O KOČI POPOVIĆU
O Koči Popoviću mnogo toga je znano. Ja bih htio tome samo pridodati neka svoja razmišljanja. Nema nikakve sumnje, da je kod njega riječ o našem velikom piscu isto tako velike biografije. On je djetinjstvo proveo u Švicarskoj, mladost i studij u Francuskoj, bio je dobrovoljac u Španjolskoj pa je onda bio vojskovođa na Balkanu za vrijeme Drugog svjetskog rata pa onda ministar vanjskih poslova Jugoslavije i još koješta drugog.
U toj „velikoj“ biografiji postoji sasvim „malih“ elemenata koji su uglavnom nepoznati ili su prešućivani kako bi se sačuvala karizma ovog prosječnog poručnika koji je dospio do generallajtanta jugoslavenske vojske. Prvi takav maleni element biografije je događaj iz 1940. kad je Koča uhapšen i mučen u zatvoru. U zatvoru na Adi Ciganliji ležao je šest mjeseci, a na slobodu je pušten početkom ožujka 1941. Koča se navodno u zatvoru nedostojno držao pred klasnim neprijateljem zbog čega je isključen iz KPJ u veljači ili ožujku 1941. Prema Đilasu, Koča je poslije „kraćeg batinanja odao Rankovićevo ime“, a prema samom Koči: „Đilas se slabije držao na robiji. Nepošteno je mene oklevetao, iako je znao da nisam odao autora nacrta proglasa (Đilas je autor) i niko zbog mene nije uhapšen.“, tako da danas ne znamo točno tko laže, Đilas ili Popović pa se moramo opredjeljiti između njih prema nekim svojim kriterijima manje ili veće sklonosti ili pak osude.
Drugi mali element je taj, da je Koča Popović nakon rata dok je bio jugoslavenski funkcioner pored velebne vile u Beogradu imao i „vikendicu“ u Dubrovniku koju su „dignuli u vazduh“ pripadnici hrvatskog Vijeća obrane i Zbora narodne garde 1993., čini mi se sada. Onda saznajem kako je ta kuća bila na atraktivom dubrovačkom predjelu Ploče u Koločepskoj ulici 5. Kuću u slikovitoj i tihoj ulici što počinje tik iznad poznate gradske plaže Banje, Vukojevići su godinama bespravno koristili, a ovom presudom daleko od očiju javnosti okončana je jedna od najdužih dubrovačkih parnica.
Da stvar bude još interesantnija, spomenuta nekretnina bila je u vlasništvu pokojnog generala JNA, narodnog heroja Koče Popovića i njegove supruge Lepe Perović. Nakon Kočine smrti, kuću nasljeđuje supruga, a zatim njezina sestra Branislava Nešković. Starica koju mnogi hrvatski znanstvenici još pamte kao direktoricu Instituta za nuklearnu fiziku u Vinči kod Beograda, često je koristila kuću, da bi '90.-tih godina zbog rata prestala dolaziti u Dubrovnik. Izolacija Srbije od međunarodne zajednice i teški uvjeti života tjeraju Branislavu Nešković da 2001. proda kuću iz koje je Koča u zadnji trenutak 1991. pobjegao spašavajući se od granata armije kojoj je nekada zapovijedao kao Titova desna ruka.
To čitam u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., jer su svi ti naši funkcioneri iz bivšeg režima imali svoje „vikendice“ prema uzoru na Tita, jer „ako može on što ne bih i ja“ pa je to onda bila cijela moda vikendica, trošenja, lagodnog i raspuštenog življenja u duhu neodgovornosti, bahatosti, javašluka, nemara, nebrige i raskalašenosti. To je vladalo cijelom državom od vrha do dna, a kod najsiromašnijih ljudi te zemlje je bilo tumačeno i razumijevano stanjem: „nitko mene ne može tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi.“ Vidimo kako je to danas sasvim drugačije!
Koča Popović je 1931., dakle u dobi od 23 godine, napisao „Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnoga“. Ta je knjiga u zadnjem Prosvetinom izdanju u Beogradu bila uz raspravu „Hronika lumbaga ili Slavenska binda“ ili nekako tome slično, dakle, svakako je imala referencije prema balkanskom slučaju, ali ako i nije, nije važno, bila je svakako najpoznatija knjiga srpskog nadrealizma koji je i u ovom slučaju, kao što je inače redovito slučaj kod Srba, imao svoje vojno obilježje, jer je poznato kako je Koča potpisivao dokumente, manifeste, proteste bez obzira je li riječ o literarnoj i umjetničkoj kritici, dakle, nadrealizmu ili pak o taktičkom djelovanju neke vojne formacije, divizije ili armije.
