranu u doba svog mandata. Dakle, ne može se reći da mi nismo imali nuklearno naoružanje, ali da se vratimo osnovnim pitanjima.
Postojao je jedan britanski pukovnik koji je za vrijeme rata u Bosni za vrijeme opsade Sarajeva promatrao jedan srpski top i taj mu se top činio čudnim i nikako ga sebi nije mogao objasniti. Onda je dao intervju televiziji u kojem je rekao: „Jest, to je čudno ponašanje tog topa, jer taj top u jednoj minuti može izbaciti 60 granata, a on izbaci svega 5 ili 6.“ i to mu je bilo jako čudno. Zašto je to čudno? Mogli bismo reći, dakle, da taj top nije djelovao u punom kapacitetu. Zašto? Taj pukovnik kojeg ovdje spominjem bi vjerojatno rekao, da tim topom, tom suvremenom vojnom tehnikom, barataju nesposobni, nespremni i neinteligentni ljudi. Međutim, to nije točno. Zašto? Pa zato, jer taj top djeluje u općoj slici vojnog sukoba između zaraćenih strana koje ne ratuju u punom kapacitetu, jer da ratuju u punom kapacitetu, taj bi broj žrtava, koje su ionako visoke, bio još viši i tu smo bili srećkovići, jer je broj žrtava u balkanskom krvoproliću mogao biti znatno veći od onog koji se danas računa da je vjerojatan. Iz tog razloga velika unutrašnja i vanjska migracija i pomjeranje stanovništva duž čitavog Balkana tako da se danas računa da je riječ o broju od oko 2 milijuna ljudi, dok je broj žrtava negdje oko 200 tisuća. Da čovjeku stane pamet, ali smo svejedno bili srećkovići.
Sa druge strane bilo je i suprotnih slučajeva kao na primjer kod bosanske strane. Tako su na primjer dvojica bosanskih mladića smrtno stradala na minobacaču, jer su gurali mine previše brzo pa je jedna eksplodirala ranije, jer je ubačena u cijev prije, nego je minobacač ispalio prethodnu. Znači, ovdje je motivacija za opstankom bila naročito visoka.
Međutim, tih tobožnjih nelogičnosti u ratovanju ima i kod Amerikanaca dakle i na strani Pentagona o čemu najvjernije svjedoči slučaj rata u Kuvajtu, jer je na tom prostoru od oko 60 milja bilo koncentrirano sveukupno 13 armija ni manje ni više, ali je broj žrtava na savezničkoj strani bio 150. Da čovjek pukne od smijeha!
Postoje naravno i drugi primjeri, a ja ću ovom prilikom uzeti slučaj Starog mosta u Mostaru. Taj je most u ratnim uvjetima služio za prebacivanje vojnog materijala i kao takav je bio vojni i strateški cilj. On nije u tom trenutku bio kulturna građevina koja reprezentira cjelokupnu kulturu i staru arhitekturu Hercegovine i njegovo rušenje je sa vojne točke gledišta bilo opravdano. Iako nije bilo sa strane kulturnoga dobra i to nije sporno u slučaju generala Praljka. Sporno je, međutim, da je on nakon granatiranja Mostara kamerom obilazio porušeni grad i snimao priloge za zagrebačku televiziju, jer se u ovom slučaju ne postavlja pitanje kakav je on general, nego kakav je to čovjek, kakve su njegove moralne i ljudske kvalitete.
Možemo, naravno, uzeti i slučaj žena koje su angažirane u vojnim operacijama bez obzira da li je riječ o obavještajnim aktivnostima ili je riječ o ženama na borbenim linijama i tu mi možemo reći, da su one izuzetni generali ili časnici, ali je problem ukoliko ona zlostavlja mornaričkog poručnika samo zato što je muškarac, jer se onda postavlja pitanje kakva je ona žena, kakav je ona čovjek i kakve su njene ljudske i moralne karakteristike.
Sličan slučaj vrijedi i kod Koče Popovića, jer on ne samo da se borio protiv stranog osvajača i na taj način vodio plemenitu borbu za slobodu svoje zemlje, nego je također zbog poštovanja vlastitog moralnog kôd-a ratovanja ubijao vlastite partizane ukoliko su se ogriješili o taj kôd, jer to nije stvar discipline, nego samovolje, a to i u ratu držimo nedostatkom komandanata.
Možemo uzeti također i slučaj Einsenhauera koji je 1944. za vrijeme invazije na Normandiju dao da se pogubi jedan nevini američki mladić-vojnik, jer nije htio uzeti oružje u svoje ruke, jer mu to nije dozvoljavala njegova savjest kao i njegova religija. On je pogubljen s objašnjenjem, da zapravo demoralizira armiju u trenucima kad je potrebno da se bude najviše spremnim za borbu sa neprijateljem. Danas nam se čini da bi američka vojska podjednako dobro djelovala u Normandiji kao što već i je i bez tog nemilog događaja, da je kojim slučajem taj nesretni mladić sklonjen u pozadinu kao osoba koja priprema vojnički grah.
Znači, mogli bismo reći da su svi oni jako dobri, štoviše izuzetni maršali, generallajtanti, generali i časnici, ali da se postavlja pitanje kakvi su oni kao ljudi, kakve su im ljudske osobine i karakteristike i mi općenito živimo, kao i Tolstoj, to dvojstvo moralne osobe moralnog zakonodavstva i osoba koje iz ovih ili onih povijesnih i socijalnih razloga pristaju da se posluže silom ili bolje rečeno nasiljem u rješavanju složenih životnih situacija. Međutim, mi smo osuđeni na to dvojstvo.
Kako izgleda jedno takvo dvojsvo primjereno uvjetima suvremenog ratovanja najbolje nam pokazuje slučaj pandemije Covid-19 koja traje evo već više od godine dana. Pretpostavimo, da je taj virus nastao u laboratoriju i onda vidimo, da se u suvremenom dobu javlja jedan fenomen velikog biološkog i kemijskog rata koji isto tako počinje virusom AIDS-a, ali je za njega specifično da djeluje na marginalne dijelove i grupe društva za razliku od pandemije svjetskih razmjera koja dohvaća veliki broj stanovnika. Ta je pandemija ipak UMNO rješenje za razliku od bezumnog u općem holokaustu nuklearnog razaranja potaknutim ratom socijalističkog i kapitalističkog bloka koji traje već gotovo jedno stoljeće, jer nuklearno razaranje u sukobu blokova i tabora znači beznadno okončavanje svega živog na Zemlji, podjednako biljaka, životinja i ljudi.
Međutim, ukoliko priznamo ISTI ONTOLOŠKI STATUS svim živim bićima kako su to na primjer radili australski realisti, onda umno rješenje pandemija znači okončanje života ljudske vrste, ali ne i cijelog života na Zemlji. Zato je to umno rješenje, a ono je umno ukoliko imamo u vidu biblijsku priču o Božjem razaranju Sodome i Gomore, jer je Bog svejedno razorio gradove, iako je Abraham posredovao za nevine u tim gradovima pa čak dobio obećanje od Boga, da će poštedjeti gradove. Međutim nije! Zašto nije? Zato, jer jedan nevini ne može iskupiti zlo i bezbožništvo onog koji ne djeluje prema zakonodavstvu razuma i uma, ali to je Božja odluka, nije ljudska.
Dakle, vidimo da je u svim ovim primjerima riječ o ljudskoj odluci i utoliko je uvijek riječ o tom dvojstvu zakonodavstva Sile i zakonodavstva Uma, dok odluku treba prepustiti Bogu kao najvišem Dobru koji otkriva čovječnost čovjeka i prema njemu samom i prema drugim ljudima na način da otkriva čovjeku samo Sveto.
DUŠEVNOST I PSIHIJATRIJA
S obzirom na ovo stajalište o predominantnoj prevazi psihoanalize u tumačenju i razumijevanju ratnih trauma kao i umjetničkih tvorevina, jer je to kod Koče Popoviće tobože istog reda, mislim da je nasuprot Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog potrebno potražiti neke alternative koje bi bile primjerene vremenu u kojem živimo koje se značajno razlikuje od vremena naših prethodnika. Pri tome mislim prije svega na filozofska i medicinska nastojanja Karla Jaspersa i na njegovu Opću psihopatologiju koja je postavila vrlo visok cilj. Ona bi htjela u odnosu na njen predmet udovoljiti zahtjevima univerzalnog znanstvenog htjenja i da služi liječnicima i svima koji se tematski bave čovjekom. Područje psihopatologije se prostire i na sve duševno, na sve ono što se može obuhvatiti u pojmove stalnog značenja i saopćavanja. Svejedno je što se isti fenomen koji je predmet estetičke analize, etičke procjene ili povijesnog interesiranja istovremeno proučava i psihopatološki. Ovdje su posrijedi dva svijeta koja se dodiruju. Između znalaštva i znanosti ne postoji konačna granica, čak bi se prije moglo reći da okviri znanosti neprestano sve dalje prodiru u sfere znalaštva. Znalaštvo time nije ugroženo, već i samo stječe nova područja, ali tamo gdje je moguća znanost uvijek joj dajemo prednost nad znalaštvom.
O tom znalaštvu psihoanalize pisao je Jaspers kritički i u svojoj „Psihopatologiji“, ali i u drugim svojim radovima i ja bih ovom prilikom uputio na svoj tekst pod naslovom „Osporavanje psihoanalize u svijetlu nazora Karla Jaspersa i Sjepana Zimmermana“ koji je objavljen prvi puta 1994. godine u časopisu „Obnovljeni život“ Instituta Družbe Isusove u Zagrebu i onda ponovno u knjizi „Polemika“ u mojim „Sabranim djelima“. Naravno ne bih sada htio ponavljati ta stajališta, samo bih htio izraziti slaganje s oba autora koji su istakli da psihoanaliza pretpostavlja, da u svjesnom budnom stanju nastupaju mnogi doživljaji asocijativno provocirani po nekim iz svijesti potisnutim kompleksima koji su u životu nekog čovjeka imali osobitu ulogu. Zato treba analizirati i potražiti vezu između izvjesnih događaja i njihovih faktora sa kojima su nesvjesno asocirani. Odatle je Freud istaknuo za religioznu vjeru, da je ona iluzija ili joj je priskrbio psihopatološko značenje, da je riječ o religiji kao „opsesivnoj neurozi“.
Sa druge strane Zimmerman upozorava kako je pogibeljno prolaziti kroz život bez religije. Štoviše, vjera čini bitnu sastojinu ljudske duševnosti, a znači tumačenje svijeta i života čovjekovog. Vjera uzeta u svom iskonskom stanju ili po svom prirodnom razvitku psihologijski je osnovana na promatranju svijeta. Do vjerskog naziranja ne vodi samo mišljenje, nego također maštanje i osjećajnost. Zato su vjerska mašta i osjećajnost stvorili svoja božanstva u različitim oblicima. Religija ne obuhvaća samo spoznavanje božanstva, nego i voljni odnos prema njemu. Pored toga da se religija oslanja na tradiciju i na autoritete, a ne samo na umovanje pa bismo mogli reći da dok filozofija znači nazor o božanstvu religija znači životno, voljno općenje sa božanstvom. Kako se božanstvo shvaća tako da je nesastavljeno sa svijetom i da je samoodsebno osobno biće, naziva se u potpunom znamenovanju te riječi - Bog. Svezu čovjeka sa Bogom, koliko je čovjek od Boga zavisan, zovemo religija u objektivnom smislu, a religioznost ili vjera, religija u subjektivnom smislu, znači ukupnost duševnih doživljaja, osjećajnosti, suđenja i htijenja kojima pojedinac i društvo svoju zavisnost od Boga proživljuju. Zato Zimmerman na primjer upozorava nasuprot uvriježenom stajalištu psihoanalitičke škole, da religioznost obuhvaća sva područja duševnoga života
Dostojevski se pita „Što bi bilo, kad Boga ne bi bilo? Sve bi bilo dozvoljeno.“ Stoga je razloga suvremeni obrat ka vjeri. Isto je i kod Jaspersa kod kojeg postoji osjećaj za realnost, ali i za transcedenciju bez koje ne možemo zamisliti smisleno življenje i ta se osnovna ideja pojavljuje u cjelokupnoj njegovoj „Psihopatologiji“, a mi ćemo ovdje upozoriti samo na jedan aspekt te psihopatologije, naime, na problematiku Svijesti o realnosti i sumanutim idejama:
„Što je sumanutost u stvari je osnovno pitanje psihopatologije.“
(str 89)
Doživljavanje u čijim okvirima se javlja sumanutost predstavlja iskustvo i mišljenje o stvarnosti: Međutim, što je to stvarnost? To je ono po sebi postojeće kad je razlikujemo od onog kako nam se predstavlja. Ono objektivno kad stvarnost kao opće važeću misao razlikujemo od subjektivne zablude. Istinsko postojanje kada stvarnost razlikujemo od posljedica i zamaskiranosti ili stvarnost nazivamo postojanje u vremenu i prostoru kad je kao realnost razlikujemo od apstraktno prihvatljivog idealnog postojanja, recimo matematičkih predmeta, ali stvarnost je i doživljena stvarnost.
Zato je stvarnost ono što je zbiljski, otjelotvoreno opažanje. Stvarnost je u svijesti o postojanju kao takvoj. Stvarno je ono što nam pruža otpor. Otpor je ono što koči kretanje našeg tijela i otpor je sve ono što sprječava neposredno ostvarenje naših težnji i želja. Od neposredne realne izvjesnosti treba razlikovati sud o realnosti. Odatle Jaspers karakterizira područje sumanutosti na „izostalu svijest o postojanju i egzistenciji, ali sumanutost znači preobražaj u obuhvatnoj svijesti o realnosti“. Odatle slijedi da se sumanutost izražava rasuđivanjem. Samo tamo gdje se razmišlja i prosuđuje može nastati sumanutost. Stoga se sumanute ideje nazivaju i patološki krivotvoreno rasuđivanje. Nerjetko se sumanutost bolesnika javlja u njihovom metafizičkom doživljaju. Ovdje prestaje svaka procjena točnog i pogrešnog, istinitog i neistinitog. Mi možemo proučavati paranoičko doživljavanje i utvrditi njegovu uvjetovanost od bolesnog procesa pa ipak doći do zaključka da metafizički pogledi nastali u ovom sumanutom doživljavanju, kao slike ili simboli iz sasvim drugačijih motiva dobijaju kulturni značaj u tumačenjima zdravih ljudi.
Stvarnost je realnost u prostoru i vremenu. Prošlost, budućnost i sadašnjost su zdravom čovjeku stvarne, ali na različite načine. Stalno protjecanje vremena može dovesti do toga da sve izgleda nestvarno, prošlost više ne postoji, budućnosti još nema, a sadašnjost se nezadrživo gubi. Vremenska realnost nije isto što i sama stvarnost. Ova stvarnost je kao ustava vremena i sva metafizička svijest je iskustvo i potvrđivanje ove stvarnosti. Ako je ona istinski shvaćena onda je nazivamo vjerovanjem. Ako se objektivira u neko opipljivo postojanje u svijetu onda je nazivamo sujevjerjem. Koliko mnogo čovjek teži za ovakvim apsolutnim osloncem u realnosti svijeta pokazuju praznina i beznađe u koje čovjek najčešće upada kad mu se oduzme ova apsolutnost njegovoga sujevjerja. Sujevjerje je u neku ruku normalna sumanutost. Samo vjernik, transcendirajući u svijetu može biti svjestan postojanja u simbolici svekolike egzistencije zahvaljujući bezuvjetnosti vlastitoga življenja i djelovanja i to lebdeći iznad oba, a ne gubeći tlo ispod nogu.
Obično se kaže da se kod paranoičkih osoba potresenost svojega ja ogleda u doživljavanju propasti svijeta. To ipak nije dovoljno razumijevanje. Doživljaj propasti svijeta je po svom sadržaju duboko religiozan doživljaj, jedna simbolična istina za egzistenciju čovjeka koja opstoji već tisućama godina i ako hoćemo da ga shvatimo mora se sagledati kao takav, a ne samo kao psihopatološki fenomen. Religijsko iskustvo prema Jaspersu ostaje ono što jest, svejedno da li ga ispunjava svetac ili duševni bolesnik ili se nad takvim iskustvom u sebi sjedinjuju oba. Kad je u pitanju empirijska realnost, sumanutost je oblik bolesne pojave znanja i zabludjelosti, a vjera i sujevjerje kada je riječ o metafizičkoj stvarnosti.
