MEĐU NAMA

Reagovanja


KO TO MRZI ŽENE

(Zagrebački Studentski list sve cešce objavljuje uvredljive tekstove protiv žena I feministkinja)


Htela bih napisati nesto vrlo oštro protiv pojava nasilja I vulgarnosti u jednom delu stampe, ovde omladinske ( konkretno u Studentskom listu , Zagreb br.818-823 a verovatno I dalje)Ima više nedelja  kako je u SL započeta kampanja   ženomrzačkog  šovinizma. Koristeci se od omladine vec osvojenom slobodom  izrazavanja  ( slobodom koja se ovde  iscrpljuje u prostoti  I agresivnosti na tuđ račun) oni pišu ovako:  “ Možda ih treba vise tući  pa bi bile bolje I pametnije. Ipak je žena za ono za sto je. Žena ima najlepsi cvet, ali najljepse cvijeće raste na đubristu , Feminizam je veliki mit. U krevetu nijedna nije feministkinja . Samo mrtva feministkinja je dobra feministkinja (...) Žena u kuci mora biti  domaćica, u gradu dama a u krevetu kurva “ ( SL 818, 17.11.1982 s. 3) Poziv na nasilje  I prezir prema ženama iza kojeg treba stvarno očekivati još samo  sekiru I silovanja.
To  je ocigledno raspirivanje mrznje  medu polovima ali takav delikt ( za razliku od raspirivanja  medunacionalne mržnje ) izgleda u našem zakonu  I ne postoji , toliko se stvar smatra “normalnom”. Po zenama se moze  neometano udarati – nekima je korisno  I za karijeru  ( propulzivno je od SL nadalje). U sledećem broju  studentkinja K.Vidović odgovara na antifeministički tekst  “ Feminizam I država” studenta Z.Gavrilovića koji ujedno postaje glavni urednik  SL ( na njega cu se  vratiti). U broju 820  od 8.12.82 redakcija objavljuje Pismo pod naslovom  “Slatke, saftne” izvesnog P.Simića: “I ja mislim da su feministkinje  guske. Ja bih sve njih  nogom u pizdu  kao I Rajnu Opačić, I marš doma pička vam materina. Prvo si pometite ispred   svoje kuce pa onda okolo laprdajte. Pravite se feministkinje  a u krevetu nijedna od vas nije feministkinja (...) Pusićka I Vidovićka, prvo se u vlastitoj kući izborite za “feminizam” pa tek onda maltretirajte dečke iz SL svojim člancima. Smatrate se pravim feministkinjama- to je jasno . Donesite onda deckima  iz SLa svoje fotografije I zamolite ih da ih objave- pa da vidimo kako izgledate. Sigurno ste užasne” Itd.
Ovo su lične uvrede ( osim toga potpuno neizazvane  od strane spomenutih) a SL ne preza  ni od krajnje reakcije I nacionalizma u pismu izvjesnog mr. Stjepana Zorića ( s.23) koji naziva brak  “ jednom od najvećih tekovina ljudske civilizacije”,  abortus ( nakon što je ovaj kod nas u celom posleratnom razdoblju  smatran  pravom čoveka da odlucuje o rađanju ) naziva   “legaliziranim čedomorstvom” I konačno okrivljuje, koga drugoga, žene I feministkinje  za, po njegovom misljenju , nedovoljan  prirodni priraštaj u Hrvatskoj .
U broju iza ovoga SL nastavlja s  objavljivanjem napisa  koji su uvredljivi , po mom sudu, ne samo za žene, nego za ljude uopšte, no ujedno se možda malo povlaci , nelagodno  se I usiljeno  ispricava K.Vidovic I V. Pusic, I nastoji ublažiti ton, uplašen valjda vlastitom ostrinom  ili nekim blagim očinskim upozorenjem da “nije grozno”.
Situacija bi bila mnogo jasnija  da feminizam o kojem niko ništa  ne zna nije kod nas  istovremeno na optuženickoj klupi. Zvanični stav pocina na uverenju da je polozaj zene kod nas povoljno rešen  ( ali ovo iz SL lista pokazuje da  nije sve u redu  s ovom procenom) te da nema posebnog razloga da se žensko pitanje  jos uvek postavlja. Isto tj. da nema posebnog razloga da se zensko  pitanje postavlja , slučajno misle I konzervativci I nacionalisti  ali zato što su postojećim stanjem ( potčinjenoscu žena u životu, ne u zakonu) sasvim zadovoljni. Otuda je moguce s toliko žara udariti po zenama  s raznih strana a da to ne dirne  ni u kakvu bolnu  politicku tačku: moze se  zažmuriti na jedno oko, zanemariti opsti  fašistički doseg ovakve  ideologije prema ženama  ( ali koja nije samo prema ženama, ne treba mnogo čačkati da se vidi koje je to provenijencije) I smatrati da “nije loše” da  neko napadne te gnusne feministkinje , a ako ne baš njih, onda bar žene za svaki slučaj.