Taj „Nacrt...“ počinje ovim riječima: „Misao je proizvod materije“, „Dijalektika je način na koji naša misao može najtačnije da tumači materiju“, „Materija i podsvest stvarne su jedino kao proces“, a one su „oruđe i gradivo praktične misli“, „One su neizbežno subverzivne“, A taj „izopačeni normativni moral“ i njegovo „filozofsko usvajanje od kategoričkog imperativa Kanta u 'Kritici praktičkog uma' do Sigmunda Freuda tipičan je primer tog društveno misaonog, samoodbrambenog, a paradno slobodoumnog mehanizma gde je sadržina stvarnosti izneverena konvencionalnim apstrakcijama“.
Sa druge strane moral uvijek mora biti aktivan, preobražavalački i to je onda moderan moral protiv „reakcionarne misli“ pa onda o izvorima ljudskog stvaralaštva:
„Opozicija, dakle, između re zultata dadaizma i rezultata uobičajenih misaonih postupaka, otkrila se kao opozicija između data podsvesti i data svesti. To iskustvo imalo je prirodno kao prvu posledicu zaključak, još mutan, da se ti podaci podsvesti mogu ne samo iskoristiti u njihovom negativnom značaju, to jest kao princip dezagregacije i zabune, već da oni sami, u svom ulančavanju, mogu značiti jednu aktivnost koja vredi kao takva, mogu biti jedan pozitivan princip stvaralaštva.“
Pa onda o filozofiji kao znanosti o znanosti:
„Time što je, od trenutka kada je podsvest ostvarena kao psihološka, to jest naučna kategorija, iracionalno dobilo sadržinu, time, dakle što se došlo do jedne konkretno-filozofske upotrebe iracionalnog, filozofija, kao nauka o naukama, sada je u mogućnosti, ne opredeljujući se unapred, da stvarno vodi računa i o racionalnom i o iracionalnom.’’
I konačno o Bogu:
„Cela ta staklarsko-zidarska radnja najbolje je oličena u ideji boga, koja je, na najvišem vrhu krova, istovremeno vetrokaz, barjačić i gromobran (a groma ni od korova!). Kao filozofska ideja, kao lažno iracionalna konstrukcija racionalne svesti, ideja boga u svakom slučaju otpada, a sa njom zajedno nestaje i celoga krova.“
Pa onda slijedi rasprava o paranoji, psihoanalizi i ideji Boga u duhu Freuda i Adlera i završava zalaganjem za jednu fenomenologiju iracionalnog koja je shvaćena ovdje otprilike ovako:
‘’I jedna fenomenologija iracionalnog postajanja materije i želje ima iste konkretne posledice kao i sama ljubav, koja je, u svojoj nezadržanoj subverzivnosti, neshvatljiva van te ovaploćene sadašnjosti. Takva fenomenologija je i sa stanovišta aktivne praktične misli, ako je ova zaista moderna, ne samo opravdana no i neophodna, jer ona jedina omogućava pravo saznanje o onoj imanentnoj slobodi i iracionalnoj istini čiji je dijalektički momenat. Bez te fenomenologije, ni aktivna praktična misao ne bi imala dovoljno široku skalu efikasnosti, pošto je, kao dijalektička negacija reakcionarne misli.
Što oštrije uskoriti prosuđivanje, što odrđenije aktivirati partikularizovan život znači shvatiti pravi smisao ravnodušnosti univerzalnog fenomenološkog trajanja.’’
Ja ne mogu, naravno, ovdje referirati o Kantu iz njegove „Kritike praktičnog uma“ ili iz njegovog rada „Vječni mir“, ali mogu reći da je jako teško Kantovu moralnu misao shvatiti „izopačenim normativnim moralom“, jer kod Kanta moralni zakon je objektivan, on znači univerzalni princip, važeći za svako umno i ograničeno biće tj. načelo prema kojem ono treba djelovati, dakle imperativ ili zapovijed, a ono je kod Kanta kao što je poznato izvedeno iz Evanđelja u Novom zavjetu koji glasi: „Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini.“ Dakle, djelovati prema moralnom zakonodavstvu uma znači djelovati prema nekoj svrsi, cilju, ideji, idealu, zadatku, jer je ovdje riječ o umskom postavljanju svrhe za svaku moguću djelatnost.