Odatle, naravno, uočavanje bolesne pojave znanja i zabludjelosti već u prvoj rečenici „Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog“, a ona glasi: „Mišljenje je proizvod materije“. Nije nam posve jasno što Popović drži mišljenjem niti što drži materijom, jer je moguće postaviti i tvrdnju da je „Mišljenje proizvod duha svetog.“ i ovo bi imalo istu valjanost kao i prethodna tvrdnja. To nije, dakako, razlika materijalizma i idealizma niti se ovdje materija drži fundamentom na kojem počiva cjelokupna zgrada našeg bitka i svijeta u cjelini po čemu bismo mi bili materijalisti, jer se postavlja pitanje: „Što je to materija?“, na kojeg naravno nemamo adekvatnog odgovora. Znači, to i dalje ostaju nepoznanice za naš ograničeni um i postoji naravno mnogo pojmova u našem mišljenju kojima ne razumijemo striktno značenje, nego ih dohvaćamo intuitivno.
Sad se naravno postavlja pitanje koliko te sumanutosti ima u mojem cjelokupnom djelu da se za moju osobu može reći da je paranoik ili psihotik i teški duševni bolesnik. Kada banalnost stane da mašta!, ali ja bih rekao da Jaspers razmišlja u smislu egzistencije kojoj je trajno osiguran transcedentalni fundament. Konkretno to je borba za svoju vlastitost koja nije svakodnevna neuroza suvremenoga čovjeka, nego je ona borba za svoje Ja ili duh u nama koji kada se jednom otkrije ostaje stalni kamen međaš u egzistenciji koja je promjenjiva i koja je moguća, ali je riječ o egzistenciji preko koje transcedencija uspostavlja odnos sa smislom Cjeline, a za koju je rečeno u Evanđeljima: Što vrijedi čovjeku da zadobije cijeli svijet, a dušu svoju izgubi?
Konačno bih rekao da se sa ovim prilogom u Jaspersovoj „Općoj psihopatologiji“ u neku ruku iscrpljuje cjelokupna tematika paranoičnog ponašanja koja je kod Koče Popovića shvaćena bilo bolesnom demonstracijom duše koja pati ili pak stvaralačkom silom koja može preobraziti svijet u cjelini. Sa tim da treba upozoriti na limite psihoanalitičkog objašnjavanja i tumačenja koji su u srpskome nadrealizmu nepravedno precijenjeni i uopće je situacija kod nas u socijalističkom režimu bila, poučena iskustvom Popovića, u znaku dominacije psihoanalitičkih škola koje su postupno uvođene u naše psihijatrijske bolnice i klinike neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Sa stajalištima naših političkih prvaka da se sada može slobodno baviti psihoanalizom i na taj način zadati posljednji udarac licemjernosti građanskog svijeta odnosno primitivizmu neobrazovanog stanovništva nove države. Na koncu se sa novim političkim konstelacijama na Balkanu odustalo od psihoanalize i ona više ne igra glavnu ulogu u psihijatrijskim razmišljanjima i praksi naših liječnika.
SVETO A PRIORI
Ovo kratko izlaganje o „Svetom a priori“ motivirano je stajalištima Koče Popovića iz njegovog rada „Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog.“ Tu je knjigu pisao u suradnji sa Markom Ristićem i tu je rečeno mnogo toga bitnog i nebitnog, mnogo toga smislenog i besmislenog ukoliko imamo u vidu trenutno stanje naših filozofskih spoznaja u vremenu koji se značajno razlikuje od vremena početka 20. stoljeća. Mi danas ipak uživamo plodove filozofskog razvoja kojeg nam je namrlo prošlo stoljeće pa onda nije čudno da su suvremeni pogledi sasvim drugačiji od pogleda naših prethodnika.
On je tu govorio o „izopačenosti normativnog morala“ kakvog je na primjer našao kod Kanta za razliku od jednog modernog morala koji stvaralački preobražava našu stvarnost:
„Jedan moderan moral, neophodnost za moral u njegovoj praktičnoj primeni da bude moderan, neizbežnost njegove modernosti koja je rezultat zahteva dijalektičkog načina mišljenja, protivstavlja se ranijem momentu u postajanju morala i kao presek koji odgovara sadašnjosti dobija u odnosu prema tom ranijem preseku i prema zaključcima koji su samo petrifikacija tog ranijeg preseka, jedan nepobitno prevratnički karakter dijalektičke negacije.“
Mi, međutim, vidimo danas kako izgleda taj „moderan moral“ kad listamo ratne Dnevnike Popovića i njegove Beleške uz ratovanje. Gledamo dakle tu modernost i „stvaralaštvo“ koje neprestance revolucionira našu stvarnost. Ova je slika stvarnosti bila moguća kod Popovića ukoliko se u razmatranjima kretalo u okvirima ranih psihoanalitičkih spoznaja, na primjer od Freuda ili Adlera pa onda nije čudno da se i ideja Boga javlja u ovakvom tumačenju:
U svojoj knjizi Vidljiva žena, slikar Salvador Dali kaže:
„Verujem da je blizu trenutak kada će, jednim procesom misli paranojačkog i aktivnog karaktera, biti moguće (istovremeno sa automatizmom i drugim pasivnim stanjima) da se sistematizuje zabuna i da se doprinese totalnom diskreditovanju sveta stvarnosti. Novi simulakrumi koje paranojačka misao može naglo da izazove, ne samo da će imati svoje poreklo u podsvesti, već će i snaga paranojačka biti u službi podsvesti.“
„Tako je paranoja jedan karakteristično subverzivan mehanizam kojim se aktivno služi podsvest, da bi, svojom sopstvenom snagom, unela jednu: 35-nitu zabunu u konstrukcije svesti i u odnose tih konstrukcija sa stvarnošću. Postupak paranojačke misli se ni u kom slučaju ne može svesti, u svome tretiranju i izjednačavanju realnog i irealnog, na neko pasivno sanjarenje, ni čak na halucinaciju, s kojom bi ipak, ali tek ako je reč o onome što Breton, govoreći pre Vidljive žene o Daliu, naziva voljna halucinacija, mogao imati mnogo veze, pošto taj pojam voljnosti unosi u pojam halucinacije izvesne sistematišuće i dejstvujuće elemente koji ovome inače ne pripadaju.“
I kao što čitateljstvo može primijetiti, tu se luta od sistema do halucinacija, od pedofilije i homoseksualizma koji u izuzetnim prilikama iskazuje izuzetnu hrabrost, inače su homići kukavice, do Bretona i Dalija i pasivnog sanjarenja i onda se dosljedno osnovnim tezama spominje i ideja Boga i to onda izgleda nekako ovako:
„Ta potreba da se ideja boga filozofski razradi, javlja se samo u jednom mehanizmu tumačenja koji je neizbežno racionalan (što ne znači da sama ta ideja mora biti racionalna), dok se u drugim oblastima, na primer u neoivičenom krugu paranoje, koja takođe može da izmisli boga, ta potreba za objašnjavanjem ne može ukazati. Jer, kako paranojak sistematizuje, upravo ne sistematizuje, na način koji smo ranije opisali, bog za njega - ako ga u jednom trenutku izmisli - nije, kao ni sve drugo, nešto što ima da bude tumačeno, logički branjeno, nije nešto sa stalnom sadržinom. Prebacivanje, međutim, jedne paranojačke ideje iz sistema paranoje u eksplikativni, pojmovni sistem svesti, ne dopušta izvođenje zaključaka koji bi važili bilo za jedan, bilo za drugi sistem. Racionalistička sistematizacija, u glavnim linijama, može da bude materijalistička ili idealistička. U prvoj ideja boga otpada po definiciji, ali i u drugoj bog u stvari otpada takođe, pošto idealizam, pogrešno iracionalan, iracionalan na svoju ruku, ne može da opovrgne jedan drukčiji, dosledniji, sadržajniji izraz iracionalnog, što on misli da može time što racionalno tumači, ali racionalno tumačeći opovrgava automatski i samog sebe, takav drukčiji izraz iracionalnog onemogućava sistematizaciju svesti.“
I sada ovaj kupus pojmova treba shvatiti, da čovjek pukne od smijeha. U svakom slučaju ta ideja Boga je patološke prirode bez obzira da li je riječ o svjetskom planu kao kod Adlera ili je riječ o krščanskom moralu Božje milosti koji je prema Popoviću tradicionalan, umrtvljen ili izopačen pa onda i primitivan. Nije čudno da se u ovoj knjizi dosta pažnje posvetilo tzv. primitivnom mentalitetu. To je vjerojatno mentalitet kojeg je iz porodičnog doma donio sa sobom u Švicarsku još kao dječak. Mi bismo međutim u našim raspravljanjima krenuli od filozofskih uvida primjerenih marburškoj filozofskoj školi i njenom priznatom predavaču Ottu Rudolfu koji je 1917. objavio knjigu pod imenom „Sveto“ koja je unekoliko rasprava o toj ideji Boga i božanstva pa je onda i njen podnaslov „O vanrazumskom u pojmu božanskog i njegovom odnosu prema razumskom“.
Za svaki teistički pojam Boga općenito, ali posebno za kršćanski bitno je to da se božanstvo putem njega shvaća i označava u jasnoj određenosti sa predikatima kao što su duh, um, volja, svrhotvorna volja, dobra volja, svemoć, jedinstvo biti, svijest i slični i da se pri tome misli na slaganje s onim umnim kako to konkretni čovjek u sebi uviđa. Ukoliko neki predmet koji je sposoban za takvu pojmovnu jasnoću nazovemo racionalno-razumskim tada valja u tim predikatima opisanu bit božanstva označiti kao razumsku, a vjera koja ih spoznaje i potvrđuje je utoliko razumska vjera. Samo kroz nju je moguće vjerovanje kao uvjerenje u jasnim pojmovima nasuprot pukom osjećaju, pukom čuvstvu.Zato Rudolf smatra da kršćanstvo ima pojmove i to pojmove u premoćnoj jasnoći, razgovjetnosti i cjelovitosti koje je vrlo bitno obilježje njegove premoći nad drugim stupnjevima i oblicima vjere, ali racionalni predikati ne iscrpljuju bit božanstva. Ti racionalni predikati malo vrijede za ono što je iracionalno-vanrazumsko. Oni su bitni predikati, ali su sintetički bitni predikati i oni mogu biti ispravo shvaćeni, ako se pridaju predmetu koji je sam u njima, a koji još nije spoznat i ne samo da se u njima ne može spoznati, nego se i mora spoznavati na jedan drugačiji, navlastitji način.
Dakle, ovo smjeranje prema racionaliziranju u suvremenom vremenu koje je svojstveno teologiji i suvremenim istraživanjima vjere međutim zatvara oči pred potpunom osobitošću vjerskog doživljaja, jer ukoliko uopće nešto treba primijetiti na nekom području ljudskog doživljaja, nešto navlastito što se samo na njemu pojavljuje, onda je to ono vjersko. To nadnaravo Rudolf iskušava s obzirom na osobenu kategoriju SVETOG.
Mi ovaj pojam obično razumijevamo kao apsolutni, ćudoredni, predikat, kao savršeno Dobro. Tako Kant naziva svetu volju, volju koja se na poticaj dužnosti pokorava ćudorednom zakonu, a to bi jednostavno bila ćudoredna volja. Sveto međutim prema Rudolfu uključuje sve ovo, ali sadrži i jasan ostatak za koji važi da je ono Posebno. To posebno je za Rudolfa numinozno-nadnaravno.
Postoje trenuci nadnaravnog kad se osjećamo stvorenjima koja osjećaju svoje vlastito ništavilo u koje propadaju i nestaju nasuprot onom što postoji iznad svakog stvorenja, nekog objekta izvan mene, a baš je to nadnaravni objekt pa onda osjećanje strašne tajne iz koje proizilazi naš strah pa onda postoji božanski gnjev, ljutina ili revnost, strašna svemoć, a odatle osjećanje vjerske poniznosti. Postoji i treći trenutak kojeg Rudolf naziva energijom nadnaravnog koja se ispoljava u slikopisima životnosti, strasti, afektivnosti bića, volje, moći, pokretanja, uzbuđenja, djelovanja i težine. Ove se crte ponavljaju primjereno biti od stupnjeva demonskog do predodžbe živog Boga pa onda očaravanje, zapanjenost, čudesno, uzvišeno.
„Mi isto tako tvrdimo da oko tog područja pojmovne jasnoće leži jedna tajna, mračna sfera koja ne izmiče našem osjećanju, ali zato izmiče našem pojmovnom mišljenju, a koju mi utoliko nazivamo 'vanrazumskim'.“
(str.87)
„Jezik je tako pun, a život tako bogat stvarima koje leže isto tako daleko od uma kao i od tjelesnih osjetila. Zajedničko područje takvih stvari je ‘mistinko’. Vjera je jedan dio toga područja - terra incognita - nepoznata zemlja za um.“
(str. 89)
Za kršćansku ideju Boga, za njenu dubinu i njeno produbljivanje važni su razumski, jasni ćudoredni trenuci. Bez njih, Sveto ne bi bilo kršćansko Sveto. Prema punom smislu riječi onako kako to prvenstveno susrećemo u Novom Zavjetu Sveto nikada nije bilo puko nadnaravno uopće nego je uvijek prožeto razumskim, svrhovitim, osobnim i ćudorednim trenucima
Sada s obzirom na našu diskusiju koja naročito tangira stajališta Koče Popovića, Sveto je prije svega A PRIORI kategorija:
„Sveto je za nas, u punom smislu riječi, dakle, složena kategorija. Oni trenuci od kojih je složena, njeni su razumski i vanrazumski sastavni dijelovi, ali ona je prema oba trenutka - to valja tvrditi sa punom strogosti, nasuprot svakom senzualizmu i evolucionizmu - kategorija čisto a priori.“
(str.140)
Dakle, trenuci nadnaravnog i njima odgovarajuća osjećanja podjednako su kao i razumski naprosto čiste ideje i osjećanja, a nalaze svoju punu primjenu kod Kanta koji ih označuje kao „čiste“ pojmove i „čisto“ osjećanje pažnje. Dokaz za to da se u osjećanju nadnaravnog radi o spoznajnom trenutku čisto a priori valja sprovesti putem kritičkog samoosvještavanja. Mi nalazimo u njemu različita osjećanja od onih koja nam je u stanju pružiti „prirodno“ osjetilno opažanje. Ona sama nisu osjetilni opažaji, nego značenja i vrednovanja osjetilno opaženo datog čiji oblici su očevidni proizvod mašte. Tako ona ukazuju, kako to čine Kantovi čisti razumski pojmovi i ćudoredne i estetičke ideje, ponovno na neki skriveni, samostalni izvor predodžbi koji počiva nezavisno od osjetilnoga iskustva, nego počivaju na čistom umu. „Mi to zovemo temeljem duše.“
Za Koču Popovića, ako ne zna i ako mu nije jasno a priori je latinska riječ koja se u tom svom originalnom obliku zadržala i do dana današnjeg, a koristi se da označi nešto što prethodi iskustvu, što je dakle prediskustveno. Za apriorno znanje se kaže da je znanje koje čovjek ima bez osobnoga iskustva. To je ono što dolazi ranije, što dolazi prije iskustva i sada što je vrlo važno, riječ je o spoznaji ili spoznajama koje su zasnovane na hipotezama i teorijama, bez osobnoga iskustva. To su snažne, opće poznate stvari koje vrijede za sve ljude, to su spoznaje kao element ljudske svijesti kojima spoznajni subjekt oblikuje podatke koje je dobio putem osjetila i pretvorio ih u spoznaju. U filozofiji se one zovu apriorne forme mišljenja.
Vjera dakle ne živi od ovih ili onih postulata, nego vanrazumsko u njoj ima svoje samostalne korijene u skrivenim dubinama samoga duha. To isto vrijedi za Rudolfa i za povezanost trenutaka razumskog i vanrazumskog u vjeri, za unutrašnju nužnost njihove supripadnosti. Mi nikako nismo u stanju razriješiti problem bez Kantove pretpostavke o „sintetičkoj spoznaji a priori“ i o bitnoj međuzavisnosti tih trenutaka.