I  tako je moguće I drugde  I u SL objaviti u istom broju  tekst koji je citiran na pocetku  I kvazi-teorijski tekst  “Feminizam I država” ( Zlatana Gavrilovića). Tekst koji ni  najminimalnije ne poznaje ono o čemu govori – ženski pokret I njegovu genezu a koji pored toga odiše autoritarnošću , dogmatizmom I primitivizmom. I nadasve neukusom koji  se sastoji u pozivanju na  Engelsa I Marksa koji se ,a na sreću, mogu I drugačije čitati  nego sto to autor čini . Svrha je teksta, osim da bude  uračunat kao  jedan “plus” (?) u biografiji autora- da ( falsifikujući ga) feminizmu pripiše  etikete “građanskog” “reakcionarnog” “uvoznog” I sl. Ovakvi napadi ( fašistički I staljinistički) u ovom slučaju deluju kao katalizatori različitih grupa ljudi  koji se svi osećaju  pogođenim u svom  dignitetu , a garantuju I regrutaciju  buducih feminist tj boraca za ostvarenje  ženskih prava I za oslobođenje žene u društvu , sa društvom. Nije važno sto su neki od njih   “ pisma citalaca” (prava ili lažna): oni izrazavaju stav  uredništva koji je: pljuvati  sto više po zenama   I posebno feministkinjama  sve dok za to neko  stoji  iza nas ( ili mislimo da stoji). Redakcija se potrudila da u broju 823 objavi I Pismo izvesnog  Pavlovski Željka  koji “objašnjava” velikom politickom formulom , jedinstvao levice I desnice tj. sasvim proizvoljno tvrdi  da je 1971 godine  feminizam  “zagovarao program  nacionalističke reakcije”. To je koješta a izmedu ostalog  je I vrlo opasna  i opskurna optužba ( koja usput kači  I one koji su ustali protiv  ovakvog pisanja SL a sa celom stvari  nemaju nikakve veze)

Jasno je da SL ne bi mogao odrzati ovu seksisticku kampanju  da nije bar delom imao prećutnu podršku  da se na njoj ispuhava . Da li nekome mozda ide u korist  da raspiruje mržnju medu spolovima? Ne bi me sasvim zacudilo da se, svesno ili ne, želi zadržati pažnja  mladih I čaršije  na problemu koji  se smatra sporednim , ali je pikantan, za vreme dok se drugde  rešavaju drugi problemi . Postoji medutim jedna greška u toj računici: ovo nije poredna stvar : jasno I glasno , još k tome  I složno izražavanje fašističkih I staljinističkih  stavova: NIJE SPOREDNA STVAR U OVOJ ZEMLJI . I ako ta pojava  ne smeta ni CK ni SSRN ni Konferenciju  za drustvenu aktivnost žena, ni nikom drugom  ( eventualno samo  drugim  konkurentskim omladinskim novinama) onda će se još uvek javiti pojedinci  koji misle kao I ja  da FAŠIZAM NE SME PROĆI. Ne radi se o SL, radi se o svima nama. Uostalom masa druge stampe I odrasle I omladinske  izražava  neprestano te iste stavove. Desiće se da će I danas  braniti žene  oni koji su ih juče I sami napadali, jer I tržište senzacija ima svoju konjunkturu.
Šta je potrebno  pa da  u procesnu svest prodre misao  da ne može biti ni komunist , ni samoupravljač, pa niti naprosto čovek onaj ko smatra da žene treba još više tući I sl.


                                                                                                     Dr.Rada Iveković
                                                                                                                    Zagreb

JEDNA ISTINA


Ovoj mojoj knjizi pod naslovom Feminizam također poštovanom čitateljstvu prilažem dokumente sa sjednice Centalnoga Komiteta o mladoj generaciji koju sam organizirao u Zagrebu tih godina. I kao što se može vidjeti iz priloženoga taj je događaj vjerno prenesen I komentiran u našoj dnvenoj štampi. Međutim iz moga iskustva se vidi da se kod nas nije otvorio prostor mladoj generaciji niti prostor snagama socijalizma nego je organizator toga skupa završio u umobolnici kao neuračunjiv čovjek . I sada više nisam razmišljao o tako velikim temama kao što su socijalizam , feminizam, kapitalizam, radnički pokret niti u krajnoj liniji o temama koliko su socijalni procesi u zavisnoti od kosmičkih događanja velikoga reda nego sam zahvaljujući svome psihijatru Muradifu Kulenoviću, inače profesoru psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, I po uvjerenju mnogih , jednom od naših najboljih medicinskih stručnjaka, trebao razmišljati o ‘’svojom mami’’ I ‘’svojem tati’’ sa tezom da je stanje fakata u mome slučaju takovo da je ‘’inteligencija sačuvana’’ dok je riječ o teškome ‘’emocionalnom oštećenju’’. Nakon prve injekcije antipsihotika depo moditena , koji je inače lijek stare generacije, a koju sam preživio tako da sam doživotno od nje zavisan, meni je vrijeme prestalo teči I to doslovno jer sam bio dugogodišnji plivač koji je naučio na štopericu I meni jako važan subjektivni protok vremena- sada svega toga nije bilo dok se dvadeset godina kasnije u Adelaideu nisu dosjetili da me oslobode te droge I na mjesto nje ponude Risperdal consta. Od tada sam bio sposoban veliku većinu svojih iskustava staviti na papir I ponuditi zainteresiranom čitateljstvu na uvid I ocjenu.

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa ja sam htio reći par riječi o tom slučaju sutkinje Amy Barrett koja se ovih dana preslušava u američkom Senatu. Na pitanje demokratske senatorice Dianne Feinstein o pravu na pobačaj za kojeg smatra da je demokratsko pravo progresivnoga svijeta Amy nije dala nikakav precizan odgovor. Međutim obično se uzima da je istina da je Trump mnogo dobio nominacijom religiozne osobe koja pripada konzervativnom pokretu u okviru Katoličke Crkve I koja je u jednom svojem predavanju kazala da je njena karijera samo sredstvo do cilja, a cilj je izgradnja Kraljevstva Božjeg. Ona je majka sedmoro djece od kojih je dvoje posvojeno sa Haitija. Nagađa se da će ovo imenovanje Trumpu donijeti glasove krščanske desnice za sutkinju za koji mnogi smatraju da bi mogla dovesti u pitanje pravo na pobačaj, pravo na zdravstvenu zaštitu I prava LGBT osoba.

