PROŠLA JE KROZ CIJELI MOJ ŽIVOT

28.07.2021.



slika: digital art

prošla je kroz cijeli moj život
i ja sam dijelio sa njom
svaki dijelić svoga sjećanja
na svoj Grad,
na svoje prijatelje,
na svoje roditelje,
na svoju nonu,
na svog djeda,
i još koješta,
ali doživjeh jadan,
da nikakvog respekta ne pokaza
prema mojim događajima,
nego se samo tiho iskulja
iz mojih sanja
kao prepredeni kradljivac para


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66744

PRVI SUSRET

16.07.2021.



slika: digital art


vidio sam te malu
majušnu kao bobu krivaje
ta je boba svinuta
nije boba crnoga grožđa
vidio sam te samu
u pličini gdje su vode bile mlake
i rekao bih sada
bolje je da su bile takve
duboke su vode hladne
teške i tamne
teško je podnijeti
one koji neizdržljivo pamte

ljubi me, ljubi me
ljubi me žarko kao sunce
hladno je od ove duboke vode
moje misli mrzle su od crnine
to u mojoj duši
rana je od sjene tvoje
smotrio sam
sve sekunde u vječnosti
beskonačno disanje ljubavi
naša igra
bijaše pusta želja od kamena
željo moja
tugo mojih snova
kako nježno zvuči pilarska harfa
to u mojim grudima
plima je od svih naših neodsviranih nota

oprosti mi,
oprosti mi na toj gorkoj ljubavi
ne ljubim bez srca
u vode mokre
dažd je od vode
tijela su naša od mora slana
što osta od tvoga pogleda uprta u daljine
što vidiš tamo
horizont
plava linija sjedinjenja
neba i mora tamna
kušaj tu ljubav
kušaj kao bobu moje krivaje
da li je gusta ta istina
ili si sigurna u prividima

ti oprosti
nebom plove oblaci gusti
pomogni
ja kričim od rana svojih bolesti
ti usliši moju molbu
svi grijesi moji
samo su želje od kamena mokra
spasi pamćenja naša duboka
volim te, ludice

iz moje knjige "BIJELA GOLUBICA":

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=86347

J.J. Kraszewsky: "KRASZEWSKY, HEROJSKA ŽENA"

05.07.2021.



Jozef Iganci Kraszewsky je poznati poljski pisac druge polovice 19. Stoljeća, ali je kod nas domaći kod nekolicine slavističkih stručnjaka. Postoje sačuvane kuće Kraszewskih kao također i muzej Kraszewskoga u Poznanu. Kod nas ga je prevodio Kršić Ivo koji je opet i sam bio publicist i prevoditelj. Ovaj je Ivo umro u Zagrebu 1934. Prevodio je sa njemačkog, turskog, poljskog, mađarskog i švedskog jezika, a i sam je objavio zbirku pjesama “Drhtaji u Vukovaru” 1908.

Godine 1920. preveo je i ovu “Herojsku ženu” Kraszewskoga sa poljskog jezika i tako smo bili upoznati s ovim poljskim piscem. Jozef Ignaci je pak rođen 1812. u Varšavi i bio je pisac, kolumnist, izdavač, povjesničar, enciklopedist, socijalni i politički aktivist, suosnivač matice poljske, a pisao je i povijesne pjesme. Imao je brojne pseudonime: Bogdan, Kaniowa, Omega, Pasternak, JIK, B.B. i druge. Njegovi roditelji živjeli su na svom imanju u blizini Pruzanyja, a njena majka tražila je utočište u Varšavi zbog straha od francusko-ruskoga rata. Oba roditelja pojavila su se u Kraszewskom. Njegov otac Jan Kraszewski bio je pruski okružni zastavnik i povijest ove obitelji je tema mnogih njegovih djela i dnevnika.

Jozef Ignacy je bio najstarije dijete od petoro braće i sestara od kojih su neki također bili književnici. Bio je izuzetno plodan pisac koji zapanjuje po veličini svoga djela i rada. Napisao je i objavio oko 600 jedinica literature ne računajući pri tom njegove doprinose u uredničkom radu, članke u časopisima i veliki opus privatne prepiske. Najvažnije je svoje doprinose dao kao romanopisac.