Na kraju Rudolf zaključuje:
„Spoznaje a priori nisu takve koje ima svako umno biće (to bi bile urođene), nego one koje svatko može imati. Više spoznaje apriori su takve koje svatko može imati, ali prema iskustvu ne posredstvom samog sebe, nego probuđene posredstvom drugih, osposobljenijih.“
(str. 198)
Sveopća osnova je prijemčljivost i načelo rasuđivanja i sada mi vidimo kuda smjera stajalište Popovića o paranojačkoj ideji o Bogu koju je on optužio ili da je neurotična struktura pojedinca ili pak bolesna manifestacija psihotika, mada je riječ, kako vidimo kod Rudolfa, o prihvaćanju načela rasuđivanja, a ja bih još ovdje dodao i zdravog razuma koje je nedostajalo našoj produktivnoj marksističkoj inteligenciji koja se na koncu utopila u muteži svoje vlastite filozofske močvare.
FILOZOFIJA SRCA
Htio bih malo proširiti ovu diskusiju oko Konstantinovića imajući u vidu suvremenog ruskog autora Mihaila Naumoviča Epsteina koji je sustavno svojevremeno bio prevođen u beogradskom časopisu „Zenit“ u vrijeme kad je njime upravljao poznati srpski kulturni radnik Srđan Stanišić. Taj novi „Zenit“ nije nasljednik avangardnog „Zenita“ iz tridesetih godina, mada ima isto ime. To je jedan sasvim drugačiji časopis i u njemu je Epstein objavio rad pod imenom „O filozofskim osećanjima“ gdje se centralne filozofske teze sasvim razlikuju od onih Konstantinovićevih.
Inače je taj Epstein rođen u Moskvi i ima židovskih korijena, ali je 1990. emigrirao u Ameriku. Drži se poznavateljem povijesti ruske književnosti i filozofije 19. i 20. stoljeća. Poznat je po tzv. „novoj iskrenosti“ kao odgovoru na dominantni osjećaj apsurda u kasnoj sovjetskoj i postsovjetskoj kultur . Usmjeren je prema konceptu postateizma ili minimalnoj ili siromašnoj religiji u tzv. sekularnom dobu. Dakle, taj je Epstein smatrao da se filozofija ne može poistovjetiti samo sa mišljenjem. Međutim niti jedno određenje filozofije ne spominje filozofske osjećaje, emocije i doživljaje. O tom filozofskom osjećanju mnogo se više danas govori među ruskim filozofima, nego što je to slučaj sa filozofima britanske tradicije, deset puta češće ukoliko gledamo te pojmove pretražujući internet. To govori o ogromnoj disproporciji između racionalističkih i emocionalnih elemenata s obzirom na rusku ili britansku stvarnost.
Međutim, ta je diskusija počela na Zapadu daleko ranije sa Pascalom, a onda je kod nas obnovljena na jedan opskuran način kod Konstantinovića u njegovom radu „Dekartova smrt“ o kojem smo već ranije govorili, jer kod Descartesa svrha se filozofije svodi na ovladavanje prirodom posredstvom uvida u prirodno zbivanje. To je smisao mijenjanja svijeta racionalnim mišljenjem, to je pravac u kojem treba prevladati proturječnosti između teorije i prakse. To je dakle teoretski zaključak Descartesove pozicije koja je obećavala teorijsku sumnju povezati sa praktičnom poslušnošću.
Opaženi svijet nije stvarni svijet, nego se svijet smatra nečim što bi se moglo upravljati prema našim idejama. Moderna metafizika počinje Descartesom onda kada se osjetnoj stvarnosti iskustvenog svijeta osporava istina i kad se postavlja pitanje stvarnosti koja leži iza nje. Međutim, ovoj racionalističkoj paradigmi o kojoj Konstantinović govori s emfazom od samog se početka suprotstavljala ona Glanvilla, Vicoa koja je kritiku kartezijanske tvrdnje o racionalnoj prirodi ljudske spoznaje povezala sa radom i djelatnošću, a posebno Blaisa Pascala.
Ovdje se mogućnost racionalizma mjeri tim može li se živjeti prema uputstvima i zapovIjedima razuma. Za njega je pitanje spasa i smisla čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije niti u prirodnoj znanosti niti u objektivnoj moći normi, već je sudbina čovJeka određena u njegovoj duši. Odatle Pascalov obrat ka vjeri što je samo rezultanta jednoga njegovog uvida da u svjetsko-povijesnom zbivanju nema nikakvih dokaza Boga, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida, ali postoji potreba za tim! Traganje za smislom!
Odatle Pascalov Bog nije Bog iz kartezijanskih dokaza Boga niti židovsko islamski Bog. To je Bog izbavljenja duše, to je Bog kojega osjećamo srcem, a ne u razumu. Stoga je on Bog kršćanske milosti. To dakle nije racionalistički pojam, nego je potreba, to je supstancijalni nositelj refleksije o životu koja sam život što se kreće u beskonačnom progresu prikazuje kao besmislen. „Srce“ ovdje dakle nije ništa drugo, nego nosilac želje za smislom.
Ta je tematika nanovo obnovljena u najnovijoj filozofiji tzv. sekularnog doba, a nalazi se i kod Epsteina i dok je kod Konstantinovića ta racionalistička paradigma završila na koncu u garbage binu na smetlištu povijesti, jer je socijalistička paradigma također pokazala da u svjetsko-povijesnom zbivanju, realni socijalizam kao kruna socijalnog progresa i posljednji stadij društva ne osigurava nikakav racionalan uvid niti ikakav moral bilo prirodan ili neprirodan, nikakav dokaz Boga, mada je kao nadomjestak baratala pojmom „svjetskog plana“ prema naputku suvremene psihijatrije, jer je teološka problematika bila doživljavana kao duševna bolest. Ta je revizija u novije doba istakla filozofsko osjećanje centralnom tematikom suvremene filozofije.
Među najrazličitijom osjećajima možemo izdvojiti ona koja su okrenuta prema svijetu u cjelini, zakonima ljudskoga bivstvovanja, čovjekovoj prirodi koja se zahvaljujući svojoj univerzalnosti uzdižu i na filozofsku razinu. Ako je filozofija ljubav prema mudrosti onda to jest osjećanje pa čak i mudrost nije samo misao nego mišljenje i osjećanje, njihovo spajanje „sposobnost emocionalnog punjenja misli i intelektualnog punjenja osjećaja“.
U Solomonovim pričama „Premudrost“ je predstavljena prije svega u punoći svojih osjećaja kao radost i veselje pred licem Boga i ona dijeli tu radost s onima koji je vole. Za filozofski osjetljivog čovjeka odnos prema svijetu se pretvara u emocionalnu dramu, jer njega ne muče ne raduju niti potresaju pojedinačni fenomeni, nego svijet u njegovoj cjelini, sam život i sve što biva pod suncem. To nije reduciranje filozofije na logičke sudove:
„Predmet filozofskih osjećanja jee bivstvovanje kao takvo i univerzalnije: jedinstvo i mnoštvo, sloboda i nužnost, život i um, prostor i vrijeme, slučaj i zakon.“
Filozofski mogu biti bol i tuga ukoliko se doživljavaju u ime cijeloga čovječanstva, ali je i čuđenje koje je Aristotel smatrao izvorom filozofije također jedno veoma važno filozofsko osjećanje. Iz toga slijedi da svrha filozofije nije konačno objašnjenje ovog ili onog predmeta, nego kretanje prema dubini nepoznatog i nespoznatljivog, od tajne do tajne, od površnih osjećaja ka sve dubljim. Pa onda Epstein razlikuje filozofski prezir, filozofski gnjev, filozofski nemir, filozofski strah, filozofsku tugu, filozofsku muku, filozofsku ganutost.
Na žalost, Epstein je zaboravio i na FILOZOFSKU REZIGNACIJU koja je fundament filozofije Schopenhuaera koja je također jedno jako važno filozofsko osjećanje.
Stoga Epstein smatra da zadatak filozofije nije samo oblikovanje našeg mišljenja, nego i oblikovanje naših osjećaja, doprinošenje njihovom razvoju i produbljivanju. Generalno gledajući angloamerička filozofija i to posebno analitička i kontinentalna egzistencijalistička filozofija uključujući i rusku, predstavljaju dvije krajnosti u kojima mišljenje i osjećanje često pokušavaju da se oslobode jedno drugoga. Međutim je stvar filozofskog obrazovanja današnjice da zaroni u um i srce, da se doživi ono što se misli.
Isto tako bez razumijevanja filozofskih osjećaja ne može se razumjeti niti kretanje povijesti, dakle one grandiozne događaje koji nastaju pod njihovim utjecajem.
„Revoluciju izvršava filozofska emocija nepravednosti svjetskog ustrojstva, nezadovoljstva postojećim poretkom.“
Međutim, Epstein je zaboravio pri ovom razumijevanju povijesnog razvoja spomenuti Hegela iz njegove „Filozofije povijesti“ gdje je istaknuo da „strasti djelaju za um“, da su dakle emocije u funkciji intelekta, ali i Marxa, jer postoji smisao tih revolucija, postoji svrha tih revolucija koja se sabire u jednom pravednom poretku svjetskog mira. Inače ta revolucija nema nikakvog smisla!
Onda slijedi Epsteinovo razmatranje lirske filozofije koja „peva umom“, ali za razliku od tradicionalne lirike za lirsku filozofiju nije bilo mjesta u sistemu pojmova. Postoji lirska filozofija kao na primjer Solovjeva, ali i marksizam može biti lirski kao na primjer kod Trockog i Benjamina. Međutim je Epstein zaboravio da je i ortodoksni marksizam Lukacsa također jedna takva lirska filozofija o čemu svjedoče podjednako i njegovi filozofski postupci, dakle, čitav njegov javni, filozofski i politički život, ali i cjelokupno filozofsko djelo okrenuto estetičkoj problematici, ali se ne slažem također niti s Epsteinom u mišljenju, da je Hegelova filozofija u cjelini kao projekat i metoda mišljenja duboko lirska, jer promatra čitavu povijest svijeta kao prolog za samu sebe, kao samospoznaju apsolutne ideje i njeno samoogledanje u svim ogledalima prirode i društva. Ja, naprotiv, smatram da je filozofija Hegela dokaz dubokog racionalizma moderne filozofije, jer se filozofija drži sistemom znanosti kako je to i postavljeno u njegovoj „Enciklopediji filozofskih znanosti“.
Pored filozofskih osjećanja treba također priznati status filozofskih postupaka, a riječ je o postupcima motiviranim filozofskim mislima i osjećanjima koji su usmjereni na svijet kao cjelinu i u kojima se izražava cjelovito razumijevanje i osjećanje svijeta i Epstein smatra, da kod Lenjina u osnovi njegova političkog djelovanja leži filozofska motivacija. Samo nije posve jasno da li je ta motivacija potekla od mržnje prema caru i carskom režimu koji je njegovog brata osudio na smrt kao što je to zapazio Volkogonov ili je pak ta motivacija potekla iz ljubavi prema ruskom narodu za kojeg je Lenjin mislio da je vrijedan dostojnog života.
Isto tako životi junaka Dostojevskog kao i Andreja Platonova prepuni su filozofskih postupaka ili misaonih postupaka, jer je za njih najvažnije da „razriješe misao“. Najzad, cjelina filozofskih postupaka ukoliko oni imaju sistematski konzistentan karakter može graditi filozofski način života kao što je to slučaj kod Pitagore i Heraklita ali i svih predsokratičkih filozofa Grčke i uopće starih antičkih filozofa gdje je način života bio u suglasju sa vlastitom filozofijom i pogledom na svijet. Međutim je to također slučaj i kod Tolstoja, ali i kod Koče Popovića i pri tome treba razlikovati filozofiju koja potčinjava život i život koji potčinjava filozofiju. Dakle, filozofija kao područje univerzalnog ne svodi se samo na mišljenje, već obuhvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti kako bi baš taj čovjek pronašao svoje mjesto u sveopćoj beskonačnosti našeg Kozmosa.
Gledajući ove stavove iz perspektive vremena teško bismo mogli dokazivati ovdje iracionalizam suvremene filozofske kulture, mada su takvi prigovori mogući kao što je općenito bila praksa kod nas da se religijski osjećaji podjednako kao i filozofski promatraju dokazom iracionalne, bolesne prirode čovjeka bez obzira da li su razumijevani neurotičkim karakterom čovjeka ili pak dubinski kao dokaz psihotičkih reakcija pojedinaca.
Ja osobno mislim da je s ovim stajalištima učinjena velika nepravda produktivnoj nacionalnoj inteligenciji koja je tražila alternative u muteži kurentne socijalističke močvare pozivajući se na univerzalnost biblijskog teksta i apriornost emotivnog sklopa čovjeka, jer ukoliko pristanemo na stajalište da u suvremenom vremenu možemo i moramo govoriti, poučeni Ottom Apelom, da postoji tjelesni apriori spoznaje, povijesno praktični zahvat u svijet, onda također moramo govoriti i o osjećajnom aprioriju kojeg također uzimamo kao element spoznaje u općem procesu ljudske spoznaje povijesti i prirode, ali to Konstantinović nije znao.
SLUČAJ NEBOJŠE VASOVIĆA
To je jedan interesantan slučaj vezan za srpsku literarnu stvarnost. On je pjesnik i književni kritičar rodom iz Kraljeva u Srbiji. Bio je urednik u „Književnoj reči“ i književni kritičar Trećeg programa radio Beograda. U Kanadu emigrira 1988., a danas živi u Torontu. Znači, on je izbjegao ratnu kalvariju kod nas pa sada stvara djela koja nisu opterećena ratnom problematikom kao što je kod nekih pisaca u nas, a češće je slučaj da mnogi naši suvremeni autori o tom ratu, čudna li čuda, nemaju što reći.
On je stekao popularnost pišući o Danilu Kišu i napisao je dvije knjige kritičkih osvrta na Kišovo djelo: „Lažni car Šćepan Kiš“ i polemičnu knjigu „Zar opet o Kišu“ koja je objavljena 2013. u Beogradu.
Povijesni trenutak, ideologija, politika, vladajuće strukture i ustanove kao i moda vremena uvijek nameću određene standarde književnog vrednovanja koji se često pretvaraju u tabue. Ova je tvrdnja poznata od vremena Antonia Gramscia koji je razvijao tzv. koncept kulturne hegemonije polazeći od Marxa naime, da dominantna ideologija društva odražava vjerovanja i interese vladajuće klase. On je, dakle, pisao da se suglasnost na vladavinu dominantne grupe postiže širenjem dominantnih ideologija, a to su zbirke svjetskih stavova, vjerovanja, pretpostavki i vrijednosti preko socijalnih institucija kao što su obrazovanje, mediji, obitelj, religija, politika i zakon. Zato dominantne socijalne grupe, ako kontroliraju institucije koje odražaju društveni poredak, onda one uređuju sve druge u društvu. Isto je u književnosti i u književnoj kritici, da se iza naizgled objektivnog suda o jednom autoru često krije čitav splet književnih i neknjiževnih razloga koji sudjeluju u njegovom oblikovanju.
Kanoniziran autor se promovira kao nacionalno blago, u nedodirljiv autoritet o kojem je dozvoljeno pisati samo pozitivno ili slavljenički. Jedan od takvih precijenjih autora u novijoj srpskoj književnosti i na srpskom jeziku je Danilo Kiš - takvo je mišljenje Vasovića o kome je prije nekoliko godina napisao knjigu „Lažni car...“ pa onda ponovo knjigu „Zar opet o Kišu“ koja je zamišljena kao odgovor na uvrede i kao dodatno razračunavanje sa Kišom.
Sve su te knjige izazvale burne reakcije kao što su dovele do „otvorenog poziva na linč autora“, mada je istina da svi ti prigovori nisu imali nikakvu književno kritičku težinu, nego su bili političke lamentacije koje su trebale diskreditirati autora. Te su se knjige na primjer držale odrazom palanačke svijesti i palanačkog populizma i uopće palanačkog načina mišljenja, a Vasović se pita tko je Danila Kiša nametnuo kao nacionalnu veličinu i kanonizirao njegovo djelo. Ne bi li to možda bio dokaz da jedna nevidljiva grupa ljudi i stručnjaka za literarna pitanja nameće svoje vrijednosti i svoje standarde u suvremenoj srpskoj kulturi u skladu, dakako, sa svojim više ili manje skrivenim interesima.