Vjerojatno tih prigovora ima mnogo više od ovdje navedenih ali se zadržimo samo na spornome dijelu tog preslušavanja koje je na dnevni red postavilo pitanje prava žena na pobačaj jer tobože one ne odlučuju o sebi I svome tijelu nego to radi netko drugi pa je onda normalno da se takav čin ozakoni kao legalan. Abortusa Ima različitih I suvremena medicina razlikuje spontani, izazvani , abortus radi izbora spola, nesigurni abortus, prema gestacijskoj dobi I metodi, prema osobnim I socijalnim faktorima....ali razlikuje I takozvani abortus ilegalis I abortus kriminalis. Ovaj ilegalni abortus je ukratko rečeno onaj koji se izvodi bez suglasnosti sa zakonodavstvom zemlje dok je kriminalis , ukratko, onaj koji se iz ovih ili onih razloga drži kriminalnim djelom. Nema nikakove sumnje da su ova posljednja dva u uskoj vezi iako naravno ne moraju biti.Nema nikakove sumnje da odluku na aborus žene treba vidjeti u svakom pojedinačnom slučaju I vjerojatno naše mišljenje zavisi od svakoga toga pojedinačnoga slučaja sasvim suprotno da bi pravo na abortus bilo generalno pravo žena ( I muškaraca), prirodno pravo, jer mu je svrha upravo neprirodna kao što su mu I razlozi ( I uzroci u dobroj mjeri) neprirodni.

Prema tome ja se slažem sa sutkinjom Amy Barrett da pravo na abortus nije političko pitanje I da od njega ne treba praviti političke kampanje nego da je prije svega medicinsko I pravno pitanje u suglasju sa zakonodavstvom zemlje. A u Ustavu Amerike jasno stoji da čovjek ima pravo , isto toliko , na život kao I na slobodu. Sutkinja Barrett je I inaugurirana od strane Trumpa sa riječima da ‘’voli američki Ustav’’ I da je njena dužnost kao suca Vrhovnoga suda postupati primjereno postojećim zakonima zemlje prema tome da ona samo slijedi volju umnoga zakona koji je kao moralno načelo istakao imperative: ‘’Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini’’ ili ‘’ Čini drugome ono što želiš da drugi tebi učini’’ ( zavisno od toga koje se Evanđelja čita u Novom zavjetu). Prema tome je jasno da je izbjegavanje odgovora na ovo pitanje izbjegavanje diskusije o samome američkome Ustavu kojega nitko ne želi dovoditi u pitanje. I ja se slažem sa gospođom Barrett da na ova pitanja moramo sebi odgovoriti mi sami sasvim suprotno mišljenjima da bi jedan životni akt trebali ozakoniti kao legalni akt. Sam život postavlja pitanja kao što sam život nudi I odgovore a nekada I ne.

PRIČA O MAURICEU LESLIE VICKERSU



Na farmi u Mont Barkeru nadomak Adelaidea živi porodica Mauricea Vickersa. On je prije par dana preminuo u dobi od 85 godinai I sahranjen je na mjesnom Minge groblju u Mont Barkeru. Priča ne bi bila ništa posebno da nije riječ o osobi koja je zahvaljujući polio oboljenju bila trajno paralizirana od svoje 25 godine. To je zapravo priča o ljudima britanskoga subjekta u Australiji koji imaju osobinu da se nikada ne predavaju nego prihvaćaju udarce sudbine I životne nedaće sa mnogo stoičke hrabrosti I to je sigurno jedna fundamentalna osobina ovoga naroda za kojeg svakako možemo reći da je veliki a veliki je upravo zbog spoznaje da je individualnom predanošću radu I samopregorom I ustrajnošću moguće polučiti izuzetne uspjehe bez obzira na mnoštvo životnih prepreka I privremenoga gubitka snage. Priča je poučna također I za one naše filozofe I filozofkinje koji pokušavaju pronaći odgovore na temeljna pitanja današnjice na tragu suvremenoga feminizma . Jer I u ovome slučaju vrijedi životno pravilo da se odanošću bliskoj osobi, samopožrtvovanjem I razumijevanjem između bračnih supružnika mogu polučiti veliki filozofski dometi koji trajno ostaju u sjećanju ljudi .

Na vizit karti povodom smrti Mauricea stoji ime njegove supruge Sadie kojoj je bio muž punih 60 godina , ime njegovih kčerki Cindy I Tracy I imena sedmoro njegovih unuka: Kate, Kelly, Kimberley, Mikayla, Liam , Cameron I Lachlan. Ta vizit karta na posljednjoj strani ima zajedničku fotografiju obitelji sa sentencijom : '' Život nije mjerljiv godinama koje ste proživjeli nego ljubavlju koju ste dali I stvarima koje ste učinili.''
Posljednje dvije godine svoga života Maurice je proveo u staračkom domu Lerwin Nursin Home jer je stao vremenom patiti od demencije. Ali je umro bez velike patnje tako da je preminuo u snu. I to točno jedan dan nakon obiteljske proslave 60 godišnjice braka. Pa mogli bismo reći da je umro sa punim smislom svoga života okružen ljubavlju svojih najmilijih .
A sve je počelo davno. Na farmi. Zajedno sa svojom ženom Sadie on je održavao imanje ali je zbog polio oboljenja ostao trajno paraliziran sa svojih 25 godina. Međutim on se nije predavao nego je prihvatio udarce sudbine tako da je I dalje nastavio sa brigom oko farme. Ali sada malo drugačije. On je uz pomoć ruku nosio svoje obamrlo tijelo na kolicima pa bi se prebacio na traktor I nastavio voziti traktor. I tako je obavljao večinu svojih farmerskih poslova. Njegova žena Sadie nije ga napustila nego je I dalje ostala sa njime . Ali nisu mogli imati djece pa su na koncu odlučili da usvoje dvoje malodobne djece I da na taj način oforme svoju porodicu. Ta su djeca godinama rasla I ostala su uz njih do posljednjih Mauriceovih dana . A onda I sama oformila svoje obitelji tako da su ostali u bliskim odnosima sa svojim roditeljima. Maurice je dakle umro ostavljajući iza sebe jednu prosperitenu farmu I sedmoro svoje unučadi .