To, dragi Koča Popoviću, nije da li imam vikendicu ili ne, da li su mi jutros papuče mokre ili nisu ili da li mi je svrha biti na planetu Zemlja, da bih bio govornik u UN, nego je taj imperativ mišljen kao uvjet slobode čovjeka. Upravo ovaj zakon, kaže Kant, mora voditi i do mogućnosti drugog elementa najvišeg dobra, tj. do blaženstva koje je primjereno ćudorednosti, tj. on mora postulirati egzistenciju Boga kao nužno pripadnu mogućnost najvišeg dobra i on piše na str 177. i 178. Svoje „Kritike praktičnog uma“:
„Na takav način moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje svrhe čistog praktičkog uma vodi do religije tj. do spoznaje svih dužnosti kao božanskih zapovjesti, dakle, ne kao sankcija tj. samovoljnih, samih iz sebe slučajnih odredaba neke tuđe volje, nego kao bitnih zakona svake slobodne volje same za sebe.“
I što je tu sada kod Kanta „izopačeno“, jer stvaralaštvo je djelovati prema svrhama? Kant govori o „posljednjoj svrsi Božjoj u pogledu STVARANJA svijeta“ - najviše dobro - kojem dodaje uvjet da se bude dostojan blaženstva tj. ćudorednosti upravo tih istih umskih bića. Znači, umjetnost i stvaranje se ne bi razvijalo mimo ili sa druge strane ćudorednosti, nego je primjerenost volje najvišem dobru, dakle, da čovještvo u našoj osobi nama samima mora biti sveto. To malo veze ima sa cjelokupnim djelom Koče Popovića.
Kao dokaz te porazne činjenice neka posluži drugo djelo Koče Popovića, a to je „Dnevnik“ kojeg je vodio kao komandant partizanskih jedinica za vrijeme Drugog svjetskog rata na Balkanu. Tu mi saznajemo koješta, gledamo kako izgleda borba protiv „reakcionarnih snaga“, kako izgleda taj autentični moral za razliku od „izopačenog normativnoga morala“: Tu čitamo o tome kako su njegove jedinice vodile borbe s ustaškim postrojbama i kako su palili četnička sela. Kao što je poznato, Popović je bio također komandant glavnog štaba NOV i POJ Srbije:
„Kada smo prešli most na Limu zaustavila nas je četnička straža. Odveli su nas u jednu kuću koja je tu pored samog mosta. U njoj je bilo 30-tak četnika, prljavih, većinom pijanih, u sobi jedva osvjetljenoj. Dočekali su nas dvosmisleno, dali nam nešto da jedemo, a oni su stalno pili. Bezobrazno su tražili da im damo metke: treba im da love ribu! Neke su naše grlili, pipali im oružje. Čitava atmosfera bila je nekako zapeta, pijana, ljuljala se od odvratnog mešanja do divlje ozlojođenosti. Onaj komandir je nešto razgovarao telefonom sa nekim izmišljenim doktorom, možda ni sa kim nije razgovarao, nego nas je hteo da teroriše i onda pijan rešavao da li da nas pusti ili sve pokolje. Nekako smo se izvukli iz njihova smrdljivog 'zagrljaja'.“
(str.14)
... ili na stranici 27 čitamo:
„25. maja stigli sa 4 bataljonom u selo Šipačno. Iz tog sela 30 bivših partizana pošli sa četnicima na čelu sa komandirom i političkim komesarom. Spalili kuće komandira i političkog komesara i streljali četiri uhvaćena bivša partizana. Seljaci bili veoma zaplašeni od četnika i Italijana koji su dan pre odstupili iz sela.“
Kao da ti nesretni „seljaci“ nisu bili zaplašeni i od partizana za koje se nikako ne bi moglo reći, da su bili janjad ili manje okrutni od neprijatelja, ali to nema veze u Popovićevoj borbi protiv snaga reakcije, divljaštva i primitivizma o čemu također svjedoče i dokumenti iz srpnja i kolovoza 1944. kad je zahtijevao i tražio od saveznika bombardiranje Leskovca gdje je poginulo preko 2.000 stanovnika tog grada. Gledamo kako izgleda „stvaralaštvo“ Koče Popoviće i njemu sklonih „filozofa“ koji su vedrili i oblačili jugoslavenskom kulturnom scenom.