Onda su te knjige bile ocijenjene kao nacionalističke, štoviše, naručene od strane srpskih nacionalista. Nadalje, onda su se u javnosti pojavili napisi da su knjige antisemitske, jer autor „Lažnog cara Šćepana Kiša“ tvrdi da je Kiš zloupotrebljavao sliku židovskog identiteta zbog što boljeg plasmana svoga djela:
„U Lažnom caru...“ ukazao sam da je Kiš ništa manje manipulisao i sa imiđom disidenta, borhesovca, pravoslavca, već prema potrebi.“
(str. 8)
Riječ je dakle o kritici Kišovog flertovanja sa slikom židovskog pisca koja je bila shvaćena kao napad na židovstvo, što je naravno čista glupost, ali se za knjigu tvrdilo da je antisemitska i zato, jer spominje ulogu židovskih intelektualaca u ruskoj revoluciji. Poznata je činjenica, da je židovska inteligencija Srednje Europe igrala ključnu ulogu u ruskoj revoluciji
„U tome vidim njihovu veliku grešku.“
(Kiš)
To je isto mislio i Isak Baševis Singer i ja se sada pitam zašto je to „greška“? Na stotine povjesničara potvrdili su ove činjenice kao na primjer židovski povjesničar J. Slezkin u svojoj knjizi „The Jewish Century“ koja je prihvaćena u akademskim krugovima Amerike kao ozbiljna studija. Ja se sada pitam zašto bi to bila „greška“? Greška je ukoliko mislimo na opću propast socijalizma i komunizma, ali nikako nije ukoliko imamo u vidu plemenitu borbu za novi socijalni poredak, za bratsko jedinstvo naroda, za socijalnu pravdu , za ravnopravnost ljudi na svijetu, ako se borimo pod stijegom slobode, a ne pod stijegom materijalne koristi, dobitka, ugleda, ako pokazujemo solidarnost sa napaćenim narodom, ako iskazujemo empatiju prema ljudima u boli i patnji. Zar bi to trebala biti „greška“, kad banalnost stane da mašta?
Aleksandar Jerkov je povodom objavljivanja knjige „Lažni car Šćepan Kiš“ napisao da je to „najgora knjiga srpske književne kritike“, a Sonja Biserko se u svom izvještaju Helsinškom komitetu osvrće na „Lažnog cara...“ kao na veliki problem srpskog društa. Prebacivalo se Vasoviću, da je Kiša prikazao u najcrnjem svjetlu i kao čovjeka i kao pisca:
„Na žalost, posle čitanja moje nove knjige o Kišu (Zar opet o Kišu) bit će više, nego jasno koliko sam ga u 'Lažnom caru...' čak štedeo iznoseći samo ovlaš mnoge podatke ne zato što nisam mogao, da ih iscrpnije dokumentujem, već zato što sam pretpostavljao da čitalačka publika (a pogotovo kritičari) moraju poznavati neke elementarne činjenice o Kišovom životu i delu. Ispostavilo se da sam precenio i srpsku publiku i srpsku kritiku pa mi nije preostalo drugo, nego da u odgovoru svojim kritičarima u novoj knjizi budem još detaljniji, na Kiševu štetu.“
(str. 10)
S obzirom na ovo pitanje autorova antisemitizma, Saša Ilić je Vasovića proglasio antisemitom i doveo u vezu ni manje ni više, nego sa Hitlerom čijim se idejama rukovodio pišući svoju knjigu o Kišu, da čovjek pukne od smijeha, jer su mene na primjer proglasili klerofašistom inspiriranim Goebelsom samo zato, jer se nisam slagao sa praksis tezama o slobodi stvaralaštva, jer se njihovo stvaralaštvo svodilo na brutalnu upotrebu države protiv onih sa kojima nisu dijeli isto ili slično mišljenje.
Na prigovore kritike, da je autor htio Kiša izbaciti iz srpske književnosti njemu nesumnjivo ukazuju na „glumačke potencijale naših kišologa“ (11) koji se zalažu čas za ukidanje svega nacionalnog, a čas se preporučuju kao čuvari nacionalne spisateljske loze. Odatle u neku ruku Kiša treba vidjeti kao „Oca moderne srpske proze“, a možda čak i Oca nove Srbije. Neće to biti ni prvi ni posljednji otac:
„Očevi dolaze i prolaze, a pustinja ostaje tamo gdje je bila.“
(14)
Ova najnovija druga knjiga donosi analizu Kišovog djela, njegove poetike kao i analizu kritičke recepcije tog djela i mitova kojima je okruženo Kiševo ime. Konačno, analiza razmatra represivno djelovanje tih mitova u suvremenoj srpskoj kulturi.
Ja odmah moram reći kako sam oduševljen ovom knjigom Nebojše Vasovića i od mnogih tema koje su tu postavljene, a u svezi sa djelom Danila Kiša, izdvojio bih samo razmatranja na kraju 3. poglavlja pod imenom „Grobnica Borisa Davidoviča“. Tu se raspravlja slučaj revolucionara Novskog za kojeg se Vasović pita zašto bi netko tko je nepravedno osuđen na smrt, poput Novskog, bio tragičniji od onih kojima uopće nije suđeno, a koji su svejedno ubijeni, ali ovog puta u ime humanizma i socijalnog razvoja.
Ako je Kišov cilj bio da umjetničkim sredstvima dosegne simbol humaniteta koji bi mogao važiti za sve ljude, onda se mora kazati da u tome nije uspio. On je ostao na liniji ideoloških podjela po kojima jedni ljudi vrijede više od drugih, po kojima smrt nekih ljudi nije tragična iako je nasilna, dok je smrt drugih ljudi najdublji primjer ljudske tragike, bez obzira na njihovu zločinačku prošlost. Vrijednosna skala koju nam nudi Kiš može se opravdati samo iz kuta ideologije, a nikako iz kuta humanizma prema kojem svaki čovjek ima pravo na život bez obzira na svoje porijeklo i na svoja uvjerenja.
Kiš koji je kritizirao zapadne intelektualce zbog njihove opsjednutosti ljevičarskim idejama ruskog komunizma vjeruje i sam da su ti ideali bili uzvišeni. Ako je istina da se mnogi zapadni ljevičari nikada nisu ogradili od staljinizma, što im je Kiš neprekidno prigovarao kao njihov veliki grijeh, istina je i to da se Kiš nikada nije ogradio od povijesnog iskustva boljševizma, istog onog boljševizma bez kojeg niti staljinizam ne bi bio moguć. Da se on ogradio onda boljševici ne bi imali „savršene biografije“.
Sve ovo i ne sprječava kritičare da u slici tragike Novskog i sličnih likova vide literarnu kvalitetu po sebi, a u „antistaljinizmu“ Kišove knjige neviđeni literarni podvig. Svako drugo mišljenje znači i danas odvođenje „pred strašan sud pravde koji je već počeo da zaseda“, sud koji je podjednako neumoljiv i „nepogrešiv“ baš kao i onaj koji je osudio Novskog. To nas danas navodi da se zapitamo je li staljinizam tek jedna epoha sahranjena u dubinama prošlosti ili nešto mnogo strašnije od toga, naime stanje duha koji je i te kako živ i danas i koji se jasno vidi upravo u odnosu zvanične srpske kritike prema svakom tko ne prihvaća njene mitove i njena književna mjerila.
Što na kraju reći, nego da smo zahvalni autoru na ovom prekrasnom djelu pa se opraštamo od Novskog pognute glave i zamišljeni kontamo sudbinu jednog revolucionara i cijele Revolucije koja je na žalost završila u garbage binu na smetlištu povijesti po svemu sudeći zato što je to i zaslužila.
SRBIJA OSKARA DAVIČA
Mislim da je srpski nadrealizam naša porazna činjenica koja najviše govori o tome koliko su nadrealisti visoko cijenili jugoslavenske narode i narodnosti. Neobično su ih visoko cijenili, da čovjek pukne od smijeha! Nadrealizam je nastao u Francuskoj poslije Prvog svjetskog rata, a karakterizira ga pobuna protiv tradicije, ustaljenih navika i običaja, prijezir prema socijalnim normama. To su buntovnici koji su smatrali da socijalni i politički radikalizam mora ići zajedno sa stvaralaštvom i ja mislim, da je ta francuska duhovnost i kultura od Descartesa do Pascala pa onda do Bretona jedna porazna činjenica srpske kulture do dana današnjeg.
Što se tiče beogradskih intelektualaca, Nadrealistički pokret se razvijao dvadesetih I tridesetih godina. Tako je 1930. u almanahu „Nemoguće“ trinaest pisaca potpisalo proklamaciju o konstituiranju nadrealističkog pokreta. Bili su to pored ostalih i Oskar Davičo I Koča Popović (pa onda još Marko Ristić, Aleksandar Vučo i ostali). Objavljuju časopis pod imenom „Nadrealizam“ gdje na primjer iznose kritičke primjedbe na skučenost literarnog koncepta socijalne literature.
U vrijeme monarhizma u Jugoslaviji neki od tih nadrealista su se uključili u revolucionarni pokret i bili članovi Komunističke partije pa su onda bili zato i uhićeni i osuđeni na robiju kao Davičo, Popović, Dušan Matić i Aleksandar Vučo. Za vrijeme rata aktivno su sudjelovali u NOP kao visoki komandanti, Koča Popović kao komandant armije, a na primjer Oskar Davičo kao kapetan obavještajne službe.
Taj je Oskar Davičo napisao je pjesmu imenom „Srbija“. Ona je nastala 1939., ali je objavljena 1950. u knjizi pjesama „Višnja za zidom“ i za nju je stanoviti autor koji se potpisao inicijalima V.B. rekao:
„Pesma 'Srbija' zapravo je poema Oskara Daviča te jedno od njegovih najlepših lirskih ostvarenja. Sadrži gotovo sve karakteristike kompozicije i ostvarenja tematike kao i ostale pesme Oskara Daviča, što uključuje i jezičnu formu koja u sebe povlači dosta osobina nadrealizma. Ovde je to slučaj iako je ovo poezija s elementima rodoljublja, a to je vrsta lirike koju je Davičo ostvario nako svoje nadrealističke faze, ali čak ni u ovakvim temema Davičo se posve ne odriče nadrealiza. Primećujemo ga u izrazu, pesničkim slikama, stilskim figurama koje su najčešće simboli i metafore te ideji.“
Dok je stanoviti Boske Kragujevac isto tako zapisao
„U pesmi 'Srbija' iskazana je pesnikova duboka povezanost s otadžbinom Srbijom, njegova rodoljubiva osećanja, potpuna poistovećenost i ogromna, nepromenljiva ljubav prema svojoj otadžbini bez obzira na nedostatke koje ona poseduje. Na samom početku pesme jasno se vidi da je pesnik veliki poznavalac Srbije i svih njenih mana, vrlina i tajni. Ponovljenim izrazima, 'ja znam': snažno je naglašena njegova srođenost sa zemljom i svim njenim licima. Srbija sa mnogo lica i mnogo očiju, sa mnogim ustima i mnogim mislima - to je srpski narod različitog statusa, položaja, karaktera i mentaliteta i sada, da se ne bismo zamajavali, ja predlažem da pogledamo tu poemu:
SRBIJA
„Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
gledao sam sve tvoje oči, razumem sta kažu, šta kriju.
Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.
Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,
od noći, od sijerka koji se teško melje.
Ja sam u mlinu, sred buke
žrvnja, čuo sve tvoje želje
i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
oj, Srbijo, pesmo među narodima.
Pesmo tužna, meka si milošta
što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
u gugutanje svoje gugutka.
Oj, milošto meka, klik si divlje plovke
nad jarom iz koje stasa
crveni ugalj sunca
u zrnu svakog klasa,
ali bosa pesmo gluve žalopojke,
kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
Gladna ruke, slepe jadikovke,
kad će hajduk bune iz tebe da grune?
Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
zalud je oranje, zalud je letina?
Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,
bure u bune, za čije se zube lavlje
dimi od mleka ovca i dimi planina,
kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?
Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
Svu su je proderali duboki rovovi bora.
Od rovovskog rata od zemlje poplavi
i skori se lice preko gladi – kora;
to lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
trnje im ne može ništa i ništa – udari…
A svako od tuge za dan
kao vek čitav ostari
I zbrčka se, oj, Srbijo, među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo, među pesmama, među brdima,
oj, Srbijo,
pesmo među narodima.
Tužna pesmo, majko stara,
brat nam je u taljigama dovukao iz grada
kamenu ploču, kamenog dinara,
za med našeg znoja, vino našeg rada.
A đikaju deca u lazigaćama, pod kosom,
u blatu, među svinjama, među patkama,
hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
više bajkama, uspavankama, više gatkama,
i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
da gnev po cele noći do oblaka pali
bunom iz koliba, polja, vinograda,
pevajući srcem što sebe ne žali
niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,
oj, Srbijo, među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo, među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo, među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima."
Oskar Davičo
Pa to je Srbija među šljivama, među njivama sa svinjama, među patkama koja hrani ljude više prosom više postom, više bajkama uspavankama, više gatkama i pokrivaš ih mrakom što teško pada i mi sada vidimo kako je ta poezija domoljubna, kako iskazuje ljubav prema otadžbini, kako ističe Davičova rodoljubna osjećanja i ljubav prema svijetu i ljudima, da čovjek pukne od smijeha!
Ne treba smetnuti s uma, da je ova poema Oskara Daviča bila obavezno štivo u srednjim školama na primjer u Bosni, ali se tumačila kao duboko rodoljubna poezija. Kakve li ironije!
Ja ne bih trebao ništa prigovarati, jer sam poznavao Daviča, ali već u njegovoj kasnijoj životnoj dobi, iako je imao mladu ženu, puno mlađu od njega i sa njom dijete. Povodom njegove smrti ja sam poslao jedan brzojav obitelji Davičo u kojem izražavam svoju duboku sućut i doista sam suosjećao tim više što sam bio suradnik u njegovom časopisu „Dalje“ koji je objavljivan u Sarajevu do njegove smrti 1989.
Baš je tih posljednjih njegovih godina ponovo objavljena u tom časopisu i ova njegova poema, ali su mi vremenom stvari postajale jasnije, kako je trajalo ratno stradanje na Balkanu u najnovijem bratoubilačkom ratu to sam dolazio, tijekom tih nevolja, do jasnije spoznaje o uzrocima, razlozima i svrhama toga klanja, jer nema nikakve sumnje, da je moguće racionalno objasniti taj rat bez obzira koliko on mnogima bio samo ono što je Krleža držao, a sa njim i mnogi drugi, „krčmom u kojoj su ugašena sva svijetla“, jer taj najnoviji rat nije, dakako, dokaz našeg primitivizma, naše kulturne zaostalosti, naše nepismenosti, naše duhovne ograničenosti, našeg primitivnog balkanskog čojstva i junaštva, nego je rezultanta opće nesposobnosti političkih lidera, a među njima i Daviča koji su iskazali totalnu nesposobnost i nedoraslost izazovima suvremenoga vremena.
Tako se čini da ipak postoje mnogi odgovorni naši faktori koje danas pamtimo po djelu kojeg su ostavili na ruševinama vlastite socijalističke civilizacije. To nije pitanje da li je „narod“ primitivan ili nije, nego je sasvim konkretno pitanje je li vlada sposobna riješiti probleme galopirajuće inflacije i hiperinflacije ili je pak instrument jugoslavenske bande, a među njima i Daviča koji su opljačkali cijelu NBJ, zlato prebacili na privatne račune stranih banaka, a tom tzv. primitivnom narodu, među šljivama, među njivama, među svinjama podijelitli umjesto novca običan papir bez vrijednosti, jer su ljudi stali ratovati, jer su „buna među narodima“ zato što su GLADNI, jer ih Srbija hrani više prosom, više postom i to u socijalističkom poretku za kojeg se i Davičo borio, koji je proklamirao na riječima i na djelu, da je oslobodio ljude bolesti, gladi i rata. Da čovjek puke od smijeha!
Ti su naši socijalisti držali jugoslavenske narode i narodnosti GLUPIMA, jer je riječ o „slavenskoj bindi“ kako bi to Koča Popović rekao, mada nam nije sasvim jasno po čemu se ona na primjer razlikuje od francuske. Taj je Popović napisao djelo imena „Hronika lumbaga“ ili „Slavenska binda“ u kojem je zapisao:
HRONIKA LUMBAGA ILI SLAVENSKA BINDA
„U samoći je lako biti
ozbiljan, smrdi ti telo i kaplje podšišana
ambicija; lako „lahko-zaljubijen“
prljav si i odvratan, ako nisi šmokljan
u društvu lako šaljiv, teško biti ozbiljan,
a ne biti smešan; teško biti humoran,
a ne biti jeziv, biti humoran i ozbiljan
(o ozbiljnosti Andaluskog psa, debela
ozbiljnosti Zlatnog doba!)
lako biti umoran i ozbiljan od umora,
ako ne i izlapeo (drevna samoćo!),
lako biti umoran za vreme rata,
posle rata usamljen u društvu
(o znojava pešadijo!),
ali teško, teško.