Nema nikakove sumnje u to da je riječ o jako poučnoj priči koja se vjerojatno ne sviđa onima koji sa prvim životnim nedaćama napuštaju svoje supružnike ne znajući pri tome da smisao našega života nije u trenutnim lakoćama I sitnome zadovoljstvu nego upravo u količini ljubavi koju smo utkali u naše odnose sa drugim ljudima . I po toj svojoj osnovnoj poruci priča o Mauriceu I Sadie zaslužuju da bude predstavljena hrvatskome čitateljstvu . Isto tako ostajemo u uvjerenju da je ovom pričom barem donekle dovedena u sumnju lakrdijaška filozofija koja bi u odanosti supružnika htjela vidjeti srednji vijek kako se to kod nas često predstavlja. A upravo je riječ o suprotnome da se od našega života učini trajno zdanje kojega će se ljudi sjećati I koje će ljudi znati cijeniti zbog svoje plemenitosti I ljubavi .


Zlatan Gavrilović Kovač

Slavenka Drakulić Ilić



DEČKI SE ZATRČAVAJU

Kakva je stvarna pozadina seksizma ‘’Studentskog lista’’





Kao argument u prilog tezi da se nedefinirana pozicija omladinske štampe ( između marginalnog azila i biltena) treba promijeniti često je navođena hrabrost, svježina, beskompromisnost, odlučnost, novi stil, suvremen pristup novinarstvu... Dakle sve same pozitivne osobine. Lagano pretjerujući mogli bismo gotovo zaključiti da se omladinska štampa smatra rasadnikom angažiranoga novinarstva- prava avangarda...
Međutim u posljednje bi se vrijeme mogla postaviti i neka druga teza, barem kada je riječ o zagrebačkome ‘’Studentskom listu’’ koji se inače diči svojom dugom tradicijom i navedenim epitetima. Opet je posrijedi avangarda ali sada sa drugačijim predznakom , predznakom konzervativizma nagore vrste. Zvuči čudno i gotovo nevjerojatno za novine koje su toliko citirane zbog razotkrivanja nacionalističkih ispada, za novine koje se mogu pohvaliti svojom publikom, ugledom kao i izvjesnom vrstom utjecaja - i napokon za novine kojima je tiraža u porastu . Kako i zašto se SL igra sa svojim ugledom i povjerenjem publike? Zbog čega mu to treba? Jer dok denuncira nacionalizam ( a ta akcija nailazi na široku podršku javnosti i političkih foruma pa je pokrenut čitav niz akcija) SL je istodobno otvoreno reakcionaran u odnosu na žene općenito , a feministkinje posebno.
Kampanja je počela prije koja dva mjeseca pokušajem teorijske diskvalifikacije feminizma u nas. Tekst s užasno pretencionim naslovom ‘’Feminizam i država’’ potpisao je Zlatan Gavrilović, sadašnji glavni i odgovorni urednik ( a tadašnji član kolegija - podatak koji nije bez značenja ). Tekst se odlikuje ‘’originalnom’’ tezom da je feminizam u nas zapravo građanski konzervativizam , nizom golih i nepotkrijepljenih tvrdnji i riječnikom koji sasvim odaje namjeru autora : nije riječ o teoriji , nego o ideološko-političkoj osudi i to po općepoznatim metodama i receptu. Da je to bio samo ( neuspio) pokušaj vidjelo se već u slijedećem broju u kojem je Gavriloviću odgovorila studentica sociologije Katarina Vidović argumentirano i superiorno pokazujući kako Gavriloviću ne pada na pamet uspostavljanje kritičkoga dijaloga ili diskusije već da je riječ o čistoj i prozirnoj diskvalifikaciji jednoga načina promišljanja stvarnosti.
Prozirne metode: Ali tekst se širi u kontekst . Budući da je pokušaj teorijskog obračunavanja neslavno propao SL iznalazi druge metode a sve u istom cilju omalovažavanja i vrijeđanja.
Pokušaj diskvalifikacije pretvara se u koncept: u anketama , u grafičkoj opremi a osobito u pismima čitalaca proturaju se stavovi koji pljuvanje po feministkinjama šire na pljuvanje po čitavom ženskom rodu! Nakon visokoparnoga ‘’teorijskog poučka’’ tipa: ‘’Specifična pitanja ženskoga pokreta zahtijevaju poseban tretman , to je točno, ali taj se tretman može artikulirati samo unutar temeljnih smjernica djelovanja komunističkoga radničkoga pokreta’’ ( u kojem , unatoč svemu, lako prepoznajemo dnevno-politički diskurs!) slijedi pitanje SLovog nagradnog natječaja: Zašto žene nose suknje a ne hlače a sve to ukrašeno je pismima i izjavama u anketama u kojima dominiraju ovakovi stavovi:
‘’Možda ih treba više tući pa bi bile bolje i pametnije ...Ipak je žena za ono što je...Žena ima najljepši cvijet , ali najljepše cvijeće raste na đubrištu...Žena je uvijek lijepa i mora biti ženstvena...Žena u kući mora biti domaćica, u gradu dama a u krevetu kurva ... Bilo je žena mislilaca i znanstvenika , daleko manje, dakako, ali iz objektivnih razloga- žena je naprosto biće zainteresirano za druge teme- modu, djecu, eventualno književnost...Penis bonus pax in domus...Mene najviše smeta ženska dvoličnost. Prave se svetice, tobož im je neugodno kad netko ispali mastan vic , snebivaju se pri škakljivim temama, prave se ‘poštene’ - a na djelu popizde kad vide kurac...Samo mrtva feministkinja je dobra feministkinja ...i ja mislim da su feministkinje guske. Ja bih njih sve nogom u pizdu...i marš doma pička vam materina. Prvo si pometite ispred svoje kuće a onda okolo laprdajte...Feminizam je dušu dao za iskompleksirane glupače’’