Konačno bih rekao par riječi o onom vremenu, dok je Koča Popović bio načelnik Generalštaba jugoslavenske vojske s obzirom na jednu knjigu koju je napisao 1949. koja u prijevodu nosi naslov #Revizija marksizma-lenjinizma u pitanjima oslobodilačkoga rata u Jugoslaviji“. Ta je knjiga zapravo bila naš odgovor na optužbe ruske strane u pogledu partizanskog ratovanja uopće ne samo na Balkanu, a bila je potaknuta sukobom s Informbiroom 1948.. Ruska strana je prigovorila:
‘’The immodesty of the Yugoslav leaders goes so far that they even attribute to themselves such merits as can by no means be ascribed to them. Let us take; for example, the question of the science of warfare. The Yugoslav leaders assert that they have enriched the Marxist science of warfare with the new theory according to which warfare is viewed as a combination of operations of regular troops. partizan detachments and people's uprisings. However. this alleged theory is as old as the world, and. therefore, is nothing new to the Marxist science of warfare. As is known, the bolsheviks applied combined operations of regular troops, partizan detachments and people suprrsrngs through out the period cf the civil war in Russia (1917-1921), they applied it in much greater proportions than was the one in Yugoslavia. Still, the bolsheviks never said thai by applying this method of military operations, they had contributed something new to the science of war fare. They said nothing of the kind; because this same method was successfully applied much before the bolsheviks in the war against Napoleon's troops in Russia in 1812 by Field-marshal Kutuzov. Still, neither did Field-marshal Kutuzov, by applying this method, profess to innovation, because the Spaniards, before Field-marshal Kutuzov, in 1808, began to apply this method in the war against Napoleon's troops (the guerrillas'). It follows, therefore, that what the Yugoslav leaders consider new in the science of warfare is actually old, that it is 140 years old, and what they attribute to themselves as their own merit is actually the merit of the Spaniards.“
Koča Popović je „razmatrao“ problem kako je znao i umio citirajući Tita i Lenjina. Sad ja mislim da obje strane nisu sasvim u pravu, jer je prvi nacrt partizanskog ratovanja dao zapravo Tolstoj u svom monumentalnom djelu „Rat i mir“, a na fundamentu ruskih iskustava u borbama sa Napoleonom početkom 19. stoljeća. Ja sam o tome već pisao u jednoj od svojih svezaka „Kozmologije zlatnoga prstena“, a ovdje ću ukratko ponoviti: Tolstoj opisuje ratna stradanja Rusa za vrijeme tog Napoleonovog pohoda i način obrane pa onda opisuje kako izgleda ta borba:
„Ovakav način sagledavanja rata i ovakva filozofija posebno je eksplicirana u zaključnim poglavljima Tolstojevog romana „Rat i mir“. Tolstoj je razmišljao o ratu kao o rezultanti djelovanja nepoznatih historijskih sila i smatrao je da su odluke prinčeva koji su komandirali armijama i odluke njihovih generala posve irelevantne bez obzira da li je riječ o pozitivnim ili negativnim ishodima:
Partizanski način ratovanja pripada vjerojatno političkoj filozofiji rata za koju filozofiju vrijedi razumijevaje rata kao produzetka političke borbe samo drugim sredstvima ili razumijevanje da je rat akt nasilja u kojem se oponentu nameće volja pobjednika. Pri tome svagda treba imati u vidu da je partizanski način ratovanja zapravo vodenje jednog specijalnog vida obrambenog rata za razliku od ofanzivnog. Prve opise partizanskog načina ratovanja, koliko je nama poznato, također možemo naći u Tolstojevom romanu „Rat i mir“ i to kroz opise borbe ruskih Kozaka sa postrojbama Napoleonove armije. Nekako danas začudno djeluje da je baš Tolstoj dao prve navode o partizanskom načinu ratovanja, ali i o drugim načinima s obzirom da velika većina smatra Tolstoja upravo velikim mirotvorcem i pjesnikom kršćanske ljubavi kao što se to nadaje iz njegovih razmišljanja „Religija i moralitet“ iz 1893. koja su zamišljena kao odgovor na pitanja što ga je velikom piscu uputilo njemačko etičko kulturno drustvo i rada „Zakon ljubavi i zakon nasilja“ koji je nastao negdje pri kraju njegova života gdje je zakon kršćanske ljubavi jedna manifestacija božanskog života i veličanstva Istine i svakako ispred zakona nasilja kao jedne manifestacije sila zla i tame kao stanja permanentne nepravde.