Prevrnule se reči.“
Pa je tako ishlapio iz njega njegov vlastiti „smrad“ pa je sada gospodin iz „bogate trgovačke obitelji“, francuski đak, ministar, komandant koji je skromno za sebe rekao, neposredno pred kraj svoga života: „Da Papa nije Papa, ja bih bio Papa“ koji nikada socijalističku Jugoslaviju i Srbiju nije doživljavao kao svoju domovinu, nego kao kantu za smeće kojom se služi bogata švicarska i francuska gospoda, ali više ne treba trošiti riječi, neka i ovo što je rečeno bude dovoljno.
"KRVAVA BAJKA" Desanke Maksimović
Ja ne mogu mnogo govoriti o Desanki Maksimović. Mogu samo ovom zgodom pokazati poštovanom čitateljstvu ono po čemu ja pamtim najveću srpsku pjesnikinju . Ona je poznata po mnogim pjesmama i to je prekrasna poezija: 1941 godina je nastala njena pjesma „Krvava bajka“:
KRVAVA BAJKA
“Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka u jednom danu.
Iste su godine svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka u istom danu.
A pedeset i pet minuta pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka u istom danu.
Dečaka redovi celi uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.”
Ova pjesma je nastala kao što već rekoh 1941 nakon što je Desanka Maksimović čula detalje masakra kojeg su njemačke okupacijske snage izvele u Kragujevcu gdje su žrtve masakra bili cijeli razredi gimnazijalaca. Pjesma je, međutim, objavljena tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, a danas se smatra jednom od najsnažnijih poetskih djela inspiriranih ratnim događajima sa prostora nekadašnje zajedničke države Južnih Slavena. U doba socijalističkog poretka bila je obvezna literatura u nastavnim programima osnovnih škola pa ja onda Desanku Maksimović pamtim i po zbirci pjesama „Tražim pomilovanje“ koje je objavljena 1964. i ta zbirka ima i podnaslov „Lirske diskusije s Dušanovim zakonikom“. Tu je sabrano 68 pjesama od kojih 24 imaju izravne veze sa članovima Dušanovog zakonika i oslanjaju se na njega. Na samom početku knjige postoji „Proglas“ kojem prvi stihovi idu ovako:
„Po milosti Božjoj
i blagoslovu svetitelja iz Rasa
ja, car Srba, Grka i Albanaca
zemljama koje od očeva nasledih
i mačem osvojih
koje povezah krvnim sudovima
svojih vojnika
dajem zakonik
i neka nema drugih zakonika
osim mojih.“
Znači, ovdje je posrijedi srednjovjekovna tematika sa kojom ja danas nemam apsolutno nikakve veze.
Nadalje, pamtim Desanku Maksimović sa kraja '80.-tih godina kad je pozvana kod visokih jugoslavenskih i srpskih generala pa je primajući neko ordenje izjavila kako je „bilo grešaka“ i kako bi valjda sada trebalo te greške popraviti, a gledamo danas nakon našeg balkanskog krvoprolića, kako su te greške popravljene.
Konačno pamtim Desanku Maksimović sa početka rata i našeg općeg klanja kad se, prema izvješću Hrvatske televizije, početkom '90.-tih godina susrela sa Ražnatovićem Arkanom pa se sa njim grlila i ljubila uz znake odobravanja. Ne vjerujem danas, da je ta snimka na bilo koji način montirana. Taj je Arkan zbog svoje uloge u balkanskom krvoproliću kao i zbog obračuna srpskih mafija ubijen ispred hotela „Jugoslavija“ 2000. godine čini mi se sada, a iza sebe je ostavio Cecu, beogradsku estradnu pjevačicu i dvoje djece.
Bilo je nedavno velikih skandala u Srbiji oko mjesta Desanke Maksimović u nastavim programima srednjih škola pa je bila formirana i komisija koja je dugo razgovarala o najzrelijoj zbirci poezije velike pjesnikinje „Tražim pomilovanje“ i tada su zaključili da se „vanvremenost“ Desanke Maksimović ne uklapa u poetičke okvire epohe te da postoji bojazan da bi i učenici pogriješili u vrednovanju njene poezije, umanjujući njen značaj. Međutim, ipak su predložili da se zbirka nađe na programu za prvi razred gimanzije uz zaključak, da bi „na ovaj način zbirka našla svoje pravo mesto kao odjek književne epohe srednjega veka.“
„Prekrajanje književne istorije i nesumnjivih vrednosti srpskog književnog kanona preko sveukupnog dela Desanke Maksimović sa kojim treba da se upoznaju učenici 3. i 4. razreda srednje škole je, najblaže rečeno delatnost koja pogađa u samo srce našeg identiteta.“
... tako je govorila tim povodom dr Svetlana Šeatović, upravnica Desankine zadužbine, a jedan od novinara koji su pratili cijeli taj skandal je napisao:
„Odgovor da je 'Tražim pomilovanje' vanvremensko i da je „odjek epohe srednjeg veka“ jeste poništavanje dugotrajnog rada naučnika koji su tumačili delo ove pesnikinje u 24 zbornika radova i dokazali modernost i univerzalnu vrednost njene poezije. Nažalost, na delu je pisanje neke nove književne istorije, oslonjene na nove vrednosti, gazeći pesnikinju duha, epohe i naroda. 'Tražimo pomilovanje' za Desanku Maksimović!“
Njena poezija je ipak kasnije uvrštena u nastavni program za srednje škole u Srbiji, dok se u javnosti provlačio glas da je cijeli skandal počeo „neomarksistima“ koji su se htjeli „osvetiti“. Nije baš tako, nego jest istina da je kod Desanke na djelu neka vrsta političke muteži, ali nije jedina na našim prostorima. Mi smo na Balkanu puni mutikaša koji pripremaju svoje kaše i čorbe samo da bi ostali i dalje imena na našem kulturnom i ideološkom nebu.
Eto, po tome ja pamtim Desanku Maksimović.
OBRAČUN SA BOGOM - BRANKO ĆOPIĆ
Branko Ćopić je partizanski pisac i pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjeg rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa Mosta bratstva i jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut istinom o karakteru naše nadolazeće ratne katastrofe i slomom socijalističkog poretka koji je za mnoge značio slom i kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj i pravednijoj budućnosti čovječanstva.
Pisao je pretežno za djecu i ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu tematiku iz Drugog svjetskog rata i jugoslavenskog narodnog pokreta za oslobođenje domovine od stranog okkupatora, ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca i to po širini interesa i dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reći, da je realistična, jer iznosi životne istine o svijetu i usudu ljudi tijekom dramatičnih prekternica u socijalnom i političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas i poslijertanu izgradnju do sloma socijalizma '90.-tih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik, a nakon rata je djelovao kao pisac, član SANU i Akademije BiH.
On se razlikuje npr. od Koče Popovića i to značajno, iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme s istom ili sličnom tematikom, a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića npr. transcedentalna ideja nije došla do izraza i realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi tog suvišnog transcedentalnog balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja u okviru vojne psihijatrije kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one „objave“ koje je Descartes imao nad Ulom za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo razmatranje paranoje i paranoidnih reakcija, ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj staroj psihijatriji (posebno kod Adlera) koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom označila osobama latentne homoseksualnosti pored otkrivanja tzv. „svjetskog plana“ koji nije ništa drugo, nego dokaz Boga.
Neka su vojna psihijatrijska istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj i Njemačkoj pokazivala, da u sastavu armije i visokog zapovjednog kadra nema više od 2% homoseksualizma, mada je npr. danas ta situacija daleko drugačija pa se dopuštaju i istospolni brakovi. Kod Kellyja je ta paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu, da je racionalno dohvaćanje svijeta „preširoko“ i zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede, nego što je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti, jer sve one imaju svoj socijalni korelat.
Znači, pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskog zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi, jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našeg zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih i ograničenih bića kao što su ljudi, kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama, a svrha nije samo upravljenost čovjeka prema nekom cilju, prema nekom zadatku, nego je ako slijedimo Aristotela iz njegove „Fizike“: „ono što je za čovjeka najbolje“, a najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra.
Znači, umjetnost i stvaranje se ne bi razvijalo sa druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio „izopačenim moralom“, nego je primjerenost volje najvišem dobru, dakle, da ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora biti SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno.
Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića, jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka i čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu, da je nužno postupati ljudski čak i u tim ekstremnim situacijama kad se iskušava cjelina našeg bića i da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode, poštovanom čitateljstvu predstavljam otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ koje se nalaze na samom početku te knjige u odjeljku pod imenom „Obračun sa Bogom“:
„Nikoletina se opet mršti, ćuti, nešto zvače, zatim se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati diže glavu od ognjišta i očekuje šta će momak reći.
- Majko, - svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - odsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašteno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma, šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkud to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš ...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan.
Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
- Pa ko ce nam onda dati dragu kišu kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara momčina. Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
- Šta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
- Karakter ... to ti je - tako kao na priliku jedna mašina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
- E, moj sinko, moj sinko! - vajka se starica i obraća se Italijanu.
- Ču Ii ti ovo, dijete?
- Dobro, dobro! - pomalo uplašen, smireno potvrđuje ltalijan opažajući da se tu nešto važno raspravlja.
Nikoletina se prokašljava kao da isprobava svoje govorno oružje i prelazi u napad:
-Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako u nj vjeruješ?
- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad već njime oreš brda i doline?
- Prič'o nam komesar. Pedeset je ljudi to čulo.
- Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na nebesima, čuju ga sve država od Bosne do Like, a ne tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i grmi kad nema boga?
Momak se roguši i neodređeno gunđa:
- Hm, grmi! Šta ti tu mene ispituješ, nije ovo škola. Zna se šta grmi.
- Deder, deder, šta? - navaljuje starica osjećajući Nikolinu slabu tačku.
- Ma šta si se tu nadovezala ko Blagoje na cicvaru?- brunda momčina. - Kad si baš tako navalila, pitaću ja i to komesara pa ćeš ti onda vidjeti.
- Pitaj, pitaj ! - osokolila se mati pa mu se već i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine, kada nema boga.
- I to se zna.
- Sve se kod tebe zna. Pa kad si već tako mudar, ko je stvorio sunce kad nema boga!
Nikoletina vidi da će ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku pa pribjegava višoj sili:
- Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako došlo iz štaba odreda. Kad komanda kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
- Pa što tako ne kažeš, sramoto svoja! - pomirljivo dočekuje starica i već se nimalo ne ljuti na sina.
Ona je rodom Ličanka, graničarka, navikla još od svojih starih da poštuje vojsku i njezine naredbe. Nema zato ništa ni protiv ove o bogu. Kad vojska kaže da ga nema, onda je red slušati, jer vojska zna sta radi. Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom Italijanu i sliježe ramenima.
- Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema boga. Izašla takva naredba pa šta mu možeš. Budi bog s nama i s ovom kućom.
- Dobro, dobro! - slozi se Italijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, ćuti i nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce, stara ga je stjerala u ćošak svojim škakljivim pitanjima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve to pošteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to ne zna. I šta je sad uradio? Izvrdao, brate, izvrdao na kukavički način: zaklonio se iza autoriteta štaba i komande. Čudna mi junaštva! Ako tako i ubuduće budemo radili i ljude poklapali strahom i naredbama, još neko može i Nikoletinu proglasiti za boga pa da vidimo ko će smjeti reći da nije tako.
Nikoletina se grdno zamisli videći kud bi ga odvela njegova malopređašnja linija, pa progunđa:
- E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako i otkud je postao čovjek i još trista čuda pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi. Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:
- Pazi ti nje, otkud joj samo onako škakljiva pitanja? Pokolebala bi i politkom brigade, a kamoli ne mene, običnog desetara, najniži rukovodeći kadar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kući.“
(str. 45-47)
Vidimo, dakle, da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira je li riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima, ali je slika jednostavna unekoliko naivna ili se ona nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa i među drugim bićima, ali također govori i istinu o našem revolucionarnom pokretu i o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima i naivnostima našeg običnog svijeta i u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima i njihovim životima.
Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu, bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva, jer se religija držala „opijumom naroda“ „otuđenom svijesti“ „opsesivnom idejom“ „reakcionarnom svijesti“ koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili u njenoj izgradnji komunističke besklasne zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere, ali je ipak socijalizam religija i ljudi su doista i shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu i mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića, da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno i u ljude koji ga izgrađuju.
Na žalost, iz tako krivog drveta kao što su ljudi teško se može nešto pravo istesati, ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo i koje danas pamte i najnovije generacije kroz njegovu „Ježevu kućicu“ i druge njegove pjesme. Nema nikakve sumnje, da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ova pitanja odnosa socijalizma i religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima i piscima. Igor Šafarevič je u svom „Socijalističkom fenomenu“ odbacio tvrdnje Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma, a Šafarevič smatra da je ateizam slobodan izbor pojedinca. Odatle njegovo razlikovanje ateizma i teofobije. Teofobija bi bila organizirana i sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na nekim doktrinarnim i ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi, dok bi ateizam bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam, kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji i da samu religiju zamijene religijom socijalizma.
Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović, a također niti Branko Ćopić, ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa i onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije - da ne vuče vranac vranca – kojima filozofija nije bila borba za vlast niti jedna teorija reducirana na političku znanost i teoriju klasne borbe u kojoj se iskazivala sva njena teofobičnost za razliku od socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.
O KOČI POPOVIĆU
O Koči Popoviću mnogo toga je znano. Ja bih htio tome samo pridodati neka svoja razmišljanja. Nema nikakve sumnje, da je kod njega riječ o našem velikom piscu isto tako velike biografije. On je djetinjstvo proveo u Švicarskoj, mladost i studij u Francuskoj, bio je dobrovoljac u Španjolskoj pa je onda bio vojskovođa na Balkanu za vrijeme Drugog svjetskog rata pa onda ministar vanjskih poslova Jugoslavije i još koješta drugog.
U toj „velikoj“ biografiji postoji sasvim „malih“ elemenata koji su uglavnom nepoznati ili su prešućivani kako bi se sačuvala karizma ovog prosječnog poručnika koji je dospio do generallajtanta jugoslavenske vojske. Prvi takav maleni element biografije je događaj iz 1940. kad je Koča uhapšen i mučen u zatvoru. U zatvoru na Adi Ciganliji ležao je šest mjeseci, a na slobodu je pušten početkom ožujka 1941. Koča se navodno u zatvoru nedostojno držao pred klasnim neprijateljem zbog čega je isključen iz KPJ u veljači ili ožujku 1941. Prema Đilasu, Koča je poslije „kraćeg batinanja odao Rankovićevo ime“, a prema samom Koči: „Đilas se slabije držao na robiji. Nepošteno je mene oklevetao, iako je znao da nisam odao autora nacrta proglasa (Đilas je autor) i niko zbog mene nije uhapšen.“, tako da danas ne znamo točno tko laže, Đilas ili Popović pa se moramo opredjeljiti između njih prema nekim svojim kriterijima manje ili veće sklonosti ili pak osude.
Drugi mali element je taj, da je Koča Popović nakon rata dok je bio jugoslavenski funkcioner pored velebne vile u Beogradu imao i „vikendicu“ u Dubrovniku koju su „dignuli u vazduh“ pripadnici hrvatskog Vijeća obrane i Zbora narodne garde 1993., čini mi se sada. Onda saznajem kako je ta kuća bila na atraktivom dubrovačkom predjelu Ploče u Koločepskoj ulici 5. Kuću u slikovitoj i tihoj ulici što počinje tik iznad poznate gradske plaže Banje, Vukojevići su godinama bespravno koristili, a ovom presudom daleko od očiju javnosti okončana je jedna od najdužih dubrovačkih parnica.