U svojih 57 godina rada napisao je njih 232, uključujući 144 socijalna, moralna i narodna i 88 povijesnih. Mogli bismo reći, da je Jozef Ignacy bio obrazovan u svim pravcima prosvjetnoga, znanstvenog i društvenog rada koji je doveo do reforme poljskog romana dajući mu originalne značajke, neobičnu obradu stranih elemenata i motiva, uvođenje raznolikosti tih motiva, obnovu cijelog poljskog literarnog života na fundamentima materijala nastala na promatranju, kao i njegovim podizanjem na visoku razinu umjetnosti. Međutim je i sam bio pod utjecajima suvremenog razvoja poljskoga romana i njegovih najzrelijih stvaratelja kao što je na primjer Sienkiewicz. Umro je 1887. u Ženevi.

Kao što smo već rekli, kod nas je poznat od prijevoda Kršića 1920. koji je objavljen u Nakladi Jos. Čaklović u Zagrebu.

Ta “Herojska žena” se bavi tematikom žene u tadašnjoj Poljskoj i ova knjiga svakako predstavlja vrijedan dokument tog vremena. To je bilo doba ukidanja kmetstva i propadanja starih patrijahalnih modela življenja te kroz pripovijedanje o Sigismundu Pientki saznajemo na primjer, da se njegov otac nastanio u okolišu Krakova i stanovao je ondje, pošto je stekao selo te je bio po svojoj prilici nadlovac, jer su mu sina zvali mladim nadlovcem, dok nije stekao mjesto ‘’neznatna staroste’’, a s njim i vlastitu čast i naslov pa onda Kraszewszky napominje:

‘’Ali morate znati, da, primjerice perad već od poroda pripada njemu. Da li to leži u baštinjenoj krvi ili u primjerima i u kućnoj navici, nuzgredno je, sigurno je ipak da jabuka ne pada daleko od stabla i da sova nikada ne rađa jastreba.’’
(str.8, 9)

… pa ako je sa kokošima i pijetlima tako kako Jozef Ignacy piše kako je tek onda bilo sa ljudima i on taj roman počinje riječima kako je nekada bilo dobro, a danas više nije, a tako nekako počinje i Gilgameš prije 7 tisuća godina:

“Promotrimo li kako današnji svijet izgleda blijed, dugočasan, jednoličan i hladan te ako ga usporedimo s onim bujnim, šarenim, slikovitim i vrućim životom prošlih vremena, morali bismo mi starci gotovo uzdisati nad sadašnjim naraštajem, kako je zakržljavio i zahirio. Dobri Bože, što je se sve događalo u ona vremena, o kojima su nam pričali naši djedovi. Ne ću baš da kažem, da je onda bilo sve bolje ili da tvrdim da je danas gore, ali neka Bog zna, sve je bilo drugačije, oh! drugačije. Čovjek je živio i osjećao da živi. Da što je da se je dogodilo da se je i on katkada opekao, da je katkada dobio po glavi, da je i njemu usplamtjelo i uzavrelo u pravednoj srdžbi, ali kada je došlo do zagrljaja i poljubaca, tada su pucale kosti u tijelu. Muževi i žene, svi smo bili u životu jači i topliji, postili smo uz kruh i vodu, ali smo i pili na pehare, hrvali smo se na život I smrt, ali smo se i ljubili do smrti. Danas je sve blijedo, bijedno, kašljucavo i boležljivo, ni ne ljubi ni ne mrzi srdačno, jedva diše i vucara se svijetom kano da nema života.”
(str. 7)

Da čovjek pukne od smijeha, a na što se svodi ta tematika i problematika ondašnje moderne žene, najbolje nam ilustrira jedan mali dio na početku tog romana kad Elizabeta kaže:

“Mi žene, čuvarice smo kućne kreposti i čistoće kućnoga ognjišta i moramo je čuvati od svake ljage. Zar nije sveta dužnost onoga kome smo prisegli vjernost, spasiti ga od propasti?’’ Gvardijan je skoro proplakao kad je čuo te riječi, ustao je i živahno povikao: ‘Blagoslivljam te u ime Gospodnje, takvu nazivljem ženom! To se zove srčanost? To je žena? Što da vam kažem? Bog vas Blagoslovio! Radite što vam nalaže vaša duša.”
(str. 34)

Vidimo dakle da se ova feministička problematika značajno razlikuje od današnje koja se događa 150 godina kasnije otprilike. Danas se ovim pitanjima Kraszewskog više ne bavimo, danas se pitamo da li žene imaju svoje žensko Pismo, da li su piloti i astronauti, da li su plaćene za isti posao kao i muškarci, koliko ih ima u nacionalnim parlamentima i vladama, kakva im je ženska filozofija i konačno pitamo se kakva je psihologija one žene koja je iz mržnje bacila muškarca pod gradski metro. To su današnje teme suvremene feminističke literature.