Mi, međutim, smatramo Tolstoja uglavnom pjesnikom kršćanske ljubavi, kao što ranije rekosmo i taj pogrešni utisak proslijeđen je vjerojatno zahvaljujući Ghandijevoj predrasudi o Tolstoju upravo kao začetniku doktrine nenasilja i općenito iskrivljenom pogledu da je upravo Tolstoj onaj kojem pripada primat u formuliranju aktivne politike nenasilja. Međutim, istina je sasvim drugačija. Mogli bismo reći da nikada i kod nikoga ruski historijski roman, koji je za svoju temu imao život ruskog naroda u doba velikih i dramatičnih događaja u Europi, nije imao toliku snagu osvjetljavanja historijske situacije kao upravo kod Tolstoja, jer ovdje nije bila riječ samo o tome da se napiše jedan veliki roman o životu ruskog naroda u doba Napoleonovih ratova, već također da se daju i temeljne filozofske smjernice i ocjene historijskih prilika koje su toliko sudbonosno odredile život ruskog naroda do dana današnjeg oblikujući, konačno, na jedan izvjestan način i njegov karakter i karakter njegovih budućih nastojanja.
O partizanskom načinu ratovanja Tolstoj nam priča ponajviše u Djelu 14 koji obuhvaća jedan dio događaja iz 1812. i to kroz opis komande partizanskog lidera Denisofa i njegovih kozackih i husarskih bandi. Istom Tolstoj nam na samom početku ovog dijela romana daje i jednu „definiciju“ partizanskog načina ratovanja sa kratkim, ali neobično značajnim razmišljanjem o karakteru tadašnje vojne znanosti i svim njenim zabludama, jer naposljetku smatra Tolstoj, vojna znanost nipošto nije znanost mehanike.
On piše:
„One of the most obvious and advantageous infractions of so-called rules of war is the action of isolated individuals against troops crowded together into a mass. This sort of activity ia always seen in wars which assume a popular character. In this form of warfare, instead of one compact body meeting another compact body, men disperse, attack separately, instantly retire when threatened by superior forces, and then reappear at the first favorable opportunity. Thus did the guerrillas in Spain, thus did the mountaineers in the Caucaus, thus did the Russians in 1812. Warfare of this sort is called "partisan" warfare, and people suppose that when it is thus named its meaning is explained. Such warfare, however, not only fails to come under any rules, but is directly opposed to a well-known law of tactics regarded as infallible. This law demands that the assailant shall concentrate his troops so as to be, at the moment of combat, stronger than his enemy. Partisan warfare (always successful, as history proves) is directly opposed to that law. This contradiction arises from the fact that military science takes the strenght of armies to be identical with their numbers. Military science says: The more troops, the greater the strenght. Great battalions are always right: "God is on the side of the heavier battalions". In making this assertion, military science is like the science of mechanics, which, considering the momenta of moving bodies only in relation to their masses, affirms that these forces will be equal or unequal as their masses are equal or unequal. Momentum (quantity of movement) is the product of the mass and the velocity.“ (War and peace, 1992, pg.603)
War and peace, pg 603-628.
Za ovu godinu 1812. važno je spomenuti da Tolstoj obrađuje stradanje francuskih postrojbi zahvaljujući velikoj zimi. Velika Napoleonova armija bila je tada u povlačenju konstantno napadana od ruskih armija i okrutne ruske gerile u pozadini i na bokovima. Moral Francuza je bio prilično slab, dok su internacionalne snage koje su se odupirale Napoleonu neprestance jačale. Pod ovim uvjetima jedina nada koja bijaše preostala bilo je, naravno, povlačenje Napoleonove armije iz Rusije.“
To, međutim, sa Kočom Popovićem nema nikakve veze, ali je istina ono što je sam za sebe rekao u godinama neposredno pred raspad Jugoslavije i pred doba našeg općeg klanja i krvoprolića: „Da Papa nije Papa, ja bih bio Papa!“
Kada banalnost stane da mašta!