Da stvar bude još interesantnija, spomenuta nekretnina bila je u vlasništvu pokojnog generala JNA, narodnog heroja Koče Popovića i njegove supruge Lepe Perović. Nakon Kočine smrti, kuću nasljeđuje supruga, a zatim njezina sestra Branislava Nešković. Starica koju mnogi hrvatski znanstvenici još pamte kao direktoricu Instituta za nuklearnu fiziku u Vinči kod Beograda, često je koristila kuću, da bi '90.-tih godina zbog rata prestala dolaziti u Dubrovnik. Izolacija Srbije od međunarodne zajednice i teški uvjeti života tjeraju Branislavu Nešković da 2001. proda kuću iz koje je Koča u zadnji trenutak 1991. pobjegao spašavajući se od granata armije kojoj je nekada zapovijedao kao Titova desna ruka.
To čitam u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., jer su svi ti naši funkcioneri iz bivšeg režima imali svoje „vikendice“ prema uzoru na Tita, jer „ako može on što ne bih i ja“ pa je to onda bila cijela moda vikendica, trošenja, lagodnog i raspuštenog življenja u duhu neodgovornosti, bahatosti, javašluka, nemara, nebrige i raskalašenosti. To je vladalo cijelom državom od vrha do dna, a kod najsiromašnijih ljudi te zemlje je bilo tumačeno i razumijevano stanjem: „nitko mene ne može tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi.“ Vidimo kako je to danas sasvim drugačije!
Koča Popović je 1931., dakle u dobi od 23 godine, napisao „Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnoga“. Ta je knjiga u zadnjem Prosvetinom izdanju u Beogradu bila uz raspravu „Hronika lumbaga ili Slavenska binda“ ili nekako tome slično, dakle, svakako je imala referencije prema balkanskom slučaju, ali ako i nije, nije važno, bila je svakako najpoznatija knjiga srpskog nadrealizma koji je i u ovom slučaju, kao što je inače redovito slučaj kod Srba, imao svoje vojno obilježje, jer je poznato kako je Koča potpisivao dokumente, manifeste, proteste bez obzira je li riječ o literarnoj i umjetničkoj kritici, dakle, nadrealizmu ili pak o taktičkom djelovanju neke vojne formacije, divizije ili armije.
Taj „Nacrt...“ počinje ovim riječima: „Misao je proizvod materije“, „Dijalektika je način na koji naša misao može najtačnije da tumači materiju“, „Materija i podsvest stvarne su jedino kao proces“, a one su „oruđe i gradivo praktične misli“, „One su neizbežno subverzivne“, A taj „izopačeni normativni moral“ i njegovo „filozofsko usvajanje od kategoričkog imperativa Kanta u 'Kritici praktičkog uma' do Sigmunda Freuda tipičan je primer tog društveno misaonog, samoodbrambenog, a paradno slobodoumnog mehanizma gde je sadržina stvarnosti izneverena konvencionalnim apstrakcijama“.
Sa druge strane moral uvijek mora biti aktivan, preobražavalački i to je onda moderan moral protiv „reakcionarne misli“ pa onda o izvorima ljudskog stvaralaštva:
„Opozicija, dakle, između re zultata dadaizma i rezultata uobičajenih misaonih postupaka, otkrila se kao opozicija između data podsvesti i data svesti. To iskustvo imalo je prirodno kao prvu posledicu zaključak, još mutan, da se ti podaci podsvesti mogu ne samo iskoristiti u njihovom negativnom značaju, to jest kao princip dezagregacije i zabune, već da oni sami, u svom ulančavanju, mogu značiti jednu aktivnost koja vredi kao takva, mogu biti jedan pozitivan princip stvaralaštva.“
Pa onda o filozofiji kao znanosti o znanosti:
„Time što je, od trenutka kada je podsvest ostvarena kao psihološka, to jest naučna kategorija, iracionalno dobilo sadržinu, time, dakle što se došlo do jedne konkretno-filozofske upotrebe iracionalnog, filozofija, kao nauka o naukama, sada je u mogućnosti, ne opredeljujući se unapred, da stvarno vodi računa i o racionalnom i o iracionalnom.’’
I konačno o Bogu:
„Cela ta staklarsko-zidarska radnja najbolje je oličena u ideji boga, koja je, na najvišem vrhu krova, istovremeno vetrokaz, barjačić i gromobran (a groma ni od korova!). Kao filozofska ideja, kao lažno iracionalna konstrukcija racionalne svesti, ideja boga u svakom slučaju otpada, a sa njom zajedno nestaje i celoga krova.“
Pa onda slijedi rasprava o paranoji, psihoanalizi i ideji Boga u duhu Freuda i Adlera i završava zalaganjem za jednu fenomenologiju iracionalnog koja je shvaćena ovdje otprilike ovako:
‘’I jedna fenomenologija iracionalnog postajanja materije i želje ima iste konkretne posledice kao i sama ljubav, koja je, u svojoj nezadržanoj subverzivnosti, neshvatljiva van te ovaploćene sadašnjosti. Takva fenomenologija je i sa stanovišta aktivne praktične misli, ako je ova zaista moderna, ne samo opravdana no i neophodna, jer ona jedina omogućava pravo saznanje o onoj imanentnoj slobodi i iracionalnoj istini čiji je dijalektički momenat. Bez te fenomenologije, ni aktivna praktična misao ne bi imala dovoljno široku skalu efikasnosti, pošto je, kao dijalektička negacija reakcionarne misli.
Što oštrije uskoriti prosuđivanje, što odrđenije aktivirati partikularizovan život znači shvatiti pravi smisao ravnodušnosti univerzalnog fenomenološkog trajanja.’’
Ja ne mogu, naravno, ovdje referirati o Kantu iz njegove „Kritike praktičnog uma“ ili iz njegovog rada „Vječni mir“, ali mogu reći da je jako teško Kantovu moralnu misao shvatiti „izopačenim normativnim moralom“, jer kod Kanta moralni zakon je objektivan, on znači univerzalni princip, važeći za svako umno i ograničeno biće tj. načelo prema kojem ono treba djelovati, dakle imperativ ili zapovijed, a ono je kod Kanta kao što je poznato izvedeno iz Evanđelja u Novom zavjetu koji glasi: „Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini.“ Dakle, djelovati prema moralnom zakonodavstvu uma znači djelovati prema nekoj svrsi, cilju, ideji, idealu, zadatku, jer je ovdje riječ o umskom postavljanju svrhe za svaku moguću djelatnost.
To, dragi Koča Popoviću, nije da li imam vikendicu ili ne, da li su mi jutros papuče mokre ili nisu ili da li mi je svrha biti na planetu Zemlja, da bih bio govornik u UN, nego je taj imperativ mišljen kao uvjet slobode čovjeka. Upravo ovaj zakon, kaže Kant, mora voditi i do mogućnosti drugog elementa najvišeg dobra, tj. do blaženstva koje je primjereno ćudorednosti, tj. on mora postulirati egzistenciju Boga kao nužno pripadnu mogućnost najvišeg dobra i on piše na str 177. i 178. Svoje „Kritike praktičnog uma“:
„Na takav način moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje svrhe čistog praktičkog uma vodi do religije tj. do spoznaje svih dužnosti kao božanskih zapovjesti, dakle, ne kao sankcija tj. samovoljnih, samih iz sebe slučajnih odredaba neke tuđe volje, nego kao bitnih zakona svake slobodne volje same za sebe.“
I što je tu sada kod Kanta „izopačeno“, jer stvaralaštvo je djelovati prema svrhama? Kant govori o „posljednjoj svrsi Božjoj u pogledu STVARANJA svijeta“ - najviše dobro - kojem dodaje uvjet da se bude dostojan blaženstva tj. ćudorednosti upravo tih istih umskih bića. Znači, umjetnost i stvaranje se ne bi razvijalo mimo ili sa druge strane ćudorednosti, nego je primjerenost volje najvišem dobru, dakle, da čovještvo u našoj osobi nama samima mora biti sveto. To malo veze ima sa cjelokupnim djelom Koče Popovića.
Kao dokaz te porazne činjenice neka posluži drugo djelo Koče Popovića, a to je „Dnevnik“ kojeg je vodio kao komandant partizanskih jedinica za vrijeme Drugog svjetskog rata na Balkanu. Tu mi saznajemo koješta, gledamo kako izgleda borba protiv „reakcionarnih snaga“, kako izgleda taj autentični moral za razliku od „izopačenog normativnoga morala“: Tu čitamo o tome kako su njegove jedinice vodile borbe s ustaškim postrojbama i kako su palili četnička sela. Kao što je poznato, Popović je bio također komandant glavnog štaba NOV i POJ Srbije:
„Kada smo prešli most na Limu zaustavila nas je četnička straža. Odveli su nas u jednu kuću koja je tu pored samog mosta. U njoj je bilo 30-tak četnika, prljavih, većinom pijanih, u sobi jedva osvjetljenoj. Dočekali su nas dvosmisleno, dali nam nešto da jedemo, a oni su stalno pili. Bezobrazno su tražili da im damo metke: treba im da love ribu! Neke su naše grlili, pipali im oružje. Čitava atmosfera bila je nekako zapeta, pijana, ljuljala se od odvratnog mešanja do divlje ozlojođenosti. Onaj komandir je nešto razgovarao telefonom sa nekim izmišljenim doktorom, možda ni sa kim nije razgovarao, nego nas je hteo da teroriše i onda pijan rešavao da li da nas pusti ili sve pokolje. Nekako smo se izvukli iz njihova smrdljivog 'zagrljaja'.“
(str.14)
... ili na stranici 27 čitamo:
„25. maja stigli sa 4 bataljonom u selo Šipačno. Iz tog sela 30 bivših partizana pošli sa četnicima na čelu sa komandirom i političkim komesarom. Spalili kuće komandira i političkog komesara i streljali četiri uhvaćena bivša partizana. Seljaci bili veoma zaplašeni od četnika i Italijana koji su dan pre odstupili iz sela.“
Kao da ti nesretni „seljaci“ nisu bili zaplašeni i od partizana za koje se nikako ne bi moglo reći, da su bili janjad ili manje okrutni od neprijatelja, ali to nema veze u Popovićevoj borbi protiv snaga reakcije, divljaštva i primitivizma o čemu također svjedoče i dokumenti iz srpnja i kolovoza 1944. kad je zahtijevao i tražio od saveznika bombardiranje Leskovca gdje je poginulo preko 2.000 stanovnika tog grada. Gledamo kako izgleda „stvaralaštvo“ Koče Popoviće i njemu sklonih „filozofa“ koji su vedrili i oblačili jugoslavenskom kulturnom scenom.
Konačno bih rekao par riječi o onom vremenu, dok je Koča Popović bio načelnik Generalštaba jugoslavenske vojske s obzirom na jednu knjigu koju je napisao 1949. koja u prijevodu nosi naslov #Revizija marksizma-lenjinizma u pitanjima oslobodilačkoga rata u Jugoslaviji“. Ta je knjiga zapravo bila naš odgovor na optužbe ruske strane u pogledu partizanskog ratovanja uopće ne samo na Balkanu, a bila je potaknuta sukobom s Informbiroom 1948.. Ruska strana je prigovorila:
‘’The immodesty of the Yugoslav leaders goes so far that they even attribute to themselves such merits as can by no means be ascribed to them. Let us take; for example, the question of the science of warfare. The Yugoslav leaders assert that they have enriched the Marxist science of warfare with the new theory according to which warfare is viewed as a combination of operations of regular troops. partizan detachments and people's uprisings. However. this alleged theory is as old as the world, and. therefore, is nothing new to the Marxist science of warfare. As is known, the bolsheviks applied combined operations of regular troops, partizan detachments and people suprrsrngs through out the period cf the civil war in Russia (1917-1921), they applied it in much greater proportions than was the one in Yugoslavia. Still, the bolsheviks never said thai by applying this method of military operations, they had contributed something new to the science of war fare. They said nothing of the kind; because this same method was successfully applied much before the bolsheviks in the war against Napoleon's troops in Russia in 1812 by Field-marshal Kutuzov. Still, neither did Field-marshal Kutuzov, by applying this method, profess to innovation, because the Spaniards, before Field-marshal Kutuzov, in 1808, began to apply this method in the war against Napoleon's troops (the guerrillas'). It follows, therefore, that what the Yugoslav leaders consider new in the science of warfare is actually old, that it is 140 years old, and what they attribute to themselves as their own merit is actually the merit of the Spaniards.“
Koča Popović je „razmatrao“ problem kako je znao i umio citirajući Tita i Lenjina. Sad ja mislim da obje strane nisu sasvim u pravu, jer je prvi nacrt partizanskog ratovanja dao zapravo Tolstoj u svom monumentalnom djelu „Rat i mir“, a na fundamentu ruskih iskustava u borbama sa Napoleonom početkom 19. stoljeća. Ja sam o tome već pisao u jednoj od svojih svezaka „Kozmologije zlatnoga prstena“, a ovdje ću ukratko ponoviti: Tolstoj opisuje ratna stradanja Rusa za vrijeme tog Napoleonovog pohoda i način obrane pa onda opisuje kako izgleda ta borba:
„Ovakav način sagledavanja rata i ovakva filozofija posebno je eksplicirana u zaključnim poglavljima Tolstojevog romana „Rat i mir“. Tolstoj je razmišljao o ratu kao o rezultanti djelovanja nepoznatih historijskih sila i smatrao je da su odluke prinčeva koji su komandirali armijama i odluke njihovih generala posve irelevantne bez obzira da li je riječ o pozitivnim ili negativnim ishodima:
Partizanski način ratovanja pripada vjerojatno političkoj filozofiji rata za koju filozofiju vrijedi razumijevaje rata kao produzetka političke borbe samo drugim sredstvima ili razumijevanje da je rat akt nasilja u kojem se oponentu nameće volja pobjednika. Pri tome svagda treba imati u vidu da je partizanski način ratovanja zapravo vodenje jednog specijalnog vida obrambenog rata za razliku od ofanzivnog. Prve opise partizanskog načina ratovanja, koliko je nama poznato, također možemo naći u Tolstojevom romanu „Rat i mir“ i to kroz opise borbe ruskih Kozaka sa postrojbama Napoleonove armije. Nekako danas začudno djeluje da je baš Tolstoj dao prve navode o partizanskom načinu ratovanja, ali i o drugim načinima s obzirom da velika većina smatra Tolstoja upravo velikim mirotvorcem i pjesnikom kršćanske ljubavi kao što se to nadaje iz njegovih razmišljanja „Religija i moralitet“ iz 1893. koja su zamišljena kao odgovor na pitanja što ga je velikom piscu uputilo njemačko etičko kulturno drustvo i rada „Zakon ljubavi i zakon nasilja“ koji je nastao negdje pri kraju njegova života gdje je zakon kršćanske ljubavi jedna manifestacija božanskog života i veličanstva Istine i svakako ispred zakona nasilja kao jedne manifestacije sila zla i tame kao stanja permanentne nepravde.
Mi, međutim, smatramo Tolstoja uglavnom pjesnikom kršćanske ljubavi, kao što ranije rekosmo i taj pogrešni utisak proslijeđen je vjerojatno zahvaljujući Ghandijevoj predrasudi o Tolstoju upravo kao začetniku doktrine nenasilja i općenito iskrivljenom pogledu da je upravo Tolstoj onaj kojem pripada primat u formuliranju aktivne politike nenasilja. Međutim, istina je sasvim drugačija. Mogli bismo reći da nikada i kod nikoga ruski historijski roman, koji je za svoju temu imao život ruskog naroda u doba velikih i dramatičnih događaja u Europi, nije imao toliku snagu osvjetljavanja historijske situacije kao upravo kod Tolstoja, jer ovdje nije bila riječ samo o tome da se napiše jedan veliki roman o životu ruskog naroda u doba Napoleonovih ratova, već također da se daju i temeljne filozofske smjernice i ocjene historijskih prilika koje su toliko sudbonosno odredile život ruskog naroda do dana današnjeg oblikujući, konačno, na jedan izvjestan način i njegov karakter i karakter njegovih budućih nastojanja.
O partizanskom načinu ratovanja Tolstoj nam priča ponajviše u Djelu 14 koji obuhvaća jedan dio događaja iz 1812. i to kroz opis komande partizanskog lidera Denisofa i njegovih kozackih i husarskih bandi. Istom Tolstoj nam na samom početku ovog dijela romana daje i jednu „definiciju“ partizanskog načina ratovanja sa kratkim, ali neobično značajnim razmišljanjem o karakteru tadašnje vojne znanosti i svim njenim zabludama, jer naposljetku smatra Tolstoj, vojna znanost nipošto nije znanost mehanike.