Iako ovih nekoliko bisera ( a ima ih mnogo više) potpuno razotkriva namjeru i poziciju SL-a dečkima ni to nije dovoljno: oni vrijeđaju Katarinu Vidović i Vesnu Pusić poimence, nazivajući ih guskama , mustrama, rugobama, glupačama itd.
U nastavku priče, dakako, slijedi isprika! Dečki se ispričavaju za osobne uvrede ali im ne pada na pamet da bilo što u svom konceptu promijene. Dapače oni ostaju dosljedni , pa čak i još agresivniji. Naime na istoj strani na kojoj je isprika objavljeni su i rezultati imbecilnog nagradnog natječaja . Prvu nagradu za pitanje- Zašto su žene počele nositi suknje a ne hlače- dobiva odgovor: ‘’ Zato da onemoguće silovanje u trku , jer je naučno dokazano da žena s dignutom suknjom brže trči od muškarca sa spuštenim hlačama’’ No nije to kraj baljezganja na temu žena i hlače, jer drugu nagradu dobiva još grandioznija misao: ‘’ Razlozi zbog kojih su žene počele nositi haljine a ne hlače a) da se može lakše popiškiti b) da se lakše može poše... c) da joj se ne upali pič...d) da lakše pokaže dupence. Jednu od utješnih nagrada dobio je slijedeći biser: ‘’ Da luftaju picu pod haljinom. Kak bi im tek smrdile u hlačama.’’
Gotovo da je suvišan svaki komentar a ni od zgražanja nema velike koristi. Zanimljivim mi se čine dva pitanja : Zašto SL radi to što radi i -zašto je takvo pisanje prošlo neopaženo? Nije li u najmanju ruku čudno , s obzirom na progresivnu i lijevu prošlost toga lista, na poziciju, na kontekst i naposljedku , na situaciju , da glasilo mladih i k tome akademskih građana tako reći cvijeta naše omladine, dopušta sebi ovakav pristup? A da se pri tome ne boji da će biti proglašen seksističkim, fašističkim ( nego sebe, dapače, doživljava kao autentično marksističko glasilo)?
Jasan trend: Odnos prema ženama je paradigma ljudskoga odnosa uopće. Ne može se biti sve ono što dečki u SL umišljaju da jesu ili što bi željeli biti a istodobno vrijeđati i izvrgavati ruglu polovicu ljudskoga roda. I to ,kako smo vidjeli, ne ekscesno niti u vidu omaški već kao jasan trend, opredjeljenje u koncepciji lista, koja se doslijedno provodi iz broja u broj . Nije to čak ni klasično malograđansko-plejbojevska varijanta dvoličnosti ( spoj dobrih tekstova plus sise kao ornamentika) nego otvoreni , čisti seksizam, diskriminacija po spolu. Ne možemo a da ne upotrijebimo klasičan argument : kada bi umjesto riječi žena ( ili feministkinja ) stajala riječ ‘’crnac’’, list bi bio zabranjen zbog rasizma. Kada bi tu istu riječ zamijenili riječju ‘’Srbin’’ ili ‘’Albanac’’ ili imenom bilo koje druge nacionalnosti tekst bi bio raskrinkan kao kontrarevolucionarno raspirivanje mržnje među narodima a autor optužen za djelo protiv naroda i države.
Međutim, kada se prema identičnom principu diskriminacije vrijeđaju žene, na način i riječima koje ne upotrebljavaju ni najreakcionarnije desničarske novine na Zapadu- u socijalističkoj zemlji u kojoj su žene ravnopravne s muškarcima ( da Ustav i ne spominjemo)- onda nikom ništa. Pojeo vuk magare. To je valjda šala. Dečki su mladi , seksualno ugroženi , pa se zezaju na račun žena. Bolje i to nego da prave neke druge gluposti.
U čitavom tom slučaju indikativno je slijedeće: podrazumijeva se da se žene smiju nekažnjeno vrijeđati , to je dio nacionalnoga folklora. One su ionako valjda na to navikle - ta neće se valjda zbog malo ‘’šale’’ pozivati na Ustav? Preko takvoga odnosa prema ženama ( k tome javno iznesenog u štampi) prelazi se kao općeg mjesta kulture. Da ja to istina potvrđuje i zapanjujuća činjenica da, iako sve to traje već dva mjeseca, nije bilo ni jedne službene reakcije , kritike, osude ( a možda i podrške) iz institucija kao što je to Konferencija žena, Socijalistički savez ili SSO. Što to znači? Ili su institucije potpuno neinformirane , što je teško vjerovati, ili se smatra da je to nevažno ( odnosno da nije političko ) pitanje pa šutnja zapravo znači podršku SL-u. A kakve posljedice ova vrsta sljepila službenih institucija može imati to će se tek vidjeti...Situacija je paradoksalna: iako ravnopravna, žena se očito tek treba izboriti za status ljudskoga bića! I pitanje je koliko dugo će to trajati, u situaciji kada nam SL tako lijepo i jednostavno objašnjava svrhu ženskog života: ‘’Priroda ih je stvorila da nam uljepšavaju život...’’
Ako tako misli i radi cvijet hrvatske omladine oni koji su informirani , obrazovani itd. pa ako na to nitko ne reagira što će tek misliti i raditi običan , neakademski narod? Što li može zamisliti nakon što takve stvari pročita ? Naposljetku to je i pitanje moći: da je autori takvih tekstova zaista imaju, oni bi bez sumnje udarali žene posred p... a odatle pa do nekih drugih koraka manje je nego što se vjeruje.