Dakle, nema nikakve sumnje da je ovo proteklo vrijeme - vrijeme velikoga socijalnog i kulturnog razvoja i možda je istina, da taj razvoj nosi sa sobom obilje novih problema, ali ne mora sve nužno završiti apokaliptičkim vizijama budućnosti u kojima nedostaje ljudskosti i u kojima prevladava nihilizam. Mislim da se tu ne slažem sa tom dijagnozom Kraszewskoga, ali to je duga priča.


Iz moje nove knjige "Feminizam, knjiga o apsurdu"

MOJA NOVA KNJIGA "FEMINIZAM, KNJIGA O JEDNOM APSURDU"

01.07.2021.



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic54.php

Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/ "FEMINIZAM, KNJIGA O JEDNOM APSURDU", Zlatana Gavrilovića Kovača

Digitalnu knjigu , Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora autora knjige:


UMJESTO PREDGOVORA

Kako su godinama ranije o meni znali ono što nisam znao o sebi?

Ovdje se poštovanom čitateljstvu predstavlja polemika o feminizmu koja se pred čitavim jugoslavenskim auditorijem vodila prije gotovo 40 godina i ovdje se prilažu prilozi najvažnijih protagonista i aktera te polemike. Što reći danas, nakon 4 desetljeća o toj polemici, osim kako je autor nakon nje snosio teške posljedice izolacije u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj bi ostao vjerojatno doživotno, da se prilike u Hrvatskoj i bivšoj državi nisu naglo promijenile nadolazećom ratnom kataklizmom. Tako su mnogi iz starog režima ‘’oslobođeni’’, dok su mnogi okončali po zatvorima nove demokracije ili izbjegli u strane države ili su pak nestali sklonjeni pod sumnjivim okolnostima.

Mnogi su, dakle, prošli tragično u novim prilikama koje su obilježile vrijeme posljednjeg desetljeća zajedničke države i vrijeme ratnog stradanja. Polemika je počela krajem 1982. u novini studenata zagrebačkog Sveučilišta Studentski list, da bi se nastavila sljedeće godine po mnogim tiskovinama bivše države i da je unekoliko trajala godinama do sloma tzv. hrvatske frakcije. Također se dogodilo, da je ona, sa jednim dužim prekidom za vrijeme Domovinskog rata i vremenom poraća, nastavljena u najnovije doba, jer je autor bio mišljenja kako bi svakako trebalo dovršiti tu priču zbog koje je platio tako visoku cijenu.

Ovdje se prilažu tekstovi naših ponajboljih socijalnih teoretičara kao što su to Rudi Supek i Ivan Kuvačić, ali također i naše najpoznatije novinarke i feministice Rada Iveković i Slavenka Drakulić Ilić. Tu su, naravno, bili involvirani i mnogi drugi pojedinci, ali ovdje navodim samo najznačajnija imena. Mnoga od tih velikih imena su danas zaboravljena, a neki su nastavili na stranim sveučilišnim centrima kao što je to na primjer bio slučaj sa Predragom Matvejevićem i Radom Iveković. Tako je u dobroj mjeri i ta polemika zaboravljena, dok je autor također, pred pritiscima nove realnosti, bio prisiljen, zajedno sa svojom malom obitelji, potražiti utočište u Australiji kao hrvatski izbjeglica (iako je oficijelno bio smatran novim doseljenikom independent kategorije).