On piše:
„One of the most obvious and advantageous infractions of so-called rules of war is the action of isolated individuals against troops crowded together into a mass. This sort of activity ia always seen in wars which assume a popular character. In this form of warfare, instead of one compact body meeting another compact body, men disperse, attack separately, instantly retire when threatened by superior forces, and then reappear at the first favorable opportunity. Thus did the guerrillas in Spain, thus did the mountaineers in the Caucaus, thus did the Russians in 1812. Warfare of this sort is called "partisan" warfare, and people suppose that when it is thus named its meaning is explained. Such warfare, however, not only fails to come under any rules, but is directly opposed to a well-known law of tactics regarded as infallible. This law demands that the assailant shall concentrate his troops so as to be, at the moment of combat, stronger than his enemy. Partisan warfare (always successful, as history proves) is directly opposed to that law. This contradiction arises from the fact that military science takes the strenght of armies to be identical with their numbers. Military science says: The more troops, the greater the strenght. Great battalions are always right: "God is on the side of the heavier battalions". In making this assertion, military science is like the science of mechanics, which, considering the momenta of moving bodies only in relation to their masses, affirms that these forces will be equal or unequal as their masses are equal or unequal. Momentum (quantity of movement) is the product of the mass and the velocity.“ (War and peace, 1992, pg.603)
War and peace, pg 603-628.
Za ovu godinu 1812. važno je spomenuti da Tolstoj obrađuje stradanje francuskih postrojbi zahvaljujući velikoj zimi. Velika Napoleonova armija bila je tada u povlačenju konstantno napadana od ruskih armija i okrutne ruske gerile u pozadini i na bokovima. Moral Francuza je bio prilično slab, dok su internacionalne snage koje su se odupirale Napoleonu neprestance jačale. Pod ovim uvjetima jedina nada koja bijaše preostala bilo je, naravno, povlačenje Napoleonove armije iz Rusije.“
To, međutim, sa Kočom Popovićem nema nikakve veze, ali je istina ono što je sam za sebe rekao u godinama neposredno pred raspad Jugoslavije i pred doba našeg općeg klanja i krvoprolića: „Da Papa nije Papa, ja bih bio Papa!“
Kada banalnost stane da mašta!
''DEKARTOVA SMRT''
Ta je knjiga, prema riječima njenog autora, nastala 1993., ali je publicirana 1996. u Novom Sadu. Kako se meni čini trebala je to biti zapravo jedna teološko-filozofska rasprava o Božjoj egzistenciji, a dobili smo jedan kupus metafora, slika, parabola, sjećanja, susreta, citata od kojih najviše na francuskom, talijanskom i latinskom jeziku bez ikakvog prijevoda na srpski, jer je autor pretpostavljao, da ga čitaju uglavnom obrazovane osobe. Međutim, to nije sasvim točno, jer njega čita i takva đubrad kao što je moja malenkost kojoj francuski jezik i francuska kultura nisu od primarnog interesa.
On tu odmah na prve dvije stranice spominje Montenja, Čerčila, Terencija, Seneku, Sokrata, Platona, Hegela, u najmanju ruku kao da je sve te pisce temeljito prostudirao i duboko sagledao pa sada može besplatno „bulazniti o filozofiji na primjer“. Čitav taj rad je tako postavljen, da se svjesno čitateljstvo pita je li Konstantinović još pri zdravoj pameti ili mu je potrebna posebna skrb kako bi nalikovao jednom od naših najpoznatijih književnih kritičara i filozofa koji bi svakako, da nisu iz tako male sredine, bili pamćeni kao južnoslavenski Sartre ili Proust. Na žalost, Konstantinović je zahvaljujući našoj balkanskoj provinciji ostao isto tako provincijalni pisac bez neophodne oštrine misli i snage duha koji se utopio u mutežu svoje vlastite filozofske bare.
Ja ću to sad ukratko pokušati dokazati:
Autor počinje time kako je on imao svog oca koji je bio veliki gospodin, ali velike usamljenosti koji se sjetio Pascala kojeg je držao na dnu u drugom redu među beznačajnim stvarima (str.5) koji ga je savjetovao da „čita klasike da bi bolje koračao“ (str. 7), da čita Pascala i o mogućnostima Boga, „to gdje je kretanje u nekretanju, beskonačno u konačnom, ono što je, iako je neshvatljivo.“ (str. 16). Sa druge strane Pascal je Dekart koji umire (str- 27), a kod Dekarta je važan red: „Nema poretka bez siromaštva, nema reda u bogatstvu. Red osiromašuje.“ (str. 18)
Ovo mi se čini jako važnim, jer je to kod Dekarta jedno jako važno pitanje. U svojoj „Regulae“, u četvrtoj reguli razmatrajući pitanja algebre, geometrije i istinske metode, Dekart se pita što je to što je matematičko što omogućuje znanstvene discipline kao što su astronomija, muzika, optika, meteorologija, geometrija, algebra?
Dekart kaže, ako apstrahiramo od onog astronomiji svakodnevnog , dakle od zvijezda, od onog muzici svojstvenog dakle od zvukova, od onog geometriji svojstvenog dakle od figura i od onog aritmetici svojstvenog dakle od brojeva, ono što preostaje zajedničko svim znanostima jesu red (ordo) i mjera (mensura). To je ono matematičko svim znanostima.
Svaki red i mjera su odnos ili proporcija, a ono za čim Dekart traga je „generalna proporcija“. Razmatrati generalne proporcije, apstraktne odnose između svih stvari, razmatrati tu čistu relacionalnost zadatak je ne samo matematičkih disciplina, nego i univerzalne matematike, mathesis universalis i sada kakve veze ima „bogatstvo“ ili „siromaštvo“ sa mathesis universalis? Da čovjek pukne od smijeha!
Onda slijedi dalje:
„Bez Boga izvjesno nije istinito. Bez Boga nemoguće je buđenje iz sna.“ (str. 35), onda jedno jako trezveno zapažanje „moj otac je jači dakle od Pascalovog oca“ (str. 40) pa se onda „Pascal rastvorio u Isusu“ u najmanju ruku kao da je to nedostatak ili loš odabir pa onda „Isusov otac je zaborav oca“ (str. 41) „Isus ili oganj što sve spaljuje“.(Ibid)
Pa onda postoje i neke objekcije koje nisu sasvim beznačajne: „Jevrejski narod biće uvek bedan, jer je izdao Isusa i održavat će se, jer nam je potreban kao taj nezamjenljivi izdajnik.“ (str. 47).
Pa onda o lijenosti: „Biti lenj to znači biti lenj za spasenje, lenj za sopstvenu budućnost, lenj za besmrtnost.“ (str- 54).
Pa onda o nasilju: „Prinuda je već u tome da jesi (prinuda svake prinude), nasilje imperativa biti, svako drugo nasilje izvedeno iz ovog nasilja“, kao da se egzistencija Boga i čovjeka svodi na nasilje i prisilu, a ne na Istinu, Dobrotu i Ljepotu, ali je „Bog budući Bog“ (str. 61) vjerojatno u komunizmu pa onda nije čudno da slijede dijelovi i odlomci o Kauckom i Marxu.
... i opet o Ocu, jer „Kritička misao usamljuje, Dekart nema senku, nema sina, ali Dekart nema ni oca.“ (str- 62).
Naravno ne može kod nas u filozofiji bez seksa pa se Konstantinović pita: „Što je zapravo masturbacija: ta saglasnost objektivnih tela, zajedništvo apsolutno usamljenih.“ (str. 154) i mi sada vidimo nivoe i dosege tih filozofskih pitanja koja rješavaju svjetsku ekumensku zagonetku ... „a za dokaz Isusa, to je isto postojanje u bedi kao dokaz Boga.“ (str. 168).
Konačno pri samom kraju Konstantinović kaže: „Ne bojim se ja smrti: bojim se prazne pjace, sećaš li se kakva sam bila u proleće u doba izobilja, u doba đubreta?“ (str. 213). Samo se ne zna točno na koje se doba misli, da li na doba 1941., 1971 ili možda 1991.?
Tako smo mi dobili jedan lišis citata, sentencija, opažanja, mišljenja, doživljaja, sjećanja, pamćenja, jednu hrpu nesuvislih riječi koje ne znače apsolutno ništa, iako se „viskoparno bulazni o filozofiji“ na francuskom i talijanskom jeziku.
Ja se sada, poštovano čitateljstvo, pitam zašto sam se prihvatio ove knjige i sam sebe ne razumijem, ali ne razumijem ni Konstantinovića. Mislim da mi ide lakše sa jednom knjigom sličnog naslova „Zbogom, Dekart“ Keitha Devlina koja je tiskana otprilike istih godina, točnije 1997. u Americi i tu se govori o mnogim filozofskim pitanjima u svezi sa filozofijom Dekarta, ali koja je pisana iz matematičke perspektive uzimajući u obzir pitanja znanosti zaključivanja i mišljenja kao i komunikacije (u okviru rada Stanford Universitys Centre for the Study of Language and Information).
Zato je logika centralna tema ove knjige koja je ovdje shvaćena na jedan osobit način, naime, da su racionalna ili logička misao jedna vrsta mentalne kalkulacije koja pretpostavlja stanovita pravila koja u mnogim slučajevima nisu kao ona u aritmetici. Sa tim da se jezik razumijeva mnogo više prema pravilima logike i da je jezik logični fenomen.
Gledajući ovako čini se, da Konstantinovićeva knjiga nema ama baš nikakve veze sa pravilima logike što se već vidi iz samih citata koji su ovdje navedeni. Sa druge strane Devlin smatra kako je ljudski duh baziran na nekim pravilima, kao logički strukturiran proces i da postoje specifična pravila koja opisuju ovu ljudsku sposobnost. U tom smislu on razlikuje rečenicu od nerečenične sekvencije riječi i ako se već o nečemu raspravlja, onda treba govoriti o logičnoj strukturi argumenata. Tako se čini, da kod Konstantinovića ima mnogo fikcije i francuske literarne škole, ali da mu nedostaje Organon mišljenja i zaključivanja. Devlin se razlikuje od mnogih, jer priznaje podjelu na „tešku“ znanost kao što su matematika, fizika, kemija, biologija i „meku“ znanost koja je meka zato što se bavi ljudima koji su slobodni i koje karakterizira slobodna volja i koji su često nepredvidljivi i koji nisu specijalni entiteti teške znanosti. U tom smislu, uzimajući taj specifično ljudski karakter jezika, može se reći da Konstantinovićeva knjiga dokazuje Humboldtovu tezu, da prirodni jezik ima konačan broj riječi, ali je broj vjerojatnih rečenica u tom jeziku beskonačan. Inače ne bismo mogli govoriti o tome da njegova knjiga vrvi rečenicama bez ikakve realne osnove.
Konačno, ova knjiga Devlina u svojim zaključnim poglavljima drži da treba danas krenuti preko logike prema relativnoj racionalnosti, racionalnosti u kontekstu pa se onda zalaže za meku matematiku koja još uvijek ne egzistira, ali drži da sve više i više raste broj ljudi koji vjeruju tehnikama meke matematike koja će naći analognu upotrebu u znanstvenom razumijevanju i svakodnevnom mišljenju i komunikaciji.
Odatle proizilazi, da je Konstantinovićeva „konstrukcija“ „moguća“, da je ona ‘“vjerojatna“, ali će trebati dosta vremena da se dokažu osnovne fundamentalne teze ove knjige sa tim da ona niti ne iznosi neke posebno naglašene filozofske teze, nego je više nabačaj riječi bez reda i poretka na način, da se gubi svaki smisaoni odnos prema temi koja je početno naznačena. To je i tako slučaj kod modernih filozofa za koje je Niče rekao otprilike: „Filozofija djeluje profilaktički: bolestan čovjek od nje postaje bolesniji, a zdrav zdraviji!“
Hvala!
SLUČAJ MILE BUDAKA
Nakon objavljivanja sporova oko Konstantinovićeve „Filozofije palanke“ i mog uglavnom pozitivnog odnosa prema Nikolaju Velimiroviću, mene su neki hrvatski faktori pitali da li bih ja mogao također reći par riječi o hrvatskom piscu Mili Budaku? Pa istina je, da on nosi izvjesnu težinu u svakom osvrtu na njegovo djelo, jer svaka kritika koja ima u vidu snagu estetičkog izraza ovog pisca ne gubi iz vida njegovo mjesto i ulogu u ustaškom režimu tijekom Drugog svjetskog rata i to je jedan balast kojeg se Budak jako teško može osloboditi. On je bio ambasador Hrvatske u Hitlerovoj Njemačkoj pa je bio ministar vanjskih poslova NDH, pa onda ministar obrazovanja. Po struci je bio pravnik, ali je bio i pisac koji je iza sebe ostavio znatno literarno djelo. Obješen je 1945. nakon što su ga Britanci predali jugoslavenskim partizanima.
Postoji jedana ironija u ovoj priči o Budaku, jer je 1945. obješen zbog svoje uloge u djelu NDH, da bi 40 godina kasnije, znači 1985., bio oslobođen uz glasne ovacije odobravanja, jer su hrvatski komunisti i jugoslavenski partizani, povedeni logikom i doktrinom „ratnog lukavstva“, prograsili u Hrvatskoj Musolinija i čitav ustaški pokret „dobrodošlim“, jer da tobože Musolini nije bio toliko zao koliko se činilo, nego da je bio lider izuzetnih emotivnih i ljudskih osobina.
Kao dokaz ove tvrdnje neka posluži rasprava u CK Hrvatske tih godina povodom snimanja filma u američko-jugoslavenskoj produkciji o Musoliniju pod imenom „Mussolini, The untold story“ sa George C. Scottom u glavnoj ulozi. Ne treba smetnuti s uma, da se cijeli taj filmski projekt snimao u Hrvatskoj i da je cijela Hrvatska bila oblijepljena fašističkom ikonografijom. Mnogi su smatrali ono što je i SUBNOR Hrvatske držao „mudrim“: „...a zašto mi ne bismo nešto i zaradili ?“
Veliki hrvatski pisac koji ima i svoje mjesto u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ Marjan Matković je držao da je to bezrezervno antifašistički film, jer on nikada nije čitao takav američki scenarij sa toliko antifašističkih poruka kao što je bio spomenuti, dok smo troje od nas dvadesetak držali kako je riječ o ratnom zločincu prvog reda i kako je on i „definiran“ u aktima UN-a.
Onda je isto tako naš veliki čovjek Kosta Spaić rekao da je „...učinjena golema nepravda našim mrtvim herojima“, jer se ovdje dramski obrađuje jedan sumoran tip, dok se ja danas pitam kako je moguće, da je kod nas dobrodošao Musolini, dok je na primjer Vladimir Nazor „Srbofil“? To je jedno veliko pitanje i zato danas smatram da djelo Mile Budaka zahtijeva jednu reviziju možda na isti način kao što reviziju zahtijeva i djelo Marjana Matkovića kojem su drame bile prikazivane uživo u režiji Radivoja Lole Đukića i na moskovskoj televiziji (kao što je to slučaj sa njegovom dramom „Na kraju puta“ koja je 1957. postala prva hrvatska drama adaptirana za televiziju).
Mislim, da Mile Budak nije ništa bolji niti gori od Matkovića pa niti od Branka Lustiga koji je počeo sa filmom „Ne okreći se, sine“ 1956., da bi kasnije završio svoju karijeru „Gladijatorom“ iz 2000. sa Russelom Crowom u glavnoj ulozi. Da čovjek pukne od smijeha! Kako im je socijalizam bio prirastao za dušu i tijelo!
Uglavnom, Budak je poznat po glorifikaciji hrvatskog seljaštva i istina je ono što E. Noth piše, da se kod njega nalazi duhovna i realistična koncepcija čovjeka u njegovoj relaciji prema tlu na kojem živi i koje Budak simbolizira kao „srce“. Po tom svom karakteru Budak se značajno ne razlikuje od mnogih drugih hrvatskih pisaca kojima je zavičaj bio tema njihove literature kao što je na primjer također slučaj sa Mirkom Božićem iz njegovih „Kurlana“.