Opasna povezanost:Što se antifeminizma samog tiče , računica je ista kao i u slučaju seksizma. U krajnjoj liniji, feministkinje su ipak samo malo glasnije žene . A to zapravo znači da ih ne treba uzeti ozbiljno , da im se može svašta nekažnjeno podmetati i po njima slobodno pljuvati , bez argumenata, onako odoka, kako je kod nas već običaj.
Uostalo zašto bi mlaci iz SL u tome bili izuzetak , zašto bi se oni služili argumentima a ne etiketama , kada to ne čine ni mnogo stariji i zreliji od njih ? U tom području vlada ionako slobodan lov , a moglo bi se jeftino ostaviti dojam ideološke ispravnosti i tako zaraditi političke poene. Moderno je dokazivati ideološku ispravnost ( možda i moralno-političku podobnost?) usputno se česući o feminizam , a zadobiveni bi politički poeni mogli poslužiti ( kao što i jesu) kao odskočna daska na karijerističkom putu ka funkcionerskim foteljama.
Dakle SL se s jedne strane želi pokazati kao prokazatelj svega reakcionarnog , konzervativnog , neprijateljskoga i ‘’stranog našem društvu’’ - a s druge strane i sam zastupa konzervativne teze . Koje je od ta dva lica pravo? Zašto i na osnovu čega vjerovati da to mora biti ono prvo, angažirano i avangardno lice? Da li još uvijek vjerujemo da su mladi avangardni zato što su - mladi? I nije li se to bezbroj puta do sada pokazalo kao opasna zabluda? Prividnu kontradiktornost SL-a vrlo dobro razrješava ‘’Poletov’’ kritički osvrt: ‘’ Ovakvo licemjerje u kojemse od stranice do stranice iskazuju kontradiktorni stavovi određuje angažiranost SL-a kao revolucionarnu retoriku , a uskost, patrijarhalnost i reakcionarnost se ovdje pokazuju kao njegov autentični stav . ‘’Dodajmo tome da nas od revolucionarne retorike već odavno boli glava...
U situaciji kada eskalira nacionalizam, kome su potrebni ovakvi seksistički ispadi? I nije li to dvoje povezano mnogo dublje i opasnije nego što se to na prvi pogled može činiti?


Slavenka Drakulić Ilić

PRIČA O MAURICEU LESLIE VECKERSU



Na farmi u Mont Barkeru nadomak Adelaidea živi porodica Mauricea Vickersa. On je prije par dana preminuo u dobi od 85 godinai I sahranjen je na mjesnom Minge groblju u Mont Barkeru. Priča ne bi bila ništa posebno da nije riječ o osobi koja je zahvaljujući polio oboljenju bila trajno paralizirana od svoje 25 godine. To je zapravo priča o ljudima britanskoga subjekta u Australiji koji imaju osobinu da se nikada ne predavaju nego prihvaćaju udarce sudbine I životne nedaće sa mnogo stoičke hrabrosti I to je sigurno jedna fundamentalna osobina ovoga naroda za kojeg svakako možemo reći da je veliki a veliki je upravo zbog spoznaje da je individualnom predanošću radu I samopregorom I ustrajnošću moguće polučiti izuzetne uspjehe bez obzira na mnoštvo životnih prepreka I privremenoga gubitka snage. Priča je poučna također I za one naše filozofe I filozofkinje koji pokušavaju pronaći odgovore na temeljna pitanja današnjice na tragu suvremenoga feminizma . Jer I u ovome slučaju vrijedi životno pravilo da se odanošću bliskoj osobi, samopožrtvovanjem I razumijevanjem između bračnih supružnika mogu polučiti veliki filozofski dometi koji trajno ostaju u sjećanju ljudi .

Na vizit karti povodom smrti Mauricea stoji ime njegove supruge Sadie kojoj je bio muž punih 60 godina , ime njegovih kčerki Cindy I Tracy I imena sedmoro njegovih unuka: Kate, Kelly, Kimberley, Mikayla, Liam , Cameron I Lachlan. Ta vizit karta na posljednjoj strani ima zajedničku fotografiju obitelji sa sentencijom : '' Život nije mjerljiv godinama koje ste proživjeli nego ljubavlju koju ste dali I stvarima koje ste učinili.''

Posljednje dvije godine svoga života Maurice je proveo u staračkom domu Lerwin Nursin Home jer je stao vremenom patiti od demencije. Ali je umro bez velike patnje tako da je preminuo u snu. I to točno jedan dan nakon obiteljske proslave 60 godišnjice braka. Pa mogli bismo reći da je umro sa punim smislom svoga života okružen ljubavlju svojih najmilijih .
A sve je počelo davno. Na farmi. Zajedno sa svojom ženom Sadie on je održavao imanje ali je zbog polio oboljenja ostao trajno paraliziran sa svojih 25 godina. Međutim on se nije predavao nego je prihvatio udarce sudbine tako da je I dalje nastavio sa brigom oko farme. Ali sada malo drugačije. On je uz pomoć ruku nosio svoje obamrlo tijelo na kolicima pa bi se prebacio na traktor I nastavio voziti traktor. I tako je obavljao večinu svojih farmerskih poslova. Njegova žena Sadie nije ga napustila nego je I dalje ostala sa njime . Ali nisu mogli imati djece pa su na koncu odlučili da usvoje dvoje malodobne djece I da na taj način oforme svoju porodicu. Ta su djeca godinama rasla I ostala su uz njih do posljednjih Mauriceovih dana . A onda I sama oformila svoje obitelji tako da su ostali u bliskim odnosima sa svojim roditeljima. Maurice je dakle umro ostavljajući iza sebe jednu prosperitenu farmu I sedmoro svoje unučadi .