Dakle, okolnosti su se radikalno promijenile za veliku većinu nas koji smo bili na ovaj ili onaj način uvučeni u diskusiju oko feminizma i njegove socijalne funkcije u nas posebno pri tom imajući u vidu političke i socijalne prilike bivše države. Interesantno je ovdje spomenuti, da mi se nakon prvoga seta diskusija po našim glasilima javio naš priznati i poznati umjetnik i kolekcionar Vladimir Dodig Trokut pa je mene i moju bivšu ženu Alicu Rex pozvao na jednu gala večeru gdje smo razgovarali o svačem, dok on na koncu iz svog džepa ne izvuče jedan komad malog bijelog papira pa mi ga pokaže riječima:

“Ti svakako trebaš razmišljati da dođeš do ovakve potvrde.”

Bila je to psihijatrijska potvrda o radnoj nesposobnosti koju je izdao neki njegov psihijatar i doista, ja sam bio silno iznenađen kada sam, dosta kasnije, nakon političke afere u CK Hrvatske oko “Bijele knjige” i mog sudjelovanja u radu inkrimirane Komisije za idejni rad te informiranje tog istog Komiteta dobio u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu baš jednu takvu potvrdu koju mi je izdao priznati zagrebački psihijatar Muradif Kulenović, jer sam nakon svih tih skandala koji su me pratili sklonjen sa javne scene sa psihijatrijskom dijagnozom umobolnika i neuračunljiva čovjeka.

Preostalo mi je jedino, da kompletiram svoje studije sociologije i filozofije, ali je i to bilo sa znatnim teškoćama, jer se trebalo suočiti sa profesorima sa kojima sam u javnosti vodio žestoke rasprave. Nije slučajno, da je Ivan Kuvačić sredinom 1984. na posljednjem ispitu iz Suvremenih socioloških teorija u index upisao ‘’dobar (3)’’ vjerojatno zato, jer sam sada postao ‘’dobar’’ I discipliniran injekcijama depo moditena od kojih sam ovisan cijeli svoj život. Cijeli je taj skandal oko feminizma kod nas završio na sudu, jer je bila podnesena tužba Katarine Vidović za rasističke ispade redakcije koje su vrijeđale žene i cijeli ženski rod. Mi smo, naravno, parnicu izgubili s obvezama informiranja javnosti o našim daljnjim postupcima i prilozima o čitavom tom procesu. Kasnije sam imao i još jednu sudsku raspravu sa gospodinom Vladanom Desnicom koja je svakako bila inicirana spomenutom polemikom i koja je isto tako okončana osobnim porazom.

Pa bila je to jedna diskusija koja nije imala nikakvu teoretsku težinu, ništa se u toj diskusiji nije konstruktivnog reklo, mada su početne intencije bile jedna moguća teoretska rasprava, nego se više pažnje polagalo na senzacije u javnosti i ocjenu, da je tu riječ o grupi ‘’divljaka’’ koji imaju namjeru difamirati djela naših najvećih svjetskih teoretičara i mislilaca. Cijela ta polemika je bila zapravo jedno iživljavanje starijih profesora nad mladošću i nesputanošću mlade generacije koja je istina griješila, ali je imala pravo i na greške koje su joj primjerene i u skladu sa dobi autora.

Ja sam tada, na primjer, imao 23 godine, dok je Rudi Supek imao 70 godina. Nema nikakve sumnje, da je bilo riječi o animozitetima stare generacije prema mlađima koji su svakako nosili nove ideje, nova stremljenja, nova nadanja, nove poticaje, a sve je okončano jednim gorkim okusom sloma jedne mlade redakcije studenata koji su u javnosti bili oblaćeni kao konzervativci, kao desnica i u krajnjoj liniji kao fašisti, prostaci, uglavnom kao osobe nesposobne slijediti kurs socijalističkog samoupravljanja i da kao takvi moraju i snositi posljedice svog političkog angažmana.

Sada se nakon 40 godina javnosti predstavlja spomenuta polemika kako bi se čitateljstvo uvjerilo o kakvim je tu dubiozama bilo riječi, naravno, slijedeći najvažnije protagoniste te polemike čija su djela zahvaljujući novim hrvatskim okolnostima Domovinskog rata, spletom sudbine i revanšizma, bačena u smeće zajedno sa preostalih dva milijuna primjeraka što vjerno govori o dometima te socijalističke kritike i kakve je ona sve konzekvencije imala među demokratskim političkim snagama ne samo u Hrvatskoj, nego na cijelom Balkanu i sada je na javnosti da donese svoj sud.

Autor,
Adelaide 04.06.2021.




Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic54.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://digitalne-knjige.com/, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.