Za mene je ta „zavičajnost“ ograničavajuća, ukoliko ne prinosi narodnom duhu koji opet daje svoje prinose svjetskom narodu na onaj način na koji je to doživljavao kod Hrvata na primjer pokojni Vanja Sutlić. Budakova „Sabrana djela“ objavljena su 1993. i tim je povodom Kravar napisao: „Ustaštvo u njegovoj povijesti bilo je nesumnjivo također pozitivan politički pokret za državotvornu afirmaciju hrvatstva i izraz stoljećima dugih aspiracija hrvatskoga naroda.“
Ja osobno mislim, da je to jedno pretjerivanje kao što mislim da je nipodaštavanje ovog pisca stajalište kako je riječ o „mediokritetskom piscu“ ili „autoru osrednje originalnosti i fantazije“ bez „dugotrajne vrijednosti“. Ja inače imam problema sa dijalektima pa mi je bilo malo teže čitati Budaka, ali sam to učinio za razliku od onih koji „pljuckaju“, a da pojma nemaju o predmetu o kojem govore.
Mislim da je sa Budakom pošlo zlo, ali i nije moglo drugačije u općem poretku zla u NDH i na čitavom Balkanu za vrijeme trajanja Drugog svetskog rata. Stvar je samo u tome, da se to zlo kod nas pojavljuje kao povijesna fatalnost, a odatle i jedan neutralizam kod naših ljudi koji rat isključuju iz moralnog vrednovanja budući ga smatraju neizbježnom pojavom koja se u socijalnom životu ljudi na Balkanu ispoljava kao funkcija prirodnog prava ili povijesne redovnosti. Odatle se i ovo zlo i ovaj poredak zla uzima kao naša povijesna fatalnost, kao bezobziran element u općoj bezobzirnosti kozmičkih procesa.
Znači, odgovornost se ne bi sadržavala u odgovornosti pojedinaca niti naroda, nego bi zavisila od općeg kosmičkog procesa u kojem se poredak zla pojavljuje kao povijesna fatalnost, nešto što nas karakterizira, nešto što je naša sudbina, nešto što je naš usud pa onda nije čudno, da ljudi postaju dio tog općeg zla kao našeg iskonskog grijeha za kojeg se meni čini, da je samo drugo ime za hibris Balkana.
Riječ je, dakle, o jednom amoralnom Bogu koji iskušava ljude, stvarajući ili razarajući, u dobru i u zlu vlastito svoje zadovoljstvo i slavu koji, dakle, stvarajući svjetove oslobađa sebe od nevolja i boli praznine i nesreća kontradikcije koju karakterizira ljudski rod. Zbog toga i mislim, gledajući cjelokupno Budakovao djelo i ono javno političko kao i ono njegovo literarno, da se Budak ne može danas braniti kao moralna nacionalna veličina, već se može uzeti samo kao nacionalna sramota koja ima malo veze sa suvremenom generacijom školovanih mladih ljudi Hrvatske.
NEKI SPOROVI OKO KONSTANTINOVIĆEVE ''FILOZOFIJE PALANKE''
U Sarajevu se 1989. održala konferencija povodom dvadesetogodišnjice objavljivanja „Filozofije palanke“ Radomira Konstantinovića. Nema nikakve sumnje, da je riječ o jednom značajnom djelu koje tretira naše balkanske duhovno-duševne dispozicije i kakve one reperkusije mogu imati na oblikovanje nacionalnih politika posebno u vremenu narastanja konzervativizma i tradicionalizma što je bila karakteristika vremena kraja '80.-tih i početka '90.-tih godina, dakle, neposredno pred najnoviju balkansku kalvariju bratoubilačkog rata. Pored mnogih i ja sam bio pozvan kao sudionik na tu konferenciju i dao sam jedno svoje viđenje te knjige i njenog suvremenog značenja.
Mnogi su govorili o „smrti Jugoslavije“ kao što je to na primjer bio Babić Goran pa su onda govorili o nužnosti ne reforme, već revolucioniranja naše jugoslavenske partije kao što je to govorio Prvoslav Ralić držači, da palanački duh sve vraća unatrag i stoga je zaustavljena povijest, da nas je demokracija i civilizacija mimoišla i da treba kritički razobličiti našu povijest.
Sam autor autor „Filozofije palanke“ Radomir Konstantivić je napomenuo, da duh antiduh palanke nije nikakva crna privilegija drugih, on je trajno iskustvo svakog od nas dodavši kako uvijek ima nečega tragičnog u žrtvama ovog duha, čak i u onima koji su koji su najsvirepiji, koji su najdublje zagazili u barbarizam:
„Mislim da i nacionalisti, onima kojima dugujemo tolika naša zla i koji nam svima sada rade o glavi, a glave nam igraju to da znate, da su dakle i ti nacionalisti negdje na dnu bića, mislim da su i oni u ovom smislu tragični, jer što pamti dubinski njihova nacija, ako ne ideal beskonfliktnosti, ideal jedinstva bez suprotnost.“
Konstantinović je onda ocrtavajući slijepilo takvog svijeta, njegove zamućene poglede i opakost parabolično izgovorio:
„Svakog jutra sa strahom gledam svoje oči u ogledalu.“
Meni iskreno rečeno tada nije bilo sasvim jasno što se hoće reći time „...da nam danas glave igraju...“, a nije mi danas sasvim jasno imajući baš Konstantinovića kao primjer, jer je on za vrijeme rata isto tako prolazio kao i u vrijeme trajanja jugoslavenskog režima pa mu je tako bilo dobro i u socijalizmu kao što mu je bilo dobro i u kapitalizmu, ako ne i bolje.
Za vrijeme rata 1992. pet dana nakon početka opsade Sarajeva osnovao je Beogradski krug nezavisnih intelektualaca koji su se protivili ratu. Tada je definirao Drugu Srbiju kao onu Srbiju koja se ne miri sa zločinom.
1994. u vrijeme zamaha povijesnog revizionizma osnovao je Društvo za istinu o antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji od 1941.-1945. koje danas postoji pod imenom Savez antifašista Srbije.
2003. primljen je u Akademiju nauka Bosne i Hercegovine, a preminuo je u Beogradu 2011. u priličnim godinama. Znači ne bi se moglo reći, da je bio onemogućavan, da je bio spriječen, da su se protiv njega vodile neviđene kampanje. Sasvim suprotno, bio je to jedan komotan život u usporedbi sa stradanjima mnogih u tome ratu na tim prostorima.
Počeo sam svoju diskusiju navođenjem nekih teza koje su iznijete u „Filozofiji palanke“ suprotstavljajući racionalizmu Konstantinovića „Logiku srca“ koju imamo i kod Pascala, da bih diskusiju zaključio sumornim predviđanjima bratoubilačkog rata, jer država nije riješila neke fundamentalne državne probleme kao što je to inflacija, zaokret prema liberalnoj politici, odustajanje od socijalizma i prihvaćanje kapitalističkih modela. Dakle, u tom velikom prilogu svega moglo se naći, a sad bih malo pojasnio što sam zapravo time htio reći.
Centralni je problem „Filozofije palanke“ dijagnoza, da je iracionalistička i intuicionistička srpska filozofija koja je tražila „svečovečansku kosmičku ljubav“ konačno rješenje ekumenske zagonetke završila tridesetih godina u suprotstavljanju duha patrijalhalne civilizacije evropskom racionalističkom duhu. Osobno mislim, da je s ovim stavom učinjena jedna velika nepravda srpskoj teološkoj misli posebno ukoliko imamo na umu i takve pravoslavne mislioce kao što je Nikolaj Velimirović koji je baš tih tridesetih godina razmatrao razloge i uzroke općeg svjetskog potonuća pred ratnu kalvariju Drugog svjetskog rata:
„Ovaj duh je okrenut protiv povijesti, svemu tuđinskom i duh je protivljenja povijesti. Ono što je nužno za Europu nije nužno za ovaj duh, europska sudbina koja je sudbina racionalizma i tehnicizma ne mora biti srpska ili općebalkanska sudbina. Iracionalizam je oruđe protiv europsko odnosno protu-svjetsko. On je funkcija kritike Europe kao svijeta racionalizma, duh koji osporava taj racionalizam i tehnicizam i povijest koja se oplodila u samom humanizmu. Duh naroda u svom pozivanju na stvaranje moderne srpske kulture na osnovama patrijalhalne civilizacije ovdje se ističe protiv same povijesti. Bačlamsla kultura je primitivno tradicionalistička što znači, da nije racionalistička i tehnicistička i da samim tim njena budućnost ni u kojem slučaju ne mora biti europska. Racionalizam na Balkanu nisu bili i nikada neće ni biti. Iracionalizam i instuicionizam nalaze svoju zajedničku točku u protiu-europejstvu pozivanjem na „svečovečanski duh buduće srpske kulture“. Stoga je duh naroda izraz agonije pa ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskog duha, strah duha od duha.“
(„Filozofija palanke“, str. 348-366)
Meni se i danas čini, da je ovdje riječ o jednom zagovaranju racionalizma kao europske činjenice, iako je problem što zapravo ta Europa znači i danas pa se tako slažem sa Krležom koji je pisao svojevremeno, da je šest stoljeća kapitalističkog razvoja Europe dugi povijesni period jedne civilizacije kojoj su faktori sile i dividenda bili i ostali jedini istinski principi. Za samog Krležu Europa je bila i ostala jedan beskrupulozan mehanizam banki, vojski i crkve kao onih političkih snaga koji mogu svakog trena svesti sva ljudska prava, sav humanizam sav duh do pojma apsolutne ništice. U ovom stavu se slažu i Krleža i Velimirović, samo što je malo drugačije izraženo pa je tako Velimirović zapisao u svojoj knjizi koja je nastala 1927., a tiskana je 1931. „Rat i Biblija“, da je svjetski rat prouzročen bogoodstupništvom, ohološću i bezakonjima kršćanskih naroda u Europi o to je otprilike slična teza.
Ja sam onda toj racionalističkoj paradigmi koju zagovara Konstantinović suprotstavio onu Pascala koji stoji na tom polazištu, da se apstrakcijama racionalističkih sistema suprotstave konkretne forme života. Znači, ja sam ostao ovdje na zapadnome mišljenju, nisam krenuo dalje od toga prema npr. Dostojevskom ili cijeloj ruskoj filozofiji od Solovjeva do Berđajeva ili Epštajna. Za Pascala je pitanje smisla i spasa čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije ni u prirodnoj znanosti niti je njegova sudbina određena objektivom moći normi, već je ta sudbina određena u duši samog čovjeka. Pascalov pesimizam i obrat prema vjeri rezultat je jednog misaonog uvida, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida u svjetsko-povijesno zbivanje, nikakvog ubjedljivog dokaza Boga, ali postoji potreba za tim, grozničavo traganje za smislom.
Činjenica smrti čini tu dilemu neizbježnom. Dakle, ovdje je izražen jedan stav kako se u svim tim pitanjima mora apelirati na izvan intelektualne pogonske snage. Zato je Pascalov Bog, Bog izbavljenja duše, Bog kojeg osjećamo srcem, a ne u razumu i zato je on Bog kršćanske milosti. Ukidanje proturječnosti čovjekovog života u Kristovoj milosti pravi je smisao religije. Dakle, „srce“ ovdje nije ništa drugo, već nositelj želje za smislom našeg života.
Ove je teze posebno razmatrala pravoslavna teologija, a nalaze se i kod Velimirovića u njegovom djelu „Rat i Biblija“ gdje se u formi dijaloga iznose viđenja autora, pred ratnu kataklizmu Drugog svjetskog rata, o ratu uopće, o njegovim uzrocima, o njegovim posljedicama uvijek imajući na umu biblijski koncept kojeg se Velimirović čvrsto drži. Postojao je '60.-tih godina i rad Edvarda Kardelja sličnog naslova „Rat i socijalizam“, ali on nema nikakve veze sa Velimirovićem, jer je kod Kardelja bit borbe za mir sektor borbe za socijalizam:
„Socijalizam prihvaća samo one obrambene, revolucionarne i narodno-oslobodilačke ratove koje nameću snage reakcije i imperijalizma odnosno neophodna borba protiv njih.“
i onda uzimajući kineski slučaj govori o „miroljubivoj koegzistenciji“.
Velimirovićev koncept se značajno razlikuje od ovog Kardeljevog, ali se razlikuje i od katoličke bellum iustum teorije koja je ostala više na teoriji države i prava, dok je Velimirovićevo mišljenje subjektivno i prožeto dubokim osobnim osjećajima, jer je kod bellum iustum teorije De Vitorie i Franje Suareza rat moguć, jer principijelni pacifizam ignorira opće dobro čovječanstva. Zamislive zloće rata ne mogu ipak biti tako teške kao najviše dobro politike, naime, pravni poredak mira. Takav je poredak nužno bilo braniti bilo silom uspostaviti. Velimirović ima sasvim drugačije objekcije.
Ta je knjiga Velimirovića „Rat i Biblija“ nastala na temelju rasprava koju su vodili sudionici konferencije u Vilijamstaunu 1927. o mogućnostima mira među ljudima i on je tu knjigu posvetio svojim prijateljima sa kojima je raspravljao tu tematiku. To je jedna rasprava koja ima u vidu nadolazeću ratnu kataklizmu Drugog svjetskog rata pa se postavljaju pitanja o uzrocima tog rata, kakva je njegova priroda, kakve su šanse mira među ljudima i on tu istina govori kritički o Europi, govori o tom europskom duhu i američkom također, ali postavlja neka ograničenja: Velimirović smatra da Makijavelijevoj i Ničeovoj doktrini rata može suprotstaviti biblijski koncept s obzirom na činjenicu ondašnjeg vremena, da se svi zaklinju u mir, da svi faktori govore o miru, a da mira nigdje nema.
„O miru se danas toliko govori ne zato što postoji mir, nego zato što je mir u opasnosti.“
(str. 6)
i on iznosi svoj nauk da će ...
„...užasi razorenja u budućem ratu prevazići sve užase ratne iz prošlih vremena...“
... i da će se...
„...budući rat odlikovati odsustvom ideja i odsustvom milosti i junaštva.“
(str. 8).
„Postoji jedan zakon grijeha koji je uzrok rata kao kod Kaina i Abela, rat čovjeka protiv čovjeka posljedica je rata čovjeka protiv Boga, rat roditelja protiv Boga produžuju djeca ratom jedan protiv drugog.“
(str. 10).
Pa onda govori o prirodi toga rata:
„... da oni koji ratuju za pljačku mogu u početku uspijevati, da pljačkaši i nasilnici uspijevaju ne zbog svoje moći, nego zbog grešnosti naroda na kojega udaraju, da pripadnici Božji poražavaju neprijatelja kada vojuju za obranu napadnutih i nemoćnih.“
(str. 12)
„... da preljub i nemoral donose nesreću u ratu...“
(str. 13)
„... da ni jedan narod ne može griješiti protiv zakona Božjeg i živjeti u miru, da Gospod nad vojskama mrzi pljačkaše u ratu, da pljačka sprečava uspjeh vojske...“
(str. 16)
„... da su uzroci rata u rukama ljudi a posljedice u rukama Boga...“
(str. 17)
„... da zbog dobra dobrih starješina Gospod daruje mir i blagostanje jednom narodu, da sa narodima u ratu biva isto kao i sa pojedincima u miru tj. da ortakluk sa zlim donosi svima ortacima zlo...“
(str. 23)
„... da bogatstvo ne pomaže, da oružje ne pomaže, da je sa nepravednom stranom strah, a sa pravednom hrabrost, da o ratu ne odlučuje Broj, nego Bog.“
(str. 29)
Naravno, ima mnogo teza izraženih u ovoj knjizi i navoda iz Biblije i iz Starog i Novog zavjeta, ali svima njima je zajednička jedna istina o ratu i ratnim stradanjima ljudi.
Sad se postavlja pitanje po čemu je ova srpska filozofija iracionalistička i po čemu je ona, navodno, rješavajući ekumensku zagonetku završila, tridesetih godina, u suprotstavljanju duha patrijalhalne civilizacije europskom racionalističkom duhu. Hoće li mi netko reći, da su europski Makijaveli i Niče na koje se odnosi Velimirovićeva knjiga duh same povijesti, duh racionalizma i svjetsko rješenje ekumenske zagonetke? Kad banalnost stane da mašta! Ja se danas pitam koliko je ta naša jugoslavenska kultura bila opterećena banalnostima samoupravnog socijalizma, da su skoro svi u toj jugoslavenskoj kulturi bili zapravo jedan titoistički banditizam koji je vedrio i oblačio cijelom državom, da bi danas nekoliko desetljeća kasnije opraštali se od nje spašavajući ono malo što se spasiti može.