Nema nikakove sumnje u to da je riječ o jako poučnoj priči koja se vjerojatno ne sviđa onima koji sa prvim životnim nedaćama napuštaju svoje supružnike ne znajući pri tome da smisao našega života nije u trenutnim lakoćama I sitnome zadovoljstvu nego upravo u količini ljubavi koju smo utkali u naše odnose sa drugim ljudima . I po toj svojoj osnovnoj poruci priča o Mauriceu I Sadie zaslužuju da bude predstavljena hrvatskome čitateljstvu . Isto tako ostajemo u uvjerenju da je ovom pričom barem donekle dovedena u sumnju lakrdijaška filozofija koja bi u odanosti supružnika htjela vidjeti srednji vijek kako se to kod nas često predstavlja. A upravo je riječ o suprotnome da se od našega života učini trajno zdanje kojega će se ljudi sjećati I koje će ljudi znati cijeniti zbog svoje plemenitosti I ljubavi .


Zlatan Gavrilović Kovač

SLUČAJ PILOTKINJE CAREY STEACY



Čitam danas u novinama ovaj tekst:

‘’Umjesto zahvale putnika na sigurnom letu pilotkinja Carey Steacy dobila je "po nosu". Putnik joj je na sjedalu ostavio poruku u kojoj joj govori da bi žena trebala biti majka, a ne voziti avion. Putnik, koji se potpisao kao David, rekao je kako želi da ga aviokompanija idući put upozori da je pilot žena kako bi uzeo neki drugi let. Steacy je fotografije poruke objavila na Facebooku uz komentar: "Bilo mi je zadovoljstvo sigurno vas odvesti na vašu destinaciju".
"Hvala vam na poruci koju ste diskretno ostavili na svom sjedalu. Znam da ste pitali stjuardese prije nego što smo poletjeli imam li dovoljno sati leta kako bih mogla biti kapetanica pa vidim da vam je i sigurnost bitna. Čula sam mnogo komentara od ljudi tijekom svoje 17-godišnje karijere pilota. Većinom su bili pozitivni. Vaša poruka je, bez sumnje, najsmješnija. To je bila šala, je li tako?", napisala je Steacy i dodala kako se sada ide posvetiti svojoj najvažnijoj ulozi – ulozi majke.
"Jednostavno ne mogu vjerovati da još uvijek ima ljudi koji tako razmišljaju. Šokiralo me", rekla je Steacy za kanadske medije, prenosi news.com.au.’’

Pa sam htio reči par riječi o cijelom slučaju...........i ja sam svakako jako zadovoljan činjenicom da je pilotkinja Carey Steacy cijeli slučaj predstavila javnosti i to preko facebooka sa fotografijama poruke tako da svi imaju potpuni uvid u stanje fakata i da ne ostaje nikakvih nedoumica u pogledu istinitosti navoda. Ja osobno mislim da smo mi danas ostvarili takve doprinose u civilizacijskom i kulturnom domenu da nam se svima ovakva poruka čini totalna budalaština i da smo svi manje više šokirani jednim stajalištem koje bi prije odgovaralo prvobitnoj zajednici a ne suvremenom industrijskom društvu kakvo je ono kanadsko ili američko. Međutim treba imati u vidu jednu jako važnu činjenicu suvremenih društava a to je fenomen kulturnoga zaostajanja iako su ostvareni veliki tehnološki i civilizacijski ciljevi. Tako se svakako ovaj slučaj može uzeti kao dobar primjer regresivnih tendencija u suvremenom društvu koje još uvijek barataju stereotipima valjanih i vrijednih žena kao požrtvovnih majki kojima je to najvažnija uloga Mi smo danas ipak jako daleko od ovih stereotipa i vjerujemo da suvremena žena podjednako može obavljati socijalno važne i odgovorne poslove bez obzira na boju kože, nacionalne ili vjerske različitosti. Cijeli je slučaj dospio javnosti koja je uglavnom stala na stranu pilotkinje kojoj smo zahvalni što nam je proslijedila jedan jako važan dokumenat muškoga primitivizma koji je podjednako ozbiljan kao i ekstremne reakcije na njega. Stoga joj velika hvala!!!!!

Zlatan Gavrilovič Kovač

UMJESTO PREDGOVORA


Kako su godinama ranije o meni znali ono sto ja nisam znao o sebi



Ovdje se poštovanom čitateljstvu predstavlja polemika o feminizmu koja se pred čitavim jugoslavenskim auditorijem vodila prije gotovo 40 godina i ovdje se prilažu prilozi najvažnijih protagonista I aktera te polemike. Što reći danas, nakon 4 decenije, o toj polemici izuzev da je autor nakon nje snosio teške posljedice izolacije u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj bi ostao vjerojatno doživotno da se prilike u Hrvatskoj I bivšoj državi nisu naglo promijenile nadolazećom ratnom kataklizmom. Tako su mnogi iz staroga režima ‘’oslobođeni’’ dok su mnogi okončali po zatvorima nove demokracije, ili izbjegli u strane države ili su pak nestali sklonjeni pod sumnjivim okolnostima. Mnogi su dakle prošli tragično u novim prilikama koje su obilježile vrijeme posljednje decenije zajedničke države I vrijeme ratnoga stradanja. Polemika je otpočela krajem 1982 godine u novini studenata zagrebačkoga Sveučilišta Studentski list da bi se nastavila slijedeće godine po mnogim tiskovinama bivše države I da je unekoliko trajala godinama do sloma takozvane hrvatske frakcije. A također se dogodilo da je ona, sa jednim dužim prekidom za vrijeme domovinskoga rata I vremenom poraća, nastavljena u najnovije doba jer je autor bio mišljenja da bi svakako trebalo dovršiti tu priču zbog koje je platio tako visoku cijenu. Ovdje se prilažu tekstovi naših ponajboljih socijalnih teoretičara kao što su to Rudi Supek I Ivan Kuvačić ali također I naše najpoznatije novinarke I feministkinje Rada Iveković I Slavenka Drakulić Ilić. Tu su naravno bili involvirani I mnogi drugi pojedinci ali ovdje navodim samo najznačajnija imena. Mnoga od tih velikih imena su danas zaboravljena a neki su nastavili na stranim sveučilišnim centrima kao što je to na primjer bio slučaj sa Predragom Matvejevićem I Radom Iveković. Tako je u dobroj mjeri I ta polemika zaboravljena dok je autor također, pred pritiscima nove realnosti , bio prisiljen ,zajedno sa svojom malom obitelji, potražiti utočište u Australiji kao hrvatska izbjeglica ( mada je oficijelno bio smatran novim doseljenikom independent kategorije). Dakle okonosti su se radikalno promijenile za veliku većinu nas koji smo bili na ovaj ili onaj način uvučeni u diskusiju oko feminizma I njegove socijalne funkcije u nas posebno pri tome imajući u vidu političke I socijalne prilike bivše države. Interesantno je ovdje spomenuti da mi se nakon prvoga seta diskusija po našim glasilima javio naš priznati I poznati umjetnik I kolekcionar Vladimir Dodig Trokut pa je mene I moju bivšu ženu Alicu Rex pozvao na jednu gala večeru gdje smo razgovarali o koječemu dok on na koncu iz svoga đepa ne izvuče jedan komad maloga bijeloga papira pa mi ga pokaže riječima: ‘’Ti svakako trebaš razmišljati da dođeš do ovakve potvrde’’. Bila je to psihijatrijska potvrda o radnoj nesposobnosti koju je izdao neki njegov psihijatar. I doista, ja sam bio silno iznenađen kada sam , dosta kasnije, nakon političke afere u CK Hrvatske oko Bijele knjige I moga učešće u radu inkrimirane Komisije za idejni rad I informiranje toga istoga Komiteta dobio u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu baš jednu takvu potvrdu koju mi je izdao priznati zagrebački psihijatar Muradif Kulenović. Jer sam nakon svih tih skandala koji su me pratili sklonjen sa javne scene sa psihijatrijskom dijagnozom umobolnika I neuračunljiva čovjeka. Preostalo mi je jedino da kompletiram svoje studije sociologije I filozofije ali je I to bilo sa znatnim teškoćama jer se trebalo suočiti sa profesorima sa kojima sam u javnosti vodio žestoke rasprave. Nije slučajno Ivan Kuvačić sredinom 1984 godine na posljednjem ispitu iz Suvremenih socioloških teorija u index upisao ‘’Dobar (3)’’ vjerojatno zato jer sam sada postao ‘’dobar’’ discipliniran injekcijama depo moditena od kojih sam zavisan cijeli svoj život. Cijeli je taj skandal oko feminizma kod nas završio na sudu jer je bila podnesena tužba Katarine Vidović za rasističke ispade redakcije koje su vrijeđale žene I cijeli ženski rod. Mi smo naravno parnicu izgubili sa obavezama informiranja javnosti o našim daljnjim postupcima I prilozima o čitavom tom procesu. Kasnije sam imao I još jednu sudsku raspravu sa gospodinom Vladanom Desnicom koja je svakako bila inicirana spomenutom polemikom I koja je isto tako okončana osobnim porazom.

Pa bila je to jedna diskusija koja nije imala nikakovu teoretsku težinu, ništa se u toj diskusiji nije konstruktivnoga reklo mada su pocetne intencije bile jedna moguća teoretska rasprava nego se više pažnje polagalo na senzacije u javnosti I ocjenu da je tu riječ o grupi ‘’divljaka’’ koji imaju namjeru difamirati djela naših najvećih svjetskih teoretičara I mislilaca. Cijela je ta polemika bila zapravo jedno iživljavanje starijih profesora nad mladošću I nesputanošću mlade generacije koja je istina griješila ali je imala pravo I na greške koje su joj primjerene I u skladu sa dobi autora. Ja sam tada na primjer imao 23 godine dok je Rudi Supek imao 70 godina. Nema nikakove sumnje da je bilo riječi o animozitetima stare generacije prema mlađima koji su svakako nosili nove ideje, nova stremljenja, nova nadanja, nove poticaje...a sve je okončano jednim gorkim okusom sloma jedna mlade redakcije studenata koji su u javnosti bili oblaćeni kao konzervativci, kao desnica I u krajnjoj liniji kao fašisti , prostaci , uglavnom kao osobe nesposobne slijediti kurs socijalističkoga samoupravljanja I da kao takvi moraju I snositi posljedice svoga političkoga angažmana .

Sada se nakon 40 godina javnosti predstavlja spomenuta polemika kako bi se čitateljstvo uvjerilo o kakvim je tu dubiozama bilo riječi ,naravno, slijedeći najvažnije protagoniste te polemike čija su djela zahvaljujući novim hrvatskim okolnostima domovinskoga rata ,spletom sudbine I revanšizma, bačena u smeće zajedno sa preostalih dva miliona primjeraka što vjerno govori o dometima te socijalističke kritike I kakve je ona sve konzekvencije imala među demokratskim političkim snagama ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom Balkanu.
I sada je na javnosti da donese svoj sud!


Autor, Adelaide 4.6.2021.